Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Utvrđuje se da član 3. stav 2. i član 15. stav 2. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 112/06, 37/07 i 66/08) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 6. stav 2. i člana 50. stav 1. Zakona o eksproprij acij i ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 112/06, 37/07 i 66/08).

Odluka donesena 19. 05. 2010.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-16/07

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

19. 05. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 61. stav 1. t. 1. i 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 54/05), na sjednici održanoj 19. maja 2010. godine, donio je

ODLUKU

Utvrđuje se da član 3. stav 2. i član 15. stav 2. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 112/06, 37/07 i 66/08) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 6. stav 2. i člana 50. stav 1. Zakona o eksproprij acij i ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 112/06, 37/07 i 66/08).

Obrazloženje

Udruženje građana "Povratak i održivi opstanak" iz Bijeljine prijedlogom je pokrenulo postupak za utvrđivanje neustavnosti člana 3. stav 2, člana 6. stav 2, člana 15. stav 2. i člana 50. stav 1. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06). U prijedlogu se navodi da osporena odredba člana 3. stav 2. ovog zakona nije u saglasnosti sa čl. 5, 48. i 54. Ustava Republike Srpske zbog toga što omogućava oduzimanje, odnosno ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima i za namjene koje nisu u opštem interesu. Iz istog razloga predlagač osporava i odredbe člana 6. stav 2. i člana 15. stav 2. Zakona. Predlagač tvrdi da opšti interes treba da izražava interes svih građana jedne zajednice, a da se nasuprot tome izgradnjom stanova ostvaruje isključivo ekonomski interes. S tim u vezi predlagač ukazuje da ekonomski interes, prije svih, ostvaruje jedinica lokalne samouprave koja prodaje eksproprisanu nepokretnost najpo-voljnijem ponuđaču i tako zarađuje na razlici između isplaćene naknade za eksproprisanu nepokretnost i cijene postignute licitacijom. Nadalje, ekonomski interes, po mišljenju predlagača, ostvaruje i investitor prodajom stambenih jedinica koje koristi ograničen broj građana. Odredba člana 15. stav 2. Zakona, prema kojoj se opšti interes za eksproprijaciju smatra utvrđenim ako je donesen odgovarajući planski akt kojim je predviđena izgradnja objekta, osporena je od strane predlagača iz razloga što se u tim slučajevima ne donosi rješenje o utvrđivanju opšteg interesa, čime je vlasnicima nepokretnosti koje se eksproprišu uskraćena mogućnost da koriste pravne lijekove. Iz navedenih razloga predlažu da Sud utvrdi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Republi ke Srp ske. Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila Sudu odgovor na navode iz prijedloga.

Osporenim članom 3. stav 2. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06) propisano je da se, izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, nepokretnosti mogu eksproprisati za potrebe stambene izgradnje i za uređivanje zemljišta za te potrebe. Prema osporenom stavu 2. člana 6. pomenutog zakona korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim da će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koji nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.

Stavom 2. člana 15. Zakona je propisano da se opšti interes za stambenu izgradnju objekata i za uređivanje zemljišta za te potrebe, iz poglavlja IV ovog zakona, na području za koje je donesen regulacioni plan ili urbanistički projekat, smatra utvrđen tim planom. Odredbom člana 50. stav 1. Zakona propisano je da eksproprisano zemljište, iz člana 47. ovog zakona, skupština jedinice lokalne samouprave, nakon sprovedenog postupka licitacije, prodaje najpovoljnijim ponuđačima u svrhu stambene izgrad nje.

Osporene odredbe člana 3. stav 2, člana 15. stav 2. i člana 50. stav 1. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 112/06) dopunjene su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 37/07). Članom 1. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji dopunjen je član 3. stav 2. osnovnog zakona, tako što su poslije riječi: "za potrebe stambene" do-dane riječi: "i poslovne". Odredbom člana 2. istog zakona dopunjen je član 15. stav 2. Zakona o eksproprijaciji propisivanjem da se poslije riječi: "za stambenu" dodaje riječ "i", a poslije riječi: "izgradnju", dodaje riječ: "poslovnih". Takođe, članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji dopunjen je član 50. stav 1. osnovnog zakona propisivanjem da se poslije riječi "stambene" dodaju riječi "i poslovne". Polazeći od navedenog, Sud je primjenom člana43. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 54/05) proširio postupak ocjene ustavnosti i na navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 37/07).

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredbi člana 3. stav 2, člana 6. stav 2, člana 15. stav 2. i člana 50. stav 1. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 112/06 i 37/07)Sud je imao u vidu odredbe člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava Republike Srpske, kojom je utvrđeno da se ustavno uređenje Republike temelji na vladavini prava, člana 54. Ustava Republike Srpske o jednakoj pravnoj zaštiti svih oblika svojine, kao i odredbu člana 56. stav 1. Ustava, prema kojoj se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine uz pravičnu naknadu. Takođe, Sud je imao u vidu tačku 6. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojom je utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine. Polazeći od navedenih odredaba Ustava, Sud je ocijenio da su Zakonom o eksproprijaciji propisani uslovi, način i postupak eksproprijacije nepokretnosti za izgradnju objekata od opšteg interesa, odnosno izvođenje radova od opšteg interesa pa je zakonom utvrđeno da se opšti interes za eksproprijaciju nepokretnosti može utvrditi radi izvođenja radova ili izgradnje objekata u oblastima koje su taksativno nabrojane: zdravstvo, obrazovanje, socijalnazaštita, kultura, vodoprivreda, sport, saobraćajna, energetska, telekomunikaciona i komunalna infrastruktura, objekti za potrebe državnih organa i organa lokalne samouprave, industrijski objekti, obezbjeđenje zaštite životne sredine i zaštite od elementarnih nepogoda, kao i za istraživanje i eksploataciju rudnog i drugih prirodnih bogatstava. Pored navedenih slučajeva, predviđena je i mogućnost utvrđivanja opšteg interesa za eksproprijaciju nepokretnosti za potrebe stambene i poslovne izgradnje i za uređivanje zemljišta za te potrebe. Razmatrajući bitne karakteristike koje su vezane za raspravljanje i odlučivanje o ovim pitanjima, Sud je sagledao sve dimenzije društvenih i ekonomskih odnosa na kojima je nastao Ustav Republike Srpske, a samim tim i ustavna opredjeljenja koja obezbjeđuju valorizaciju tih novih odnosa.

Izvjesno je da je - za razliku od opredjeljenja ranij e društvene zajednice, koja je bila zasnovana na temeljnom principu samoupravnih društvenih odnosa u svim sfera-ma života, a u kojem je društvena svojina opredjeljivala i cjelokupnu društvenu nadgradnju, gdje je, dakle, društvena svojina imala potpuno privilegovan položaj koji se iz političke sfere prenio na cjelokupan pravni mehanizam Ustav Republike Srpske je potvrdio uspostavljanje novog društveno-ekonomskog sistema sa vladavinom tržišne privrede kao i posebnim odnosom prema svojini.

Kao jedna od osnovnih odrednica ovakvih novih odnosa pojavljuje se u principu ravnopravnosti svih oblika svojine, jer privatna svojina po svojoj strukturi, shvatanju i zaštiti čini jednu od poluga razvoja privrednih i društvenih odnosa.

Valorizacija svih segmenata privatne svojine, dakle, odražava suštinske odnose koji obezbjeđuju apsolutnu afirmaciju tržišnih uslova kao osnovnog preduslova za razvoj društvenih i ekonomskih odnosa u novoj društvenoj zajednici.

Zbog svega toga ustavno je opredjeljenje da se odgovarajućim pravnim mehanizmima obezbijedi jačanje, te obezbijedi zaštita privatne svojine.

Dakle, privatna svojina se mora štititi na odgovarajući način jer bi u suprotnom bio obezvrijeđen interes pojedinca da aktivira sve svoje potencijale koji se očekuju, što znači da bi postojanje stalne opasnosti za njegovu svojinu bilo u suprotnosti i sa osnovnim vrijednostima tržišnog privređivanja.

Svakako, u tržišnoj privredi i bržem privrednom razvoju dolazi do većeg značaja javnih službi kao potreba zadovoljenja zahtjeva od opšteg društvenog interesa za građane u društvenoj zajednici.

Imajući u vidu napred izneseno, realno se nameće pitanje odnosa i usklađenosti opštih potreba i zaštite privatne svojine.

Postavlja se pitanje da li donosilac propisa može uređivati odnose koji se kose sa osnovnim načelima bića društvene zajednice u kom su ravnopravni svi oblici svojine, znači i privatne svojine, odnosno da li se može izuzimati privatno vlasništvo za potrebe koje ne predstavljaju javni interes ili opšte potrebe zajednice.

Stoga Sud nije mogao, bez ikakve analize i argumentacije, samo da konstatuje da je utvrđivanje opšteg interesa za stambenu izgradnju stvar isključivo cjelishodne procjene zakonodavca, posebno u ocjeni sadržaja i strukture pojma opšteg interesa, kao i ocjeni da je saglasno Ustavu propisivanje kojim se po automatizmu, bez posebnih kriterija, usvajanjem urbanističkog plana, smatra istovremeno utvrđenim tako važno pitanje kao što je opšti interes društvene zajednice.

Ocjenjujući ustavnost osporenih odredbi člana 3. stav 2. i člana 15. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, Sud je utvrdio da iste nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Naime, Sud je imao u vidu da pravo svojine nije neograničeno i da se u posebnim okolnostima dozvoljava društvenim zajednicama da utiču na privatnu svojinu, ali da ovi uticaji mogu predstavljati samo izuzetke koji prethodno moraju biti podvrgnuti oštroj kontroli i procjeni da li se radi o opštoj potrebi zajednice.

U ovom kontekstu treba istaći da suština zaštite privatne svojine ne leži samo i isključivo u domenu prava na naknadu za izvlašćenu imovinu, kako to obrazlažu pojedini izvori, jer je sam pojam svojine daleko suptilni-ji i svestraniji, koju prije svega karakteriše stalan i stabilan odnos koji, uostalom, karakteriše i cjelokupni odnos utvrđen u Ustavu Republike Srpske.

Po ocjeni Suda, ovlašćenja zakonodavca u uređivanju ovih odnosa moraju biti u skladu sa ustavnim načelom kojim je utvrđena ravnopravnost svih oblika svojine, dakle i privatne svojine, a njeno ograničenje ili oduzimanje može biti samo izuzetno i isključivo u skladu sa javnim interesom. Saglasno navedenom, po ocjeni Suda, ne može se smatrati opštim interesom oduzimanje, odnosno eksproprijacija nekretnina jednim licima u korist drugih lica radi zadovoljavanja njihovih istovrsnih, imovinskih interesa, koji se ogledaju u izgradnji stambenih i poslovnih zgrada i njihovoj prodaji krajnjim kupcima.

Sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o opštem interesu koji bi bio od koristi za društvenu zajednicu u cjelini, već isključivo o ekonomskim interesima pojedinaca ili grupe građana, koji su osporenim odredbama stavljeni iznad Ustavom garantovanih imovinskih prava vlasnika nekretnina koje se eksproprišu, a samim tim investitori ovih objekata stavljeni su u privilegovan položaj u odnosu na građane čija se imovina ekspropriše. Uz to, po ocjeni Suda, osporene odredbe čl. 3. stav 2.i člana 15. stav 2. ovog zakona u velikoj mjeri ugrožavaju pravnu sigurnost građana, jer dovode do oduzimanja imovine u svrhu stambene i poslovne izgradnje pod izgovorom opšteg interesa, s obzirom na to da vlasniku nekretnine koja se ekspropriše nije data mogućnost da u određenom postupku zaštiti svoja imovinska prava. Ovakvim opre-djeljenjima zakonodavac je uskratio privatnim vlasnicima i pravo na ulaganje žalbe ili drugog odgovarajućeg pravnog lijeka, a što je utvrđeno odredbama iz člana 16, 111. i 113. Ustava Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da je nesporno da izgradnja stambenih i poslovnih objekata ima određeni značaj za lokalne zajednice, međutim da se ne može generalno podvesti pod pojam opšti interes građana kao što je to slučaj sa izgradnjom puteva, vodovoda, željeznica i druge infrastrukture, zaštite životne okoline i slično. Ovakvo stanovište suda može se posmatrati i kroz primjenu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Litghof and Others/presuda, od 8. jula 1986. godine, A 102 str. 51/ konstatuje: "sud će poštovati presudu zakonodavstva u pogledu onoga što je u javnom interesu, osim ako ta presuda bude očigledno bez razumnog utemeljenja...", a u pogledu značenja interesa, Sud je takođe naveo... "otuđivanje imovine sprovedeno bez ikakvog drugog razloga nego da se prenese lična korist na privatno lice, to ne može biti u društvenom interesu".

Stanovište Suda je da izgradnja stanova može biti javni interes ukoliko je dio usvojene ekonomske i socijalne politike, a to znači da se u svakom slučaju pojedinačno procjenjuju okolnosti i suština javnog interesa, pa se opravdano postavlja pitanje zašto se zakonom stvara neograničeni prostor za instalisanje pojma opšteg/javnog interesa.

Zakonodavac je, po ocjeni Suda, miješanje države u vlasnička prava građana nastojao da ublaži terminom "izuzetno" (član 3. stav 2. Zakona), ali bez kriterijuma za određivanje ove izuzetnosti, što se u pravilu može koristiti za neograničeni broj izuzimanja zemljišta. Saglasno navedenom, Sud je ocijenio daje neosnovano i nepravično očekivati da vlasnici eksproprisanih nekretnina snose ovako pretjeran teret koji se ogleda u oduzimanju njihovih imovinski prava i dodjeli te iste imovine investitorima stambenih i poslovnih zgrada radi zadovoljavanja njihovih takođe imovinskih potreba, a što je podve-deno pod opšti interes zajednice. Ovakva postavka, po ocjeni Suda, suprotna je samoj prirodi imovinskog prava, kao individualnog prava i kao institucionalnog garanta, te načelu vladavine prava, kao jednog od osnovnih principa na kojima se temelji ustavno uređenje države. Osporene norme iz člana 3. st. 2. i člana 15. stav 2, po ocjeni Suda, ugrožavaju pravnu sigurnost građana, jer dovode do oduzimanja imovine u svrhu stambene izgradnje pod izgovorom opšteg interesa, bez mogućnosti da vlasnik u postupku utvrđivanja opšteg interesa na odgovarajući način zaštiti svoja imovinska prava.

Na osnovu izloženog Ustavni sud je ocijenio da član 3.stav 2. i član 15. stav 2. Zakona o eksproprijaciji predstavljaju povredu prava na mirno uživanje imovine koje je garantovano članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kao i iznesenim povredama Ustava Republike Srpske, posebno člana 5. stav 1. alineja 4, čl. 16., 54. i 56.

U pogledu ocjene ustavnosti osporenih člana 6. stav 2. i člana 50. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, koje propisuju način na koji će korisnik eksproprijacije (Republika Srpska i jedinica lokalne samouprave) raspolagati eksproprisanom nekretninom radi ostvarivanja svrhe eksproprijacije, Sud je utvrdio da je navedeno normiranje u okviru ustavnih ovlašćenja zakonodavca iz tačke 6. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske. Po ocjeni Suda, neosnovano je pozivanje predlagača na povredu ustavnog principa o jednakom položaju građana pred zakonom kad su u pitanju vlasnik eksproprisane nepokretnosti i korisnik eksproprijacije, jer se radi o subjektima koji imaju različit položaj, prava i obaveze u odnosu na nepokretnost koja je predmet eksproprijacije. Naime, Ustav ne poznaje princip jednakosti kao opšti, apstraktni pojam koji se podjednako odnosi na sve subjekte, već garantuje jednakost u okviru iste kategorije pravnih subjekata. Takođe, Sud je ocijenio da navodi predlagača koji se odnose na način primjene ovih odredbi Zakona izlaze iz okvira nadležnosti Ustavnog suda utvrđenih članom 115. Ustava. Po ocjeni ovog suda, osporenom odredbom člana 6. stav 2. Zakona o eksproprijaciji i člana 50. stav 1. Zakona o eksproprijaciji nije došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, Sud je, polazeći od sadržine ovih odredaba, ocijenio da odredba člana 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju ni na koji način ne utiče na pravo države da zakonom, kada to zakonodavna vlast smatra cjelishodnim i društveno opravdanim, uredi način na koji će korisnik eksproprijacije raspolagati eksproprisanom nepokretnosti radi ostvarivanja opšteg interesa utvrđenog u postupku eksproprijacije.

Na osnovu izloženog, Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.

Broj: U-16/07 Predsjednik 19. maja 2010. godine Ustavnog suda, Banja Luka Mirko Zovko, s.r.

Utvrđuje se da član 3. stav 2. i član 15. stav 2. Zakona o eksproprijaciji… | Sudska praksa | Aktio