Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Utvrđuje se da član 117. stav 2. Zakona o radu, u dijelu kojim je propisano da je poslodavac, ukoliko radnika ne želi da vrati na posao, dužan da radniku isplati otpremninu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00, 40/00 i 41/00), u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Odluka donesena 13. 04. 2005.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-23/02

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

13. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 61. tačka 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 29/94, 23/98 i 97/04), na sjednici održanoj 13. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU

Utvrđuje se da član 117. stav 2. Zakona o radu, u dijelu kojim je propisano da je poslodavac, ukoliko radnika ne želi da vrati na posao, dužan da radniku isplati otpremninu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00, 40/00 i 41/00), u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Obrazloženje

Momčilo Glamočić iz Kneževa dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 117. stav 2. Zakona o radu, u dijelu kojim je propisano da je poslodavac, ukoliko radnika ne želi da vrati na posao, dužan da radniku isplati otpremninu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00, 40/00 i 41/00). U inicijativi se navodi da osporena odredba Zakona o radu daje poslodavcu mogućnost da ne izvrši sudsku presudu kojom je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit i naloženo vraćanje radnika na rad. Time, kako ističe davalac inicijative, od volje poslodavca zavisi da li će radnik koji je nezakonito otpušten biti vraćen na radno mjesto, pa stoga gubi smisao vođenje sudskog postupka i donošenje presude u ovoj vrsti sporova. Osporenom zakonskom odredbom je, po mišljenju davaoca iicijative, došlo do povrede člana 39. stav 1. Ustava Republike Srpske, kojim je građanima garantovano pravo na rad. Razmatrajući navedenu inicijativu, Ustavni sud je na sjednici održanoj 23. novembra 2004. godine pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti člana 117. stav 2. Zakona o radu, u dijelu kojim je propisano da je poslodavac, ukoliko radnika ne želi da vrati na posao, dužan da radniku isplati otpremninu.

Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na rješenje o pokretanju postupka.

Članom 117. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00, 40/00 i 41/00), propisano je da «ako poslodavac, s obzirom na postojeću organizaciju, nema mogućnosti da radnika vrati na rad, ili da to ne želi da učini,kao i u slučaju ako radnik ne želi da se vrati na posao kod poslodavca, poslodavac je dužan da radniku isplati otpremninu na koju radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu».

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene odredbe Zakona o radu Sud je pošao od tačke 12. Amandamana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je utvrđeno da Republika, pored ostalog, uređuje i obezbjeđuje radne odnose. Saglasno ovom ovlašćenju, Narodna skupština Republike Srpske je donijela Zakon o radu, kojim je regulisana oblast radnih odnosa. U poglavlju IX ovog zakona uređeno je pitanje prestanka radnog odnosa radnika, te u okviru toga i otkaz ugovora o radu od strane poslodavca.

Članom 117. stav 1. Zakona o radu, a koji je u direktnoj vezi sa osporenim dijelom stava 2. ovog člana, propisano je da «ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je poslodavac dao radniku nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu».

Stavom 2. navedenog člana određeno je da je poslodavac kome je presudom nadležnog suda naloženo da vrati radnika na rad usljed nezakonitog otkaza ugovora o radu, a koji nije u mogućnosti da vrati radnika na rad s obzirom na postojeću organizaciju, ili ne želi to da učini, ili ukoliko radnik ne želi da se vrati na posao kod poslodavca, dužan radniku isplatiti propisanu otpremninu.

Dakle, u konkretnom slučaju, osporenim dijelom stava 2. člana 117. Zakona o radu poslodavcu je dato ovlašćenje da, ukoliko to ne želi da učini, ne mora postupiti po sudskoj presudi kojom je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu koji je dao radniku nezakonit i naloženo mu da radnika vrati na rad, pod uslovom da mu isplati otpremninu na koju radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. Ovdje nije u pitanju objektivna nemogućnost poslodavca da, s obzirom na postojeću organizaciju, radnika vrati na rad, već je poslodavcu data mogućnost da, zavisno od svoje volje, odluči da uprkos činjenici što je pravosnažnom presudom utvrđeno da je otkaz ugovora o radu koji je dao radniku nezakonit, radnika ne vrati na posao, nego mu isplati otpremninu.

Odredbom člana 39. stav 1. Ustava Republike Srpske utvrđeno je da svako ima pravo na rad i slobodu rada, a članom 48. stav 1. i 2. Ustava da se prava i slobode zajamčeni Ustavom ne mogu oduzeti i ograničiti, te da se obezbjeđuje sudska zaštita sloboda i prava zajemčenih Ustavom. Imajući u vidu ove ustavne principe, Sud je ocijenio da se osporenom odredbom, prema kojoj poslodavac može, ukoliko to ne želi i nezavisno od eventualnih objektivnih nemogućnosti, da nezakonito otpuštenog radnika ne vrati na radno mjesto, faktički oduzima Ustavom garantovano pravo na rad, zbog čega nije u saglasnosti sa citiranim odredbama iz člana 39. stav 1. i člana 48. stav 1. Ustava Republike Srpske, te da je ovakvim propisivanjem došlo i do povrede načela sudske zaštite prava i sloboda zajamčenih Ustavom. Ocjenjujući osporenu odredbu Sud je, takođe, imao u vidu i jedan od temeljnih ustavnih principa na kojem počiva ustavno uređenje Republike, koji je garantovan članom 5. tačka 4. Ustava, a to je vladavina prava. Realizacija ove ustavne garancije je ozbiljno narušena u konkretnoj pravnoj situaciji, kada je članom 117. stav 1. Zakona o radu određeno da, ukoliko nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je poslodavac dao radniku nezakonit, te naloženo poslodavcu vraćanje radnika na rad, dok se istovremeno stavom 2. istog člana ovog zakona daje mogućnost poslodavcu da radnika ne mora vratiti na posao ukoliko to ne želi, uz obavezu da mu isplati otpremninu. Sud je, imajući u vidu navedeno, ocijenio da je osporenom zakonskm odredbom faktički onemogućeno izvršenje pravosnažne sudske presude na štetu jedne strane u sporu, čime je povrijeđen Ustavom garantovan princip vladavine prava. Shodno naprijed izloženom, po ocjeni Suda, došlo je i do povrede člana 108. stav 1. Ustava, kojim je utvrđeno da zakoni, statuti i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom. Sud je konstatovao da je, u međuvremenu, članom 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02), brisan stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» 38/00, 40/00 i 41/00).

S obzirom na to da, po ocjeni Suda, uklanjanjem osporene odredbe iz pravnog poretka nisu otklonjene i pravne posljedice koje je proizvela, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i Branko Sunarić.

Broj: U- 23/02 PREDSJEDNIK

13. april 2005. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko

Utvrđuje se da član 117. stav 2. Zakona o radu, u dijelu kojim je propisano da… | Sudska praksa | Aktio