Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) i Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 15/96, 21/96 i 6/97), koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske.
Odluka donesena 13. 09. 2005.
Predmeti (1)
U-139/02
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
13. 09. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 38. tačka 4. i 5. i člana 62. tačka 4. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske−prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 54/05), na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) i Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 15/96, 21/96 i 6/97), koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske.
Obrazloženje
Savez komunista Bosne i Hercegovine − Glavni odbor u Banjoj Luci dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96), posebno članova 3. i 3a navedenog Zakona, i Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 15/96, 21/96 i 6/97), a naročito člana 2. ovog zakona. Davalac inicijative smatra da su osporeni zakoni u cjelini, a posebno navedeni članovi, u suprotnosti sa Ustavom Republike Srpske, i to članovima 50. i 56. tačka 1. Amandmana XXXI, zbog čega predlaže da Sud preispita njihovu ustavnost.
Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila Sudu odgovor na navode iz podnesene inicijative.
Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 4/93) propisano je da su zbog trajanja stanja neposredne ratne opasnosti i mogućnosti da preraste u ratno stanje, pitanjima zaštite društvene imovine svi korisnici dužni pokloniti posebnu pažnju (član 1). Odredbom člana 2. Zakona se propisuje da će se protekom vanrednih okolnosti izvršiti revizija provedene vlasničke transformacije. Osporenim zakonom je propisano da sredstva u društvenoj svojini kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina (član 3). Članom 4. Zakona je propisano da dosadašnji korisnici zadržavaju pravo korišćenja sredstava u svrhu u koju su i dosad upotrebljavali. Zakonom se zabranjuje otuđenje državne imovine, s tim da izuzetno Vlada može odobriti otuđenje društvene imovine ukoliko zaključi da je to neophodno radi pribavljanja sredstava za finansiranje državnih potreba, u slučaju da se time sprečava propadanje imovine i sl., te da odobrenje može dati i izvršni odbor skupštine opštine ako je predmetna opština bila nosilac prava korišćenja ili osnivač pravnog lica (član 5). Propisano je i da u preduzećima i drugim pravnim licima nastavljaju da funkcionišu organi upravljanja do donošenja zakona (član 6), te da raniji korisnici ili suvlasnici imovine u slučaju otuđenja državne imovine imaju pravo preče kupovine (član 7). Članom 8. Zakona je propisano i da davanjem odobrenja za otuđenje državne imovine Vlada, odnosno izvrši odbor skupštine opštine preuzima na sebe obavezu da obezbijedi izmirenje potraživanja koja ta imovina ima prema trećim licima (član 8). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 8/96) izvršena je dopuna člana 3. sa dva nova člana 3a i 3b kojima se propisuje da, pored preduzeća, i u drugim pravnim licima koja su otpočela svojinsku transformaciju po Zakonu o društvenom kapitalu pravo upravljanja zadržavaju organi Republike, odnosno opštine i organi preduzeća koji se imenuju prema Zakonu o državnim preduzećima. Zakonom o dopunama Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 29/94) izvršena je dopuna člana 9. sa dva nova člana 9a i 9b. kojima su obavezani privredni subjekti da usaglase svoje normativne akte sa odredbama ovog zakona i izvrše upis promjena u sudski registar, te određeni rokovi i sankcije za nepostupanje po istom.
Zakon o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.15/96, 21/96 i 6/97) propisuje da poslovnim prostorom u državnoj svojini upravljaju i gazduju državna preduzeća i druga pravna lica koja su tim prostorom upravljala i gazdovala na dan 25. aprila 1993. godine kao dan stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (član 1). Osporenim zakonom je propisano da će se za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom čiji je nosilac prava raspolaganja ranije bila opština, a kojim su upravljale i gazdovale bivše samoupravne interesne zajednice odnosno opštinski fondovi, bivše društveno političke organizacije (SKJ, SSRNJ, Savez omladine, Savez sindikata, boračke organizacije i dr.), poslovni prostori privrednih subjekata koji se nenamjenski koriste i sav poslovni prostor koji je izgrađen sredstvima republičkog ili saveznog budžeta − osnovati javno preduzeće, kao državno preduzeće od posebnog interesa za Republiku Srpsku (član 2), a ovom preduzeću privremeno se ustupa na upravljanje i poslovni prostor koji je usljed ratnih dejstava napušten od vlasnika, odnosno nosilaca prava raspolaganja, a do konačnog razrešenja vlasničkih odnosa vraćanjem napuštene imovine ili isplatom naknade za tu imovinu (član 3). Članom 4. Zakona je propisano da će se poslovni prostor iz prethodnog člana dodjeljivati isključivo izbjeglim i raseljenim liicima, i to prema određenim prioritetima. Takođe, propisano je i da će odluku o osnivanju navedenog javnog preduzeća donijeti Vlada Republike Srpske u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (član 5), te da su skupštine opština dužne u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona uskladiti sa odredbama ovog zakona svoje propise koji se odnose na upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom (član 6). Članom 7. Zakona je propisano da će nadzor nad radom javnog preduzeća za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom vršiti Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo, a članom 8. ovog zakona su određeni prekršaji za nepostupanje po odredbama ovog zakona. U postupku ocjenjivanja ustavnosti odredaba Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) treba imati u vidu sljedeće:
Ustavni sud Republike Srpske Odlukom broj U-14/94 od 01. juna 1995. godine utvrdio je da odredba člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 4/93 i 29/94) u dijelu teksta koji glasi ''kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama'' nije u saglasnosti sa Ustavom. Naime, Sud je u ovom predmetu − polazeći od odredbe člana 50. Ustava Republike Srpske kojom se utvrđuje ravnopravnost svih oblika svojine, zatim člana 54 kojim se garantuje njihova jednaka pravna zaštita, te odredbe člana 56 kojom je utvrđeno da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine uz pravičnu naknadu ocijenio da je odredbom osporenog člana zakonodavac propustio da odredi da i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama postaju državna svojina, samo uz pravičnu naknadu, te da odredba člana 3. Zakona u dijelu koji se odnosi na privatno vlasništvo nije u saglasnoti sa Ustavom Republike Srpske.
Takođe, Ustavni sud Republike Srpske je Odlukom broj U-76/96 od 04. juna 1998. godine utvrdio da odredba člana 3a. u cjelini kao i odredba člana 3b u dijelu teksta koji glasi ''i drugim pravnim licima'' Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 8/96) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
S obzirom na navedeno, ovaj Sud je utvrdio da se u pogledu ocjenjivanja ustavnosti osporenog člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 4/93 i 29/94) u dijelu teksta koji glasi ''kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama'', zatim odredbe člana 3a u cjelini, kao i odredbe člana 3b u dijelu teksta koji glasi ''i drugim pravnim licima'' Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 8/96), radi o presuđenoj stvari.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti ostalih odredbi Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96), a posebno člana 3. u dijelu o kojem nije odlučeno ranijom odlukom, ovaj sud je isto tako pošao od odredaba članova 50. i 54. Ustava Republike Srpske, a imao je u vidu i odredbu člana 58. kojom je propisano da se svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uslovi pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike svojine uređuju zakonom, te da se sredstva u društvenoj i državnoj svojini mogu otuđivati, po pravilu, samo po tržišnim kriterijumima.
Društvena svojina je, inače, bila izraz podruštvljavanja ukupnih državnih (društvenih) odnosa i sistema upravljanja, a posebno sredstava za proizvodnju i proizvodnih odnosa. Ona je bila negacija privatne svojine i pripadala je društvu kao cjelini, tako da je to faktički bila svojina bez titulara. Na stvarima u društvenoj svojini niko nije imao pravo svojine, ali su određene vrste pravnih subjekata imala neka subjektivna prava, koja su bila parcijalna prava vlasništva na tim stvarima. Međutim, pokazalo se da ovakvo uređenje predstavlja smetnju daljem društvenom razvoju. Kao ''svačija'' i ''ničija'' ova svojina se nije mogla ekonomski iskorišćavati i brzo je u svojoj primjeni pokazala mnoge nedostatke. Ovakav koncept je otežavao i primjenu određenih modela pretvaranja u druge svojinske oblike, a donosio je i niz problema u praksi, pa čak i masovnih zloupotreba. Prema tome, pošto je pojam društvene svojine očigledno bio samo ideološka konstrukcija, a ne klasični građanski pojam i pošto u stvarnom životu ova svojina nije opravdala svoje postojanje, očito je da je trebalo odrediti nosioca prava vlasništva na stvarima koje su bile u njenom režimu. Nametala se potreba da se ukloni dualizam uređenja prava na stvarima i da se stvore pretpostavke za usvajanje individualističkog koncepta svojine. Zbog toga je sasvim logično što je pomenutim članom 58. Ustava Republike Srpske predviđena mogućnost prenošenja društvene svojine u druge svojinske oblike. Kod postojećeg stanja stvari, jedini način da se sve navedene objektivne slabosti prevaziđu je bio prenošenje društvene u državnu svojinu, dakle, svojinu čiji je titular država i to je upravo i učinjeno osporenim Zakonom o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu. Pošto Ustav, kao što je izloženo, daje ovlašćenje zakonodavcu da propiše svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uslove pod kojim se ta sredstva prenose u druge oblike svojine, to se navedenim zakonom, po ocjeni Suda, moglo predvidjeti i pretvaranje društvene u državnu svojinu. Prema tome, pomenute odredbe Ustava Republike Srpske predstavljaju osnov za propisivanje uslova za pretvaranje društvene u druge oblike svojine, na način kako je to učinjeno osporenim Zakonom i, po ocjeni ovog suda normiranjem na navedeni način nisu povrijeđeni ustavni princi iz člana 50, 54. i 58. Ustava Republike Srpske.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredbi Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 15/96, 21/96 i 6/97), a posebno člana 2. ovog Zakona, Sud je imao u vidu da je Amandmanom XXXII tačka 6. Ustava Republike Srpske utvrđeno da Republika, između ostalog, uređuje i obezbjeđuje svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija. Saglasno navedenom ovlašćenju, Narodna skupština Republike Srpske je navedenim zakonom, na način koji smatra cjelishodnim, uredila odnose u vezi sa upravljanjem i korišćenjem poslovnog prostora u državnoj svojini, te odredila rokove i definisala prekršaje za nepostupanje u skladu i na način propisan odredbama ovog zakona. Osnivanjem javnog preduzeća za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorima čiji je nosilac prava raspolaganja ranije bila opština, a kojim su upravljali određeni subjekti, te prostorima privrednih subjekata koji se nenamjenski koriste i prostorima koji su izgrađeni sredstvima republičkog i saveznog budžeta − ne dovodi se u pitanje ravnopravnost svojinskih oblika i njihova jednaka pravna zaštita. Naime, osporenim odredbama se bliže određuje način upravljanja i gazdovanja samo poslovnim prostorima koji su u državnoj svojini, dok se ne zadire u ostale oblike svojine. Imajući u vidu da javna preduzeća obavljaju djelatnost od javnog (opšteg) interesa, bez obzira na modalitet obavljanja ove djelatnosti, upravo ovakva forma organizovanja mogla je adekvatno da zaštiti taj interes. Nema dileme da ovakva rješenja nisu mogla uticati ni na proces svojinske transformacije. U toku postupka utvrđeno je da je Zakon o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 15/96, 21/96 i 6/97) prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 98/04), zbog čega je Sud ocjenjivao ustavnost osporenog Zakona o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini u vrijeme njegovog važenja.
Zbog svega navedenog doneseno je rješenje kao u dispozitivu.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.
Broj: U-139/02 PREDSJEDNIK
13. septembar 2005. godine
USTAVNOG SUDA
Mirko Zovko