Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07).

Odluka donesena 04. 07. 2012.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-17/11

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

04. 07. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 61. stav 1. tač. g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 104/11), na sjednici održanoj 4. jula 2012. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07).

Obrazloženje

Svetozar Vasiljević iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativuza pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07). Osporena zakonska odredba, kojom je propisan dodatak na radni staž, po mišljenju davaoca inicijative, nije saglasna odredbama čl. 10, 33. i 39. Ustava Republike Srpske, kao ni sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. On ističe da se osporenim propisivanjem vrši diskriminacija i to ne samo između lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji, u konkretnom slučaju sudija i tužilaca koji za isti posao primaju različite plate, nego i između zaposlenih i nezaposlenih lica koja, bez svoje krivice, ne mogu da se zaposle i ostvare radni staž, zbog čega će, kada se zaposle, biti manje plaćeni od onih koji nisu čekali na zaposlenje. Detaljno obrazlažući razloge zbog kojih smatra da je naknada za minuli rad prevaziđena kategorija, davalac inicijative predlaže da Sud utvrdi da osporena odredba nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Narodna skupština Republike Srpske dostavila je Ustavnom sudu odgovor u kome je istakla da je pravo na povećanje od 0,5% za svaku punu godinu radnog staža priznato i vrijedi za sve na koje se Zakon odnosi, nezavisno od kategorije kojoj zaposleni pripada i bez obzira na način obračuna plata svake pojedine kategorije. U odgovoru se takođe ističe da je pravo na platu jedno od brojnih zakonskih prava, te da je u ingerenciji zakonodavca da relevatnim propisima reguliše, kako obračun plata tako i krug lica na koje će se ovi propisi odnositi. Stoga, Narodna skupština smatra da je propisivanjem kao u osporenom članu ostala u granicama svojih ustavnih ovlašćenja definisanih članom 70. Ustava Republike Srpske, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni da li bi zakonodavno ovlašćenje trebalo iskoristiti na drugačiji način.

Osporenom odredbom člana 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07) propisano je da se osnovna mjesečna plata svakog sudije i tužioca iz člana 2, odnosno 3. ovog zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene odredbe Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj Sud je imao u vidu član 49. st. 1. i 2. Ustava, kojim je utvrđeno da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Sud je, takođe, imao u vidu tačku 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske, prema kojoj Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, radne odnose.

Pored navedenih odredaba Ustava, Sud je imao u vidu da je odredbom člana 10. Ustava Republike Srpske, u odnosu na koju se osporava odredba člana 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, utvrđeno da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Takođe, odredbama člana 39. Ustava utvrđeno je da svako ima pravo na rad i slobodu rada (stav 1), te da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (stav 4).

Sud je prilikom ocjene ustavnosti osporene odredbe ovog zakona imao u vidu i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojim je propisano da se uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

U skladu sa navedenim ustavnim ovlašćenjem, po ocjeni Suda, Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj utvrđene su plate, naknade i određena materijalna prava sudija i tužilaca i stručnih saradnika u Republici Srpskoj. Propisivanjem osporenom odredbom Zakona da se osnovna mjesečna plata svakog sudije i tužioca iz člana 2, odnosno 3. ovog zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina, po ocjeni Suda, nije povrijeđen nijedan ustavni princip, već je zakonodavac poštovao ustavni princip iz člana 39. stav 4. Ustava, kojim je utvrđeno da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Ovakva ocjena proizlazi, prije svega, iz činjenice da Ustav ne propisuje način na koji će se određivati plate, niti elemente koji čine platu. S tim u vezi pravo na uvećanje plate po osnovu radnog staža samo je jedno od brojnih zakonskih, dakle ne ustavnih, prava koja su priznata zaposlenima, u konkretnom slučaju sudijama i tužiocima u Republici Srpskoj, i u skladu je, po ocjeni Suda, sa pomenutim ustavnim ovlašćenjem zakonodavca da posebnim zakonom uredi opšta načela određivanja plata i odredi krug lica na koje se on odnosi. Imajući u vidu da se, s jedne strane, osporena odredba na isti način primjenjuje na sve sudije i tužioce čije se plate uređuju Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, a koji se time nalaze u istoj pravnoj situaciji, kao i da je, s druge strane, odredbama člana 92. Zakona o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) propisano da radnik, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ima pravo na uvećanje plate, pored ostalog, i po osnovu radnog staža, Sud je ocijenio da osporenom odredbom Zakona nije povrijeđno načelo ravnopravnosti iz člana 10. Ustava, kako sa stanovišta međusobnog položaja sudija i tužilaca na koje se Zakon primjenjuje, tako ni sa stanovišta njihovog položaja u odnosu na ostale zaposlene na koje se primjenjuje Zakon o radu.

Pored toga, i Evropski sud za ljudska prava diskriminaciju označava kao različit tretman istih ili sličnih slučajeva kada za to nema razumnog i objektivnog opravdanja, odnosno ako ne postoji legitiman cilj kome se teži, ili ne postoji proporcionalnost između cilja i načina na koji se ovaj legitimni cilj želi postići. Dakle, prema praksi u primjeni člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda svako različito postupanje se treba smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne teži legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. S obzirom na navedeno, po ocjeni Suda, osporena zakonska odredba ne sadrži diskriminatorska ograničenja u smislu u kojem Evropski sud za ljudska prava tumači ograničenja, jer se njom ne pravi bilo kakva razlika prema ličnim svojstvima lica na koje se primjenjuje.

Navodi davaoca inicijative o dilemama koje u primjeni stvara „minuli rad“ nisu od značaja za pravilnu ocjenu ove ustavnopravne stvari, jer nije riječ o tvrdnjama koje se tiču ustavnosti datog zakonskog rješenja, pa samim tim ni nadležnosti Ustavnog suda iz člana 115. Ustava Republike Srpske.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, prof. dr Snežana Savić i Avdo Špiljak.

Broj: U-17/11 PREDSJEDNIK

4. jul 2012. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti… | Sudska praksa | Aktio