Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/12), u vrijeme važenja, nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Odluka donesena 24. 04. 2013.
Predmeti (1)
U-26/12
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
24. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 60. stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 24. aprila 2013. godine, donio je
ODLUKU
Utvrđuje se da član 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/12), u vrijeme važenja, nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Obrazloženje
Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti člana 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/12). Davalac inicijative je greškom, umjesto člana 14. osporenog zakona označio član 17, ali iz sadržaja inicijative u kojoj je citirana odredba čija se ocjena traži, nesumnjivo proizlazi da je u pitanju član 14. ovog zakona. U inicijativi se navodi da je Ustavni Sud, svojom ranijom odlukom, utvrdio neustavnost zakonske odredbe koja predviđa izmirenje materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, putem emisije obveznica. Međutim, kako se ističe, osporenim članom 14. Zakona o unutrašnjem dugu, koji je usvojen nakon donošenja ove odluke Suda, na isti način je propisano izmirenje ove štete, s tim da je rok dospijeća obaveze skraćen sa 14 na 13 godina. Pored toga, davalac inicijative ukazuje na to da je Evropski sud za ljudska prava u svojoj presudi od 10. novembra 2009. godine zauzeo stav da potraživanja po osnovu tzv. "ratne štete" treba da budu izmirena gotovinskom isplatom, ukoliko stranke ne žele da im se ova šteta izmiri putem emisije obveznica. S obzirom na činjenicu da je Ustavni sud već ocjenjivao odredbu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske kojom su propisani uslovi i način izmirenja "ratne štete" emisijom obveznica, te utvrdio da je ova odredba neustavna, davalac inicijative predlaže da Sud, nakon provedenog postupka, utvrdi da i osporeni član 14. Zakona o unutrašnjem dugu iz istih razloga nije u saglasnosti sa Ustavom.
U odgovoru na inicijativu koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je Ustavni sud Republike Srpske, svojom odlukom broj U-39/09 od 15. novembra 2011. godine, odlučujući, između ostalog, o ustavnosti odredaba Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09), koje regulišu uslove i način izmirenja materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, utvrdio da su iste neustavne, odnosno da je "osporenim zakonskim rješenjima ponovo stavljen nesrazmjeran teret na pojedinca, tako da nije ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca." Međutim, kako se u odgovoru ističe, Ustavni sud svojim odlukama nije dovodio u pitanje ovlašćenje Narodne skupštine da autonomno reguliše predmetnu oblast, te da, rukovodeći se razlozima cjelishodnosti, precizira postupak, način i rokove utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike. Ovi razlozi neustavnosti su, kako se dalje navodi, otklonjeni normiranjem sadržanim u članu 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, jer je propisan kraći rok dospijeća emitovanih obveznica, čime je, po mišljenju Narodne skupštine, "ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca." U pogledu navoda davaoca inicijative da organi Republike Srpske nisu postupili u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava, jer nisu prilagodili Zakon o unutrašnjem dugu relevantnim stavovima tog suda, u odgovoru se ukazuje na to da, shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske da cijeni ili nadgleda provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Osporenim članom 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/12) propisano je da se obaveze iz člana 11. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju emisijom obveznica, pod sljedećim uslovima: rok dospijeća od 13 godina, isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, godišnja kamata u visini od 1,5 % i pravo prijevremenog otkupa (stav 1). Prema stavu 2. ovog člana, emisija obveznica može se izvršiti kroz više sukcesivnih emisija obveznica sa različitim datumima emisije, pod istim uslovima emisije.
Članom 11. Zakona o unutrašnjem dugu definisane su obaveze koje se izmiruju emisijom obveznica pod uslovima i na način određen članom 14. ovog zakona. Tako je propisano da materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu od 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09). (stav 1) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom. (stav 2) U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene odredbe Zakona o unutrašnjem dugu Sud je, prije svega, imao u vidu da je tačkama 6, 17. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, finansiranje ostvarivanja prava i dužnosti Republike, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Sud je takođe imao u vidu odredbe člana 5. al. 1. i 4. Ustava, koje, pored ostalih, predstavljaju temeljna načela na kojim se zasniva ustavno uređenje Republike, a to su garantovanje i zaštita ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima i vladavina prava. Pored toga, prema članu 49. stav 1. i 2. Ustava, slobode i prava se ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, a zakonom se može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje.
U navedenim ustavnim odredbama je, po ocjeni Suda, sadržano ovlašćenje zakonodavca da u opštem interesu uredi postupak, način i rokove utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske prema fizičkim i pravnim licima, te da, između ostalog, definiše pojam i visinu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, kao i način i uslove pod kojima se izmiruje ovaj vid unutrašnjeg duga.
Prilikom razmatranja osporenog člana Zakona o unutrašnjem dugu Sud je, s obzirom na to da se ova odredba odnosi na postojeća novčana potraživanja pojedinaca, odnosno prava koja su imovinskog karaktera, imao u vidu i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojim je utvrđeno da svako fizičko lice i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, da niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava, te da prethodne odredbe ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza i drugih dažbina ili kazni.
Pored navedenog, Sud je konstatovao da je odlukom ovog suda broj U-39/09 od 15. novembra 2011. godine, između ostalog, utvrđeno da član 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 34/09), u dijelu kojim se poslije člana 19. osnovnog zakona dodaje novi član 19b, (koji odgovara članu 14. prečišćenog teksta ovog zakona), nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ovom zakonskom odredbom propisan je način izmirenja materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava i to putem emisije obveznica koje imaju rok dospijeća 14 godina, isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, sa godišnjom kamatom od 1,5% i pravom prijevremenog otkupa, s tim da će se izmirenje obaveza izvršiti kroz više sukcesivnih emisija obveznica sa različitim datumima i istim uslovima emisije. Sud je u ovom predmetu ocijenio da Republika, zbog velikog unurašnjeg duga prema fizičkim i pravnim licima, saglasno ustavnim ovlašćenjima, ima pravo da u opšem interesu donese zakon, koji će, kao lex specialis, ograničiti ili oduzeti određena imovinska prava građana, ali da istovremeno ima i obavezu da obezbijedi građanima efektivnu realizaciju njihovih prava, i to na način da se uspostavi pravična ravnoteža između opšteg i pojedinačnog interesa, odnosno javnog interesa i imovinskih prava pojedinaca, kako to nalaže član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Međutim, u pogledu osporene zakonske odredbe člana 8. navedenog zakona, u dijelu koji se odnosi na način izmirenja ove štete, Sud je utvrdio da je takvim propisivanjem stavljen nesrazmjeran teret na pojedinca, tako da nije ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinca. Sud je u ovoj odluci istakao da je, usljed propisane dužine roka dopijeća od 14 godina, neizvjesno koliki će procenat građana na koje se odnosi predmetna odredba doživjeti mogućnost naplate obveznica i na taj način efektivno ostvariti svoja prava, pogotovo kada se ima u vidu dužina trajanja sudskih postupaka koji su rezultirali pravosnažnim odlukama kojima su pojedincima dosuđena potraživanja po osnovu tzv. "ratne štete". Osporeni član 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, po svom sadržaju gotovo je identičan citiranom članu 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, u dijelu u kojem je od strane ovog suda ocijenjen neustavnim, sa jedinom razlikom što je kao rok dospijeća emitovanih obveznica umjesto ranijih 14, sada propisano 13 godina. Imajući u vidu ovu činjenicu Sud je, saglasno svom ranijem stavu koji je zauzeo u predmetu broj U-39/09, utvrdio da član 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, u vrijeme važenja, nije bio u saglasnosti sa Ustavom. Osporenim normiranjem, po ocjeni Suda, suštinski nije otklonjena neustavnost predmetne zakonske odredbe, jer određivanjem roka od 13 godina za dospijeće obveznica kojima se izmiruju potraživanja, i to tako da se dug počinje isplaćivati počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća u deset jednakih rata, i dalje postoji nesrazmjeran teret na strani građana koji su nosioci potraživanja, tako da nije ispunjen razuman odnos proporcionalnosti između javnog interesa i potrebe da se zaštite imovinska prava pojedinaca. Sud, naime, smatra da bi neosnovano i nepravično bilo očekivati da nosioci novčanih potraživanja po osnovu "ratne štete" snose ovako nesrazmjeran teret, koji se ogleda u daljem odgađanju izmirenja njihovih potraživanja, usljed velikog unutrašnjeg duga koji Republika ima prema fizičkim i pravnim licima. Zbog toga, po ocjeni Suda, propisivanjem uslova i načina izmirenja unutrašnjeg duga po osnovu ratne štete na ovakav način nije obezbijeđena efektivna realizacija potraživanja građana po tom osnovu, čime su povrijeđena njihova imovinska prava. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da su osporenim članom 14. Zakona o unutrašnjem dugu narušene garancije iz člana 1. Protokla broj 1. uz Evropsku konvenciju, čime je istovremeno došlo do povrede člana 5. stav 1. alineja 1. Ustava, kao i načela vladavine prava utvrđenog alinejom 4. istog člana Ustava. Pored toga, u konkretnom slučaju je narušen i ustavni princip iz člana 48. Ustava, prema kojem se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti. Sud je konstatovao da je u toku postupka, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 28/13), osporeni član 14. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske u cijelosti izmijenjen, zbog čega je ustavnost ove odredbe ocijenio u vrijeme njenog važenja.
S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvđeno i prikupljene informacije pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti predmetne zakonske odredbe odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević, akademik prof. dr Snežana Savić i Avdo Špiljak.
Broj: U-26/12 PREDSJEDNIK
24. april 2013. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman