Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 24. stav 1. i čl. 238. st. 4, 5. i 7. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08), sada čl. 24. stav 1. i čl. 246. st. 4, 5. i 7. prečišćenog teksta istog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 100/09).
Odluka donesena 08. 09. 2010.
Predmeti (1)
U-12/09
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
08. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 38. stav 1. tačka. 1. i člana 62. stav 1. tačka 4. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 54/05), na sjednici održanoj 8. septembra 2010. godine, donio je
RJEŠENJE
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 24. stav 1. i čl. 238. st. 4, 5. i 7. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08), sada čl. 24. stav 1. i čl. 246. st. 4, 5. i 7. prečišćenog teksta istog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 100/09).
Obrazloženje
Vojislav Dimitrijević iz Banje Luke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 24. stav 1. i čl. 238. st. 4, 5. i 7. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08). Prema navodima davaoca inicijative, osporeni član 24. stav 1. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07), i to nakon što je izmijenjen članom 9. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 119/08), nije u saglasnosti sa odredbama člana 125. st. 1. i 2. Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da Sud sudi u vijeću, a da se zakonom uređuje u kojim stvarima sudi sudija pojedinac. Obrazlažući razloge neustavnosti osporene odredbe, davalac inicijative iznosi mišljenje da je pomjeranjem granice propisane kazne sa 5 (pet) na 10 (deset) godina, kada u prvom stepenu sudi sudija pojedinac, ono što je trebalo biti izuzetak prema odredbi člana 125. stav 2. Ustava postalo pravilo, odnosno suđenje u vijećima je, nakon osporene izmjene, postalo izuzetak. Pored toga, odredbe člana 238. st. 4, 5. i 7. Zakona, koje su izmijenjene članom 75. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 119/08), po mišljenju davaoca inicijative, nisu u saglasnosti sa čl. 121. stav 1, čl. 123. i 125. st. 1. i 2. Ustava. Prema mišljenju davaoca inicijative, sudovi su -u slučaju sporazuma o priznanju krivice, a koji prema stavu 1. člana 238. Zakona, predstavlja zajednički akt tužioca i optuženog (i njegovog branioca) onemogućeni u vođenju kaznene politike, iako formalno donose presude (član 238. stav 5., a u vezi sa stavom 6. Zakona o krivičnom postupku). Naime, davalac inicijative smatra da sud, kada prihvati sporazum o priznanju krivice, provjerava samo formalni dio sporazuma, te da je vezan predloženom krivičnom sankcijom tužioca i optuženog, ukoliko je ista u skladu sa zakonom. S obzirom na to da Sud nije ovlašćen da odbije sporazum o priznanju krivice, davalac inicijative smatra da je povrijeđen član 121. Ustava, ukazujući istovremeno i na odredbu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema kojoj su sudovi ti koji izriču krivične sankcije. Uz to, prema navodima davaoca inicijative, vezanošću suda za sporazum o priznanju krivice (član 238. st. 4. i 7. Zakona), u pogledu izricanja krivičnopravne sankcije, sudovi su onemogućeni da vrše važan dio sudske vlasti, a Vrhovni sud, kao najviši sud u Republici, da obezbijedi jedinstvenu primjenu zakona, čime je povrijeđen član 123. Ustava. Pored navedenog, davalac inicijative smatra da je osporenom odredbom stava 4. člana 238. Zakona, koja omogućuje da sudija za prethodno saslušanje (dakle, sudija pojedinac) sudi u svim predmetima bez obzira na zaprijećenu kaznu, povrijeđen član 125. Ustava. Iz navedenih razloga predlaže da Sud utvrdi da osporene odredbe zakona nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Narodna skupština Republike Srpske dostavila je Sudu odgovor u kome navodi da razlozi davaoca inicijative za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Zakona o krivičnom postupku nisu osnovani i ukazuje na pozitivna iskustva pravnih sistema u kojima su institut pregovaranja o krivici i sporazum o priznavanju krivice u dugogodi-šnjoj primjeni. Pored toga, u odgovoru se ukazuje i na ovlašćenja Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine, koji prema članu 121 a. Ustava Republike Srpske prati zakonitost u radu kako sudija tako i tužilaca i shodno tome sankcioniše svako postupanje koje nije u saglasnosti sa važećim zakonodavstvom. Sudovi su, prema navodima iz odgovora, obavezni da postupaju u okvirima zakonom predviđenog postupka i da nakon sprovedenog postupka donesu odluku o postojanju ili nepostojanju određenog prava ili obaveze, izreknu sankciju i sl. Prema navodima iz odgovora, osporenim izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku nije povrijeđen ustavni princip iz člana 125. Ustava, s obzirom na to da je zakonodavni organ taj koji cijeni društvene okolnosti, stepen opasnosti krivičnog djela kao i društvenu opravdanost ovakvog propisivanja, a Ustavni sud nije nadležan da se upušta u cjelishodnost zakonskih odredbi. Osporenim članom 24. stav 1. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) propisano je da u prvom stepenu sudovi sude u vijećima sastavljenim od trojice sudija, a za krivična djela za koja je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do deset godina, u prvom stepenu sudi sudija pojedinac. Prema osporenom članu 238. stav 4. ovog zakona sporazum o priznanju krivice sačinjava se u pisanom obliku i uz optužnicu dostavlja sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću. Nakon potvrđivanja optužnice sporazum o priznanju krivice razmatra i izriče krivičnopravnu sankciju predviđenu sporazumom, sudija za prethodno saslušanje sve do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa. Nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavnog pretresa o sporazumu odlučuje sudija. odnosno vijeće. Prema osporenom stavu 5. ovog člana sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće sporazum mogu prihvatiti ili odbaciti, dok je stavom 7. ovog člana zakona propisano da će se, ako sud prihvati sporazum o priznanju krivice, izjava optuženog unijeti u zapisnik i nastaviti sa pretresom za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom.
U "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 100/09, od 10. novembra2009.godine objavljen je Prečišćen tekst Zakona o krivičnom postupku i osporeni član 24. stav 1. prema prečišćenom tekstu Zakona je sada član 24. stav 1, a osporeni član 238.prema Prečišćenom tekstu je član 246.
Razmatrajući ustavnost osporenih odredbi Sud je imao u vidu da Ustav Republike Srpske utvrđuje da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, i da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (člana 49. st. 1. i 2). Takođe, Sud je imao u vidu tačku 5. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske, prema kojoj Republika uređuje i obezbjeđuje ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda. Pored toga, član 121. stav 1. Ustava, kojim je utvrđeno da sudsku vlast vrše sudovi, te stav 2. ovog člana, prema kojem su sudovi samostalni i nezavisni i sude na osnovu Ustava i zakona. Uz to, Sud je imao u vidu da je odredbom člana 122. Ustava utvrđeno da se osnivanje, nadležnost, organizacija i postupak pred sudovima utvrđuju zakonom, a odredbom člana 123. Ustava da Vrhovni sud Republike, kao najviši sud u Republici, obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona. Osim navedenih ustavnih odredbi, Sud je imao u vidu i član 125. Ustava, koj im je utvrđeno da sud sudi u vij eću (stav 1), a da se zakonom uređuje u kojim stvarima sudi sudija pojedinac (stav 2). Polazeći od navedenih ustavnih odredaba, Sud je utvrdio da se postupak pred sudovima uređuje zakonom, i da je zakonodavac saglasno navedenom ovlašćenju Zakonom o krivičnom postupku uredio pravila krivičnog postupka po kojim su dužni da postupaju sudovi, tužilac i drugi učesnici u krivičnom postupku predviđeni ovim zakonom, kada postupaju u krivičnim stvarima. Po ocjeni Suda, navedene ustavne odredbe nesporno ovlašćuju zakonodavca da uređuje kako nadležnost i sastav suda koji vodi krivični postupak tako i zakonske institute kojima se na-stoji pojednostaviti i učiniti efikasnijim krivični postupak, te povećati opšti nivo pravne zaštite. Pri uređivanju tih odnosa, po ocjeni Suda, zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje postavlja Ustav, a posebno one koje proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određene ustavne slobode i prava. Polazeći od datog ovlašćenja, zakonodavac je, po ocjeni Suda, osporenom odredbom člana 24. stav 1. Zakona, po kojoj u prvom stepenu sudija pojedinac sudi za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do deset godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, uredio pitanja koja se odnose na nadležnost i sastav suda koji vodi krivični postupak. Imajući u vidu da je Ustav članom 125. stav 2. prepustio zakonodavcu da utvrdi u kojim slučajevima će suditi sudija pojedinac, po ocjeni Suda, neosnovani su navodi davaoca inicijative da je propisivanje kao u osporenoj odredbi nesaglasno sa članom 125. st. 1. i 2. Ustava. Ovo posebno kada se ima u vidu da je Zakonom o krivičnom postupku propisano suđenje po sudiji pojedincu samo u prvom stepenu krivičnog postupka, dok u žalbenom postupku protiv prvostepenih presuda u krivičnim predmetima odlučuju drugostepeni sudovi, u vijeću od trojice sudija, a u trećem stepenu odluke donosi vijeće sastavljeno od pet sudi ja. Takođe, po ocjeni Suda, ni osporene odredbe člana 238. st. 4, 5. i 7. Zakona o krivičnom postupku, koje se nalaze u dijelu zakona kojim je uređen postupak optuženja, kao jedna od faza toka krivičnog postupka, nisu u nesaglasnosti s Ustavom, jer je zakonodavac u okviru ovlašćenja za uređivanje pravila postupka, koji vode sudovi i drugi nadležni organi, bio ovlašćen da uredi osnovne institute krivičnog postupka, dakle i sporazum u priznanju krivice, kao i da predvidi način preduzimanja pojedinih radnji u postupku. U tom smislu, propisivanje u kom sastavu i na koji način može postupiti nadležni sud nakon dostavljanja sporazuma o priznanju krivice predstavlja segment u okviru realizacije Ustavom utvrđene nadležnosti zakonodavca. O opravdanosti i cjelishodnosti takvog zakonskog rješenja Ustavni sud nije nadležan da odlučuje, u smislu člana 115. Ustava, jer su ta pitanja u domenu zakonodavne politike, budući da Ustav ne sadrži posebna ograničenja u uređivanju tih pitanja. Shodno navedenom Sud je ocijenio da osporene odredbe nisu u nesaglasnosti sa Ustavom utvrđenim položajem Vrhovnog suda Republike Srpske, kao najvišeg suda, koji obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona, na koji ukazuje davalac inicijative, kao ni sa ostalim načelima iz Ustava Re publi ke Srpske.
O navodima iz inicijative kojim se ukazuje na različita tumačenja i primjenu osporenih odredbi Zakona nije nadležan da odlučuje Ustavni sud, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske.
Na osnovu izloženog, Sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.
Broj: U-12/09 Predsjednik 8. septembra 2010. godine Ustavnog suda, Banja Luka Mirko Zovko, s.r.
IZDVOJENO MIŠLJENJE
sudije Milorada P. Ivoševića u predmetu U-12/09, od 8. septembra 2010. godine Uvođenje instituta priznanja krivice u naš pravni sistem izazvalo je pažnju i polemiku kako opšte tako i stručne javnosti. Ovakva ponašanja javnosti su realno i bila očekivana posebno zbog načina njegovog instaliranja u naše pozitivno zakonodavstvo.
Prilikom donošenja Zakona o krivičnom postupku re-formatori su uvođenje ovog instituta opravdavali nizom razloga, a najvažniji među njima bili su oni koji su govo-rili o bržem procesuiranju počinilaca krivičnih djela, pravdi kao zadovoljenju povrijeđenog ličnog ili društvenog dobra, manjim troškovima krivičnog postupka i, naravno, da iskustva SAD pokazuju sve vrline u primjeni ovakvih postupaka.
Istina je da američki krivični sistem uglavnom karakteriše sporazum o priznanju krivice poznat kao "plea bargaining", koji karakterišu opšti odnosi u sistemu krivičnog postupka, prije svega načinom i postupkom donošenja odluka u krivičnom postupku. Treba reći da se u najvećem broju slučajeva krivičnopravni postupci završavaju nagodbom o "ispregovaranoj krivici" (oko 90% od svih slučaj eva), dok se samo jedan manji broj odnosi na odluke koje donosi porota.
Suština i osnovna priroda nagodbe u američkom sistemu je pretpostavka da je okrivljeni spreman da se u postupku pojavi kao svjedok protiv stvarnih organizatora i ideologa izvršenog zločina, što znači da taj sistem djeluje po sistemu da se davanjem boniteta manjoj "ribi" obezbijedi procesuiranje veće "ribe". Nadalje, u američkom sistemu nagodba tužioca i okrivljenog znači njihov prijedlog o kazni koji ne obavezuje sud, tako da kazna može biti i teža od dogovorene.
Ove prethodne napomene date su obzirom na osnovni izvor iz koga je u naš krivičnopravni sistem uveden princip "priznanje krivice", a čije je dijelove podnosilac inicijative doveo u sumnju.
Dakle, predmet ove analize je odgovor na pitanje da li su odredbe iz člana 238. st. 4, 5. i 7. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Stavom 1. člana 238. Zakona utvrđeno je da osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa pred vijećem drugostepenog suda pregovarati sa tužiocem o uslovima priznanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti, a stavom 4. regulisano je da se sporazum o priznanju krivice sačinjava u pisanom obliku koji se uz optužnicu dostavlja sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću, a nakon potvrđivanja optužnice sporazum razmatra i izriče krivičnopravnu sankciju predviđenu sporazumom, sudija za prethodno saslušanje sve do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa. Nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavnog pretresa o sporazumu odlučuje sudija, odnosno vijeće.
Stavom 5. člana 238. Zakona utvrđeno je da "sudij a za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće sporazum mogu prihvatiti ili odbaciti".
Osnovna karakteristika u vezi sa navedenim odredbama Zakona ogleda se u prirodi akta kojim se oblikuje ovaj krivičnopravni postupak, a koji je očigledno strogo formalni ugovor gdje su iskazane saglasne izjave volja ugovornih strana, naravno sa tačno utvrđenim sadržajem i for-mom utvrđenom u Zakonu.
Ocjenu sporazuma o priznanju krivice prema odredbama Zakona vrši sud koji na raspolaganju ima samo dvije mogućnosti: da prihvati ili odbaci sporazum.
Dakle, sama ocjena sporazuma od strane suda svedena je na ispitivanje da li je on u skladu sa odredbom iz stava 6. člana 238. Zakona u kojem su od alineje a) do d) nabrojani uslovi čije postojanje provjerava sud.
Što se tiče krivičnopravne sankcije, sud provjerava član 238. stav 6. alineja g) "da li je izrečena krivično-pravna sankcija u skladu sa stavom 3. ovog člana".
Iz svega naznačenog proizilazi da je uloga suda vezana za procesnopravno razmatranje sporazuma, jer utvrđenim odredbama sudu je uskraćeno pravo da faktički odlučuje o samoj prirodi utvrđenog sporazuma, te se na taj način dovodi u pitanje cijeli sistem suđenja čija načela utvrđuje Ustav Republi ke Srp ske.
Uskraćivanjem prava da može odbiti utvrđeni sporazum sud se dovodi u situaciju da praktično ne može meritorno odlučivati u ovom postupku. Ako se ovome doda da Zakonom nije propisan nikakav uslov u pogledu težine krivičnih djela, te da je tužiocu dato pravo da može "predložiti izricanje kazne ispod Zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa krivičnim zakonom", onda jasno proizilazi da adekvatno nije obezbijeđen sistem zaštite individualnih i društvenih vrijednosti koje su osnov krivičnopravnog si-ste ma.
Kada Sporazum o priznanju krivice bude prihvaćen, sud u smislu odredbe člana 238. stav 7. Zakona nastavlja sa pretresom za izricanje sankcije predviđene Sporazumom, što potvrđuje potpunu vezanost suda za prihvaćeni Sporazum, odnosno za utvrđenu krivičnopravnu sankciju i istu ne može mijenjati.
U komparativnom pogledu ističemo, da osim razlika u primjeni ovog instituta u SAD, koj e smo istakli na početku ovog obrazloženja, postoje razlike i u okruženju. Tako, u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srbije mogućnost nagodbe vezana je samo za krivična djela za koja je propisana kazna do 12 godina, oštećenom je dozvoljena žalba, a u nacrtu Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske predviđa se da sud može odbiti sporazum. Takođe Pravilima o postupku i dokazima pred Haškim tribunalom utvrđeno je da sud nije vezan Sporazumom o priznanju kri vi ce.
Po našem mišljenju, podnosilac inicijative je ispravno ukazao da su iskazanim odredbama povrijeđeni osnovni principi sadržani u glavi X Ustava Republike Srpske, posebno odredbe iz čl. 121. i 125. Ustava.
Naime, odredbom Ustava Republike Srpske u članu 121. stav 1. utvrđeno je da sudsku vlast vrše sudovi, a u odredbi člana 125. utvrđeno je u stavu 1. da "Sud sudi u vijeću", a u stavu 2. regulisano je: "Zakonom se uređuje u kojim stvarima sudi sudija pojedinac".
Suština vršenja sudske vlasti u krivičnopravnim predmetima vezana je za cijeli sistem kojim se kako to utvrđuje član 1. Krivičnog zakona Republike Srpske "... štiti osnovna prava i slobode čovjeka i građanina i druge osnovne individualne i opšte vrijednosti koje usta-novljuje i jemči pravni poredak". Pored utvrđenja da li je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret i donošenja odluke, sud je dužan da u okviru zakonskih mogućnosti odredi kaznu, vodeći računa da se u smislu odredbe iz člana 28. KZ RS istom postiže svrha kažnjavanja.
Očito, Sporazumom o priznanju krivice Sud ne vrši svoju osnovnu funkciju vršenja sudske vlasti, posebno u pogledu odmjeravanja kazne, jer je navedenim odredbama ovo pravo preneseno na tužioca i osumnjičenog, odnosno optuženog. Utvrđenjem Sporazuma o priznanju krivice Sud je sveden na "ovjerivača" istog, koji kontroliše i provjerava samo formalni dio Sporazuma. Praktično, kada bi bilo evidentno da se Sporazumom o priznanju krivice ne postiže svrha kažnjavanja ili, pak, da isti izaziva zgražavanje i uznemirenje građana Sud nije u mogućnosti da ne prihvati Sporazum koji ispunjava formalne uslove, jer ne raspolaže pravnim sredstvom da meritorno odbije takav Sporazum. Zato smatramo da je ispravna ocjena podnosioca inicijative da su sudovi onemogućeni u vođenju kaznene politike, iako formalno donose odluke. Treba istaći da je odredbama iz člana 238. st. 4. i 7. KZ RS dovedena u sumnju mogućnost da Vrhovni sud Republike Srpske, u smislu odredbe iz člana 123. Ustava Republike Srpske obezbijedi jedinstvenu primjenu zakona.
Takođe, postavlja se pitanje adekvatne primjene odredaba iz člana 125. Ustava Republike Srpske, koji utvrđuje da, u pravilu, Sud sudi u vijeću, te da se zakonom uređuje u kojim stvarima sudi sudija pojedinac. Suprotno tom, odredbama Zakona koji regulišu pitanje priznanja krivice i ovakvo formalno učešće suda u tom postupku preneseno je na sudiju pojedinca bez obzira na zaprijećenu kaznu.
Ističemo da odredbama ZKP-a nije adekvatno obezbijeđena ustavna norma iz člana 124. Ustava Republike Srpske da je raspravljanje pred Sudom javno, a posebno je suspektna pozicija tužioca koja izlazi iz ustavnih opredjeljenja s�