Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa Biljane Brkić, advokata iz Doboja, i «KECTRANS-a» − Društva za međunarodnu špediciju i trgovinu iz Banje Luke za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Uredbe o minimalnim, tehničkim i kvalifikacionim uslovima za obavljanje špediterske djelatnosti i poslova («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 33/02), koju je donijela Vlada Republike Srpske.
Odluka donesena 27. 04. 2004.
Predmeti (1)
U-101/02
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
27. 04. 2004.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 62. tačka 4. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 29/94 i 23/98), na sjednici održanoj 27. aprila 2004. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa Biljane Brkić, advokata iz Doboja, i «KECTRANS-a» − Društva za međunarodnu špediciju i trgovinu iz Banje Luke za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Uredbe o minimalnim, tehničkim i kvalifikacionim uslovima za obavljanje špediterske djelatnosti i poslova («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 33/02), koju je donijela Vlada Republike Srpske.
Obrazloženje
Biljana Brkić, advokat iz Doboja, i «KECTRANS» − Društvo za međunarodnu špediciju i trgovinu iz Banje Luke, dali su Ustavnom sudu Republike Srpske posebne inicijative za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Uredbe o minimalnim, tehničkim i kvalifikacionim uslovima za obavljanje špediterske djelatnosti i poslova («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 33/02), koju je donijela Vlada Republike Srpske. U inicijativama je, pored ostalog, navedeno da je Vlada Republike Srpske donošenjem osporene uredbe izašla iz ovlašćenja datih zakonom i Ustavom, odnosno da član 22. Zakona o trgovini ne može biti osnov za donošenje ove uredbe. Naime, davaoci su mišljenja da je osnov za regulisanje odnosa u oblasti trgovine sadržan u članu 4. tog zakona, odnosno ovim članom je propisano da je ministar nadležan za poslove trgovine, da bliže reguliše minimalne uslove za obavljanje neposrednih poslova za trgovca, a što je, kako je navedeno, u konkretnom slučaju prekršeno. U inicijativama se takođe ukazuje na to da Vlada nije imala ovlašćenje da propisuje broj radnika na određenim poslovima bez prethodne ocjene potreba svakog preduzeća, čime se, po njihovom mišljenju, otežava i usporava slobodna ekonomija proklamovana članom 50. Ustava. Sud je, na osnovu člana 8. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, odlučio da po obe inicijative vodi jedinstven postupak pripajajući inicijativu broj U-147/02, prvoprispjeloj inicijativi, koja je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem U-101/02.
U odgovoru Vlade Republike Srpske navedeno je da je osporenu uredbu Vlada donijela rukovodeći se opštim interesom, odnosno radi smanjenja broja nezaposlenih i sprečavanja mogućnosti obavljanja špediterskih poslova bez utvrđenih sertifikata.
Sud je utvrdio da je osporena uredba donesena na osnovu člana 22, a u vezi sa članom 1. Zakona o trgovini («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 16/96) i člana 34. Zakona o Vladi Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 3/97 i 3/98); da se ovom uredbom propisuju uslovi za obavljanje špediterske djelatnosti (član 1); da je u članu 2. alineja 4. Uredbe određeno da preduzeće može obavljati djelatnosti i poslove špedicije ako ima zaposleno najmanje pet radnika u poslovnoj jedinici na graničnom prelazu, kao i tri radnika u unutrašnjoj poslovnoj jedinici, od kojih najmanje jedan radnik mora imati VSS ili VŠS ekonomskog, pravnog i saobraćajnog smjera, te da su špediterska preduzeća koja imaju izdate sertifikate dužna da pribave nove u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ove uredbe (član 12). U postupku ocjenjivanja ustavnosti i zakonitosti osporene Uredbe Ustavni sud je imao u vidu:
− odredbu člana 90. tačka 3, 4. i 8. Ustava Republike Srpske prema kojoj Vlada Republike Srpske izvršava zakone, druge propise i opšte akte Narodne skupštine u skladu sa Ustavom i u tom cilju donosi uredbe, odluke i druga akta za izvršavanje zakona, vrši nadzor nad radom ministarstava i ukida i poništava njihove akte koji su u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade;
− da je Zakonom o trgovini («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 16/96, 25/96 i 52/01) propisano da će ministar nadležan za poslove trgovine propisati minimalne uslove za prostorije, opremu i uređaje, kao i uslove koje moraju ispunjavati radnici koji neposredno obavljaju trgovinu (član 4), a da su trgovinske usluge, pored ostalog i špediterske usluge (član 22).
Polazeći od navedenih odredaba, Ustavni sud je ocijenio da je Vlada Republike Srpske donoseći osporenu uredbu postupila u granicama ustavnih i zakonskih ovlašćenja. Naime, osporenom uredbom, po ocjeni Ustavnog suda, nije povređen ustavni princip iz člana 90. tačka 3, 4. i 8. Ustava Republike Srpske, a poziv na član 22. Zakona o trgovini, kao pravni osnov za donošenje osporene uredbe, predstavlja realizaciju navedenog rješenja, kao i rješenja iz člana 4. istog zakona i nije nesaglasan sa citiranim odredbama zakona.
Isto tako, Ustavni sud je utvrdio da je donošenjem Uredbe o stavljanju van snage Uredbe o minimalnim, tehničkim i kvalifikacionim uslovima za obavljanje špediterske djelatnosti i poslova («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 29/03), koju je donijela Vlada Republike Srpske, prestala da važi osporena uredba.
S obzirom na to da je je osporena uredba prestala da važi, a da u vrijeme važenja nije bila u nesaglasnosti sa Ustavom i zakonom, Ustavni sud je odlučio da ne prihvati datu inicijativu.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Mehmedalija Bedak, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, mr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i Branko Sunarić.
Broj: U-101/02 PREDSJEDNIK
27. aprila 2004. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko