Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 39. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 11 /09) u dijelu koji glasi: "...primjenjivaće se od 10. februara 2009. godine" nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti čl. 1 . do 38. i člana 39. u dijelu koji glasi: "ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske"... " Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske",broj 11 /09).
Odluka donesena 24. 09. 2009.
Predmeti (1)
U-18/09
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
24. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 11 5. Ustava Republike Srpske i člana 61 . stav 1 . t. 1 . i 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 54/05), na sjednici održanoj 24. septembra 2009. godine, donio je
ODLUKU
Utvrđuje se da član 39. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 11 /09) u dijelu koji glasi: "...primjenjivaće se od 10. februara 2009. godine" nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti čl. 1 . do 38. i člana 39. u dijelu koji glasi: "ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske"... " Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske",broj 11 /09).
Obrazloženje
Republički odbor Sindikata zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske i Strukovni sindikat doktora medicine Republike Srpske podnijeli su Ustavnom sudu Republike Srpske prijedloge za utvrđivanje neustavnosti Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 11 /09). U prijedlozima se navodi da osporeni zakon nije u saglasnosti sa čl. 10. do 49. Ustava Republike Srpske, čl. 8. do 11 . Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i konvencijama br. 87. i 98. Međunarodne organizacije rada, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina. Predlagači posebno ističu da je članom 39. Ustava svakom garantovano pravo na zaradu u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, a da je osporenim zakonom isključen kolektivni ugovor kao jedan od osnova za utvrđivanje plate, te je propisano da će se posebnim kolektivnim ugovorom regulisati samo određene naknade i pomoći. Po mišljenju predlagača, ovakvim propisivanjem su narušena prava zdravstvenih radnika vezana za proces kolektivnog pregovaranja i socijalni dijalog, te je omogućeno poslodavcu da jednostrano reguliše pitanje zarade po osnovu rada. U prijedlozima se takođe navodi da je osporenim zakonom povrijeđen član 41 . Ustava, kojim je garantovana sloboda sindikalnog djelovanja, te istovremeno i odredbe člana 49. stav 1 . Ustava, kojim je utvrđeno da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti.
Konačno, u prijedlozima se navodi da pomenuti zakon nije u saglasnosti sa Zakonom o radu - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 55/07), kojim je propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U vezi sa ovim navodima ističe se da radnici zaposleni u javnim zdravstvenim ustanovama nisu državni službenici, zbog čega se na njihova prava i obaveze po osnovu rada moraju primjenjivati odredbe važećeg Zakona o radu.
U odgovoru koji je na prijedloge dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je članom 39. stav 5. Ustava Republike Srpske utvrđeno da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Iz ove ustavne norme proizlazi da se prava i obaveze po osnovu rada mogu regulisati zakonom, te da Ustav ne određuje šta se i u kom obimu reguliše zakonom, a šta kolektivnim ugovorom, niti daje prioritet nijednom od pomenutih opštih akata. Zakonodavac je upravo Zakonom o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske uredio zajemčeno pravo na zaradu, ostavljajući mogućnost zaključivanja kolektivnog ugovora. Takođe se navodi da nijednom odredbom osporenog zakona nije povrijeđen član 10. Ustava, koji garantuje ravnopravnost građana, kao ni ustavne odredbe kojima je zajemčena zaštita ljudskih prava i sloboda. Donosilac osporenog zakona smatra da su prijedlozi u pretežnom dijelu neuredni i nejasni, jer predlagači nisu naveli koje odredbe ovog zakona su neustavne, te da se paušalno, bez obrazloženja, pozivaju na povredu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U pogledu navoda u prijedlozima da pomenuti zakon nije u skladu sa Zakonom o radu, u odgovoru se ističe da, prema članu 11 5. Ustava, Ustavni sud Republike Srpske nije nadležan da ocjenjuje međusobnu saglasnost zakona. Pored toga, navodi se da konvencije br. 87. i 98. Međunarodne organizacije rada, na koje se pozivaju predlagači, nisu navedene u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao jedan od sporazuma o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da nisu sadržane ni u Ustavu Republike Srpske, zbog čega Ustavni sud ne može ocjenjivati saglasnost osporenog zakona sa ovim međunarodnim sporazumima.
Saglasno članu 9. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, Sud je odlučio da o prijedlozima sprovede jedinstven postupak, spajajući prijedlog broj: U-22/09 sa prijedlogom broj: U-18/09.
Zakonom o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske propisano je: predmet regulisanja ovog zakona i subjekti na koje se odnosi (član 1.); način utvrđivanja plata zaposlenih lica u javnim zdravstvenim ustanovama u oblasti zdravstva (čl. 2. do 6.); umanjenje ugovorenih sredstava sa zdravstvenim ustanovama i plata zaposlenih iz člana 1 . ovog zakona do visine procenta manje ostvarenih prihoda, ukoliko Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske ne ostvari finansijski plan u planiranom iznosu, te ovlašćenje organa upravljanja ustanove da donosi odluku o procentu umanjenja plate (član 7.); platne grupe i koeficijenti za pojedina radna mjesta u platnim grupama, podgrupama i platnim razredima, uvećanje plate za doktore i magistre nauka, plata pripravnika, te ovlašćenje direktora zdravstvene ustanove da ugovorom o radu utvrđuje platnu grupu za svako zaposleno lice i da utvrdi mjesečni standardni obim i sadržaj posla za redovan rad i isplatu osnovne plate radnika (čl. 8. do 27.); naknade plata za pripravnost, za dežurstvo, naknada za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora, plaćenog odsustva, republičkih praznika i za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili bolesti (čl. 28. do 33.); pravo na uvećanje osnovne plate po osnovu rada noću i rada tokom republičkih praznika i drugih dana kada se po zakonu ne radi, te da će se visina ovih uvećanja regulisati posebnim kolektivnim ugovorom (član 34.); pravo na otpremninu, naknadu troškova prevoza prilikom dolaska na posao, putne troškove službenih putovanja, jubilarnu nagradu, novčanu naknadu prilikom rođenja djeteta, novčanu pomoć u slučaju smrti radnika ili člana uže porodice, te da će se visina ovih primanja regulisati posebnim kolektivnim ugovorom (član 35.); visina novčane kazne za pravno lice za prekršaj ukoliko ne postupi po odredbama iz čl. 23, 27, 28. i 29. ovog zakona, te za odgovorno lice u pravnom licu za povredu člana 23. Zakona (član 36.); da će se na cijenu rada za 2009. godinu primijeniti Odluka o cijeni rada za zaposlene u oblasti zdravstva i socijalne zaštite ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 6/08; član 37.); da su zdravstvene ustanove obavezne u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona izvršiti izmjene i dopune ugovora o radu zaposlenih lica (član 38.); da ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske", a primjenjivaće se od 10. februara 2009. godine (član 39.). U postupku ocjenjivanja ustavnosti Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske Sud je, prije svega, imao u vidu da je t. 12. i 18. Amandmana HHHII na Ustav utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, radne odnose, zdravstvo i druge odnose od interesa za Republiku, te odredbu člana 39. stav 5. Ustava prema kojoj svako po osnovu rada ima pravo na zaradu u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Saglasno navedenim ustavnim ovlašćenjima, zakonodavac je, imajući u vidu specifičnost djelatnosti i djelokrug poslova koji se obavljaju u zdravstvenim ustanovama, pomenutim zakonom uredio opšta načela i način utvrđivanja plata zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske. Ovaj zakon je u pogledu kriterijuma mjerodavnih za utvrđivanje plata u javnim zdravstvenim ustanovama poseban zakon (1eh kreetaIk), a način finansiranja ovih ustanova, po ocjeni Suda, nije od uticaja na ovlašćenje zakonodavca da propiše osnovne uslove za utvrđivanje plata zaposlenih u njima.
Iako je u prijedlozima osporena ustavnost predmetnog zakona u cjelini, osnovni prigovor predlagača je da je ovim zakonom neustavno isključen kolektivni ugovor, kao jedan od osnova za utvrđivanje plate, što omogućava poslodavcu da jednostrano reguliše ovo pitanje, čime je došlo do povrede člana 39. stav 5. Ustava. Na taj način je, po njihovom mišljenju, istovremeno ograničena i sloboda sindikalnog djelovanja, što nije u saglasnosti sa članom 41 . Ustava. U pogledu ovih navoda, Sud je utvrdio da nijedna odredba osporenog zakona eksplicitno ne isključuje kolektivni ugovor, što ovlašćenim subjektima nasumnjivo daje mogućnost da u postupku njegovog zaključivanja pregovaraju o ovoj materiji. Pored toga, pojedinim odredbama ovog zakona predviđeno je kolektivno pregovaranje o određenim pitanjima vezanim za plate i druge naknade radnika zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama. Naime, članom 5. st. 5. i 6. ovog zakona propisano je da se Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite obavezuje da sa predstavnicima reprezentativnog sindikata u oblasti zdravstva svake godine, u toku usvajanja budžeta Republike Srpske i finansijskog plana Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, vodi pregovore o cijeni rada za narednu godinu, te da akt o cijeni rada potpisuju ministar zdravlja i socijalne zaštite i predsjednik reprezentativnog sindikata. Imajući u vidu činjenicu da je cijena rada osnov od kojeg zavisi visina plate i određenih drugih primanja po osnovu rada, ne može se smatrati da je ovim zakonom isključeno kolektivno pregovaranje o navedenim pitanjima, te da su tako narušene pomenute ustavne garancije. Takođe, odredbom člana 34. stav 2. i člana 35. stav 2. Zakona propisano je da će se visina uvećanja osnovne plate za rad noću i za rad tokom republičkih praznika i drugih dana kada se po zakonu ne radi, kao i visina otpremnine pri odlasku u penziju, naknada troškova prevoza prilikom dolaska na posao i vraćanja sa posla, naknada za putne troškove službenih putovanja, jubilarna nagrada, naknada prilikom rođenja djeteta i dr. regulisati Posebnim kolektivnim ugovorom. Zakonodavac je, dakle, pomenutim zakonskim odredbama propisao osnove za ostvarivanje prava na uvećanje plate, otpremninu, te naknade i pomoći, a određivanje visine ovih primanja je prepustio kolektivnom pregovaranju. Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da propisivanjem kao u osporenom zakonu nije došlo do povrede člana 39. stav 5., te u vezi s tim i člana 41 . Ustava, na koje ukazuju predlagači. Naime, odredba člana 39. stav 5. Ustava, a kojom je utvrđeno da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, ne određuje na koji način i u kojem obimu se plata i druga primanja po osnovu rada uređuju zakonom, a na koji način kolektivnim ugovorom. Ocjenjujući ustavnost pojedinih odredaba osporenog zakona, Sud nije našao povredu nijedne od ustavnih garancija na koje ukazuju predlagači. U osnovnim odredbama (čl. 1. do 7.) definisan je predmet regulisanja ovog zakona, te način obračunavanja plata zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva. Odredbama čl. 8. do 27. propisani su platni koeficijenti po nivoima zdravstvene zaštite za lica sa posebnim ovlašćenjima i odgovornostima, kao i platne grupe za radnike u zavisnosti od radnog mjesta i stručne spreme, te su u okviru platne grupe definisani platni razredi, koji zavise od složenosti i odgovornosti poslova i uslova rada. Čl. 28. do 35. uređeni su pripravnost, dežurstva, te naknada plate i ostalih ličnih primanja. Regulisanje pitanja u pomenutim zakonskim odredbama je, po ocjeni Suda, u domenu cjelishodne procjene zakonodavca i zavisi od politike uređivanja ovih odnosa, a ovakvim propisivanjem zakonodavac nije izašao iz okvira svojih ustavnih ovlašćenja. Sud je, takođe, ocijenio da opšta načela i kriterijumi određivanja plata zdravstvenih radnika koja su utvrđena osporenim zakonom vrijede za sve adresate Zakona jednako, te da Zakon ne pravi razlike unutar iste grupe subjekata, odnosno lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji, zbog čega osporenim propisivanjem nije došlo do povrede načela ravnopravnosti iz člana 10. Ustava, na šta ukazuju predlagači. Pored toga, Sud je utvrdio da ni čl. 36, 37. i 38, koji sadrže kaznene i prelazne odredbe, te član 39. u dijelu kojim je propisano stupanje na snagu ovog zakona osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske" nisu u nesaglasnosti sa Ustavom.
Međutim, propisivanjem kao u članu 39. ovog zakona, u dijelu koji glasi: "...primjenjivaće se od 10. februara 2009. godine", po ocjeni Suda, povrijeđeno je ustavno načelo iz člana 110. st. 1 . i 2. Ustava, kojim je utvrđeno da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo, te da se samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo. Iz pomenute ustavne odredbe jasno proizlazi da, u izuzetnim slučajevima, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno dejstvo, i to pod uslovom da to zahtijeva opšti interes. Iako je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, broj: 01 -1 30/09, od 30. januara 2009. godine, utvrđeno da član 39. pomenutog zakona ima opšti interes za Republiku Srpsku, citirani dio ove zakonske odredbe nije u saglasnosti sa članom 110. Ustava, jer određuje povratno dejstvo zakona u cjelini, a ne samo pojedinih njegovih odredaba, kako je to utvrđeno ovom ustavnom odredbom. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je predmetni zakon objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 11 , od 1 9. februara 2009. godine, da je stupio na snagu 27. februara 2009., a da je odredbom člana 39. propisano da se Zakon u cjelini primjenjuje od 10. februara 2009. godine, dakle prije nego što je objavljen i stupio na snagu, Sud je utvrdio da pomenuta odredba u citiranom dijelu nije u saglasnosti sa članom 110. st. 1 . i 2. Ustava.
Tokom postupka Sud je, takođe, ocijenio da osporeni zakon nije u nesaglasnosti sa konvencijama Međunarodne organizacije rada, na koje upućuju predlagači, odnosno Konvencijom broj 87. o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava i Konvencijom broj 98. o primjeni principa prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje, jer nijedna odredba ovog zakona ni direktno ni posredno ne utiče na pravo radnika zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama na sindikalno organizovanje i djelovanje i kolektivno pregovaranje. U pogledu prigovora Narodne skupštine da se ove konvencije ne primjenjuju u Bosni i Hercegovini, jer nisu sadržane u Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavu Republike Srpske, Sud ukazuje na činjenicu da su iste ratifikovane od strane FNRJ 1 958. godine, a da se u Bosni i Hercegovini primjenjuju nakon izvršene notifikacije o sukcesiji, prihvatanju ili pristupanju na osnovu člana 1. I dio, stav 4. tačka 6. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list RBiH", broj 2/92), tako da čine dio pravnog sistema ove države.
Pored toga, Sud je ocijenio da osporenim zakonom nije došlo do povrede čl. 8. do 11 . Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer materija koju reguliše ovaj zakon nije u vezi sa garancijama koje proizlaze iz navedenih odredaba Konvencije, zbog čega su ovi prigovori predlagača neosnovani.
U pogledu navoda da je osporeni zakon suprotan Zakonu o radu, te da se na lica zaposlena u javnim zdravstvenim ustanovama treba primijeniti isključivo taj zakon, Sud je utvrdio da, saglasno članu 11 5. Ustava, nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje međusobnu saglasnost zakona, jer se radi o propisima iste pravne snage, koji su doneseni od strane istog organa, niti je nadležan da ocjenjuje primjenu zakona.
Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.
Broj: U-18/09 Predsjednik 24. septembra 2009. godine Ustavnog suda, Banja Luka Mirko Zovko, s.r.