Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 73/08 i 49/09).
Odluka donesena 29. 05. 2012.
Predmeti (1)
U-78/10
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
29. 05. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 61. stav 1. tačka g) i tačka d) u vezi sa članom 37. stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 104/11), na sjednici održanoj 29. maj 2012. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 73/08 i 49/09).
Obrazloženje
Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 73/08 i 49/09). Davalac inicijative ističe da je osporenom odredbom Zakona o sudskim taksama Republike Srpske, suprotno odredbama Ustava i Zakona o advokaturi, propisana obaveza advokata da plaćaju takse svojih klijenata, ako oni to ne učine. Takođe, navodi da su sudovi u nekoliko navrata podnosili naloge Poreskoj upravi da se neplaćena taksa prinudno naplati od advokata. S obzirom na to da je, kako navodi, ustavna i zakonska obaveza advokata samo da savjesno pruža pravnu pomoć, ali ne i da plaća sudske takse u ime svojih klijenata, kao i to da je ovakvo zakonsko rješenje nepoznato u drugim pravnim sistemima, smatra inicijativu osnovanom.
Odgovor na navode iz inicijative dala je Narodna skupština Republike Srpske, u kome, pored ostalog, ističu da ovi navodi ne stoje i da je inicijativa nepotpuna i neuredna. Smatraju, naime, da je davalac inicijative propustio da osporeni član 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama dovede u kontekst sa navodno povrijeđenim članom Ustava, kao i to da je nejasno kako pravna situacija u kojoj postoji Zakon o advokaturi, u smislu člana 131. stav 2. Ustava, dovodi do neustavnosti ove zakonske odredbe, te da se uzročnik prakse, u vidu prinudne naplate sudske takse od advokata, ne može tražiti u osporenom zakonu. Takođe, smatraju da je zakonodavac, u namjeri da reguliše materiju sudskih taksa, ostao u granicama Ustavom garantovanih ovlašćenja, i da nije na Sudu da cijeni cjelishodnost zakonskih rješenja, odnosno da li bi zakonodavno ovlašćenje trebalo iskoristiti na drugačiji način. Isto tako, mišljenja su da ocjena navoda koji se tiču neusklađenosti Zakona o sudskim taksama i Zakona o advokaturi ne spadaju u nadležnost Ustavnog suda, u smislu člana 115. Ustava Republike Srpske. Imajući u vidu izloženo, predlažu da se inicijativa ne prihvati. Osporenim članom 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 73/08 i 49/09) propisano je da u slučaju da stranka sudu dostavi podnesak bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika da uplati odgovarajuću taksu u roku od osam dana.
Odredbama člana 62. stav 2. i člana 63. Ustava Republike Srpske utvrđeno je da su sredstva budžeta porezi, takse i drugi zakonom utvrđeni prihodi i ustanovljena obaveza svakog da plaća poreze i druge dažbine, kao i da se obaveza njihovog plaćanja utvrđuje prema ekonomskoj snazi obveznika.Članom 68. Ustava, koji je zamijenjen Amandmanom XXXII, tačka 7. utvrđeno je da Republika uređuje i obezbjeđuje bankarski i poreski sistem.
Imajući u vidu navedene odredbe Ustava Sud je ocijenio da je zakonodavac, pored utvrđivanja načina plaćanja sudske takse, postupka i uslova oslobađanja plaćanja takse, načina utvrđivanja vrijednosti sudskog spora i drugih pitanja koja se odnose na takse, bio ovlašćen da propiše i postupak za naplatu neplaćene takse. Naime, propisivanje da će sud stranku, odnosno njenog punomoćnika pozvati da, u slučaju da dostave podnesak bez dokaza o plaćenoj taksi, uplate odgovarajuću taksu, po ocjeni Suda, ne znači i obavezu punomoćnika da umjesto stranke ovu taksu plaća iz ličnih sredstava. Očigledno je da se radi o pogrešnom tumačenju osporene zakonske odredbe, kojom se, po ocjeni Suda, takseni obveznik unaprijed upoznaje sa posljedicama eventualnog propuštanja, odnosno neblagovremenog plaćanja Zakonom predviđenih sudskih taksa. Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 2. tačka (1) Zakona o sudskim taksama, kojom je nedvosmisleno utvrđeno ko se smatra taksenim obveznikom, odnosno da takse propisane ovim zakonom plaća lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u sudskom postupku, za koji je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse. Osporenim propisivanjem, po ocjeni Suda, nisu povrijeđene ni navedene odredbe Ustava, s obzirom na to da je stranka dužna platiti dugovanu taksu. Prema članu 115. stav 1. Ustava, Sud nije ovlašćen da ocjenjuje zakonitost postupaka sudova i Poreske uprave u primjeni pojedinih odredaba Zakona o sudskim taksama, a na osnovu istog ustavnog ovlašćenja, Sud ne ocjenjuje ni međusobnu usklađenost propisa iste pravne snage, kao u konkretnom slučaju, Zakona o advokaturi i Zakona o o sudskim taksama.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije: Mihailo Adamović, Vojin Bojanić, Milorad Ivošević, Adem Medić, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, Branko Synarić i Avdo Špiljak.
Broj: U-78/10 PREDSJEDNIK
29. maj 2012. godine USTAVNOG SUDA Mirko Zovko