Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. stav 2., članova 5, 7, 14, 18, 20. i 26. stav 2. tačka 8, 10, 11, 12, 15, 16. i 19., člana 27. stav 2. tačka 13. i 14., članova 29. stav 2., 37, 38. i 41. st. 3. i 10., člana 60. stav 4., člana 61.stav 3. tačka 5., člana 62. stav 3., članova 63, 65, 67, 71. i člana 76. stav 4., člana 81. stav 4. tačka 2. i stav 6., člana 88., člana 95. stav 2. taka 1. i stav 5., člana 97., člana 100. stav 2. i člana 129. Zakona o Poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske broj 51/01).

Odluka donesena 12. 07. 2006.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-43/03

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

12. 07. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 42, člana 62. stav 1. tač. 4. i 5. u vezi sa članom 38. stav 1. tačka 4. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske − prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 54/05), na sjednici održanoj 12. jula 2006. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. stav 2., članova 5, 7, 14, 18, 20. i 26. stav 2. tačka 8, 10, 11, 12, 15, 16. i 19., člana 27. stav 2. tačka 13. i 14., članova 29. stav 2., 37, 38. i 41. st. 3. i 10., člana 60. stav 4., člana 61.stav 3. tačka 5., člana 62. stav 3., članova 63, 65, 67, 71. i člana 76. stav 4., člana 81. stav 4. tačka 2. i stav 6., člana 88., člana 95. stav 2. taka 1. i stav 5., člana 97., člana 100. stav 2. i člana 129. Zakona o Poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske broj 51/01).

Obrazloženje

Računovodstveno-pravni centar male privrede «Marka» Laktaši, dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. stav 2., članova 5, 7, 14, 18, 20. i 26. stav 2. tačka 8, 10, 11, 12, 15, 16. i 19., člana 27. stav 2. tačka 13. i 14., članova 29. stav 2., 37, 38. i 41. st. 3. i 10., člana 60. stav 4., člana 61.stav 3. tačka 5., člana 62. stav 3., članova 63, 65, 67, 71. i člana 76. stav 4., člana 81. stav 4. tačka 2. i stav 6., člana 88., člana 95. stav 2. taka 1. i stav 5., člana 97., člana 100. stav 2. i člana 129. Zakona o Poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske broj 51/01). U inicijativi, kao i kasnije dostavljenoj dopuni inicijative, navedeno je da je Narodna skupština propisivanjem kao u osporenim članovima Zakona o Poreskoj upravi prekoračila granice svojih ustavnih ovlašćenja, odnosno da je prenoseći djelimično svoju zakonodavnu vlast na Poresku upravu i njene službenike povrijedila ustavni princip o podjeli državne vlasti, utvrđen članom 69. Ustava Republike Srpske. Takođe je navedeno da su osporenim članovima Zakona o Poreskoj upravi povrijeđene i ustavne odredbe članova 16. stav 2., 24., 62. i 90. tačka 3. i 4., članovi 128. i 129. Ustava Republike Srpske. Naime, davalac inicijative je mišljenja da je osporenim članom 3. stav 2 Zakona i propisivanjem «definicije ili odredbe ovog zakona će imati prioritet nad drugim definicijama ili odredbama u stvarima koje se tiču poreskih pitanja», prekoračena granica ustavnih ovlašćenja Narodne skupštine, jer, kako ističe, u našem pravnom sistemu ne postoji rangiranje zakona po značaju, te nije jasno da li se radi o sukobu zakona po osnovu formalne ili po osnovu materijalne zakonitosti. U pogledu osporavanja članova 5. i 37. Zakona, davalac inicijative navodi da su ovi članovi konfuzni, nedorečeni i u suprotnosti sa Zakonom o preduzećima; zatim, da je osporeni član 7. Zakona i propisivanje, «poreske zakone čine propisi koji se odnose na poreze koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske, podzakonski akti skupština gradova ili opština i podzakonski akti koje donosi Poreska uprava», suprotan ustavnim principima utvrđenim čl. 62, 69. i 90. tač. 3. i 4. Ustava Republike Srpske, odnosno principipima o podjeli vlasti, zatim ovlašćenju Vlade donosi akte za izvršenje zakona, te ovlašćenju zakonodavca da utvrđuje poreze, takse i druge budžetske prihode. Nadalje, u inicijativi se navodi da je osporeni član 14. Zakona neustavan i da su njegove odredbe suprotne Zakonu o preduzećima i Zakonu o obligacionim odnosima; zatim, da osporeni član 18. Zakona nije u skladu sa odgovarajućim odredbama ZUP-a (uručenje pismena) kao ni sa Zakonom o preduzećima sa kojim, kako je navedeno, nije u skladu ni osporeni član 20. Zakona o Poreskoj upravi. Pored navedenog, osporenim članom 20. Zakona, po mišljenju davaoca inicijative, povrijeđene su i odredbe članova 69. i 90. tač. 3. i 4. Ustava Republike Srpske, odnosno, Poreska uprava bi, donoseći podzakonske akte na osnovu osporene odredbe Zakona, vršila izmjene i dopune Zakona o poreskoj upravi. Citirajući osporeni član 26. stav 2. tač. 8, 10, 11, 12, 15, 16. i 19, davalac inicijative ističe da se ovom odredbom, pored povređivanja, već navedenih ustavnih principa o podjeli vlasti i nadležnosti Vlade za donošenje podzakonskih akata, omogućava miješanje Poreske uprave u sudsko odlučivanje, kao i to da su poreski obveznici protiv toga da se «doušnicima» Poreske uprave daje novčana naknada za dostavljene informacije. Davalac inicijative, takođe ističe da je Narodna skupština prekoračila svoja ustavna ovlašćenja i povrijedila odredbe članova 128. i 129. Ustava time što je u osporenom članu 27. stav 2. tač. 13. i 14. Zakona o poreskoj upravi propisala da Poreska uprava i njeni službenici mogu podonositi krivične prijave; zatim, da je osporenim članom 29. stav 2. Zakona, povrijedila odredbu člana 24. Ustava, jer je, kako je navedeno, neustavno i nedopustivo svojevoljno tumaranje po tuđim stanovima. U inicijativi se tvrdi da je osporeni član 38. Zakona o Poreskoj upravi nedorečen, konfuzan i suprotan Zakonu o upisu u sudski registar, zatim, da je osporeni član 41. st. 3. i 10. ovog zakona neustavan jer povređuje načela iz čl. 69. i 90. tač. 3. i 4. Ustava Republike Srpske. Osporeni član 60. stav 4. Zakona, po mišljenju davaoca inicijative je takođe neustavan, jer propisuje mjere kako za ovaj zakon tako i za druge zakone, a pored toga je, kako je navedeno, u suprotnosti sa Zakonom o obligacionim odnosima. Neustavnost se navodi i u pogledu osporenog člana 61. stav 3. tačka 5. Zakona, jer propisuje mogućnost povećanja iznosa poreske obaveze u žalbenom postupku i time, po mišljenju davaoca inicijative, pored toga što plaši poreske obveznike, povređuje odredbu člana 16. Ustava. Isto tako, ni osporeni član 63. stav 1. Zakona, stoga što ne navodi kojim podzakonskim aktima se mogu vršiti izmjene i dopune Zakona, zatim, član 65. Zakona o Poreskoj upravi, za koji se navodi da je suprotan Zakon o obligacionim odnosima, osporeni član 67. Zakona, kojim se uvode novi termini, mjere i postupci, kao što je uspostavljanje «zakonske hipoteke» koju ne poznaje Zakon o obligacionim odnosima, te osporeni član 71. Zakona, zbog propisivanja da se imovina obveznika koja se može zaplijeniti i prodati uključuje njegovu cjelokupnu imovinu i imovinska prava, kao i to da se prinudna naplata može vršiti u bilo koje vrijeme dakle i noću i u dane državnih praznika, po mišljenju davaoca inicijative, nisu u saglasnosti sa Ustavom i Zakonom o preduzećima. Takođe, davalac inicijative je mišljenja da ni osporeni član 88. Zakona, nije u saglasnosti sa Zakonom o obligacionim odnosima, a da ostali osporeni članovi Zakona o Poreskoj upravi nisu u saglasnosti sa Ustavom, jer se odredbom člana 95. stav 2. tačka 1. i stav 5. Zakona povređuje član 16. stav 2. Ustava; članom 100. stav 2. Zakona propisuje da se podzakonskim aktima utvrđuju prekršajne kazne, te se članom 129. Zakona propisuju nova zakonodavna pravila i norme koje ne postoje u našem pravnom sistemu. Na osnovu izloženog davalac inicijative predlaže da Sud u što kraćem roku, zbog nastalih štetnih posljedica, donese odluku o utvrđivanju nesaglasnosti osporenih odredaba Zakona o Poreskoj upravi sa Ustavom Republike Srpske, u vrijeme važenja ovog zakona. Narodna skupština Republike Srpske nije odgovorila na navode iz ove inicijative.

Osporenim odredbama Zakona o Poreskoj upravi propisano je: u mjeri u kojoj su definicije ili odredbe ovog zakona u sukobu sa drugim zakonima Republike Srpske, definicije ili odredbe ovog zakona će imati prioritet nad drugim definicijama ili odredbama u stvarima koje se tiču poreskih pitanja, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom (član 3. stav 2.); ko se smatra poreskim obveznikom (član 5.); poreske zakone, u smislu ovog zakona, čine zakonski propisi koji se odnose na poreze koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske, podzakonski akti koji se odnose na poreze donijete od skupština gradova ili opština, u skladu sa zakonom kao i podzakonski akti koje donosi Poreska uprava za izvršenje ovog zakona (član 7); ko se smatra povezanim licima (član 14.); kada se smatra da su dokumenti uručeni pravnom, a kada fizičkom licu (član 18.); glavno mjesto poslovanja nekog obveznika i postupak za izračunavanje udjela prosječnog broja zaposlenih i knjigovodstvene vrijednosti imovine na osnovu podzakonskih akata Poreske uprave (član 20); pravo Poreske uprave i njenih službenika, da u okviru svjih ovlašćenja propisanih zakonima Republike Srpske, vodi postupak i izriče kazne za poreske prekršaje, zatim da obustavi na period od šezdeset dana početak postupka likvidacije, reorganizacije ili poništavanja registracije pravnog lica ili organizacije, da zatraže od organa koji nisu nadležni za poreze da okončaju ili odbiju izdavanje dozvole pojedincima-preduzetnicima, pravnim licima ili organizacijama koje nisu izmirili obavezu, uz pismenu saglasnost Poreske uprave, da predlože sudovima da preduzmu radnje za sprovođenje i izvršenje poreskih zakona, da odobre plaćanje informacija koje su dovele do naplate dodatnih poreza uz prethodnu saglasnost direktora Poreske uprave, donese podzakonske akte za tumačenje i sprovođenje poreskih zakona i da nose vatreno oružje u skladu sa pravilnikom koji donosi direktor Poreske uprave (član 26. stav 2. tač. 8, 10, 11, 12, 15, 16. i 19.); obaveze poreske uprave od kojih i to da istražuju činjenice i prikupljaju dokaze o mogućim krivičnim djelima iz oblasti poreza i podnesu krivičnu prijavu, kao i to da obavještavaju lice za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo iz oblasti poreskih zakona i za koje će se podnijeti prijava (član 27. stav 2. tač. 13. i 14); ovlašćenje poreskog službenika da uz saglasnost obveznika uđe na svaki posjed ili prostorije gdje se čuvaju knjige ili obavljaju aktivnosti potrebne za sprovođenje ili izvršenje poreskih zakona, a bez pristanka vlasnika, uz nalog direktora Poreske uprave (član 29); da obveznik ima samo jedno glavno mjesto poslovanja, te kada više organizacionih jedinica Poreske uprave tvrdi da je glavno mjesto poslovanja obveznika u okviru njihovih nadležnosti, da tada lokaciju glavnog mjesta poslovanja obveznika određuje direktor Poreske uprave (član 37); mjesto i vrijeme registracije obveznika (član 38); kada se poreska prijava smatra podnesenom, te da je Poreska uprava nadležna da daje uputstvo za podnošenje poreskih prijava ako poreski zakoni ne propisuju drugačije (član 41. st. 3. i 10); opšte odredbe za utvrđivanje poreske obaveze od kojih i to da u slučaju da obaveza nije plaćena u roku propisanom ovim ili drugim poreskim zakonima, kao troškovi naplate platiće se 5% od ukupne obaveze, ali ne manje od 100 KM (član 60. stav 4); da rješenje za plaćanje utvrđene obaveze sadrži i kaznu i iznos kazne (član 61. stav 3. taka 5); da Poreska uprava, u žalbenom postupku u kome se otkriju dodatne informacije po kojima bi i obveznik trebao platiti iznos veći od utvrđenog, ne može povećati iznos poreske obaveze, već vrši izmjenu utvrđivanja i izdaje novo rješenje za plaćanje ove obaveze. (član 62. stav 3); mjere prinudne naplate za osiguranje izmirenja obaveze (član 63. st. 2, 3, 4, 5, 6. i 7), posljedice ovakve naplate (član 65), te zakonska hipoteka i naplata poreske obaveze iz imovine kao jednim od postupaka prinudne naplate (čl. 67. i 71); ovlašćenje direktora Poreske uprave da propiše pojednostavljen postupak za proglašenje nesolventnosti obveznika koji duguje manje od 5.000 KM (član76. stav 4); pravo službenika Poreske uprave da tokom svake kontrole uđu u prostorije gdje se nalaze ili bi se mogle nalaziti knjige i evidencije ili drugi predmeti potrebni za sprovođenje i izvršenje poreskih zakona, te da se kontrola vrši u toku radnog vremena, izuzev u slučajevima o kojima odlučuje rukovodilac organizacione jedinice koja vrši kontrolu (član 81. stav 4. tačka 2. i stav 6); obavezu plaćanja kamatne stope na iznos obaveze koja nije plaćena u zakonskom roku (član 88); šta se smatra rješenjem Poreske uprave na koje obveznik ima pravo žalbe, te da teret dokazivanja osnovanosti žalbe pada na podnosioca žalbe, osim ako nije drugačije regulisano poreskim zakonima (član 95. stav 2. tačka 1. i stav 5); razmatranje žalbe u drugostepenom postupku od strane Odbora za rješavanje poreskih žalbi (član 97) i da se poreskim prekršajem smatra zakonom ili podzakonskim aktom utvrđena radnja lica, koja su prouzrokovala povredu poreskih propisa za koje je propisana prekršajna kazna (član 100). Ustavni sud je, ocjenjujući osporene odredbe Zakona, utvrdio da Odlukom U-38/02 od 27. arila 2006. godine nisu prihvaćene inicijative za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. stav 2, člana 7, člana 26. stav 2. tačka 16, člana 36. stav 2, člana 63. stav 1. i čl. 101. i 129. Zakona o Poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske broj 51/01). Sud je, naime, ocijenio da propisivanje osporenim članovima 3. stav 2, 7, 36. stav 2., 63. stav 1. i 101. ovog zakona osnovnih principa regulisanja određenih pitanja iz oblasti poreza, nije u nesaglasnosti sa odredbama članova 62, 69. stav 2 i člana 90. stav 1. tač. 3. i 4. Ustava Republike Srpske, a nije prihvatio inicijative za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 26. stav 2. tačka 16. i člana 129. istog zakona, jer je već odlučio o istoj pravnoj stvari.

S obzirom na navedeno, kao i to da je Sud već odlučivao i o ustavnosti člana 20. Zakona o Poreskoj upravi, odnosno da Rješenjem U-39/02 od 28. oktobra 2004. godine nije prihvaćena inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti ovog člana, Sud ni u ovom predmetu nije prihvatio inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. stav 2, člana 7, člana 20, člana 26. stav 2. tačka 16, člana 63. stav 1. i člana 129. Zakona o Poreskoj upravi, jer je već odlučio o istoj pravnoj stvari.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih članova: 26. stav 2. tač. 8,10,11,12,15. i 19, 27. stav 2. tačka 13. i 14., 29. stav 2., 41. st. 3. i 10., 60. stav 4., 61.stav 3. tačka 5., 95. stav 2. taka 1. i stav 5. i 100. stav 2. Zakona o Poreskoj upravi, Sud je imao u vidu Amandman XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je, pored ostalog, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje poreski sistem. Saglasno ovoj ustavnoj odredbi, Sud je ocijenio da je u ustavno-pravnom smislu nesporno ovlašćenje zakonodavca da u okviru fiskalnog suvereniteta uređuje poreski sistem na bazi određene poreske politike a u okviru toga i pitanja kao što su: pravo Poreske uprave i njenih službenika, da u okviru svojih ovlašćenja propisanih zakonima Republike Srpske vodi postupak i izriče kazne za poreske prekršaje, zatim da obustavi na period od šezdeset dana početak postupka likvidacije, reorganizacije ili poništavanja registracije pravnog lica ili organizacije, da zatraže od organa koji nisu nadležni za poreze da okončaju ili odbiju izdavanje dozvole pojedincima-preduzetnicima, pravnim licima ili organizacijama koje nisu izmirili obavezu, uz pismenu saglasnost Poreske uprave, da predlože sudovima da preduzmu radnje za sprovođenje i izvršenje poreskih zakona, da odobre plaćanje informacija koje su dovele do naplate dodatnih poreza uz prethodnu saglasnost direktora Poreske uprave, donese podzakonske akte za tumačenje i sprovođenje poreskih zakona i da nose vatreno oružje u skladu sa pravilnikom koji donosi direktor Poreske uprave; zatim, ovlašćenje poreskog službenika da uz saglasnost obveznika uđe na svaki posjed ili prostorije gdje se čuvaju knjige ili obavljaju aktivnosti potrebne za sprovođenje ili izvršenje poreskih zakona, a bez pristanka vlasnika, uz nalog direktora Poreske uprave; prava direktora Poreske uprave da odredi lokaciju glavnog mjesta poslovanja obveznika u slučaju kada više organizacionih jedinica Poreske uprave tvrdi da je glavno mjesto poslovanja obveznika u okviru njihovih nadležnosti; određivanja mjesta i vremena registracije obveznika; uslova kada se poreska prijava smatra podnesenom, te pravo Poreske uprave da daje uputstvo za podnošenje poreskih prijava ako poreski zakoni ne propisuju drugačije; utvrđivanje poreskih obaveza, i u okviru toga, obaveze plaćanja troškova naplate, u slučaju da obaveza nije plaćena u roku propisanom, ovim, ili drugim poreskim zakonima; sadržaj rješenja za plaćanje utvrđene obaveze čiji sastavni dio je i kazna i iznos kazne; prava Poreske uprave, da u žalbenom postupku u kome se otkriju dodatne informacije po kojima bi i obveznik trebao platiti iznos veći od utvrđenog, ne povećava iznos poreske obaveze, već vrši izmjenu utvrđivanja i izdaje novo rješenje za plaćanje te obaveze; mjere prinudne naplate za osiguranje izmirenja poreske obaveze, posljedica ovakve naplate, te utvrđivanja zakonske hipoteke i naplate poreske obaveze iz imovine obveznika, kao posebnih postupaka prinudne naplate; ovlašćenja direktora Poreske uprave da propiše pojednostavljen postupak za proglašenje nesolventnosti obveznika koji duguje manje od 5.000 KM; pravo službenika Poreske uprave da tokom svake kontrole uđu u prostorije gdje se nalaze ili bi se mogle nalaziti knjige i evidencije ili drugi predmeti potrebni za sprovođenje i izvršenje poreskih zakona, te da tu kontrolu vrši u toku radnog vremena, izuzev u slučajevima o kojima odlučuje rukovodilac organizacione jedinice koja vrši kontrolu; obaveze plaćanja kamatne stope na iznos obaveze koja nije plaćena u zakonskom roku; šta se podrazumijeva pod rješenjem Poreske uprave na koje obveznik ima pravo žalbe, te tereta dokazivanja osnovanosti žalbe; obaveze razmatranja žalbe u drugostepenom postupku od strane Odbora za rješavanje poreskih žalbi, određivanje radnji lica, koje su prouzrokovale povredu poreskih propisa za koje je propisana prekršajna kazna, koje se smatraju poreskim prekršajem.

Naime, saglasno navedenoj ustavnoj odredbi, Sud je ocijenio da je zakonodavac na način koji smatra cjelishodnim, Zakonom o Poreskoj upravi uredio pitanja organizacije i rada Poreske uprave, odnosno da, u konkretnom slučaju, nije povrijeđen princip o podjeli državne vlasti, jer su ovim zakonom propisani principi regulisanja određenih pitanja koja se odnose na utvrđivanje osnova za sprovođenje i izvršavanje zakona iz oblasti poreza Republike Srpske, a razrada ovih pitanja je prenesena u nadležnost Poreske uprave, odnosno njenog direktora. Navedeno propisivanje, dakle, nije u nesaglasnosti sa odredbama članova 62. i 69. stav 2. Ustava Republike Srpske, kao ni sa odredbom člana 90. stav 1. tač. 3. i 4. Ustava Republike Srpske, prema kojoj, Vlada obezbjeđuje sprovođenje i izvršava zakone. Ovakav stav Suda proizlazi i iz sadržaja odredbe člana 21. stav 1. Zakona o Poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske« br. 51/01, 74/04, 2/05 i 69/05), kojom je utvrđeno da je Poreska uprava Republike Srpske, poreski organ koji je sastavni dio Ministarstva finansija Republike Srpske. Takođe, Sud je ocijenio da osporene odredbe Zakona o Poreskoj upravi nisu u nesaglasnosti ni sa ustavnim principom iz člana 16. Ustava, prema kome je svakom zajamčeno pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonu zasnovanom interesu; nisu u nesaglasnosti ni sa odredbom člana 113. stav 1. Ustava, kojom je predviđeno da se protiv pojedinačnih akata državnih organa donijetim u prvom stepenu, može izjaviti žalba nadležnom organu, kao ni odredbom člana 24. stav 3. Ustava, prema kojoj, službeno lice može, pod uslovima utvrđenim zakonom, ući u stan i druge prostorije i bez odluke suda izvršiti pretres ako je to neophodno radi, pored ostalog, i spasavanja i imovine. Takođe, po mišljenju Suda, propisivanje u Zakonu o Poreskoj upravi da se i podzakonskim aktima utvrđuju poreski prekršaji kao radnje lica koje su prouzrokovale povredu poreskih propisa za koje je propisana prekršajna kazna, nije u nesaglasnosti sa navedenim ustavnim ovlašćenjem. Naime, odredbom člana 1. stav 1. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske« br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98. i 96/03), kao zakonom koji je lex specialis zakon, propisano da je prekršaj djelo koje se sastoji u povredi javnog poretka ili u povredi propisa o privrednom ili finansijskom poslovanju, a koje je zakonom ili drugim propisom određeno kao prekršaj i opisana njegova obilježja.

U vezi sa navodima iz inicijative kao što su: konfuznost i nedorečenost čl. 5. i 37. Zakona o poreskoj upravi, kao i nasaglasnost ovog člana Zakona sa Zakonom o preduzećima; zatim, nesaglasnost člana 14. Zakona o poreskoj upravi sa Zakonom o preduzećima i Zakonom o obligacionim odnosima; nesaglasnost člana 18. Zakona o poreskoj upravi sa, kako je navedeno, odgovarajućim odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakonom o preduzećima; takođe, konfuznost i nedorečenost člana 38. Zakona o poreskoj upravi i njegovoj nesaglasnosti sa Zakonom o upisu u sudski registar; zatim, nesaglasnost sa Ustavom člana 63. Zakona o poreskoj upravi, jer ne navodi kojim podzakonskim aktima se mogu vršiti izmjene i dopune Zakona, kao i nesaglasnost člana 65. ovog zakona sa Zakonom o obligacionim odnosima, te člana 67. Zakona o poreskoj upravi, jer uvodi novi termin «zakonska hipoteka», koju ne poznaje Zakon o obligacionim odnosima; nesaglasnost člana 71. Zakona o poreskoj upravi sa Zakonom o preduzećima, i konačno, nesaglasnost člana 88. Zakona o poreskoj upravi sa Zakonom o obligacionim odnosima, Ustavni sud je odlučio da ne prihvati inicijativu ni u ovom dijelu. Naime, prema odredbama iz člana 115. Ustava Republike Srpske, nije u domenu postupanja ovog suda da ocjenjuje međusobnu usklađenost akata iste pravne snage, kao ni da daje mišljenje o tome kako pojedine odredbe nekog zakona treba da glase.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Synarić i Avdo Špiljak.

Broj: U-43/03 PREDSJEDNIK

12. jula 2006. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti… | Sudska praksa | Aktio