Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Utvrđuje se da čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Odluka donesena 18. 03. 2011.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-16/08

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

18. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 61. stav 1. tačka 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske –prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 54/05), na sjednici održanoj 18. marta 2011. godine, donioje

ODLUKU

Utvrđuje se da čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Obrazloženje

Ljiljana Vasić iz Prnjavora dala je Ustavom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06). U inicijativi se navodi da se osporenim odredbama Zakona propisuje plaćanje naknade za trajno korišćenje izgrađenog i neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta (trajna renta), za sva fizička i pravna lica koja koriste gradsko građevinsko zemljište, suprotno članu 59. Ustava Republike Srpske, koji utvrđuje da se zakonom uređuje plaćanje naknade za korišćenje dobara od opšteg interesa i gradskog građevinskog zemljišta. Naime, davalac inicijative smatra da se plaćanje naknade za korišćenje izgrađenog i neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta (trajna renta), saglasno ovoj ustavnoj odredbi, moglo zakonom propisati samo za nosioce trajnog prava korišćenja gradskog građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu koje je u opštoj upotrebi, a ne i za gradsko građevinsko zemljište u privatnom vlasništvu. Razmatrajući datu inicijativu Ustavni sud je na sjednici održanoj 19. februara 2010. godine rješenjem pokrenuo postupak za ocjenjivanje ustavnosti čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06).

Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na navode iz inicijative, niti na rješenje o pokretanju postupka.

Osporenim članom 30. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) obavezana je skupština jedinice lokalne samouprave da odlukom uvede plaćanje naknade za trajno korišćenje izgrađenog i neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta (trajnu rentu), kojom se određuju: osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od utvrđenih pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku (stav 1), kategorizacija zemljišta (stav 2), način i rokovi plaćanja naknade (stav 3), organ nadležan za donošenje rješenja o određivanju naknade (stav 4) i postupak u slučaju neplaćanja naknade (stav 5).

Prema osporenom članu 32. istog zakona obveznici navedene naknade su vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i druga pravna lica koja koriste gradsko građevinsko zemljište (stav 1). Stavom 2. ovog člana određen je način utvrđivanja obveznika naknade, dok je stavom 3. propisano da je zakupac stana, kao i zakupac poslovnih prostorija ili neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta dužan da obvezniku naknade iz stava 1. ovog člana nadoknadi iznos naknade za korišćenje gradskog građevinskogzemljišta, koji nije sadržan u stanarini, odnosno zakupnini.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih zakonskih odredbi Sud je imao u vidu da je Amandmanom XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine (tačka 6), te korišćenje prostora i zaštitu životne sredine (tač. 8. i 13), a da je članom 59. stav 2. Ustava utvrđeno da se zakonom uređuje zaštita, korišćenje, unapređivanje i upravljanje dobrima od opšteg interesa, kao i plaćanje naknade za korišćenje dobara od opšteg interesa i gradskog građevinskog zemljišta. Takođe, Sud je imao u vidu da je članom 60. stav 1. Ustava utvrđeno da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom, a da je članom 56. Ustava utvrđeno da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine uz pravičnu naknadu. Polazeći od navedenih ustavnih odredbi, Zakonom o građevinskom zemljištu Republike Srpske uređuju se uslovi i način određivanja gradskog građevinskog zemljišta i ostalog građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, način korišćenja, upravljanja i raspolaganja građevinskim zemljištem u državnoj svojini, kao i plaćanje naknade za korišćenje građevinskog zemljišta. Tako je članom 3. ovog zakona propisano da se gradskim građevinskim zemljištem smatra izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera koje je odgovarajućim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama o uređenju prostora, koje prema članu 5. Zakona može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Pored toga, članom 7. istog zakona propisano je da opština, odnosno grad upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona. Naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, naknada na prirodne pogodnosti i pogodnosti izgrađene infrastrukture (jednokratna renta) i naknada za trajno korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (trajna renta) propisane su članovima 21. do 32. ovog zakona. Imajući u vidu razloge osporavanja navedenih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Sud je imao u vidu i Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), koji se, u vrijeme donošenja osporenog zakona, u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92), i koji je u članu 3. stav 1. propisivao sadržaj prava svojine i davao ovlašćenje vlasniku da stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom. Pored navedenog, Sud je imao u vidu i da je nakon podnošenja inicijative donesen Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08), kojim je u članu 17. stav 1. na identičan način propisan sadržaj svojine. Ovaj zakon, koji je stupio na snagu 4. januara 2009. godine, a primjenjuje se od 1. januara 2010. godine, uređuje na drugačiji način sticanje, korišćenje, zaštitu i prestanak prava svojine te utvrđuje jednu vrstu prava svojine bez obzira o kojem se nosiocu prava svojine radi. Saglasno tome, odredbom stava 3. člana 355. Zakona naloženo je zakonodavcu da u roku od tri mjeseca od dana početka primjene navedenog zakona, tj. do 1. aprila 2010. godine, usaglasi propise o građevinskom zemljištu. Ocjenjujući ustavnost čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, Sud je ocijenio da osporene odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Naime, Sud je imao u vidu da pojam korišćenja zemljišta nije samostalno pravo koje predstavlja specijalni pravni režim na zemljištu, već samo jedan od elemenata prava svojine, i ne može biti uslov za nastanak obaveze plaćanja sporne naknade. Imajući u vidu da pravo svojine obuhvata pravo posjedovanja, pravo korišćenja i pravo raspolaganja na stvari, Sud je ocijenio da jedinstven režim prava vlasništva na objektu i zemljištu pod njim i na onom koje služi za redovnu upotrebu tog objekta isključuje obavezu plaćanja naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta. Saglasno navedenom, Sud je ocijenio da se obaveza plaćanja naknade za trajno korišćenje izgrađenog i neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta (trajna renta) za sva fizička i pravna lica, bez obzira na to da li se radi o zemljištu u državnom ili privatnom vlasništvu, prema članu 59. stav 2. Ustava Republike Srpske, u vezi sa članom 60. stav 1. Ustav, nije mogla utvrditi i za privatne vlasnike zemljišta, te da osporenim odredbama zakonodavac to pravo ograničava. Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Sunarić i Avdo Špiljak.

Broj: U-16/08 PREDSJEDNIK

18. mart 2011. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko

Utvrđuje se da čl. 30. i 32. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske… | Sudska praksa | Aktio