Ustavni sud Republike Srpske
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 4. Zakona o štrajku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 111/08).
Odluka donesena 10. 11. 2010.
Predmeti (1)
U-29/09
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 61. stav 1. tačka 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 54/05), na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 4. Zakona o štrajku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 111/08).
Obrazloženje
Prijedlogom Strukovnog sindikata doktora medicine Republike Srpske pokrenut je pred Ustavnim sudom Republike Srpske postupak za utvrđivanje neustavnosti Zakona o štrajku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 111/08). Iz sadržaja prijedloga i navoda o povredi Ustava Republike Srpske proizlazi da predlagač u suštini osporava odredbe člana 4. pomenutog zakona, kojim je propisano koji subjekti su ovlašćeni za donošenje odluke o stupanju u štrajk. U prijedlogu se navodi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa čl. 41. i 42. Ustava Republike Srpske, jer ograničavaju slobodu sindikalnog djelovanja s ciljem ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava zaposlenih, te tako onemogućavaju Ustavom garantovano pravo na štrajk. Konkretno, predlagač ističe da nema status reprezentativnog većinskog sindikata, zbog čega, na osnovu osporenog člana 4. pomenutog zakona, ne može donijeti odluku o stupanju u štrajk ili štrajk upozorenja. Isto tako, ograničen je i po drugoj zakonskoj mogućnosti koja restriktivno propisuje da odluku o štrajku može donijeti nadležni organ više od polovine zaposlenih kod poslodavca, s obzirom na činjenicu da doktori medicine u Republici Srpskoj ne čine ni približno 50% ukupnog broja zaposlenih u zdravstvu. Zbog toga, predlagač smatra da primjena člana 4. predmetnog zakona dovodi do diskriminacije Strukovnog sindikata doktora medicine u odnosu na druge sindikate. Pored toga, mišljenja je da pomenute odredbe Zakona o štrajku nisu u saglasnosti sa članom 171. Zakona o radu - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 55/07), koji reguliše ostvarivanje prava na štrajk, te sa članom 2. stav 1. Konvencije 98. Međunarodne organizacije rada, koja se odnosi na primjenu principa prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje. U odgovoru koji je na prijedlog dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je osporeno zakonsko rješenje, između ostalog, rezultat neophodnog usaglašavanja domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom zemalja Evropske unije. Naime, donosilac predmetnog zakona ističe da je u pozitivnom zakonodavstvu, kao i u uporednom zakonodavstvu Evropske unije i zemalja okruženja, usvojen princip da se kod uređivanja kolektivnih odnosa između radnika i poslodavca, sa jedne strane pojavljuje poslodavac, odnosno reprezentativno udruženje poslodavaca, a sa druge strane većinski reprezentativni sindikat, odnosno većinska reprezentativna asocijacija sindikalnih organizacija. Na ovaj način se obezbjeđuje sindikatima da ravnopravno, pod jednakim uslovima, u jednakim okolnostima, a saglasno članu 10. Ustava, donesu odluku o stupanju u štrajk ili štrajk upozorenja. Predmetnazakon-ska odredba se, kako navodi Narodna skupština, podjednako odnosi na sve sindikate u istim pravnim situacijama, te ne dovodi do povrede prava zaposlenih na sindikalno djelovanje i prava na štrajk, kako je to garantovano čl. 41. i 42. Ustava. Zbog toga donosilac osporenog zakona smatra da je prijedlog u ovom dijelu neosnovan. U pogledu navoda koji se odnose na neusaglašenost osporenog zakona sa Zakonom o radu, ističe da, shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Ustavnog suda da ocjenjuje međusobni odnos zakona, jer se radi o aktima iste pravne snage. Takođe je mišljenja da bi razmatranjem saglasnosti Zakona o štrajku sa Konvencijom 98. Međunarodne organizacije rada Ustavni sud izašao izvan svojih ustavnih ingerencija, jer navedena konvencija nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni u Ustavu Republike Srpske, a nije ni ratifikovana od strane Narodne skupštine Republike Srpske. Osporenim članom 4. Zakona o štrajku propisano je da odluku o stupanju u štrajk ili štrajk upozorenja kod poslodavca donose nadležni organ reprezentativnog većinskog sindikata ili više od polovine zaposlenih kod tog poslodavca (stav 1.); da odluku o stupanju u štrajk ili štrajk upozorenja kod poslodavca može donijeti nadležni organ i drugog sindikata, koji podrži više od polovine zaposlenih kod tog poslodavca (stav 2.); da odluku o stupanju u štrajk ili štrajk upozorenja u grani ili djelatnosti donosi nadležni organ reprezentativnog većinskog sindikata za tu granu djelatnosti (stav 3.); da odluku o stupanju u generalni štrajk ili štrajk upozorenja donosi nadležni organ reprezentativnog većinskog sindikata Republi ke (stav 4.).
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba člana 4. Zakona o štrajku, Sud je, prije svega, imao u vidu da je tačkom 12. Amandmana XXXII na Ustav, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, radne odnose, zaštitu na radu i zapošljavanje, da prema članu 42. Ustava zaposleni imaju pravo na štrajk pod uslovima utvrđenim zakonom, te da je članom 49. stav 2. Ustava utvrđeno da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Pored toga, prema članu 70. stav 1. tačka 2. Ustava, Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte. Saglasno navedenim ustavnim ovlašćenjima, a imajući u vidu sprovedenu reformu radnog zakonodavstva, te neophodnost usklađivanja postojećih propisa iz ove oblasti sa novim reformskim rješenjima i institutima u oblasti rada i zapošljavanja, zakonodavac je donio Zakon o štrajku, kojim je uređen postupak organizovanog prekida rada u kome radnici mogu ostvariti zaštitu profesionalnih, ekonomskih i socijalnih prava. Između ostalog, osporenim odredbama člana 4. ovog zakona određeni su subjekti koji su ovlašćeni da donesu odluku o stupanju u štrajk ili štrajk upozorenja kod poslodavca, u grani ili djelatnosti ili o stupanju u generalni štrajk.
Iz citiranih ustavnih odredaba proizlazi da je pravo na štrajk garantovano kao posebno pravo koje uživaju zaposleni, prvenstveno sa ciljem zaštite profesionalnih, ekonomskih i socijalnih interesa, a mogu ga koristiti na način, u okviru i granicama propisanim zakonom. Dakle, isključivo je pravo zakonodavca da, uređujući postupak organizovanog prekida rada, propiše i subjekte koji su ovlašćeni da donesu odluku o stupanju u štrajk. Po ocjeni Suda, način na koji je ovo pitanje uređeno odredbama člana 4. predmetnog zakona stvar je cjelishodne procjene zakonodavca i odražava politiku u regulisanju ovih odnosa, te ne dovodi do povrede čl. 41. i 42. Ustava, kojima je garantovana sloboda sindikalnog organizovanja i djelovanja i pravo na štrajk. Pored toga, osporene odredbe su opšteg karaktera i podjednako se odnose na sve subjekte koji se nalaze u istim pravnim situacijama, te obezbjeđuju da svi sindikati, ravnopravno i pod jednakim, zakonom propisanim uslovima, mogu donijeti odluku o stupanju u štrajk. Ovakvim propisivanjem, po ocjeni Suda, predlagač nije stavljen u nepovoljniji položaj u ostvarivanju prava na štrajk u odnosu na ostale sindikalne organizacije. Naime, činjenica da predlagač nije ostvario status reprezentativnog većinskog sindikata, zbog čega, prema osporenom članu 4. predmetnog zakona, nije ovlašćen za donošenje odluke o stupanju u štrajk, ulazi u domen primjene zakona, i ne predstavlja povredu ustavnog načela ravnopravnosti iz člana 10. Ustava. Sud je takođe ocijenio da član 4. Zakona o štrajku nije u nesaglasnosti sa članom 2. stav 1. Konvencije broj 98. o primjeni principa prava na organizovanje i kolektivno pregovaranje, koju je usvojila Međunarodna organizacija rada, a kojim je propisano da organizacije radnika i poslodavaca imaju pravo na odgovarajuću zaštitu od svih postupaka uplitanja jednih na račun drugih, bilo direktno, bilo preko njihovih zastupnika ili članova, u pogledu njihovog formiranja, djelovanja ili upravljanja. Naime, imajući u vidu predmet regulisanja člana 4. osporenog zakona, Sud je ocijenio da se pomenuta odredba ni direktno, ni posredno ne odnosi na pitanja koje tretira član 2. stav 1. Konvencije broj 98. U pogledu prigovora Narodne skupštine da se ova konvencija ne primjenjuje u Bosni i Hercegovini, jer nije sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavu Republike Srpske, te nije ratifikovana od strane Narodne skupštine Republike Srpske, Sud ukazuje na činjenicu da je ista ratifikovana od strane FNRJ 1958. godine, a da se u Bosni i Hercegovini primjenjuje nakon izvršene notifikacije o sukcesiji, prihvatanju ili pristupanju na osnovu člana 1. I dio, stav 4. tačka 6. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list RBiH", broj 2/92), tako da čini dio pravnog sistema ove države.
U pogledu navoda da osporena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 171. Zakona o radu, Sud je utvrdio da, prema članu 115. Ustava, nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje međusobnu saglasnost zakona, jer se radi o propisima iste pravne snage, koji su doneseni od strane istog organa.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Boj anić, Adem Medić, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.
Broj: U-29/09 Predsjednik 10. novembra 2010. godine Ustavnog suda, Banja Luka Mirko Zovko, s.r.