Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02), koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, u vrijeme važenja, nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. .
Odluka donesena 26. 01. 2005.
Predmeti (1)
U-14/03
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
26. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 61. tač.1 Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 29/94, 23/98 i 97/04), na sjednici održanoj 26. januara 2005. godine, donioje
ODLUKU
Utvrđuje se da član 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02), koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, u vrijeme važenja, nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
.
Obrazloženje
Stevo Obradović i Ratko Milijević iz Prijedora, Sindikalna organizacija Osnovne škole «Ljutica Bogdan» iz Kalinovika, Milan dr Šikanić, Milenko Kozlik, Desimir dr Šućur, Gordana Pavlović, Nikola Prim. dr Gaćeša, Mirko Popović i ostali iz Banja Luke, dali su Ustavnom sudu Republike Srpske inicijative za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 190. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske broj 32/00 i 32/02), a Vukašin Milinković, Veljko Rodić i Bogdan Ćurguz iz Prijedora, Jovo Zec, Borislav Jeličić, Jovanče Vujasinović, Radovan Bosiočić i Radomir Mirković iz Banja Luke, dali su inicijative za ocjenjivanje ustavnosti člana 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00). U inicijativama za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 190. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je navedeno da se ovim članom, odnosno članom 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, povređuju osnovna ljudska prava i slobode i da se osiguranici dovode u neravnopravan odnos po pitanju prestanka radnog odnosa iz člana 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu, a u vezi ispunjavanja uslova za sticanje prava na starosnu penziju. Naime, davaoci inicijativa ističu da su, na osnovu osporenog člana Zakona, velikom broju radnika, bez njihove saglasnosti a po preporuci Ministarstva rada Republike Srpske uručena rješenja o prestanku radnog odnosa, iako, kako je navedeno, niko od njih nije ispunio uslov za sticanje prava na penziju, odnosno da nemaju 65 godina života i nisu navršili 40 godina staža osiguranja. U vezi sa navedenim ukazuju na odredbe člana 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koje su, po njihovom mišljenju jedini pravni osnov kojim se propisuje sticanje prava na starosnu penziju za sve osiguranike pod istim uslovima, te da je propisivanje uslova za sticanja ovog prva izuzetno od navedenog pravila, odnosno, samo za neke osiguranike, kao što je učinjeno osporenom odredbom, neustavno i nezakonito. Takođe su mišljenja da su osporeom odredbom mnogi osiguranici uskraćeni u pravu da ostvare uslov punog radnog staža, odnosno, da se ovakvim normativnim rješenjem u neravnopravan položaj dovode tačno određene kategorije ljudi određenih godišta. U inicijativama za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu, takođe je navedeno da su propisivanjem prestanka ugovora o radu pod uslovima iz člana 190. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao što je navedeno u osporenoj odredbi u diskriminatorski odnos dovedeni oni radnici koji su redovno završili srednje i fakultetsko obrazovanje, te da im se, na ovaj način uskraćuje pravo na ostvarenje uslova punog radnog staža.
Davaoci inicijativa predlažu da Sud pokrene postupak za ocijenjivanje ustavnosti i zakonitosti osporenih odredaba, odnosno, da utvrdi da se osporeni član 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu ne odnosi na član 190. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, odnosno, član 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da se, kao nezakonita, ponište rješenja na osnovu kojih im je prestao radni odnos kod poslodavca.
Sud je, na osnovu člana 8. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/94) odlučio da po svim inicijativama vodi jedinstven postupak pod brojem U-14/03, pod kojim je zavedena prvoprispjela inicijativa u Ustavni sud.
Ocjenjujući ustavnost zakonskih rješenja, osporenih u datim inicijativama, na sjednici održanoj 26. maja 2004. godine Ustavni sud je odlučio da ne prihvati inicijative za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 190. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske broj 32/00 i 32/02), jer je ocijenio da da se u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje osnovni ustavni princip ravnopravnosti iz člana 10. Ustava, odnosno da se ovom odredbom se, pored propisivanja uslova za sticanje prava na starosnu penziju, za sve osiguranike u istim pravnim situacijama pod istim uslovima (član 46. stav 5. Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju), propisuje i alternativno pravo za osiguranike koji u istoj godini navršavaju isti broj godina života.
Istom odlukom Sud je pokrenuo postupak za ocjenjivanje ustavnosti člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02) i rješenje o pokretanju postupka dostavio na odgovor Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Narodna skupština nije dostavila odgovor na ovo rješenje Rješenjem o pokretanju postupka utvrđeno je da iz navoda inicijativa proizlazi da je predmet ocjenjivanja ustavnosti izmjenjena i dopunjena odredba člana 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske br. 38/00, 47/02 i 66/03), odnosno odredba člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02), kojom se propisuje da radniku prestaje da važi ugovor o radu kad stekne uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, u postupku ocjenjivanja ove odredbe Sud je pošao od člana 39. stav 4. Ustava Republike Srpske, prema kome zaposlenom može prestati radni odnos protivno njihovoj volji na način i pod uslovima koji su utvrđeni zakonom i kolektivnim ugovorom. S obzirom da se, prema ovoj ustavnoj odredbi, Zakonom o radu, kao zakonom lex specialis reguliše, pored ostalog i prestanak ugovora o radu, Sud je ocijenio da osporena odredba nije u saglasnosti sa odredbom člana 39. stav 4. Ustava, odnosno, u konkretnom slučaju, nesaglasno je Ustavu propisivanje prestanka važenja ugovora o radu pod uslovima propisanim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju- zakonom kojim se uređuju samo ona prava koja se odnose na penzijsko i invalidsko osiguranje. Ova ocjena Suda proizlazi i iz činjenice da se odredbom člana 190. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koju donosilac Zakona o radu utvrđuje kao pravni osnov prestanka ugovora o radu, reguliše druga pravna materija, odnosno, propisuju se alternativni uslov kad osiguranik u smislu zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju stiče pravo na starosnu penziju, što po ocjeni Suda, ne znači i obavezan prestanak važenja ugovora o radu. Pored toga, utvrđeno je da je i osporena odredba člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu izmjenjena i da je ova izmjena stupila na snagu 21. avgusta 2003. godine. Sud je, na osnovu navedenog konstatovao da je osporena odredba, i pored toga što se primjenjivala relativno kratko vrijeme, proizvela pravne posljedice. Naime, navodi iz dokumentacije dostavljene u prilogu inicijativama ukazuju na to da su poslodavci donijeli veliki broj rješenja o prestanku ugovora o radu radnika pozivajući se na osporenu odredbu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, zbog čega je ustavnost osporene odredbe ocjenjivana u vrijeme njenog važenja.
Imajući u vidu izloženo, Sud je ocijenio da osporena odredba člana 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02), u vrijeme važenja, nije bila u saglasnosti sa članom 39. stav 4. Ustava Republike Srpske.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i Branko Sunarić.
Broj: U-14/03 PREDSJEDNIK
26. januar 2005. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko