Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 16. stav 2. i člana171.stav1. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj1/09).
Odluka donesena 07. 10. 2010.
Predmeti (1)
U-45/09
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
07. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 62. stav 1. tačka 4. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj54/05), na sjednici održanoj7. oktobra 2010. godine, donio je
RJEŠENJE
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 16. stav 2. i člana171.stav1. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj1/09).
Obrazloženje
Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 16. stav 2. i člana 171. stav 1. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj1/09). U inicijativi se navodi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa članom 10. Ustava Republike Srpske, kojim je garantovana ravnopravnost građana. Naime, davalac inicijative smatra da je članom 16. stav 2. pomenutog zakona, koj im su utvrđeni nasljednici trećeg nasljednog reda, određenim krvnim srodnicima neopravdano uskraćeno pravo na nasljeđivanje. Ovom zakonskom odredbom je, kako ističe, ograničeno pravo predstavljanja u nasljeđivanju, jer ostavioca kao nasljednici trećeg nasljednog reda mogu naslijediti djedovi i babe, te njihova djeca, odnosno ujaci, stričevi i tetke, ali ne i njihovi dalji potomci - braća i sestre od ujaka, stričeva i tetaka. Istovremeno, osporeni zakon ne predviđa ovakvo ograničenje prava predstavljanja za nasljednike četvrtog nasljednog reda. Zbog toga, po mišljenju davaoca inicijative, određivanje nasljednika trećeg nasljednog reda kao u osporenoj odredbi člana 16. stav 2. pomenutog zakona, dovodi do povrede ravnopravnosti građana u pogledu prava na nasljeđivanje. Nadalje, u inicijativi se navodi da je propisivanjem kao u članu 171. stav 1. osporenog zakona takođe narušen ustavni princip jednakosti. Ovom odredbom određeno je da će se nasljeđa otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona raspraviti po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona. S tim u vezi, davalac inicijative ističe da krug zakonskih nasljednika nije na isti način regulisan važećim Zakonom o nasljeđivanju i ranijim Zakonom o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80),jer važeći zakon predviđa četvrti i ostale nasljedne redove (čl. 18. i 19.), što nije bilo propisano ranijim zakonom koji je stupanjem na snagu važećeg zakona prestao da se primjenjuje. Zbog toga, po njegovom mišljenju, ostavioca koji je umro nakon 13. januara 2009. godine (odnosno nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o nasljeđivanju) može da naslijedi širi krug krvnih srodnika u odnosu na potencijalne nasljednike ostavioca koji je umro prije navedenog datuma, čime su ova lica dovedena u neravnopravan položaj. Davalac inicijative smatra da bi u svim postupcima koji nisu okončani do dana stupanja na snagu osporenog Zakona o nasljeđivanju trebalo primijeniti ovaj zakon. Shodno navedenom, predlaže da Sud povodom inicijative pokrene postupak i utvrdi da osporene zakonske odredbe Zakona o nasljeđivanju nisu u saglasnosti sa Ustavom. U odgovoru na inicijativu koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske ističe se da su neosnovani navodi davaoca inicijative o neravnopravnom položaju potencijalnih nasljednika iz različitih nasljednih redova, jer se na taj način vrši poređenje prava i obaveza lica koja se nalaze u različitim pravnim situacijama. Načelo ravnopravnosti, kako se navodi, podrazumijeva da se relevantnim zakonskim odredbama svi potencijalni nasljednici dovode u jednak položaj u ostvarivanju konkretnih budućih prava, dok se u inicijativi poredi status različitih nasljednih kategorija, na koje se, shodno različitosti njihovih objektivnih situacija, primjenjuju i različite odredbe Zakona o nasljeđivanju. Donosilac ovog zakona smatra da osporenim odredbama nisu narušena imovinska prava potencijalnih nasljednika (djece, te-taka i stričeva), jer zaštita prava na imovinu ne postoji do trenutka sticanja određene imovine i ne podrazumijeva pravo na sticanje imovine. U odgovoru se dalje navodi da se, prema pomenutom zakonu, nasljeđe smatra otvorenim u momentu smrti ostavioca, kada, po sili zakona, zaostavština prelazi na nasljednike, bez obzira na to što ostavinski postupak još nije pokrenut. Zbog toga se na njihova prava i obaveze primjenjuje zakon koji je na snazi u vrijeme smrti ostavioca, odnosno trenutku kada nastaju pravne posljedice ove činjenice. Ne može se naknadno, u ostavinskom postupku, primjenom novog zakona krug nasljednika proširiti novim licima. I u ovom slučaju, kako se u odgovoru ističe, davalac inicijative vrši komparaciju različitih kategorija nasljednika u različitim situacijama. Slijedom navedenog, donosilac predmetnog zakona predlaže da Sud ne prihvati datu inicijativu. Članom 16. stav 2. Zakona o nasljeđivanju propisano je da ako je neki od predaka jedne loze iz stava 1. ovog člana (a prema kojem djed i baba iste loze nasljeđuju na jednake dijelove) umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca po pravilima koja važe za slučaj kada umrlog nasljeđuju njegova djeca.
Osporenim članom 171. stav 1. ovog zakona propisano je da će se nasljeđa otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona raspraviti po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
U postupku ocjenjivanja osporenih zakonskih odredaba, Sud je imao u vidu da se prema članu 55. Ustava jemči pravo nasljeđivanja u skladu sa zakonom, a da prema t. 5. i 6. AmandmanaXXXII na Ustav Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda i svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine. Pored toga, članom 49. Ustava utvrđeno je da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom (stav 1.), te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (stav 2.).
Iz navedenih ustavnih odredaba proizlazi da se pravo na nasljeđivanje ostvaruje u skladu sa zakonom, a ne neposredno na osnovu Ustava, te je zakonodavcu dato ovlašćenje da propiše uslove i način ostvarivanja ovog prava. Saglasno tome, Zakonom o nasljeđivanju uređeno je pitanje nasljeđivanja u Republici Srpskoj, krug zakonskih nasljednika, nasljeđivanje na osnovu testamenta, nasljedno-pravni ugovori, prelazak zaostavštine na nasljednike i druga pitanja koja se tiču prava nasljeđivanja. Između ostalog, odredbama čl. 15. i 16. ovog zakona određeni su nasljednici trećeg nasljednog reda. Tako je članom 15. propisano da zaostavštinu umrlog koji nije ostavio potomke, ni roditelje, niti su oni ostavili nekog potomka, ni supružnika, nasljeđuju njegovi djedovi i babe, te da jednu polovinu zaostavštine nasljeđuju djed i baba sa očeve strane, a drugu polovinu djed i baba sa majčine strane. Prema članu16, djed i baba iste loze nasljeđuju na jednake dijelove (stav 1.), ako je neki od predaka jedne loze iz stava 1. ovog člana umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju njegova djeca, po pravilima koja važe za slučaj kada umrlog nasljeđuju njegova djeca (stav 2.), a u svemu ostalom za nasljedno pravo djeda i babe jedne loze i njihove djece važe pravila po kojima nasljeđuju roditelji ostaviočevi i njihova djeca (stav 3.). Pravo predstavljanja definisano je u članu 10. ovog zakona, a sastoji se u pravilu prema kojem dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad ostaviočeva, na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je živ u trenutku smrti ostaviočeve nasljeđuju njegova djeca - praunučad ostaviočeva, na jednake dijelove i tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih.
Iz citiranih odredaba osporenog zakona, po ocjeni Suda, nesumnjivo proizlazi da se i u trećem nasljednom redu pravo predstavljanja primjenjuje neograničeno, odnosno sve dok djed i baba ostavioca imaju direktnih potomaka, tj. potomaka u pravoj liniji. U situaciji kada su djed i/ili baba (kao potencijalni nasljednici trećeg nasljednog reda) umrli prije ostavioca, osporena odredba člana 16. stav 2. jasno upućuje na primjenu pravila koja važe u slučaju kada umrlog nasljeđuju njegova djeca. U tom slučaju, kako je već navedeno, primjenjuje se pravo predstavljanja sve dok ima potomaka ostavioca. Analogno tome, pravo predstavljanja se i u trećem nasljednom redu primjenjuje neograničeno, odnosno, primjena ovog principa ne završava se na djeci djedova i baba ostavioca, kako to pogrešno zaključuje davalac inicijative. Pored toga, Sud smatra da se nasljednici različitih nasljednih redova, usljed različitog stepena srodstva sa ostaviteljem, ne nalaze u istoj pravnoj situaciji, zbog čega se ne mogu upoređivati u pogledu obima ili domašaja prava na nasljeđivanje.
Saglasno navedenom, Sud je ocijenio da osporenom odredbom člana 16. stav 2. Zakona o nasljeđivanju nije narušeno načelo ravnopravnosti građana iz člana 10. Ustava na koje ukazuje davalac inicijative.
Ocjenjujući osporeni član 171. stav 1. predmetnog zakona Sud je utvrdio da je zakonodavac, saglasno naprijed citiranim ustavnim ovlašćenjima, ovom odredbom uredio pitanje primjene propisa na nasljeđa koja su otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona. Pri tome je osporenu odredbu cijenio i u kontekstu ostalih odredaba ovog zakona, jer se ista, s obzirom na predmet regulisanja, ne može posmatrati izolovano. S tim u vezi, Sud je imao u vidu da je članom 146. ovog zakona propisano da se smrću lica otvara njegovo nasljeđe, a članom 153. da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti. U ovim zakonskim odredbama sadržano je jedno od osnovnih načela nasljeđivanja, a to je da pravne posljedice nasljeđivanja nastupaju po sili zakona u trenutku smrti ostavioca, te je u tom momentu određen krug lica koja su po važećem zakonu pozvana na nasljeđe, bez obzira na to što ostavinski postupak nije pokrenut. Zbog toga je zakonodavac, uvažavajući ovu specifičnost instituta nasljeđivanja, te imajući u vidu potrebu očuvanja pravne sigurnosti i zaštite stečenih prava, osporenom odredbom člana 171. stav 1.Zakona o nasljeđivanju propisao da će se nasljeđa otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona raspraviti po propisima koji su važili do dana njegovog stupanja na snagu, dakle po propisima koji su bili na snazi u vrijeme nastupanja pravnih posljedica otvaranja nasljeđa. Ovakvim propisivanjem, po ocjeni Suda, nije došlo do povrede ustavnih garancija o ravnopravnosti građana, jer je zakonodavac, shodno razlozima cjelishodnosti, pomenutom zakonskom odredbom uredio pitanje primjene propisa u oblasti nasljeđivanja. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.
Broj:U-45/09 Predsjednik 7. oktobra 2010. godine Ustavnog suda, Banja Luka Mirko Zovko, s.r.