Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11), nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ne prihvata se inicijativa za ocjenu saglasnosti člana 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11) sa odredbama članova 41, 147. i 148. istog zakona.
Odluka donesena 30. 10. 2013.
Predmeti (1)
U-38/12
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
30. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a), člana 40. stav 5, člana 60. stav 1. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 30. oktobra 2013. godine, donio je
ODLUKU
Utvrđuje se da član 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11), nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Ne prihvata se inicijativa za ocjenu saglasnosti člana 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11) sa odredbama članova 41, 147. i 148. istog zakona.
Obrazloženje
Nenad Živković iz Zvornika, Dragan Kokanović iz Banje Luke i Dragoljub Savić iz Prijedora dali su Ustavnom sudu Republike Srpske inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredbe člana 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11). Iako je u inicijativi Nenada Živkovića navedeno da se traži ocjena odredbe člana 141. predmetnog zakona, iz njenog sadržaja, kao i navoda o povredi Ustava, nesumnjivo proizlazi da je osporena samo odredba stava 1. ovog člana. Davaoci inicijativa navode da pravo na penziju spada u kategoriju stečenih prava, da se ne može ograničiti ili oduzeti, te da je zaštićeno odredbama članova 10, 27. i 68. stav 5. Ustava Republike Srpske. Pored toga, Nenad Živković smatra da su osporenim propisivanjem narušene i garancije iz odredaba članova 39, 48, 52. i 64. Ustava. U inicijativama se posebno ističe da su osporenom zakonskom odredbom u neravnopravan položaj dovedeni korisnici penzije koji su stekli status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, zbog čega im se obustavlja isplata penzije, dok je korisnicima penzije koji su članovi upravnih ili nadzornih organa ili obavljaju poslove po osnovu ugovora o djelu, ostavljena mogućnost da istovremeno primaju i penziju i ugovorenu naknadu. Pored toga, Dragan Kokanović i Dragoljub Savić smatraju da osporena odredba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije u saglasnosti sa članom 110. stav 1. Ustava, kojim je zabranjeno povratno dejstvo zakona, jer se primjenjuje i na korisnike penzije koji su taj status stekli prije stupanja na snagu ovog zakona, zbog čega je dovedeno u pitanje i načelo pravne sigurnosti. U inicijativama se takođe navodi da je predmetna zakonska odredba suprotna i čl. 41, 147. i 148. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a davalac inicijative Nenad Živković traži i donošenje privremene mjere o zabrani primjene člana 141. osporenog zakona do donošenja konačne odluke Suda. Saglasno navedenom, predlažu da Sud, nakon provedenog postupka, utvrdi da osporeni član 141. stav 1. predmetog zakona nije u saglasnosti sa Ustavom. S obzirom na to da je posebnim inicijativama tražena ocjena ustavnosti iste odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Sud je, saglasno članu 9. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 114/12 i 2/13), odlučio da o inicijativama vodi jedinstven postupak, pripajajući inicijative broj U-57/12 i U-70/12 prvoprispjeloj inicijativi, koja je zavedena pod brojem U-38/12.
U odgovoru koji je na inicijativu dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je predmetni zakon u funkciji stvaranja ambijenta u kojem je realno moguć nesmetan rad republičkih institucija, a time i realizacija Ustavom određenih prava i obaveza Republike, zbog čega osporenom zakonskom odredbom nije došlo do povrede člana 64. i člana 68. tačke 5. i 6. Ustava. Dalje se navodi da predmetno zakonsko rješenje nije u suprotnosti ni sa čl. 10. i 27. Ustava, jer zakonodavac ima pravo da prava i obaveze određenih istovrsnih ili sličnih grupa reguliše na različit način, ako se ovakvim postupanjem ispravljaju postojeće nejednakosti među njima ili za to postoje drugi opravdani razlozi, te da je u isključivoj ingerenciji zakonodavca da ostvarenje određenih prava, uključujući i imovinska, podvrgne ispunjavanju zakonom propisanih uslova, a u skladu sa socijalno-ekonomskim uslovima društva. Narodna skupština takođe ističe da ne stoje ni navodi izneseni u inicijativama o povredi čl. 39, 48. i 52. Ustava, s obzirom na to da član 141. nije u kontradikciji sa ustavnim odredbama kojima se garantuje pravo na rad i slobodu rada, da se osporenim propisivanjem ne dira u stečena prava korisnika penzije, te da se ne ograničava sloboda privrednog djelovanja. Pored toga, u pogledu navoda o nesaglasnosti osporene odredbe predmetnog zakona sa pojedinim članovima istog tog zakona, u odgovoru se ukazuje na to da nije u nadležnosti Ustavnog suda da ocjenjuje međusobnu saglasnost normi u okviru istog propisa. Osporenim članom 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11) propisano je da se korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tačke g) i d) ovog zakona, isplata penzije obustavlja za period tog osiguranja. Članom 12. tačke g) i d) ovog zakona propisano je da je osiguranik samostalnih djelatnosti član organa upravljanja ili organa nadzora koji za svoj rad prima ugovorenu naknadu, i lice koje obavlja poslove po osnovu ugovora o djelu, autorskog ili drugog ugovora i za izvršen posao ostvaruje ugovorenu naknadu.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenog člana 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Sud je, prije svega, imao u vidu da je tačkama 5, 12. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, radne odnose, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Pored toga, Sud je uzeo u obzir i ustavne garancije iz člana 10. Ustava, prema kojem su građani ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo, kao i člana 48. stav 1. Ustava, kojom je utvrđeno da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti.
U konkretnom slučaju, Sud je takođe imao u vidu i odredbu člana 5. stav 1. alineja 1. Ustava, koja, pored ostalih, predstavlja jedno od temeljnih načela na kojim se zasniva ustavno uređenje Republike, a to je garantovanje i zaštita ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima.
Prilikom razmatranja osporene zakonske odredbe, Sud je, s obzirom na to da je pravo na isplatu penzije stečeno pravo i da spada u kategoriju imovinskih prava građana, osporenu zakonsku odredbu cijenio i u odnosu na garancije iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojim je utvrđeno da svako fizičko lice i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, da niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava, te da prethodne odredbe ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza i drugih dažbina ili kazni.
Saglasno naprijed navedenim ustavnim ovlašćenjima, Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ustanovljeno je, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, obavezno i dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje, te su uređeni uslovi za ostvarivanje prava po osnovu ovog osiguranja. Između ostalog, uređujući pitanje isplate penzije, zakonodavac je osporenim članom 141. stav 1. ovog zakona propisao da će se obustaviti isplata penzije korisnicima penzije koji steknu status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju.
Ocjenjujući ustavnost predmetne zakonske odredbe Sud je, prije svega, imao u vidu pravnu prirodu prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i činjenicu da se radi o pravima stečenim pod zakonom propisanim uslovima. Naime, članom 2. ovog zakona propisano je da se obaveznim i dobrovoljnim osiguranjem, na načelima dobrovoljnosti i uzajamnosti, osiguranicima obezbjeđuju prava za slučaj starosti i invalidnosti, a u slučaju smrti osiguranika, odnosno korisnika penzije, pravo se obezbjeđuje članovima njihovih porodica. Pored toga, prema članu 3. stav 2. i članu 4. ovog zakona, obim prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zavisi od dužine penzijskog staža osiguranika i visine plata i osnovica osiguranja na koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, a prava stečena po ovom osnovu su lična prava, ne mogu se prenositi na druga lica i ne zastarijevaju.
Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da način na koji su osporenim članom 141. stav 1. predmetnog zakona propisani uslovi pod kojima se koristi pravo na penziju, nije u saglasnosti sa Ustavom. Sud, prije svega, smatra da su ovakvim normiranjem narušena imovinska prava korisnika penzije. Naime, ukoliko je pravo na penziju pravovaljano priznato pravosnažnim aktom nadležnog organa, pravo na isplatu penzije, kao novčana materijalizacija već ostvarenog prava na penziju, je stečeno pravo imovinskog karaktera, premda promjenjivog iznosa. Visina penzije zavisi od visine uloženih sredstava, odnosno plate i osnovice osiguranja na koji je plaćen doprinos za ovu vrstu osiguranja, a ostvarivanje ovog prava podrazumijeva istovremeno i njegovo korišćenje, jer bi u suprotnom pravo na penziju bilo iluzorno bez materijalizacije. Činjenica jeste da zakonodavac, zavisno od društveno-ekonomskih i socijalnih prilika u određenom periodu, ima ovlašćenje da, shodno svojoj procjeni, uređuje oblast socijalne zaštite i radnih odnosa. Međutim, prilikom uređivanja ovih pravnih odnosa mora biti ispunjen uslov pravedne ravnoteže između opšteg interesa zajednice i prava pojedinaca na mirno uživanje imovine. U konkretnom slučaju, po ocjeni Suda, propisivanjem da se sticanjem statusa osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju korisniku penzije obustavlja isplata penzije, narušena je suština ovog imovinskog prava, tako da subjekti na koje se osporena odredba odnosi snose nesrazmjeran teret, u odnosu na eventualni materijalni interes Republike. Sud smatra da nisu osnovani navodi donosioca ospornog zakona koji u odgovoru ističe da je ovakvo propisivanje u funkciji redovnog funkcionisanja penzionog sistema, odnosno nesmetanog rada republičkih institucija, jer se radi o već stečenom pravu, pod zakonom propisanim uslovima, tako da se njegovo korišćenje od strane pojedinih građana ne može dovoditi u vezu sa funkcionisanjem institucija iz oblasti penzijskog osiguranja u cjelini. Shodno navedenom, osporenim članom 141. stav 1. predmetnog zakona došlo je do povrede prava na mirno uživanje imovine građana garantovanog članom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda, te u vezi s tim i člana 5. stav 1. alineja 1. i člana 48. stav 1. Ustava Republike Srpske.
Sud je ocijenio da je osporenim propisivanjem došlo do povrede i odredbe člana 10. Ustava, kojom se građanima garantuje ravnopravnost i jednakost u pravima, obavezama i u uživanju jednake pravne zaštite, jer predmetna zakonska odredba izuzima od obustavljanja isplate jednu kategoriju korisnika penzije koji su takođe lica obavezno osigurana u smislu člana 10. stav 1. tačka b), u vezi sa članom 12. tačke g) i d) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Na taj način su, po mišljenju Suda, ova lica stavljena u povoljniji položaj u odnosu na ostale korisnike penzije koje tretira osporena zakonska odredba.
U pogledu navoda o nesaglasnosti predmetne zakonske odredbe sa čl. 41, 147. i 148. Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju Sud je odlučio na osnovu odredbe člana 37. stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu, jer nije nadležan da ocjenjuje međusobnu usaglašenost odredaba u okviru istog zakona.
S obzirom na to da je Sud odlučio o ustavnosti člana 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, bespredmetno je razmatrati zahtjev jednog od davalaca inicijative da se, u smislu člana 58. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, obustavi od primjene osporena zakonska odredba do konačne odluke Suda.
Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, u skladu sa članom 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporene zakonske odredbe odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-38/12 PREDSJEDNIK
30. oktobar 2013. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman