Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 7. stav 2, član 16. stav 2, član 20. stav 1. tačka 3. i član 38. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00-2/82-II/03 od 09. aprila 2003. godine, koji je donio Upravni odbor Famosa - Fabrike motora Sarajevo a.d. u Srpskom Sarajevu, u vrijeme važenja, nisu bili u saglasnosti sa Ustavom i zakonom.
Odluka donesena 27. 10. 2005.
Predmeti (1)
U-83/03
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
27. 10. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 61. stav. 1. tačka 1. i 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 54/05), na sjednici održanoj 27. oktobra 2005. godine, donioje
ODLUKU
Utvrđuje se da član 7. stav 2, član 16. stav 2, član 20. stav 1. tačka 3. i član 38. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00-2/82-II/03 od 09. aprila 2003. godine, koji je donio Upravni odbor Famosa - Fabrike motora Sarajevo a.d. u Srpskom Sarajevu, u vrijeme važenja, nisu bili u saglasnosti sa Ustavom i zakonom.
Obrazloženje
Grupa radnika Famosa - Fabrike motora Sarajevo a.d. u Srpskom Sarajevu dala je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00-2/82-II/03 od 09. aprila 2003. godine, koji je donio Upravni odbor Famosa - Fabrike motora Sarajevo a.d. u Srpskom Sarajevu. U inicijativi se navodi da je Upravni odbor donio osporeni pravilnik pozivajući se u preambuli Pravilnika, pored ostalih, i na član 24. Zakona o stambenim odnosima – prečišćeni tekst, koji po mišljenju davalaca inicijative ne može biti valjan pravni osnov pošto uređuje prava i obaveze davaoca i korisnika stana u drugačijim društveno-ekonomskim odnosima, i koji je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, prestao da važi. Takođe smatraju da je odredbama osporenog pravilnika (član 20. tačka 3) data prednost radnicima sa statusom raseljenog lica i pored toga što su imali na odgovarajući način riješeno stambeno pitanje u smislu člana 14. Zakona o stambenim odnosima kao i radnicima koji vrše značajne poslove, odnosno rukovodiocima i deficitarnim kadrovima i pored toga što već imaju riješeno stambeno pitanje. Zbog navedenog su predložili da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da su osporene odredbe neustavne i nezakonite.
Pravni osnov za donošenje Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00-2/82-II/03 od 09. aprila 2003. godine, kako to proizlazi iz preambule akta, je član 113. Statuta akcionarskog društva Famos - Fabrika motora Sarajevo u Srpskom Sarajevu, a u vezi sa članom 62. tačka 2. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02 i 66/02) i član 24. Zakona o stambenim odnosima - prečišćen tekst („Službeni list Bosne i Hercegovine“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 222/93 i 12/99). Uvidom u osporeni pravilnik utvrđeno je da su ovim aktom, poslije opštih odredbi (čl. 1- 4), odredbama čl. 5−17. predviđeni način i uslovi rješavanja stambenih potreba radnika, odredbama čl. 18. do 29. regulisani su kriterijumi i mjerila za rješavanje stambenih potreba, zatim su odredbama čl. 30. do 39. određeni organi i postupak utvrđivanja reda prvenstva − liste prioriteta, i na kraju su prelazne i završne odredbe (čl. 40- 43).
Osporenim pravilnikom je, takođe, predviđeno da se stambene potrebe radnika iz člana 38. ovog pravilnika (kadrovi) mogu riješiti i mimo utvrđenog redoslijeda na rang-listi iz stava 1. ovog člana, odnosno utvrđene rang-liste za rješavanje stambenih potreba radnika putem dodjele kredita za individualnu stambenu izgradnju, odnosno putem udruživanja sredstava Grada Srpsko Sarajevo, preduzeća i radnika za izgradnju stambenih objekata prema Projektu II u Gradu Srpsko Sarajevo (čl. 7. stav 2. i 16. stav 2). Propisano je i da radniku, podnosiocu zahtjeva, po osnovu stambene situacije pripada 30 bodova ako je on ili član njegovog porodičnog domaćinstva otkupio stan na području Federacije Bosne i Hercegovine ili je nosilac stanarskog prava na stanu na području Federacije Bosne i Hercegovine ili ima u svojinu kuću ili stan na području Federacije Bosne i Hercegovine (član 20. stav 1. tačka 3). Članom 38. Pravilnika je propisano da se stambene potrebe radnika ovog preduzeća rješavaju i dodjelom kredita radnicima koji vrše značajne poslove u preduzeću i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada u preduzeću predstavljaju deficitaran kadar, prioritetno i izvan utvrđenih rang-lista, o čemu odluku donosi Upravni odbor na predlog generalnog direktora. Odredbom člana 39. ovog pravilnika je propisano da se kao radnici koji vrše značajne poslove i zadatke u preduzeću smatraju generalni direktor, zamjenik, pomoćnik, odnosno saradnik generalnog direktora i direktor sektora odnosno službe, i da se kao deficitaran kadar smatraju radnici koji posjeduju najmanje sedmi stepen stručne spreme (VSS), odnosno šesti stepen stručne spreme (VS) mašinskog, tehnološkog ili elektro smjera, odnosno peti ili treći stepen stručne spreme (VK-KV) metalskih ili elektro zanimanja, odnosno četvrti stepen stručne spreme (SSS) mašinskog, tehnološkog ili elektro smjera. Razmatrajući datu inicijativu Ustavni sud je na sjednici održanoj 23. novembra 2004. godine rješenjem pokrenuo postupak za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti članova 7. stav 2, 16. stav 2, 20. stav 1. tačka 3. i 38. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00- 2/82- II/03 od 09. aprila 2003. godine, koji je donio Upravni odbor Fabrike motora Sarajevo a.d. u Srpskom Sarajevu.
Donosilac akta, Upravni odbor Fabrike motora Sarajevo a.d. je, dopisom broj 00-2/89-II/05 od 25. februara 2005. godine, Ustavnom sudu Republike Srpske, uz odgovor na Rješenje o pokretanju postupka, dostavio Odluku o izmjenama Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj 00-2/43-II/05 od 25. februara. 2005. U čl. 1. i 2. ove odluke navedeno je da se u Pravilniku o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00-2/82-II/03 od 09. aprila 2003. godine, brišu st. 2. i 3. člana 7, te st. 2. i 3. člana 16. Pravilnika. Članom 3. stav 1. navedene odluke mijenjan je član 38. stav 1. osporenog pravilnika tako što se iza riječi „prioritetno“ brišu riječi „i izvan utvrđenih rang-lista, kao“, a stavom 2. ovog člana dodate su u članu 38. stav 1. Pravilnika, iza riječi „rang-listama“ riječi „a prema kritrijima iz člana 18. ovog Pravilnika“.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti Sud je pošao od člana 10. Ustava Republike Srpske kojim se građanima Republike Srpske garantuje ravnopravnost u slobodama, pravima i dužnostima, jednakost pred zakonom i jednaka zaštita prava u jednakim uslovima. Isto tako, u ocjenjivanju zakonitosti osporenog pravilnika, ovaj Sud je pošao od člana 71. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04 70/04 , 2/05 i 67/05), kojim je uređeno da Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 37. stav 1. ovog zakona i ovlašćenja iz člana 24. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 12/99 i 31/99), prema kojem je donosilac opšteg akta mogao da utvrdi kriterijume i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na stambene potrebe zaposlenih, odnosno predviđena je mogućnost da se opštim aktom utvrde uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke, kao i radnicima koji predstavljaju deficitaran kadar. Sud je, takođe, imao u vidu činjenicu da Zakonom o stambenim odnosima nije dato nikakvo ograničenje u pogledu izbora i vrednovanja kriterijuma za dodjelu stana na korišćenje.
Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, kao i osporenih odredbi Pravilnika kojima je propisano da se stambene potrebe radnika koji vrše značajne poslove i zadatke (generalni direktor, zamjenik, pomoćnik, saradnik generalnog direktora i direktor sektora odnosno službe), odnosno radnika – deficitarnog kadra rješavaju prioritetno, izvan odnosno mimo utvrđenog redoslijeda na rang-listi, Sud je utvrdio da navedeno normiranje nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Naime, normiranjem na ovakav način daje se mogućnost Upravnom odboru Fabrike motora Sarajevo a.d. u Srpskom Sarajevu i direktoru da arbitrarno odlučuju o raspodjeli stambenog fonda namijenjenog za rješavanje stambenih potreba svih zaposlenih, i to bez konkursa i mimo utvrđenih kriterijuma. S obzirom na to da opšti akt na osnovu koga se vrši raspodjela stanova rukovodnim i radnicima koji predstavljaju deficitaran kadar treba da sadrži kriterijume na osnovu kojih će se utvrditi redoslijed u rješavanju stambenih potreba radnika, saglasno Zakonu o stambenim odnosima uz poštovanje ustavnog principa o jednakoj zaštiti svih učesnika u raspodjeli stanova, u konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da se osporenim odredbama čl. 7. stav 2, 16. stav 2. i 38. Pravilnika ne može obezbijediti jednaka primjena na sve radnika donosioca osporenog akta i da je u ovom slučaju povrijeđen princip jednakosti građana iz člana 10. Ustava Republike Srpske.
Osporenu odredbu člana 20. stav 1. tačka 3. Pravilnika kojim se određuje da podnosiocu zahtjeva – radniku pripada 30 bodova ako je „on ili član njegovog porodičnog domaćinstva otkupio stan na području Federacije BiH ili je nosilac stanarskog prava na stanu na području Federacije BiH ...“, Sud je cijenio, prije svega imajući u vidu odredbe iz člana 12. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list Bosne i Hercegovine“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 i 12/99) i člana 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 70/04, 2/05 i 67/05). Odredbama iz člana 12. Zakona o stambenim odnosima nedvosmisleno je regulisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, a odredbama iz člana 14. Zakona o privatizaciji državnih stanova utvrđeno je da nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine. U oba slučaja očita je namjera zakonodavca da se, vodeći računa o ravnopravnosti građana, spriječi zloupotreba u domenu korišćenja stanova, odnosno da sa aspekta socijalne pravde u postojećim uslovima u kojima se nalazi društvena zajednica, pravo na dom učini dostupnim svim građanima. Odredbom iz čl. 71. Zakona o privatizaciji državnih stanova regulisano je da, Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 37. stav 1. ovog zakona, a očito je da je donošenje odnosno važenje spornog Pravilnika u okviru rokova određenih u zakonu. Postavlja se i pitanje da li je donosilac akta postupao u skladu sa odredbama iz člana 24. Zakona o stambenim odnosima kada je utvrdio sporne kriterijume na opisan način, posebno jer se donosilac akta pozvao na odredbe iz člana 24. Zakona o stambenim odnosima. Izvjesno je da Sud nema namjeru da ocjenjuje svrsishodnost kriterijuma i mjerila za dodjelu stana na korišćenje. Međutim, u konkretnom slučaju se radi o prekoračenju ovlašćenja donosioca akta jer je odnose u ovom dijelu kriterijuma uredio na način koji je suprotan zakonu. Naime, po shvatanju ovog Suda, svako regulisanje ovog osjetljivog kriterijuma tako da se privileguju vlasnici otkupljenih stanova u Federaciji Bosne i Hercegovine ili nosioci stanarskog prava na stanu u Federaciji Bosne i Hercegovine ne znače samo povredu odredaba navedenih zakona nego su očito u suprotnosti sa principom ravnopravnosti građana Republike Srpske utvrđenom odredbama iz člana 10. Ustava Republike Srpske. Po shvatanju ovog Suda, utvrđenje ovog kriterijuma, koji dovodi u neravnopravan odnos građane sa riješenim stambenim pitanjem i građane koji nisu na bilo koji način regulisali pitanje doma, grubo se narušava i princip socijalne pravde kao jedan od osnovnih postulata svake društvene zajednice, a što je utvrđeno u članu 5. stav 1. alineja 3. Ustava Republike Srpske.
U toku postupka utvrđeno je da su odredbe čl. 7. stav 2, 16. stav 2. i 38. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00-2/82-II/03 od 09. april 2003. godine usaglašene sa Ustavom i zakonom donošenjem Odluke o izmjenama Pravilnika o rješavanju stambenih potreba radnika broj: 00-2/43-II/05 od 25. maja 2005. godine, ali s obzirom na to da su se primjenjivale i da su već proizvele pravno dejstvo, odnosno utvrđena su određena prava, Sud je ocjenjivao ustavnost i zakonitost osporenog Pravilnika u vrijeme njegovog važenja Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.
Broj: U - 83/03 PREDSJEDNIK
27. oktobar 2005. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko