Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se, zbog nenadležnosti, inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Akta broj 8/1- 01-12-15/02 od 4. jula 2002. godine, koji je donio ministar odbrane Republike Srpske.

Odluka donesena 22. 12. 2005.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-21/03

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

22. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 38. stav 1. tačka 1. i člana 62. tačka 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske − prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. broj 54/05), na sjednici održanoj 22. decembra 2005. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se, zbog nenadležnosti, inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Akta broj 8/1- 01-12-15/02 od 4. jula 2002. godine, koji je donio ministar odbrane Republike Srpske.

Obrazloženje

Ružica Bilandžija iz Bijeljine dala je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Akta broj 8/1- 01-12-15/02 od 4. jula 2002. godine, koji je donio ministar odbrane Republike Srpske. U inicijativi je navedeno da je osporenim aktom, u postupku sprovođenja aktivnosti na planu smanjenja broja pripadnika Vojske Republike Srpske, izvršena diskriminacija pojedinih pripadnika, odnosno da profesionalnim vojnicima i radnicima Ministarstva odbrane kojima je služba u Vojsci i Ministarstvu prestala bez njihove saglasnosti u 2000. i 2001. godini, nije isplaćivana nikakva naknada, a da je onima kojima su to učinili dobrovoljno u 2002. godini, isplaćivana novčana naknada. Davalac inicijative ističe da se bezuspješno obraćala Generalštabu i Ministarstvu odbrane sa zahtjevom da se i njoj, kojoj je prestanak radnog odnosa određen bez njene saglasnosti, poslije 28. godina rada i bez naknade, isplati isti iznos novčane naknade koji je isplaćivan i onima koji su došli poslije i sa mnogo manje staža od nje. Naime, po mišljenju davaoca inicijative, svima koji su morali da napuste Vojsku i Ministarstvo, zbog navedenih aktivnosti, trebalo je da se omoguće i isti uslovi prestanka radnog odnosa. U inicijativi se, takođe, navodi da odgovorni organi u Republici Srpskoj treba da zabrane diskriminaciju i povredu ljudskih prava učinjenu osporenim aktom i predlaže se da Sud preduzme aktivnosti za ispravljanje, kako je navedeno, ove nepravde. Ministarstvo odbrane Republike Srpske je, na traženje Suda, dostavilo odgovor u kome je navedeno da je, u okviru aktivnosti na usklađivanju broja profesionalnih pripadnika Vojske Republike Srpske sa međunarodnim standardima i potrebe neophodnog smanjenja broja profesionalnih vojnih lica, radnika u Vojsci i zaposlenih u Ministarstvu odbrane Republike Srpske, urađen program zbrinjavanja ovih lica u 2002. godini, kome je prethodilo anketiranje zainteresovanih lica prezentovano u osporenom aktu ministra odbrane.Takođe, u odgovoru je navedeno da davalac inicijative nije mogla biti retroaktivno uključena u proces zbrinjavanja po ovom programu, jer u vrijeme donošenja ovog akta nije imala status radnika u Vojsci, kao i to da nije dovedena u neravnopravan položaju u odnosu na druge pripadnike Vojske Republike Srpske. U pogledu osporavanja akta ministra, ističu da anketiranje profesionalnih vojnih lica Vojske Republike Srpske i zaposlenih u Ministarstvu odbrane Republike Srpske koji su zainteresovani za korišćenje novčanih sredstava za individualno rješavanje zapošljavanja van Vojske Republike Srpske, odnosno Ministarstva odbrane Republike Srpske, po njihovom mišljenju, nema elemenata neustavnosti, odnosno nezakonitosti, te da svojom suštinom apsolutno ne dovode u pitanje ravnopravnost lica na koja se odnosi.

Predmet osporenog akta broj 8/1- 01-12-15/02 od 4. jula 2002. godine, koji je donio ministar odbrane Republike Srpske, glasi: «Anketiranje profesionalnih vojnih lica Vojske Republike Srpske, radnika u Vojsci Republike Srpske i radnika Ministarstva odbrane Republike Srpske koji su zainteresovani za korištenje novčanih sredstava za individualno rješavanje zapošnjavanja van Vojske Republike Srpske, odnosno Ministarstva odbrane Republike Srpske». Iz sadržaja ovog akta proizlazi da su se, u situaciji kada su suočeni sa neminovnim smanjenjem zaposlenih u Ministarstvu odbrane Republike Srpske i Vojsci Republike Srpske, stvorile realne pretpostavke da proces svođenja budžetske potrošnje u realne okvire dobije finansijsku podršku isplatom odgovarajućeg iznosa novca koji bi se upotrijebio za individualno zapošljavanje, kao određivanje iznosa koji bi se u tom cilju mogli isplatiti. Određen je i krajnji rok za anketiranje, zatim organi koji odlučuju o izboru lica sa kojima će se zaključiti ugovor o korišćenju navedenih mogućnosti, obaveza upoznavanja zaposlenih sa ovim aktivnostima, te postupak i određivanje odgovornih lica zaduženih za kvalitetno i blagovremeno anketiranje i realizaciju ovog zadatka. Utvrđeno je da bi sa datumom prestanka radnog odnosa bila izvršena i novčana isplata, te mogućnost davanja pitanja i prijedloga prije donošenja konačne odluke. S obzirom na to da je u u ovom predmetu osporen očigledno i po formi i sadržaju specifičan akt, Sud je, na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske − prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 54/05), odlučio da, kao prethodno pitanje, utvrdi pravnu prirodu ovog akta, a s tim u vezi, nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost i zakonitost ovog akta.

Polazeći od navedenog Sud je utvrdio da je anketiranje profesionalnih vojnih lica Vojske Republike Srpske, radnika u Vojsci Republike Srpske i radnika Ministarstva odbrane Republike Srpske koji su zainteresovani za korišćenje novčanih sredstava za individualno rješavanje zapošljavanja van Vojske Republike Srpske, odnosno Ministarstva odbrane Republike, akt tehničko-sprovedbene prirode, odnosno jedna od faza u postupku zbrinjavanja ovih lica u 2002. godini. Naime, Sud je utvrdio da se ovim aktom ne uređuju na opšti način odnosi koji su predmet uređivanja zakona i drugih opštih akata, već se zainteresovana lica samo upoznaju sa načinom korišćenja predviđenih mogućnosti. Takođe, u pogledu bitnog obilježja opšteg pravnog akta − njegove stalnosti, odnosno vremenske neodređenosti, Sud je ocijenio da se, u konkretnom slučaju, osporeni akt iscrpljuje jednom primjenom na unaprijed određen slučaj, kada se, u okviru određenog iznosa sredstava izdvojenih za individualno rješavanje zapošljavanja, lica zainteresovana za to zapošljavanje o tome neposredno izjasne. Nadalje, budući da osporeni akt nije objavljen i da je zaštita prava lica na koji se ovaj akt odnosi obezbijeđena pred drugim nadležnim državnim organima, Sud je utvrdio da je ovaj akt djeluje kao svojevrsna «ponuda» poslodavca koja sadrži konkretizovane aktivnosti na obezbjeđivanju zakonskih prava zaposlenih za čijim radom prestaje potreba, te da se isti ne može smatrati pravnim aktom. Imajući u vidu navedeno Sud je, na osnovu člana115. Ustava Republike Srpske, ocijenio da nije nadležan da ocjenjuje ustavnost i zakonitost osporenog akta. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Synarić i Avdo Špiljak.

Broj: U- 21/03 PREDSJEDNIK

22. decembar 2005. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko

Ne prihvata se, zbog nenadležnosti, inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i… | Sudska praksa | Aktio