Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 33. i 34. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ‒ prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/10).

Odluka donesena 27. 12. 2012.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-77/11

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

27. 12. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. decembra 2012. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 33. i 34. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ‒ prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/10).

Obrazloženje

Sadeta Krdžalić iz Doboja, zastupana po punomoćniku Zagorki Đuričić, advokatu iz Doboja, dala je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativuza pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 33. i 34. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ‒ prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/10). Iz sadržine podnesene inicijative proizlazi da nije saglasno Ustavu propisivanje rokova u okviru kojih se može podnijeti zahtjev za priznavanje svojstva civilne žrtve rata odnosno za utvrđivanje svojstva člana porodice civilnih žrtava rata. S tim u vezi davalac inicijative ukazuje na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-11/04 od 31. januara 2007. godine, te navodi da je i dalje spriječena u ostvarivanju svojih prava na porodičnu invalidninu. U inicijativi se navodi da se osporenim odredbama narušava ustavni princip jednakosti građana utvrđen članom 10. Ustava Republike Srpske, kao i da su povrijeđene odredbe čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Pored toga, davalac inicijative ukazuje na odredbe čl. 2. i 3. Konvencije, te ističe da bi Sud prilikom ocjene ustavnosti osporenih odredbi trebao da ima u vidu praksu Evropskog suda za ljudska prava a naročito presudu u slučaju Kurt protiv Turske (25. maj 1998. godine), u kojoj je, kako navodi, Evropski sud utvrdio da rodbina navodnih žrtava teškog kršenja ljudskih prava može, i u svoje vlastito ime, podnijeti tužbu zbog zlostavljanja. Davalac inicijative, takođe, navodi da je Odjeljenje za borčko-invalidsku zaštitu Doboj zbog neblagovremenosti odbacilo njen zahtjev za priznavanje svojstva člana porodice civilne žrtve rata, podnesen radi ostvarivanja prava na civilnu porodičnu invalidninu, budući da je osporenim zakonskim odredbama ograničeno vrijeme podnošenja zahtjeva do 31. decembra 2007. godine. Detaljno obrazlažući razloge zbog kojih smatra neustavnim propisivanje rokova u okviru kojih se može podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava po osnovu Zakona, čije su odredbe osporene, davalac inicijative predlaže da Sud utvrdi da osporene odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. U odgovoru Narodne skupštine Republike Srpske osporeni su svi navodi iz inicijative kao neosnovani, te naglašeno da su osporenim normiranjem otklonjene neusaglašenosti sa članom 10. Ustava i članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, na koje je ukazano Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske, broj: U-11/04. Narodna skupština, prema navodima iz odgovora, smatra da je izmjenama i dopunama zakona koje su omogućile podnošenje zahtjeva za priznavanje prava po osnovu nestanka lica u roku od pet godina od dana nestanka, odnosno od dana prestanka okolnosti pod kojima je lice nestalo, ili u roku od jedne godine od dana ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka nestalog, prekinuta praksa jednakih aršina za realno različite kategorije lica na koje se Zakon odnosi, te da je ostavljen razuman, kako subjektivni tako i objektivni rok u kome je moguće ostvariti relevantno zakonsko pravo. Takođe, u odgovoru ukazuju na obavezu zakonodavca da, u vršenju Ustavom Republike Srpske utvrđenih ingerencija, očuva funkcionalnost legislativne strukture i to donošenjem međusobno usaglašenih zakona, i u vezi s tim podsjećaju na čl. 61. i 62. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09). Pored toga, u odgovoru naglašavaju da je opravdano sa aspekta cjelishodnosti, uzimajući teritorijalnu i vremensku ograničenost ratnih dešavanja, određivanje objektivnih rokova za podnošenje predmetnih zahtjeva, te da je ostavljen realan vremenski okvir u kome su svi adresati mogli ostvariti relevantna prava. Pri tome, prema navodima iz odgovora, ako se ima u vidu da je objektivni rok za podnošenje relevantnog zahtjeva istekao prije skoro četiri godine, svako mijenjanje Zakona u ovom smislu podrazumijevalo bi njegovo retroaktivno dejstvo, a po njihovom mišljenju, ne postoje uslovi koji bi upućivali na postojanje opšteg interesa koji bi opravdao ovakvu zakonodavnu aktivnost. Iz navedenih razloga, donosilac akta smatra da inicijativu ne treba prihvatiti. Osporenim članom 33. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ‒ prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/10) propisano je da se zahtjev za priznavanje prava po osnovu oštećenja organizma može podnijeti u roku od pet godina od dana kada je lice zadobilo oštećenje, odnosno od dana prestanka okolnosti pod kojima je oštećenje nastalo (stav 1), da se činjenica da je oštećenje organizma nastalo pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona dokazuje obavezno i medicinskom dokumentacijom o liječenju, koja datira najkasnije godinu dana od dana nastanka oštećenja, odnosno od dana prestanka okolnosti pod kojima je oštećenje nastalo, koju je stranka dužna da priloži uz zahtjev (stav 2), da se zahtjev za priznavanje prava po osnovu pogibije ili smrti lica može podnijeti u roku od pet godina od dana pogibije ili smrti (stav 3), zatim da se zahtjev za priznavanje prava po osnovu nestanka lica može podnijeti u roku od pet godina od dana nestanka, odnosno od dana prestanka okolnosti pod kojima je lice nestalo ili u roku od jedne godine od dana ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka nestalog (stav 4), te da lice koje je steklo određeno pravo kao civilna žrtva rata ili član porodice civilne žrtve rata po propisima Federacije BiH ili po propisima neke od država u okruženju nema pravo da podnese zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu (stav 5). Prema osporenom članu 34. Zakona lice koje je zakasnilo sa zahtjevom za priznavanje prava po osnovima iz člana 33. st. 1, 3. i 4. ovog zakona može podnijeti zahtjev do 31. decembra 2007. godine.

Sud je, prije svega, utvrdio da osporeni čl. 33. i 34. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata ‒ prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/10) odgovaraju članu 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 60/07), kojim je propisano je da se u Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 1/94 ‒ posebno izdanje, 32/94 i 37/07) poslije člana 36. dodaju novi čl. 36a. i 36b.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredbi čl. 33. i 34. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/10) Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), zatim da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. stav 2), te da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda (tačka 5. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava).

Ocjenjujući osnovanost razloga sadržanih u inicijativi Sud je utvrdio da su Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata utvrđeni oblici i obim prava na zaštitu civilnih žrtava rata, kao i način i uslovi pod kojim se ta prava ostvaruju (član 1. stav 1). Zakonom je, nadalje, propisano da prava po ovom zakonu mogu ostvariti državljani Republike Srpske koji su oštećenje organizma zadobili poslije 9. januara 1992. godine, od dana proglašenja Republike Srpske,kao i lica koja su kao državljani bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije zadobili oštećenje organizma od 17. avgusta 1990. do 9. januara 1992. godine, pod uslovom da steknu državljanstvo Republike Srpske i da imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srpske (član 1. st. 2. i 3). Pored toga, Zakonom je propisano koje lice se smatra civilnom žrtvom rata (član 2), kao i da pravo po ovom zakonu, pod određenim uslovima, imaju i članovi porodice civilne žrtve rata ubijene, poginule, umrle ili nestale pod okolnostima iz člana 2. ovog zakona, te članovi porodice umrlog lica kojem je bilo priznato svojstvo civilne žrtve rata u smislu člana 2. ovog zakona (član 3).

Razmatrajući osporene odredbe čl. 33. i 34. prečišćenog teksta Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, koje propisuju rok za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava civilnih žrtava, Sud je ocijenio da je uređivanje uslova i postupka za ostvarivanje pojedinih prava civilnih žrtava rata, te određivanje roka do koga se mogu podnijeti zahtjevi za priznavanje tih prava uključujući i utvrđivanje svojstva civilne žrtve rata, budući da je to svojstvo osnovni uslov za ostvarivanje bilo kojeg prava propisanog Zakonom, čije su odredbe osporene ‒ u domenu ustavne nadležnosti zakonodavca utvrđene tačkom 5. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske. Po ocjeni Suda, osporenim odredbama Zakona nije povrijeđen ustavni princip jednakosti iz člana 10. Ustava, jer u istim rokovima daje prava civilnim žrtvama rata i drugim licima koja su stekla prava po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata da podnesu zahtjev za priznavanje svojih prava koja im pripadaju po ovom zakonu.Pri tome, Ustavni sud, saglasno članu 115. Ustava nije nadležan da ocjenjuje cjelishodnost i opravdanost normativnih rješenja iz zakona na koje se ukazuje u inicijativi, jer je to stvar zakonodavne politike i procjene zakonodavca.

Pored toga, Sud je u postupku ocjenjivanja osporenih odredbi Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata imao u vidu odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima, na koje ukazuje davalac inicijative, kojima je utvrđeno da svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira na to jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu (član 13), kao i da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status (član 14). Uz to, član 17. Konvencije, prema kojem se ništa u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se bave nekom djelatnošću ili da izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo koga navedenog prava ili slobode ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je propisana Konvencijom. Takođe, i odredbe čl. 2. i 3. Konvencije, koje utvrđuju pravo svakog na život, te zabranu mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

Osporene odredbe čl. 33. i 34. Zakona, po ocjeni Suda, ne sadrže diskriminatorska ograničenja u smislu u kojem Evropski sud za ljudska prava tumači ograničenja, jer se njima ne pravi bilo kakvo razlikovanje po ličnim svojstvima lica na koje se primjenjuju te odredbe. Uz to, Sud je utvrdio da navodi davaoca inicijative da osporene odredbe Zakona krše odredbe čl. 2, 3, 13. i 17. Konvencije nisu od značaja za ocjenu ustavnosti osporenih članova, budući da se tim odredbama navedenog zakona samo određuje rok do koga se može podnijeti zahtjev za priznavanje pojedinih prava civilnih žrtava rata i drugih lica koja su stekla određena prava po ovom zakonu, radi obezbjeđivanja njihove socijalne sigurnosti, a ne pitanja koja su predmet uređivanja navedenih odredbi Konvencije.

S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpke, u ovom predmetu, donio odluku bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, prof. dr Snežana Savić i Avdo Špiljak.

Broj: U-77/11 PREDSJEDNIK

27. decembar 2012. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman

Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti… | Sudska praksa | Aktio