Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti čl. 91. do 104. i člana 346. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08).
Odluka donesena 15. 11. 2011.
Predmeti (1)
U-52/09
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
15. 11. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 61. stav 1. pod d), a u vezi sa članom 37. stav 1. pod a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 104/11), na sjednici održanoj 15. novembra 2011. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti čl. 91. do 104. i člana 346. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08).
Obrazloženje
Igor Sjerikov iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 91. do 104. i 346. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08). U inicijativi je navedeno da je osporeni član 346. Zakona o stvarnim pravima nesaglasan sa članovima 56. i 60. Ustava Republike Srpske i članom 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, davalac inicijative smatra se ovom zakonskom odredbom svim etažnim vlasnicima koji su legalno, prema ranije važećim propisima stekli etažno vlasništvo, oduzima njihovo etažno pravo vlasništva, budući da je propisano da ako u roku od tri godine ne traže upis u zemljišnu knjigu, trajno gube svoje pravo vlasništva. Smatra, takođe, da ovako propisana registracija podrazumijeva komplikovanu prethodnu proceduru koja je preduslov eventualne uknjižbe. Pored navedenog, davalac inicijative naglašava da zakonodavac nije mogao istu materiju ranije donesenog Zakona o održavanju stambenih zgrada drugačije regulisati osporenim članovima 91. do 104. Zakona o stvarnim pravima, odnosno da jedan zakon ne može biti značajniji od drugog zakona.
U odgovoru na navode iz inicijative, koji je Ustavnom sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske, pored ostalog, iznosi se mišljenje da Ustavni sud nije nadležan za traženo ocjenjivanje jer se radi o određenom opštem interesu i razlozima cjelishodnosti, odnosno da je usvojeno zakonodavstvo rezultat zahtjeva ekonomske i socijalne prirode. Takođe smatraju da navodi davaoca inicijative o mogućnosti drugačijeg zakonskog uređenja materije koja se odnosi na etažno vlasništvo ne dovode u pitanje pravo zakonodavca da tu oblast reguliše rukovodeći se razlozima cjelishodnosti i opšteg interesa. Nadalje, u odgovoru se navodi da je nužno osporene odredbe Zakona o stvarnim pravima posmatrati u kontekstu Zakona u cjelini i predviđenim procedurama kojima se kroz težnju realizacije legitimnih ciljeva osigurava da etažni vlasnici ne snose „pretjerani teret“ u svrhu ostvarenja ciljeva Zakona. U pogledu navoda o neustavnosti članova 91. do 104. Zakona o stvarnim pravima iznosi se mišljenje da je inicijativa u ovom dijelu neuredna i nepotpuna, jer nisu navedene ustavne odredbe koje se eventualno povređuju ovim članovima Zakona, a o navodima kojima se ukazuje na neusaglašenost ovog zakona sa Zakonom o održavanju stambenih zgrada, smatraju da Ustavni sud nije nadležan da raspravlja, jer se radi o propisima iste pravne snage. Takođe ističu da novi Zakon o stvarnim pravima ima cilj da u ovom segmentu odgovori na zahtjeve koje je de facto u praksi kreirao Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) i naknadno Zakon o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04, 109/05 i 119/08). Predlažu da Sud ne prihvati inicijativu u dijelu koji se odnosi na neustavnost člana 346. Zakona o stvarnim pravima, kao i zbog nenadležnosti rationae materiae, a u ostalom dijelu inicijativu odbaci zbog neurednosti. Osporenim odredbama članova 91. do 104. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08), pored ostalog, propisan je način uređivanja uzajamnog odnosa etažnih vlasnika u pogledu obima i načina korišćenja i održavanja posebnih dijelova nepokretnosti i dijelova nepokretnosti koji služe zgradi kao cjelini ili nekim njenim posebnim dijelovima.
U osporenom dijelu člana 346. ovog zakona, u skladu sa utvrđenom obavezom uknjižbe stvarnih prava, propisano je da vanknjižni nosioci stvarnih prava mogu u roku od tri godine pokrenuti postupak za upis stvarnih prava u pogledu nepokretnosti i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba Zakona o stvarnim pravima, Sud je imao u vidu da je Amandmanom XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine (tačka 6). Takođe, Sud je imao u vidu da je članom 60. stav 1. Ustava utvrđeno da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom, a da je članom 56. Ustava utvrđeno da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine, uz pravičnu naknadu.
Na osnovu navedenih ustavnih odredaba, kao i razloga osporavanja Zakona o stvarnim pravima, Sud je ocijenio da je sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine u ovom zakonu uređeno u skladu sa navedenim ustavnim odredbama. Naime, Sud je ocijenio da propisana mogućnost da vanknjižni nosioci stvarnih prava mogu pokrenuti postupak za knjiženje, odnosno upis svojih prava u trogodišnjem roku, ne predstavlja povredu navedenih ustavnih normi. Naprotiv, ova norma je u interesu svih vanknjižnih vlasnika, jer se na taj način štite od mogućnosti da treća savjesna lica steknu prava na te nekretnine. Očigledno je da davalac inicijative pogrešno tumači član 346. Zakona o stvarnim pravima kada navodi da se ovom zakonskom normom svim etažnim vlasnicima oduzima njihovo etažno vlasništvo koje je legalno stečeno prema važećim propisima. U vezi stim Sud je ocijenio da i samo jezičko i logičko tumačenje ove norme ukazuje na to da je na ovaj način svim vanknjižnim nosiocima stvarnih prava (dakle, ne samo etažnim vlasnicima) data mogućnost da u određenom roku pokrenu postupak knjiženja svojih prava, da mogu zahtijevati brisanje prava koja se ne mogu smatrati valjanim, odnosno da izdejstvuju upis svojih vanknjižno stečenih prava nezavisno od pravila o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige. Naime, imajući u vidu da se podruštvljavanje, kao posljedica socijalističkog pravnog režima, odrazilo i na ažurnost zemljišne knjige, odnosno da ne postoji identičnosti knjižnog i vanknjižnog vlasništva, po ocjeni Suda, osporenom odredbom se samo odgađa primjena načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. Stoga ne stoji tvrdnja davaoca inicijative da se odredbom člana 346. Zakona o stvarnim pravima proglašavaju nevažećim rješenja o upisu prava svojine u knjigu uloženih ugovora i oduzima pravo etažnog vlasništva, pogotovo kada se imaju uz vidu:
– član 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10), kojim je utvrđeno da je ugovor o otkupu stana pravni osnov za sticanje prava svojine i da se ovo pravo stiče upisom u katastar nekretnina, odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnog za poslove katastra nekretnina i upisom u knjigu o položenim ugovorima;
– član 4. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/03), kojim je propisano da je katastar nepokretnosti i komunalnih uređaja, u smislu ovog zakona, evidencija podataka o nepokretnostima i komunalnim uređajima i ima karakter javne knjige, i
– član 93. Zakona o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/03, 46/04 i 119/08), kojim je propisano da će se upis prava na nekretninama, izvršen po odredbama Zakona o premjeru i katastru nekretnina za područja opština u kojima je katastar nekretnina po odredbama tog zakona stupio na snagu, preuzeti u zemljišnu knjigu nadležnog zemljišnoknjižnog suda.
Na osnovu navedenog Sud je ocijenio da su razlozi propisivanja mogućnosti uknjižbe prava vanknjižnih nosilaca stvarnih prava u roku od tri godine stvar cjelishodnosti zakonodavne politike, o čemu Ustavni sud, u smislu člana 115. Ustava, nije nadležan da odlučuje. Isto tako, Sud je ocijenio da nije nadležan da odlučuje o ustavnosti članova 91. do 104. Zakona o stvarnim pravima zbog tvrdnje davaoca inicijative da na drugačiji način regulišu istu materiju ranije donesenog Zakona o održavanju stambenih zgrada. Naime, s obzirom na to da su i Zakon o stvarnim pravima i Zakon o održavanju stambenih zgrada propisi iste pravne snage, Sud je ocijenio da, prema članu 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje njihovu međusobnu usklađenost po bilo kom pitanju, pa tako ni po pitanju međusobnih odnosa etažnih vlasnika.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Synarić i Avdo Špiljak.
Broj: U-52/09 PREDSJEDNIK
15 novembar 2011. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko