Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti članova 2, 3. i 5. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12).

Odluka donesena 26. 06. 2014.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-79/13

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

26. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. tačka g) i člana 61. stav 1. tačke g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 26. juna 2014. godine, donio je

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti članova 2, 3. i 5. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12).

Obrazloženje

Mirjana Radulović, Gordana Vojvodić, Lana Dašić, Danijela Vasiljević, Jelena Janković, Vanja Pejaković, Jelena Grahovac, Vladimir Simović, Milan Rosić, Vibor Vučić, Predrag Tepić i Dragomir Obradović — dali su Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenu ustavnosti članova 2, 3. i 5. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12) i to: člana 2. u dijelu kojim se mijenja član 4. stav 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 30/07 i 118/07); člana 3, u cjelini, te člana 5. u dijelu kojim je izmijenjena odredba člana 8. stav 3. istog zakona. U inicijativi se ističe da su propisivanjem na način kao u osporenom dijelu člana 2. Zakona, kojim je određeno umanjenje osnovne mjesečne plate višim stručnim saradnicima i stručnim saradnicima za 10%, povrijeđeni članovi 10. i 39. stav 5. Ustava Republike Srpske. Davaoci inicijative ističu da se obim poslova koje obavljaju nije mijenjao pa, stoga, ne postoji osnov za umanjivanje njihovih plata, kao i da je umanjenje izvršeno bez primjene bilo kakvih parametara. S tim u vezi podsjećaju da se, shodno Zakonu o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/07), državnim službenicima plata reguliše kroz povećanja cijene rada što, u slučaju stručnih saradnika, u kontekstu Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, nije moguće, ali i da su sudijske plate, u čijem poslu stručni saradnici nesmanjenim kapacitetom asistiraju, ostale nepromijenjene. Inicijativom se, nadalje, ističe da je osporenim članom 3. Zakona ukinuta mogućnost regulisanja osnovne mjesečne plate stručnim saradnicima, što je, isto tako, u suprotnosti sa načelima jednakosti i ravnopravnosti iz člana 10. Ustava, jer, kako se navodi, metodologija usklađivanja plata u odnosu na prosječnu neto platu u BiH čini pravo na regulisanje osnovne mjesečne plate opštim pravom, te ono ne može biti uslovljeno radnim mjestom ili posebnim uslovima rada. Davaoci inicijative, isto tako, smatraju da su njihova prava zajemčena članom 10. Ustava povrijeđena i osporenom odredbom člana 5. Zakona, kojim je, suštinski, brisano normiranje koje je, između ostalog, propisivalo pravo na naknadu za godišnji odmor i stručnim saradnicima, kao i način njenog obračuna.

Razmatrajući datu inicijativu Sud je, rješenjem od 27. novembra 2013. godine, pokrenuo postupak za ocjenjivanje ustavnosti članova 2, 3. i 5. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12).

U odgovoru na inicijativu koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske ističe se da je inicijativa zasnovana na proizvoljnom tumačenju Ustava, kao i da, suštinski, odražava nezadovoljstvo davaoca načinom na koji je Zakon uređuje relevantnu materiju, a što može biti predmet zakonodavne, a ne ustavnosudske procedure. Nadalje se ističe da sudije, shodno Zakonu o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/12), nisu radnici suda, kao i da su njihove plate utvđene Ustavom, zbog čega je, neadekvatno porediti status stručnih saradnika sa statusom sudija. Ističe se da visina plate zavisi od ekonomskih uslova u društvu, kao i da predmetni zakon sve subjekte koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretira na isti način. Navodi se da je u ingerenciji zakonodavca da zakonski uredi materiju plata radnika suda, dok, u skladu sa članom 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da ocjenjuje cjelihodnost zakonskog rješenja.

Osporenom normom člana 2. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12), u dijelu kojim se mijenja član 4. stav 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07), propisano je da se osnovna mjesečna plata iz st. 1, 2, 3. i 4. ovog člana umanjuje se za 10%. Stavovima 1, 2, 3. i 4. člana 4. utvrđene su osnovne mjesečne plate stručnih saradnika osnovnog i okružnog privrednog suda, te okružnog i Republičkog tužilaštva, kao i osnovna mjesečna plata viših stručnih saradnika okružnog, Višeg privrednog suda, te Vrhovnog suda Republike Srpske. Osporeni član 3. utvrđuje izmjene i dopune člana 6. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07), te propisuje da se u stavu 1. člana 6. riječi: „čl. 2, 3. i 4.“ zamjenjuju riječima: „čl. 2. i 3.“, a broj: „800“ zamjenjuje brojem: „900“ (stav 1); da se u stavu 2. broj: „800“ zamjenjuje brojem: „900“, riječi: „i stručnih saradnika“ brišu se, a riječi: „čl. 2, 3, odnosno 4.“ zamjenjuju se riječima: „čl. 2. i 3.“ (stav 2), dok se u stavu 4. poslije riječi: „mjesečna plata sudija“ briše zapeta i dodaje riječ: „i“, a riječi: „i stručnih saradnika iz člana 4. ovog zakona“ brišu se, a poslije riječi: „plate sudija“ briše se zapeta i dodaje riječ: „i“, a riječi: „i stručnih saradnika iz člana 4. ovog zakona“ brišu se (stav 3). Član 6. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07) propisivao je sljedeće: plate propisane članom 2, 3. i 4. ovog zakona neće se povećavati sve dok prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne pređe iznos od 800 KM (stav 1); počevši od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu po prvi put dostigne ili pređe iznos od 800 KM, osnovna mjesečna plata sudija i tužilaca i stručnih saradnika propisana čl. 2, 3, odnosno 4. će se godišnje korigovati za procenat povećanja prosječne mjesečne neto plate u Bosni i Hercegovini (stav 2); procenat povećanja iz stava 2. ovog člana izračunaće se tako što će se uporediti prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini za kalendarsku godinu sa prosječnom mjesečnom neto platom u Bosni i Hercegovini iz prethodne kalendarske godine (stav 3); u slučaju da se u nekoj godini prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu smanji, osnovna mjesečna plata sudija, tužilaca i stručnih saradnika iz člana 4. ovog zakona ostaje ista i neće se ponovo povećati sve dok prosječna mjesečna neto plata u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne najviši nivo od prvog povećanja plata u skladu sa stavom 2. ovog člana; nakon toga, plate sudija, tužilaca i stručnih saradnika iz člana 4. ovog zakona se povećavaju u skladu sa stavom 2. ovog člana (stav 4); prosječna mjesečna neto plata za kalendarsku godinu biće ona plata koja bude objavljena od strane Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (stav 5). Članom 5. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12) mijenja se član 8. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07), te isti utvrđuje da sudije i tužioci imaju pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od 30 radnih dana (stav 1); da pored prava na godišnji odmor definisanog u stavu 1. ovog člana sudije i tužioci imaju pravo na dva plaćena i dva neplaćena dana odmora godišnje za zadovoljenje vjerskih potreba (stav 2), kao i pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plate iz člana 2. tačka a), odnosno člana 3. tačka a) ovog zakona (stav 3). Nadalje, utvrđeno je da se neto naknada za godišnji odmor iz stava 3. ovog člana plaća kao dodatak na redovnu platu u julu svake godine, bez obzira na to kada se uzima godišnji odmor (stav 4), kao i da će plaćeni godišnji odmor za svakog sudiju i tužioca biti regulisan planom godišnjih odmora koji će odrediti predsjednik suda ili glavni tužilac na godišnjoj bazi u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju predmetnog suda, odnosno tužilaštva (stav 5). U postupku ocjene ustavnosti osporenih članova Zakona Sud je imao u vidu da je članom 10. Ustava Republike Srpske utvrđeno da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo, a da u skladu sa članom 39. stav 5. Ustava, svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, kao i da se, u skladu sa odredbom člana 49. stavovi 1. i 2. Ustava, slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim ako je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, dok se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Tačkom 12. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, radne odnose.

Sud je, nadalje, imao u vidu da je članom 1. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07, 118/07, 116/12) propisano da se ovim zakonom utvrđuju plate, naknade i određena materijalna prava sudija i tužilaca i stručnih saradnika u Republici Srpskoj.

Sud je, isto tako, uzeo u obzir da je članom 4. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03, 20/07) propisano da će se odgovarajuće odredbe ovog zakona primjenjivati i na radnike zaposlene u organima državne uprave, pravosuđa, unutrašnjih poslova, carinske službe i u drugim državnim organima i organizacijama, ukoliko drugim zakonom nije drugačije određeno, kao i da je članom 59. istog zakona utvrđeno da radnik ostvaruje pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Pored navedenog, Sud je imao u vidu da je članom 68. stav 2. Zakona o sudovima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/12) propisano da su radnici suda, u smislu ovog zakona, sva zaposlena lica osim sudija.

Razmatrajući navode iz inicijative kojima se, u navedenom dijelu, osporava član 2. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12), Sud je imao u vidu da njegovom odlukom u predmetu broj U-6/13 od 19. februara 2014. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 14/14) nije prihvaćena inicijativa za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, između ostalog, i člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12), i to na osnovu utvrđivanja da je isti saglasan Ustavu. Sud je ocijenio da propisivanjem visine plate stručnih saradnika, kao osporenim članom, nisu dovedene u pitanje ustavne garancije o pravu na zaradu po osnovu rada iz člana 39. stav 5. Ustava, jer predmetne zakonske odredbe ni na koji način ne ograničavaju, niti onemogućavaju ostvarivanja ovog prava. Sud je, takođe, ocijenio da su visina osnovne plate, kao i eventualna zakonom predviđena umanjenja plate, stvar cjelishodne procjene zakonodavca. Pored toga, utvrđeno je da su neosnovani navodi inicijative da su stručni saradnici dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike suda kojima plata nije umanjena, jer se radi o subjektima koji obavljaju različite poslove i imaju bitno različite obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, tako da se, u konkretnom slučaju, ne mogu porediti u smislu garancija iz člana 10. Ustava. Stoga je, Sud, imajući u vidu da je odlukom u predmetu broj U-6/13 od 19. februara 2014. godine, odlučeno, između ostalog, i o ustavnosti osporenog člana 2, u dijelu kojim se mijenja član 4. stav 5. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07) — riješio da ne prihvati inicijativu u ovom dijelu, budući da je već odlučivao o istoj pravnoj stvari.

Uzimajući u obzir Ustavom utvrđene nadležnosti Republike, kao i karakter i prirodu odredaba Zakona, Sud je, nadalje, ocijenio da je zakonodavac postupao u granicama svojih ovlašćenja propisujući na način kao u osporenom članu 3. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12). Ustav Republike Srpske, garantujući pravo na zaradu po osnovu rada, ne utvrđuje visinu ove zarade, niti pretenduje da uredi način njenog obračuna. Ustav ne poznaje ograničenja u pogledu ovlašćenja zakonodavca da sistemskim ili posebnim zakonima reguliše pravo na zaradu po osnovu rada, što podrazumijeva i njegovo ovlašćenje da definiše, između ostalog, i metodologiju za obračun plata. Utvrđivanje odgovarajuće metodoligije jeste predmet zakonodavne politike i u direktnoj je zavisnosti od ekonomskih prilika u društvu. Procjena ekonomske, socijalne ili druge opravdanosti načina na koji se izračunava visina zarade po osnovu rada, jeste predmet zakonodavne politike, a ocjena njene cjelishodnosti, u skladu sa članom 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda. Nadalje, članom 68. stav 2. Zakona o sudovima Republike Srpske jasno je napravljena razlika između sudija i ostalih radnika suda, a u koju kategoriju spadaju i stručni saradnici. Stoga je, po ocjeni Suda, neopravdano ispitivanje povrede prava na jednakopravan tretman između ovih različitih kategorija subjekata prava u domenu radnopravnih odnosa, odnosno zajemčenog prava na zaradu po osnovu rada. Ustavni princip jednakosti ne podrazumijeva jednakost u apsolutnom smislu, već izjednačenost u pravima i obavezama onih građana koji se, sa aspekta udovoljavanja određenim istim kriterijumima, mogu svrstati u zajedničku kategoriju, a koji se, pritom, nalaze u istim pravnim situacijama, zbog čega je Sud utvrdio da osporenim članom 3. Zakona nisu povrijeđena načela zajemčena članom 10. Ustava.

Sud je, nadalje, analizirajući navode u kontekstu odredaba osporenog člana 5. Zakona, koje se suštinski odnose na izmijenjenu formulaciju odredba člana 8. stav 3. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 30/07 i 118/07), a kojom su iz prava isplate naknade za godišnji odmor izuzeti stručni saradnici, utvrdio da se naknada za godišnji odmor ne može podvesti pod ustavnu garanciju prava na zaradu po osnovu rada. Uvažavajući da regres za godišnji odmor, u skladu sa opštim propisom, odnosno Zakonom o radu, predstavlja, mogući, neobligatorni, dodatak na redovnu platu, Sud je ocijenio da je zakonodavac postupao u okviru svojih ovlašćenja kada je stručnim saradnicima i radnicima sudske uprave, iako i jedni i drugi jesu radnici suda, posebnim zakonima, uredio pravo na regres za godišnji odmor. Po ocjeni Suda zakonodavac ima diskreciju da posebnim zakonima, u ovom slučaju, Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca i Zakonom o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12), a na temelju opšteg principa, na različite načine uredi prava i obaveze po osnovu rada za pojedine kategorije zaposlenih. Od značaja je, pri tome, da li je ostvarivanje pojedinih prava iz rada i po osnovu rada koja su predviđena opštim propisima obezbijeđeno i drugim kategorijama zaposlenih na koje se primjenjuju posebni propisi, i to tako da sva lica u toj kategoriji zaposlenih koja se nalaze u istoj situaciji pravo ostvaruju na isti način. Kao što je već konstatovano, ne postoji ustavno jemstvo isplate regresa za godišnji odmor, a opšta zakonska norma nije, u ovom smislu, obligatorna, odnosno ne sadrži zabranu niti propisuje obavezu regulisanja isplate regresa za godišnji odmor. Sud je ocijenio da nije od ustavnopravnog značaja da li je zakonodavac iskoristio mogućnost da zakonskom normom utvrdi naknadu za godišnji odmor određenoj kategoriji zaposlenih, jer konkretizacija iste zavisi od različitih drušvenih aspekata i stvar je cjelishodne procjene. Sud je ocijenio da se u ovom slučaju ne radi o legislativom propustu, te da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje ustavnost i zakonitost norme sa stanovišta da je njen donosilac propustio da njome uredi nešto, što mu, pritom, nije ni bilo u obavezi. Sud je utvrdio da relevantno propisivanje spada u domen zakonodavne politike i u isključivoj je zakonodavčevoj diskreciji, a, s obzirom na nadležnosti utvrđene članom 115. Ustava, nije u okviru ovlašćenja Suda da cijeni opravdanost zakonodavne politike. Nadalje, kada je riječ o navodima o povredi načela iz člana 10. Ustava, a u kontekstu poređenja statusa stručnih saradnika sa statusom sudija, čije je pravo na regres za godišnji odmor konkretizovano osporenim članom 5. Zakona, Sud je imao u vidu svoju odluku u predmetu broj U-37/08 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/09), u kojoj je utvrđeno da je zakonodavac postupio suprotno Ustavu kada je, Zakonom o dopunama Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/07), brisao sudijsko pravo na neto naknadu za godišnji odmor, jer je time svim sudijama umanjio naknade zajemčene Ustavom. Predmetna odluka zasnovana je na ustavnoj garanciji sadržanoj u Amandmanu XCVI na Ustav, kojim je iz izmijenjen član 127. Ustava i kojim je, pored ostalog, utvrđeno da plata i druge naknade sudiji ne mogu biti umanjene za vrijeme vršenja sudijske funkcije, osim kao posljedica disciplinskog postupka u skladu sa zakonom. Sud je, dakle, utvrdio da sudijsko pravo na regres za godišnji odmor podliježe ustavnoj zabrani smanjenja iznosa naknada sudijama, osnosno da predstavlja ustavnu kategoriju. Kao što je već navedeno, sa aspekta ustavnog principa jednakosti nije opravdano porediti stručne saradnike i sudije, niti pak stručne saradnike i radnike sudske uprave jer se radi o različitim kategorijama subjekata prava koji obavljaju značajno različite vrste poslova, te imaju bitno različite obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa. S obzirom na izloženo, Sud je utvrdio da osporenim normiranjem iz člana 5. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 116/12), a u kontekstu izostavljanja normiranja prava na regres za godišnji odmor stručnim saradnicima, zakonodavac nije povrijedio ustavne garancije iz člana 10. Ustava. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, Zoran Lipovac, prof. dr Duško Medić, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-79/13 PREDSJEDNIK

26. jun 2014. godine USTAVNOG SUDA Džerard Selman

Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti članova 2, 3. i 5. Zakona o… | Sudska praksa | Aktio