Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti člana 39. st. (2) i (4), člana 40. stav (2), člana 42. stav (3) i člana 54. stav (1) Zakona o poreskom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br 102/11 i 108/11).

Odluka donesena 20. 02. 2013.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-94/11

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

20. 02. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 20. februara 2013. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti člana 39. st. (2) i (4), člana 40. stav (2), člana 42. stav (3) i člana 54. stav (1) Zakona o poreskom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br 102/11 i 108/11).

Obrazloženje

Brane Radanović iz Prijedora dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenu ustavnosti članova 39. st. (2) i (4), 40. stav (2), 42. stav (3) i 54. stav (1) Zakona o poreskom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 102/11).U inicijativi je navedeno da su osporene odredbe Zakona o poreskom postupku Republike Srpske nesaglasne sa čl. 111. i 113. Ustava Republike Srpske, zbog čega predlaže da Sud pokrene postupak ocjene ustavnosti, i po provedenom postupku, utvrdi da su osporene odredbe nesaglasne sa Ustavom. Naime, davalac inicijative smatra da je osporenim odredbama ovog zakona poreskim obveznicima uskraćeno pravo da u postupku utvrđivanja poreskih obaveza brane svoja prava i interese i da protiv donesenog akta izjave žalbu, odnosno drugo pravno sredstvo, a time i pravo na sudsku zaštitu (upravni spor) protiv konačnih, pojedinačnih akata kojima je Poreska uprava odlučivala o njihovim poreskim obavezama.

U odgovoru Narodne skupštine Republike Srpske, pored ostalog, navedeno je da ovakvo propisivanje predstavlja najcjelishodnije rješenje i da nije jasno zašto davalac inicijative smatra da činjenica davanja izvršnosti poreskoj prijavi znači povredu prava na pravni lijek i prava na sud. Takođe navode da je u potpunosti nejasno zašto bi se davalac inicijative ili bilo ko od poreskih obveznika žalio na utvrđenu poresku obavezu koju je sam prijavio. Pored navedenog, ističu da obaveza donošenja rješenja u slučajevima gdje nema sumnje u ispravnost prijavljene poreske obaveze, koja bi samo potvrdila tačnost te obaveze, značila, de facto, samo prolongiranje konačnog izmirenja obaveze, odnosno uplate. Ukazuju i na to da je Zakonom o poreskom postupku Republike Srpske akcenat prvenstveno stavljen na dobrovoljno izmirivanje poreskih obaveza, ali i na ubrzanje postupaka u Poreskoj upravi, te da funkcionisanje moderne poreske uprave polazi od pretpostavke da će većina poreskih obveznika dobrovoljno poštovati zakon i tačno prijaviti iznose svojih poreskih obaveza. Predlažu da Sud, s obzirom na navedeno, inicijativu ne prihvati. Osporenim odredbama člana 39. Zakona o poreskom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 102/11) propisano je da poreska prijava iz stava 1. ovog člana postaje izvršna isprava istekom zakonskog roka za plaćanje njome prijavljene poreske obaveze (stav (2)) i da, izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, Poreska uprava vrši evidentiranje poreske obaveze nakon donošenja rješenja za plaćanje poreske obaveze (stav (4)). Takođe, osporenim odredbama ovog zakona je propisano: članom 40. stav (2) da se rješenje iz stava 1. ovog člana ne donosi za obaveze prijavljene u smislu člana 39. st. 1. i 2. ovog zakona; članom 42. da se prinudna naplata preduzima nakon isteka zakonskog roka za plaćanje prijavljenih poreskih obaveza ili istekom roka za plaćanje utvrđenog izvršnim rješenjem iz člana 40. ovog zakona (stav (3)), a osporenim članom 54. stav (1) da postupak prinudne naplate poreskih obaveza Poreska uprava pokreće po službenoj dužnosti istekom roka za plaćanje prijavljenih poreskih obaveza ili istekom roka za plaćanje iz izvršnog rješenja o utvrđivanju poreskih obaveza.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba Zakona o poreskom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 102/11 i 108/11), Sud je, prije svega, imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da je obaveza plaćanja poreza i drugih dažbina opšta i da se utvrđuje prema ekonomskoj snazi obveznika (član 63) i da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, bankarski i poreski sistem (tačka 7. člana 68. koji je zamijenjen Amandmanom XXXII). Pored toga, u konkretnom slučaju je, po ocjeni Suda, pravno relevantno i ustavno načelo da državni organi i organizacije koje vrše javna ovlašćenja mogu u pojedinim stvarima rješavati o pravima i obavezama građana ili primjenjivati mjere prinude i ograničenja, samo u zakonom propisanom postupku u kome je svakome data mogućnost da brani svoja prava i interese i da protiv donesenog akta uloži žalbu, odnosno upotrebi drugo zakonom predviđeno pravno sredstvo (član 111), kao i načelo da se protiv pojedinačnih akata sudova, upravnih i drugih državnih organa, kao i organizacija koje vrše javna ovlašćenja, donesenih u prvom stepenu, može izjaviti žalba nadležnom organu. Takođe, Sud je, pored navedenih osporenih odredaba Zakona o poreskom postupku Republike Srpske, imao u vidu i sljedeće njegove odredbe: člana 15, kojim je propisano da je poreski postupak upravni postupak koji u prvom stepenu vodi Poreska uprava, a u drugom stepenu Ministarstvo (stav (1)), da poreski postupak obuhvata postupak prinudne naplate poreskih obaveza (stav (2) tačka d); člana 16. stav (3), kojim je propisano da je protiv poreskog rješenja i zaključka donesenog u prvostepenom poreskom postupku dopuštena žalba Ministarstvu, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, odnosno zaključka poreskom obvezniku; člana 39. stav (1), kojim je propisano da je poreska obaveza utvrđena evidentiranjem poreske obaveze poreskog obveznika u evidenciji Poreske uprave, nakon prijema poreske prijave od poreskog obveznika u kojoj je obveznik iskazao svoju poresku obavezu; člana 40. stav (2), kojim je propisano da se rješenje iz stava 1. ovog člana ne donosi za obaveze prijavljene u smislu člana 39. st. 1 i 2. ovog zakona; člana 54.stav (6), kojim je propisano da se protiv rješenja o prinudnoj naplati poreza može izjaviti žalba Ministarstvu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, te člana 92. stav (1), kojim je propisano da o žalbi na rješenje Poreske uprave odlučuje Ministarstvo u skladu sa odredbama ovog zakona i propisa kojim se uređuje opšti upravni postupak. Dakle, imajući u vidu ustavno pravo zakonodavca da u okviru provođenja odgovarajuće poreske politike uređuje poreski sistem, a to znači da utvrđuje sve bitne elemente oporezivanja, pa i pitanja koja se odnose na prinudnu naplatu poreskih obaveza, te imajući u vidu navedena zakonska rješenja, Sud je ocijenio da se osporenim zakonskim odredbama ne povređuju Ustav Republike Srpske, odnosno ustavni principi utvrđeni njegovim članovima 111. i 113. Naime, propisivanje mogućnosti prinudne naplate poreza, ukoliko poreski obveznik ili drugi poreski dužnik nije platio dospjeli porez u propisanom roku, po ocjeni Suda, je propisivanje mehanizma koji se primjenjuje samo ukoliko se na druge, Zakonom predviđene, načine nije mogla izvršiti naplata dospjelog poreza (opomena, poreska kamata i dr.), odnosno određivanje mjere sprovođenja poreske politike, što je u isključivoj nadležnosti zakonodavca. Očigledno je, dakle, da se na ovaj način ne dovodi u pitanje mogućnost izjave žalbe protiv rješenja o prinudnoj naplati poreza, kako tvrdi davalac inicijative, pogotovo kada se imaju u vidu navedene zakonske odredbe, kao i odredba člana 3. Zakona o poreskom postupku Republike Srpske, prema kojoj se na poreski postupak primjenjuju odredbe ovog zakona, a ako ovim zakonom neko pitanje nije propisano, primjenjivaće se odredbe propisa kojim se uređuje opšti upravni postupak. Naime, Sud je, imajući u vidu princip samooporezivanja, ocijenio da je zakonodavac osporenim odredbama Zakona bio ovlašćen da poreskoj prijavi u kojoj je obveznik iskazao svoju poresku obavezu, da svojstvo izvršnosti, jer se radi o ispravi tačno određenog sadržaja, kojom je navedena obaveza definisana u subjektivnom, objektivnom i vremenskom smislu. Dakle, iako se radi o bezuslovnoj obavezi, njeno izvršenje nije dopušteno prije isteka roka dobrovoljnog ispunjenja građanskopravne obaveze. S tim u vezi, Sud je ocijenio da se ovakvim propisivanjem ne povređuju ni proklamovana ustavna načela jer je, pored navedenog, svojstvo izvršnosti poreske prijave izričito priznato zakonom (načelo legaliteta), i sastavni je dio ovlašćenja zakonodavca da uređuje i obezbjeđuje poreski sistem. Cjeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, prof. dr Snežana Savić i Avdo Špiljak.

Broj: U-94/11 PREDSJEDNIK

20. februar 2013. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman

Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti člana 39. st. (2) i (4), člana… | Sudska praksa | Aktio