Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 34, članova 44. do 48, članova 64, 68. i 79. stav 3, članova 82. i 83., člana 141. stav 1, člana 142. stav 2, člana 172. stav 4, člana 176. stav 2. i člana 185. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11).
Odluka donesena 19. 02. 2014.
Predmeti (1)
U-56/12
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
19. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 19. februrara 2014. godine, donioje
RJ EŠENJE
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 34, članova 44. do 48, članova 64, 68. i 79. stav 3, članova 82. i 83., člana 141. stav 1, člana 142. stav 2, člana 172. stav 4, člana 176. stav 2. i člana 185. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11).
Obrazloženje
Nikola Kliska iz Pala, Slavko Vučurević iz Trebinja i Branislav Borenović iz Banje Luke dali su Ustavnom sudu Republike Srpske zajedničku inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 34, članova 44. do 47, članova 64, 68, 79. stav 3, članova 82. i 83, člana 141. stav 1, člana 142. stav 2, člana 172. stav 4, člana 176. stav 2. i člana 185. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11). Obrazlažući razloge osporavanja pojedinih zakonskih odredaba, davaoci inicijative ističu da su pitanja od kojih zavisi ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, saglasno tački 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, u isključivoj nadležnosti Narodne skupštine, te se ne mogu prenositi na izvršne organe vlasti (Vladu i njena ministarstva), a pogotovu se ne mogu rješavati pojedinačnim upravnim aktima – rješenjima ministarstva, na način kako je to propisano odredbama člana 34. Zakona. S tim u vezi davaoci inicijative navode da Zakon, iako je rješenje ministra kojim se utvrđuju radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, pojedinačni pravni akt protiv koga se saglasno članu 113. Ustava može izjavljivati žalba nadležnom organu – ne propisuje koji je organ nadležan da rješava žalbe podnosioca zahtjeva za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Davaoci inicijative, takođe, smatraju da osporenim zakonskim rješenjem, nisu otklonjene brojne dileme i nedorečenosti koje opširno obrazlažu, a koje će, kako navode, onemogućiti njegovu primjenu. Osporavajući odredbe članova 44. do 47. Zakona, kojima je propisan način određivanja starosne penzije, davaoci inicijative navode da se propisivanjem da se godišnji lični koeficijent osiguranika izračunava tako što se prethodno, za svaku kalendarsku godinu počev od 1970. godine, uključujući i kalendarsku godinu u kojoj se ostvaruje pravo na penziju (izuzev 1992. i 1993. godine) utvrdi godišnji lični koeficijent osiguranika, stvara nejednakost osiguranika koji ostvaruju pravo na penziju po važećem zakonu u odnosu na osiguranike koji su to pravo ostvarili po ranije važećem zakonu, prema kojem se za utvrđivanje penzijskog osnova nije uzimala za obračun plata ostvarena u kalendarskoj godini u kojoj se stiče pravo na penziju. Uz to, limitiranje godišnjeg ličnog koeficijenta na način kako je to propisano članom 47. stav 5. predmetnog zakona ima za posljedicu smanjenje ličnog boda osiguranika, a manji lični bod znači i manji iznos penzije u odnosu na iznos penzije koji bi osiguraniku pripadao na osnovu plata na koje su obračunati i uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, čime će, po mišljenju inicijatora, biti oštećeni osiguranici čija je mjesečna neto plata četiri puta veća od prosječne neto plate u Republici. Iz navedenih razloga smatraju da osporene odredbe člana 47. Zakona nisu u saglasnosti sa načelom jednakosti građana utvrđenim članom 10. Ustava. Nejednakost građana u ostvarivanju prava se, prema mišljenju davalaca inicijative, stvara i odredbama članova 64, 68. i 79. stav 3. Zakona, kojima se propisuje da lični koeficijent za neke kategorije osiguranika i članove porodica poginulih boraca i poginulih učesnika NOR-a ne može biti manji od 1,3 (za osiguranike iz članova 64. i 79), odnosno 1. (za osiguranike iz člana 68). Smatraju da su takvim rješenjima navedene kategorije lica dovedene u povoljniji položaj prilikom određivanja penzije u odnosu na ostale osiguranike i druge članove porodica, što navedene odredbe čini nesaglasnim sa članom 10. Ustava. U vezi sa osporenim odredbama čl. 82. i 83. Zakona, kojima je propisan način usklađivanja vrijednosti opšteg boda i način usklađivanja penzija, davaoci inicijative navode primjere iz kojih se, po njihovom mišljenju, može vidjeti kako će izgledati kada se osporena zakonska rješenja primijene u praksi, te zaključuju da će usklađivanje vrijednosti opšteg boda i penzija sa različitim procentima, bez obzira na to da li je veći procenat porasta prosječnih plata ili potrošačkih cijena, imati za posljedicu da će dva osiguranika sa istim platama i jednakom dužinom penzijskog staža imati različite iznose penzija, i to samo zato što su pravo na penziju ostvarili u različitim vremenskim periodima. Po mišljenju davalaca inicijative, ni odredbe člana 141. stav 1, te članova 142. i 176. ovog zakona nisu u saglasnosti sa načelom jednakosti iz člana 10. Ustava, koje, kako se navodi, prave diskriminaciju u pogledu isplate penzije između penzionera koji nakon ostvarivanja prava na penziju ponovo steknu status osiguranika. Iako su davaoci inicijative naveli da traže ocjenu ustavnosti odredbi člana 142. i 176. Zakona, iz navoda i razloga kojima se obrazlaže njihovo osporavanje, nesumnjivo proizlazi da su osporene samo odredbe st. 2. navedenih članova. Kao razlog osporavanja odredaba člana 172. stav 4. Zakona navodi se njihova nesaglasnost sa članom 10. Ustava, uz obrazloženje da zakonodavac nije uzeo u obzir određene propuste u primjeni ranijeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a koji se tiču usklađivanja penzija sa kretanjem prosječne neto plate u Republici poslije 2006. godine, kao i da su osiguranicima koji su pravo na penziju ostvarili poslije 2006. godine, zbog nezakonitih odluka Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske o utvrđivanju valorizacionih koeficijenata, prilikom utvrđivanja penzijskog osnova smanjene plate koje su ostvarene u periodu od 2006. do 2010. godina, a sve ovo će, dalje se navodi, dovesti u nepovoljniji položaj penzionere koji su pravo na penziju ostvarili u periodu 2007. do 2011. godine, i to kako u odnosu na penzionere koji su to pravo ostvarili do 31. decembra 2005. godine, tako i u odnosu na penzionere koji će to pravo ostvariti poslije 1. januara 2012. godine. Smatraju da osporena odredba ne sadrži rješenja kojima bi se otklonile razlike u visini penzija ostvarenih u različitim vremenskom periodima i pored toga što su plate i dužina penzijskog staža osiguranja jednaki, izražavajući pritom sumnju u mogućnost primjene ranijeg zakona, na koji upućuje stav 4. ovog člana, budući da je prestao da važi stupanjem na snagu novog zakona. Pored toga, smatraju da je navedena ustavna odredba povrijeđena i zbog toga što borci Vojske Republike Srpske nisu u grupi korisnika penzija kojima se penzija neće ponovo određivati. Osporavajući odredbu člana 185. Zakona, kojom je propisano stupanje na snagu ovog zakona narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske", davaoci inicijative navode da Narodna skupština, donoseći Odluku kojom je utvrdila da postoje naročito opravdani razlozi da navedeni zakon stupi na snagu narednog dana od dana objavljivanja, nije navela i obrazložila naročito opravdane razloge, a što je bila obavezna prema članu 109. Ustava. S obzirom na izloženo davaoci inicijative zaključuju da su osporenim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pored navedenog člana 10. Ustava, povrijeđeni i ustavni principi utvrđeni u stavu 1. Amandmana LXVI na Ustav Republike Srpske i članu 5. alineja 1. Ustava, zatim pravo na mirno uživanje imovine koje je zagarantovano članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 2. st. 2. i 3. tačka k) i stav 4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Aneksa 6. uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini te član 1. Protokola broj 12. uz pomenutu Konvenciju. Stevo Pamučina iz Trebinja je podnio Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti članova 44. do 48. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11). Iako je davalac inicijative naveo da osporava odredbe čl. 44. do 49. navedenog zakona, iz sadržine inicijative proizlazi da su osporene odredbe koje se tiču načina određivanja visine starosne penzije, dakle odredbe člana 44. pa zaključno sa članom 48. Zakona. U inicijativi se, prije svega, osporava odredba člana 47. stav 5. ovog zakona, kojom se godišnji lični koeficijent ograničava na četiri, a kao razlog osporavanja se navodi neravnopravan i diskriminatorski položaj osiguranika koji su do odlaska u starosnu penziju ostvarivali platu u iznosu većem od 2.000 KM. Tvrdi da su ovom, kao i ostalim osporenim odredbama predmetnog zakona povrijeđene odredbe člana 48, člana 49. st. 1. i 5, člana 108. stav 1. i član 111. Ustava Republike Srspke. Pored toga, u inicijativi se navodi da ograničavanje godišnjeg ličnog koeficijenta nije u saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao ni sa članom 14. Konvencije, te s tim u vezi davalac inicijative iznosi svoje mišljenje kako je osporenim propisivanjem došlo do povrede prava na imovinu, koje je zagarantovano Konvencijom.
Pored navedenih inicijativa, Vukašin Avrić iz Modriče dostavio je Sudu podnesak, označen kao prilog inicijativi u predmetu U-56/12, i to samo u dijelu koji se tiče osporene odredbe člana 141. stav 1. Zakona. U podnesku ukazuje da je navedena zakonska odredba sadržinski identična odredbi člana 32. Zakona o osnovama penzijskog i invalidskog osiguranja SRJ za koju je Odlukom Saveznog ustavnog suda SRJ utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom Savezne Republike Jugoslavije. Uz to, ukazuje i na presudu Evropskog suda za ljudska prava, u predmetu Lakićević i ostali protiv Crne Gore i Srbije, kojom je utvrđeno da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno do povrede prava na imovinu podnosilaca žalbi kojima je obustavljena isplata penzije kada su, nakon penzionisanja, ponovo nastavili sa profesionalnim aktivnostima u advokaturi.
Rješenjem Suda broj U-41/13 od 30.12.2013. godine, incijativa Steve Pamučine je pripojena inicijativi Nikole Kliske, Slavka Vučurevića i Branislava Borenovića, primljenoj pod poslovnim brojem U-56/12, i odlučeno je da se vodi jedinstveni postupak pod poslovnim brojem U-56/12.
U odgovoru Narodne skupštine Republike Srpske na incijative osporeni su navodi da navedena zakonska rješenja ugrožavaju suštinu prava na penziju i da predstavljaju nedopušteno zadiranje u stečena prava korisnika penzije, ističući da se, sve dok je eventualno umanjenje određenih primanja rezulatat sveopšte zakonske reforme i ima izbalansiran uticaj na korisnike istih, ne može govoriti o povredi Ustavom zajemčenih prava. S tim u vezi ukazuju na Odluku o dopustivosti u predmetu broj 56721/00, Neill i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 29. januara 2002. godine i Odluku o dopustivosti, broj 43440/98 od 12. oktobra 2000. godine, kao i na Odluku ovog suda u predmetu broj: U-58/05 od 27. februara 2007. godine. Navodi se, takođe, da je u nadležnosti zakonodavne vlasti da samostalno, između ostalog, redefiniše osigurana prava iz penzijsko-invalidskog sistema i to sa svrhom prilagođavanja i održivosti istog u ambijentu znatno izmijenjenih privrednih i socijalnih prilika, s tim da je u navedenom postupanju zakonodavac, u nastojanju da obezbijedi vladavinu prava i zaštitu prava i sloboda pojedinaca, ograničen isključivo načelima Ustava. Pored toga, u odgovoru su detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih smatraju da nije povrijeđen član 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, kao i razlozi koji ukazuju da nije povrijeđen član 10. Ustava i u vezi s tim navodi se da je zakonodavac taj koji cijeni opravdanost različitog regulisanja prava i obaveza određenih istovrsnih ili sličnih grupa ako se ovakvim postupanjem ispravljaju postojeće nejednakosti među njima ili za to postoje drugi opravdani razlozi. U odgovoru su, takođe, osporeni navodi davalaca inicijative koji se odnose na povredu Protokola broj 12. uz Konvenciju, te člana 5. Ustava i Amandmana LXVI na Ustav Republike Srpske, a posebno je naglašeno da su nejasni navodi koji se tiču odredaba člana 34. Zakona i navodne povrede ustavne garancije prava na pravni lijek iz člana 113. Ustava. Kada je riječ o navodima kojima se osporava potreba ranijeg stupanja na snagu predmetnog zakona, te izraženoj sumnji u valjanost postupka kojim je ustanovljeno postojanje naročito opravdanih razloga u Odluci Narodne skupštine broj 01-2080/11 ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11), u odgovoru se ističe da je zakonodavac, svjestan društvenih prilika i ekonomsko-socijalne situacije, u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima, ustanovio da ovakvi razlozi postoje. Istovremeno predmetne razloge bi, s obzirom na njihovu uopštenu i kompleksnu prirodu, bilo nemoguće nabrojati i pritom zadržati jasnost Odluke kojom se utvrđuju. Smatraju da su razlozi za ranije stupanje Zakona na snagu obrazloženi i argumentima potkrijepljeni u Strategiji reforme sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, ali i u obrazloženju Prijedloga zakona koji je razmatran na sjednici Narodne skupštine. Osim navedenog, u odgovoru je istaknuto da Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje međusobnu usaglašenost pojedinih odredaba istog zakona, niti njegovu usaglašenost sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine. Osporenim odredbama člana 34. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11) propisano je da radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, kao i stepen uvećanja staža po tom osnovu, rješenjem utvrđuje ministar (stav 1), da zahtjev za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem može da podnese poslodavac, inspektor rada, sindikat i zainteresovani radnik (stav 2), da rješenje iz stava 1. ovog člana ministar donosi na prijedlog Komisije za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem (stav 3), da prijedlog za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem Komisija daje na osnovu analize i mišljenja o ispunjenosti uslova za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, da komisiju koju čine predstavnik Ministarstva, predstavnik Fonda i doktor specijalista medicine rada imenuje ministar na period od četiri godine i da za svoj rad imaju pravo na naknadu (stavovi 5. i 6), da analizu i mišljenje o ispunjenosti uslova za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem daje ovlašćena organizacija (stav 7), te da se postupak utvrđivanja i postupak revizije radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, vrste rizika kod kojih se može uvaćati staž, neophodnu dokumentaciju za donošenje rješenja iz stava 1. ovog člana i uslove koje moraju ispunjavati ovlašćene organizacije iz stava 6. ovog člana ministar utvrđuje pravilnikom (stav 8). Prema sadržaju odredbe člana 44. Zakona, visina starosne penzije određuje se tako što se lični bodovi osiguranika pomnože sa vrijednošću opšteg boda na dan ostvarivanja prava. Osporeni članovi 44, 45, 46. i 47. Zakona sistematizovani su u glavi IV tačka 1. koja se odnosi na starosnu penziju, tako da je članom 44. propisan način na koji se određuje visina starosne penzije, članom 45. način na koji se utvrđuju lični bodovi osiguranika, članom 46. način na koji se utvrđuje lični koeficijent osiguranika, članom 47. način na koji se utvrđuje godišnji lični koeficijent, a članom 48. propisana je vrijednost opšteg boda na dan stupanja na snagu Zakona. Članom 64. Zakona propisano je da lični koeficijent osiguranika kod koga je uzrok invalidnosti povreda zadobijena za vrijeme vršenja vojne dužnosti u okolnostima oružanih sukoba, kao i bolest tog lica koja je uzročno-posljedično vezana za te okolnosti, ne može biti manja od 1,3. Prema osporenom članu 68. Zakona, licu koje ostvaruje pravo na invalidsku penziju kao osiguranik iz člana 17. ovog zakona godišnji lični koeficijent ne može biti manji od 1 (jedan). Članom 79. stav 3. Zakona propisano je da kod određivanja porodične penzije članovima porodice poginulog borca ili poginulog učesnika NOR-a lični koeficijent ne može biti manji od 1,3. Usklađivanje penzija propisano je osporenim članovima 82. i 83. Zakona, na način da se vrijednost opšteg boda iz člana 48. ovog zakona usklađuje od 1. januara svake godine, počev od 2013. godine, prema procentu promjene prosječne neto plate u Republici u prethodnoj godini, te da se penzije ostvarene do 31. decembra prethodne godine usklađuju od 1. januara svake godine, počevši od 2013. godine, prema procentu koji predstavlja polovinu zbira procenta promjene prosječne neto plate i procenta promjene potrošačkih cijena na godišnjem nivou u Republici u prethodnoj godini. Prema osporenom članu 141. stav 1. Zakona, korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tačke g) i d) ovog zakona, isplata penzije obustavlja se za period tog osiguranja. Osporenim članom 142. Zakona propisano je na koji način će se korisniku starosne ili invalidske penzije kome je pravo priznato prema ovom zakonu, a koji stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, na njegov zahtjev odrediti novi iznos penzije. U poglavlju XI su date prelazne i završne odredbe, kojima je između ostalog u članu 172. stav 4. propisano da će za korisnika penzije koja je određena od penzijskog osnova u skladu sa članom 87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Fond po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa članovima 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu. Članom 176. Zakona propisan je način na koji će se korisniku penzije kome je pravo priznato prije stupanja na snagu ovog zakona i koji je naknadno navršio najmanje godinu dana staža osiguranja odrediti novi iznos penzije a članom 185. Zakona da ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske". Ustavni sud je, prije svega, utvrdio da su osporene odredbe članova 34., 82. i 83. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11), u toku postupka pred Sudom, izmijenjene i dopunjene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/13).
Pored toga, utvrđeno je da je o ustavnosti pojedinih odredaba ovog Zakona, Ustavni sud odlučivao u ranije vođenim postupcima. Naime, rješenjem broj: U-20/12 od 26. juna 2013. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 60/13) Ustavni sud Republike Srpske nije prihvatio inicijativu za ocjenu ustavnosti, pored ostalih, i odredaba člana 45. stav 2, člana 47. stav 5. i člana 172. stavovi 1, 2, 3, 4. i 5. tačka v) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Sud je donio navedeno rješenje polazeći, pored ostalog, od činjenice da Ustav ne uređuje uslove i način ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te da se ista saglasno ustavnom ovlašćenju iz tačke 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, uređuju zakonom i ocijenio da se osporenim zakonskim odredbama ne povređuje princip jednakosti iz člana 10. Ustava budući da se propisani uslovi i način ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja jednako odnose na sve osiguranike koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji propisanoj tim odredbama. Takođe, Sud je ocijenio da je propisivanje načina prestanka stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, određivanja ličnih bodova i godišnjeg ličnog koeficijenta, kao i određivanje za koje korisnike penzije će Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, nakon stupanja Zakona na snagu, donijeti novo rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije a za koje izuzetno neće ponovo donositi, u okvirima ustavnog ovlašćenja zakonodavca i stvar cjelishodnosti, za čiju ocjenu Sud nije nadležan. Uz to, odlukom Suda U-38/12 od 30. oktobra 2013. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 96/13) utvrđeno je da član 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Sud je u ovom predmetu ocijenio da način na koji su navedenom zakonskom odredbom propisani uslovi pod kojim se koristi pravo na penziju, nije u saglasnosti sa Ustavom. Naime, po ocjeni Suda, članom 141. stav 1. Zakona došlo je do povrede prava na mirno uživanje imovine građana garantovanog članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u vezi s tim i člana 5. alineja 1. i člana 48. stav 1. Ustava. Takođe, Sud je ocijenio da je navedenom odredbom Zakona došlo do povrede člana 10. Ustava, kojom se garantuje jednakost u pravima, obavezama i u uživanju jednake pravne zaštite, te odredbi člana 39. st. 1. i 3. Ustava, kojim se jemči sloboda rada, slobodan izbor zanimanja i dostupnost radnog mjesta pod jednakim uslovima.
Imajući u vidu da je Ustavni sud već odlučivao o ustavnosti odredaba čl. 45. stav 2, člana 47. stav 5, člana 141. stav 1. i člana 172. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11), Sud je, na osnovu člana 37. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) odlučio da ne prihvati inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti ovih odredaba.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti ostalih osporenih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji, pored ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima (član 5. alineja 1), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, a da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2), kao i da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite (tačka 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava).
Prilikom razmatranja osporenih zakonskih odredbi Sud je imao u vidu i odredbe člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojim je garantovano pravo na imovinu tako što je predviđeno da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometno uživanje svoje imovine, te da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu (stav 1), kao i da prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni (stav 2). Takođe, odredbu člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kojom je propisano da se uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. Sličnu, mada ne identičnu odredbu u pogledu zabrane diskriminacije sadrži i član 1. st. 1. i 2. Protokola broj 12. uz ovu Konvenciju, prema kojoj će se svako pravo koje zakon predviđa ostvarivati bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, imovini, rođenju ili drugom statusu i da javne vlasti neće ni prema kome vršiti diskriminaciju po osnovama kao što su oni pomenuti u stavu 1. Polazeći od navedenih ustavnih odredbi, Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano je da se ovim zakonom uređuje obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje na osnovu međugeneracijske solidarnosti i dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje za lica koja nisu obavezno osigurana po ovom zakonu, kao i prava i obaveze na osnovu tih osiguranja (član 1), da se, obaveznim i dobrovoljnim osiguranjem, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, osiguranicima obezbjeđuju prava u slučaju starosti i invalidnosti, a u slučaju smrti osiguranika, odnosno korisnika penzije pravo se obezbjeđuje članovima njihovih porodica (član 2), te da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju i koriste samo pod uslovima propisanim zakonom, a da obim prava zavisi od dužine penzijskog staža osiguranika i visine plata i osnovica osiguranja na koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje (član 3).
Ocjenjujući ustavnost osporenih odredbi člana 34. Zakona, Sud je pored ranije navedenih odredaba Ustava imao u vidu i član 97. Ustava, kojim je utvrđeno da poslove državne uprave obavljaju ministarstva i drugi republički organi uprave (stav 1), te da ministarstva i drugi republički organe uprave provode zakone i druge propise i opšte akte Narodne skupštine i Vlade i akte predsjednika Republike, rješavaju u upravnim stvarima, vrše upravni nadzor i obavljaju druge upravne poslove utvrđene zakonom (stav 2), kao i član 111. Ustava, prema kojem državni organi i organizacije koje vrše javna ovlašćenja mogu u pojedinačnim stvarima rješavati o pravima i obavezama građana ili primjenjivati mjere prinude i ograničenja, samo u zakonom propisanom postupku u kome je svakome data mogućnost da brani svoja prava i interese i da protiv donesenog akta izjavi žalbu, odnosno upotrijebi drugo zakonom predviđeno pravno sredstvo.
Uz to, prilikom ocjene osporenog člana 34. Zakona, Sud je imao u vidu i odredbe članova 30, 31. i 32. istog zakona kojima je određen pojam staža osiguranja sa uvećanim trajanjem, zatim propisani kriterijumi za određivanje radnog mjesta, odnosno posla na kojem je rad naročito težak, opasan i štetan po zdravlje, kao i opšti uslovi za primjenu ovog instituta. U tom smislu, a povodom navoda davalaca inicijative da se bitna pitanja od kojih zavisi ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranje ne mogu prenositi na izvršne organe vlasti, Sud je ocijenio da je zakonodavac, u okviru navedenog ustavnog ovlašćenja da uredi sistem u oblasti socijalnog osiguranja i drugih oblika socijalne sigurnosti, što podrazumijeva i sistem penzijskog i invalidskog osiguranja, propisao uslove i način ostvarivanja prava i obaveza po osnovu ovog osiguranja, a u okviru toga i staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem. Dakle, Zakonom su propisani uslovi i kriterijumi za određivanje konkretnih radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem a ministar je samo ovlašćen, da u svakom pojedinačnom slučaju, po zahtjevu ovlašćenih lica i na zakonom propisan način utvrdi da li određeno radno mjesto ispunjava uslove da bude utvrđeno kao radno mjesto na kojem se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, kao i stepen uvećanja staža po tom osnovu. Stoga, po ocjeni Suda, propisivanjem kao u osporenim odredbama člana 34. Zakona nisu prekoračena ustavna ovlašćenja zakonodavca iz tačke 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske da uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite. Sud je, takođe, ocijenio da nisu osnovani ni navodi davalaca inicijative da osporeni član 34. Zakona nije u saglasnosti sa Ustavom budući da njime nije propisano koji je organ nadležan da rješava po žalbama lica koja su ovlašćena da podnesu zahtjeve za utvrđivanje radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Prilikom ovakve ocjene Sud je pošao od odredbe člana 113. stav 3. Ustava, kojom je utvrđeno da o zakonitosti pojedinačnih akata, kojima državni organi i organizacije koje vrše javna ovlašćenja rješavaju o pravima ili obavezama, odlučuje sud u upravnom sporu, ako za određenu stvar nije zakonom predviđena druga sudska zaštita. Naime, sudska zaštita u upravnom sporu uređena je Zakonom o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11). Ovaj zakon uređuje predmet upravnog spora, nadležnost za rješavanje upravnih sporova, stranke, pravila postupka, pravna sredstva i obaveznost presude, propisujući da u upravnim sporovima sudovi odlučuju o zakonitosti konačnih akata kojima republički organi uprave i republičke upravne organizacije, i ograni jedinice lokalne samouprave u opštini i gradu, preduzeća, ustanove i druga pravna lica koja vrše javna ovlašćenja, rješavaju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u pojedinačnim upravnim stvarima. S obzirom na izloženo, a imajući u vidu sadržinu osporenog člana 34. Zakona, Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem nije dovedena u pitanje mogućnost da, protiv rješenja ministra kao konačnog pojedinačnog akta, odluči sud u upravnom sporu. Osporene odredbe člana 44., člana 45. stavovi 1., 2., 3. i 4., člana 46, člana 47. stavovi 1., 2., 3., 4., 6. i 7., člana 48., te članova 82. i 83. Zakona su, po ocjeni Suda, takođe donesene u okviru ustavnih ovlašćenja zakonodavca da uredi sistem penzijskog i invalidskog osiguranja, a u okviru toga prava i obaveze po tom osnovu, kao i uslove i način ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Naime, zakonsko propisivanje načina obračuna visine starosne penzije koje se zasniva na bodovnom sistemu prema kome se sve penzije iskazuju u ličnim bodovima, a visina penzije određuje prema formuli koja predstavlja proizvod ličnog boda i vrijednosti opšteg boda, koji je isti za sve osiguranike na dan ostvarivanja prava kao i način obračuna godišnjeg ličnog koeficijenta, te vrijednosti opšteg boda na dan stupanja na snagu zakona zasnovano je, po ocjeni Suda, na ustavnom ovlašćenju iz člana 49. st. 1. i 2. Ustava i tačke 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske. U okviru navedenog ustavnog ovlašćenja zakonodavnog organa je i propisivanje načina usklađivanja vrijednosti opšteg boda i načina usklađivanja penzija. Ovakva ocjena u pogledu navedenih zakonskih odredbi, po ocjeni Suda, proizlazi iz činjenice da Ustav ne utvrđuje na neposredan način određena prava po osnovu penzijskog osiguranja već daje ovlašćenje zakonodavcu da u cjelini uredi način ostvarivanja prava zaposlenih i članova njihovih porodica na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje poštujući pri tome ograničenja koja pred njega postavlja Ustav, a posebno ona koja proizlaze iz načela vladavine prava i ona kojima se se štite opšta ustavna dobra i vrijednosti, kao što je npr. ravnopravnost građana. Način na koji način će ova pitanja biti uređena su, odraz cjelishodne procjene zakonodava u uređivanju penzijskog i invalidskog osiguranja, a ocjenu opravdanosti i cjelishodnosti zakonskih rješenja, prema članu 115. Ustava, Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje. Pri tome, propisanim načinom bodovnog vrednovanja penzijskog staža za određivanje visine starosne penzije, kao i načina usklađivanja vrijednosti opšteg boda i usklađivanja penzija nije došlo do povrede načela ravnopravnosti iz člana 10. Ustava, kako to navode davaoci inicijative, budući da se jednako odnose na sve građane-osiguranike, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji propisanoj osporenim odredbama. Naime, ustavni princip jednakosti i ravnopravnosti građana iz člana 10. Ustava, ne podrazumijeva jednakost građana u apsolutnom smislu te riječi, već izjednačenost u pravima i slobodama onih građana koji se, sa aspekta udovoljavanja određenim istim kriterijumima, mogu svrstati u zajedničku kategoriju, a koji se, pri tome nalaze u istim pravnim situacijama. Iz istih razloga osporene odredbe nisu nesaglasne ni sa odredbama člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju.
Navodi davalaca inicijative koji se tiču nejasnoća koje navodno stvara odredba člana 47. stav 1. Zakona, kao i način primjene osporenih zakonskih rješenja, po ocjeni Suda, ne dovode u pitanje saglasnost osporenih odredbi ovog zakona sa Ustavom. Uzgred, iako je ranijom odlukom ovog Suda odlučivano o saglasnosti odredbe člana 47. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju sa Ustavom, ukazuje se da ovaj Sud nije nadležan za ocjenjivanje saglasnosti osporene odredbe člana 47. stav 5. Zakona sa članom 3. stav 2. istog zakona, budući da, prema članu 115. Ustava, ne ocjenjuje međusobnu saglasnost odredaba istog Zakona.
U odnosu na osporene odredbe članova 64, 68. i 79. stav 3. Zakona, Sud je utvrdio da normiranjem kao u navedenim odredbama nije došlo do povrede člana 10. Ustava, kako to tvrde davaoci inicijative i člana 14. Evropske konvencije. Osporene odredbe kojima se propisuje da godišnji lični koeficijent određenim kategorijama osiguranika odnosno članovima porodice poginulog borca ili poginulog učesnika NOR-a ne može biti manji od manji od 1,3 ( za lica iz člana 64. i 79. stav 3) odnosno manji od 1 (za lica na koja se odnosi član 68) su, po ocjeni Suda, u okviru ustavnog ovlašćenja zakonodavca da uređuje socijalno osiguranje iz tačke 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske. Navedene odredbe se odnose jednako, pod istim uslovima, na sve građane koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji propisanoj tim odredbama. O opravdanosti ovim zakonskim odredbama utvrđene visine ličnog koeficijenta navedenim kategorijama lica, kao i njihovoj primjeni u praksi, Ustavni sud u smislu člana 115. Ustava nije nadležan da odlučuje.
Osporenim odredbamačlanova 142. stav 2. i člana 176. stav 2. Zakona, kojima je propisan način ponovnog određivanja penzije za korisnike starosne ili invalidske penzije koji su pravo na penziju ostvarili po novom zakonu, odnosno način ponovnog određivanje penzija korisnicima kojima je pravo na penziju priznato po propisima koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona, takođe, po ocjeni Suda nije, povrijeđen ustavni princip jednakosti iz člana 10. Ustava, jer jednakost, kao što je već rečeno, ne podrazumijeva jednakost u apsolutnom smislu, već garantuje jednakost građana koji se nalaze u istim ili slučnim pravnim situacijama. U konkretnom slučaju lica koja tretiraju osporene zakonske odredbe ne nalaze se u istim pravnim situacijama, zbog čega je zakonodavac mogao, shodno svojim ustavnim ovlašćenjima, da na različit način propiše način ponovnog određivanja penzija. Cijeneći ostale navode i razloge osporavanja odredaba člana 142. stav 2. Zakona, Sud je utvrdio da se radi o pitanjima izvan nadležnosti Ustavnog suda, s obzirom na to da Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje ustavnost pojedinih odredaba Zakona sa stanovišta njihove preciznosti i primjene. Isto tako, Sud nije nadležan da razmatra usaglašenost osporenog člana 176. Zakona sa članom 3. istog zakona.
U pogledu navoda davaoca inicijative da osporeni član 172. Zakona nije u saglasnosti sa članom 10. Ustava iz razloga što borci Vojske Republike Srpske nisu izuzeti od ponovnog određivanja penzija, Sud je rješavajući o ustavnosti odredaba člana 172. stav 5. tačka v) Zakona, u predmetu U-20/12 zauzeo stav da je stvar zakonodavne politike i razloga cjelishodnosti određivanje za koje se korisnike penzije, nakon stupanja na snagu ovog zakona, neće ponovo određivati penzija. Činjenica da određena kategorija lica nije obuhvaćena zakonskim rješenjem ne čini te odredbe neustavnim, jer se njihova ustavnost cijeni prema onome što te odredbe sadrže. Naime, Sud može samo da ocijeni da li se konkretnim zakonskim rješenjem povređuje navedeno ustavno načelo, ali ne i da li je ovo načelo povrijeđeno samo zato što određena kategorija lica, koja bi po mišljenju davaoca inicijative, trebala biti izuzeta od ponovnog određivanja penzija nije obuhvaćena.
Osporenim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, po ocjeni Suda, nije povrijeđeno ni pravo na mirno uživanje imovine utvrđeno članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, pravo na penziju ne podrazumijeva pravo na određeni iznos penzije. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju upravo takav slučaj, odnosno da je osporenim odredbama propisan način određivanja visine starosne penzije, utvrđivanja koeficijenata, kao i način usklađivanja penzija, ne može se smatrati da je došlo do povrede navedenog prava predviđenog Konvencijom.
Ocjenjujući osporeni član 185. Zakona, kojim je propisano da ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske", Sud je imao u vidu odredbu člana 109. stav 1. Ustava, kojom je utvrđeno da zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu. Polazeći od navedene odredbe Ustava, a nakon uvida u Odluku broj: 01-2080/11od 23. decembra 2011. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11), Sud je utvrdio da osporenom odredbom člana 185. Zakona nije povrijeđen ustavni princip iz člana 109. stav 1. Ustava, jer je Narodna skupština Republike Srpske u postupku donošenja Zakona utvrdila da postoje naročito opravdani razlozi za stupanje na snagu Zakona narednog dana od dana objavljivanja. Sud, prema članu 115. Ustava, nije nadležan da cijeni opravdanost i cjelishodnost razloga, već samo da li su razlozi za to utvrđeni od strane Narodne skupštine u postupku donošenja Zakona.
Prema članu 115. Ustava, Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje saglasnost osporenih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju sa odredbama člana 2. st. 2. i 3. tačka k) i stav 4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 6. uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini.
Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno iprikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 104/11), odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-56/12 PREDSJEDNIK
19. februar 2014. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman