Ustavni sud Republike Srpske
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 6. stav 1. tačka đ) Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/10).
Odluka donesena 31. 10. 2012.
Predmeti (1)
U-37/11
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
31. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 31. oktobra 2012. godine, donioje
ODLUKU
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 6. stav 1. tačka đ) Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/10).
Obrazloženje
„Sigurnost“ d.o.o Čelinac, zastupano po direktoru Gojku Pejakoviću dalo je Ustavnom sudu Republike Srpske prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 6. stav 1. tačka đ) Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/10). Osporavajući navedenu odredbu Zakona kojom su propisani uslovi koje treba da ispuni ovlašćena organizacija za obavljanje poslova iz člana 40. ovog zakona radi dobijanje licence, predlagač tvrdi da se na ovaj način ovlašćenim organizacijama ograničava pravo na rad utvrđeno odredbom člana 39. stav 1. Ustava Republike Srpske. Predlagač citira navedenu odredbu Ustava, kao i pojedine odredbe Zakona o zaštiti na radu, te zaključuje da je nelogično da se licenca može izdati fizičkom licu za obavljanje poslova zaštite i zdravlja na radu sa završenom višom i visokom stručnom spremom, a da se od ovlašćene organizacije traži da ima zaposlenog radnika sa visokom stručnom spremom odgovarajuće struke, pri čemu i jedni i drugi obavljaju iste poslove utvrđene članom 40. Zakona o zaštiti na radu („Služeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/08). Predlaže da Sud ocijeni da osporena odredba Zakona nije u saglasnosti sa Ustavom. Narodna skupština Republike Srpske dostavila je Ustavnom sudu odgovor u kome je osporila navode predlagača da je osporenim zakonskim rješenjem povrijeđen član 39. stav 1. Ustava. Osporavajući navode predlagača, u odgovoru se ističe da pravo na rad podrazumijeva jednake mogućnosti u pristupu zaposlenju svima, bez obzira na statusne i druge različitosti, naglašavajući pri tom da se osporeni član podjednako odnosi na sve ovlašćene organizacije za obavljanje poslova iz člana 40. Zakona o zaštiti na radu, te da se one na ovaj način nalaze u jednakom položaju pri ostvarivanju svojih prava i obaveza. Stoga Narodna skupština smatra da je propisivanjem kao u osporenoj odredbi Zakona ostala u granicama svojih ustavnih ovlašćenja a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni da li bi ustavno ovlašćenje trebalo iskoristiti na drugačiji način.
Članom 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/10) mijenjan je član 49. Zakona o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/08). Prema osporenom stavu 1. tačka đ) ovog člana Zakona, ministar izdaje licencu ovlašćenoj organizaciji za obavljanje poslova iz člana 40. ovog zakona koja ima radnika sa visokom stručnom spremom odgovarajuće struke, položenim stručnim ispitom iz člana 48. zakona i najmanje tri godine radnog iskustva na tim poslovima.
U postupku ocjenjivanja osporene odredbe Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/10) Sud je imao u vidu tačku 12. AmandmanaXXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske, prema kojoj Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite. Pored toga, i član 40. stav 2. Ustava, kojim je utvrđeno da zaposleni imaju pravo na zaštitu na radu, u skladu sa zakonom.
Saglasno navedenom ustavnom ovlašćenju Narodna skupština je, po ocjeni Suda, Zakonom o zaštiti na radu uredila zaštitu i zdravlje na radu kao djelatnost od opšteg interesa, utvrdila nosioce sprovođenja i unapređivanja bezbjednosti i zdravlja na radu, njihova prava, obaveze i odgovornosti, preventivne mjere, kao i druga pitanja koja se odnose na bezbjednost i zdravlje na radu (član 1. stav 1), te je u okviru toga, propisala da zašita i zdravlje na radu, u smislu ovog zakona, obuhvataju skup organizovanih mjera i aktivnosti usmjerenih ka stvaranju uslova koji obezbjeđuju: bezbjednost na radu, sprečavanje i otklanjanje opasnosti i štetnosti koje mogu prouzrokovati povrede na radu, profesionalna i druga oboljenja i oštećenja zdravlja radnika na radu, kao i zaštitu zdravlja i radne sposobnosti radnika (član 1. stav 2). Radnik za zaštitu i zdravlje na radu je, u smislu ovog zakona, lice koje obavlja poslove zaštite na radu, ima položen stručni ispit o praktičnoj osposobljenosti i koje poslodavac pisanim aktom odredi za obavljanje tih poslova, a ovlašćena organizacija za obavljanje poslova pregleda i ispitivanja sredstava za rad i sredstava i opreme za ličnu zaštitu na radu, ispitivanja uslova radne sredine, odnosno hemijskih, bioloških, i fizičkih štetnosti (osim jonizirajućih zračenja), mikrokrlime, elektro i gromobranskih instalacija i osvetljenja je pravno lice kojem je ministar nadležan za rad izdao licencu, u skladu sa ovim zakonom (tač. m) i n) člana 2). Ovim zakonom je, takođe, propisano da za obavljanje poslova zaštite i zdravlja na radu poslodavac može da odredi jednog ili više svojih radnika (u daljem tekstu: radnik za zaštitu i zdravlje na radu) ili da angažuje ovlašćene organizacije koje imaju licencu (član 37. stav 2). Polazeći od navedenog Sud je ocijenio da osporena odredba člana 6. stav 1. tačka đ) Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/10) nije nesaglasna sa Ustavom Republike Srpske budući da propisuje samo uslove koje mora da ispuni ovlašćena organizacija za obavljanje poslova iz člana 40. ovog zakona i ti uslovi se odnose na sve organizacije koje se nađu u istoj pravnoj situaciji propisanoj osporenom odredbom. Propisivanjem u osporenom članu Zakona uslova koje treba da ispuni ovlašćena organizacija za obavljanje poslova zaštite na radu neophodnih za dobijanje licence, kao što su obaveza da ima zaposlenog radnika sa visokom stručnom spremom odgovarajuće struke, zatim da ima položen stručni ispit, kao i najmanje tri godine radnog iskustva na tim poslovima zakonodavac se, po ocjeni Suda, kretao u granicama ustavnih ovlašćenja utvrđenih u tački 12. AmandmanaXXXII na Ustav Republike Srpske. Naime, zakonskim propisivanjem uslova koje moraju da ispunjavanju ovlašćene organizacije za obavljanje poslova zaštite na radu ne povređuje se član 39. stav 1. Ustava, kojim je utvrđeno pravo na rad i sloboda rada, već se radi o uslovima koje moraju da ispunjavaju ovi privredni subjekti, a koji su, prema ocjeni Suda, posljedica karaktera i specifičnosti poslova zaštite i zdravlja na radu čije se obavljanje uređuje Zakonom o zaštiti na radu. Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, prof. dr Snežana Savić i Avdo Špiljak.
Broj: U-37/11 PREDSJEDNIK
31. oktobar 2012. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman