Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti čl. 11. stav 5. i čl. 32. stav 2. i 4. Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 8/12).

Odluka donesena 30. 09. 2015.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-30/14

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

30. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 30. septembra 2015. godine, donioje

ODLUKU

Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti čl. 11. stav 5. i čl. 32. stav 2. i 4. Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 8/12).

Obrazloženje

Zajednica etažnih vlasnika Bulevar Cara Dušana broj 1 Banja Luka, podnijela je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) prijedlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti čl. 11. stav 5. i čl. 32. stav 2. i 4. Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 8/12), koju je donijela Skupština grada Banja Luka. Predlagač smatra da donosilac osporene odluke, prema Zakonu o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/11), Zakonu o održavanju zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 101/11), Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) i Zakonu o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 6/12), nije ovlašćen da svojom odlukom propiše obavezu korisnika komunalne usluge isporuke vode da zaključe ugovor o međusobnim odnosima u pogledu obračuna i plaćanja utroška vode, odnosno da solidarno odgovaraju za plaćanje ove obaveze. Ističe se da uređenje obligacionih odnosa, shodno tački 6. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, nije u nadležnosti jedinice lokalne samouprave, već Republike. Obrazlažući ove tvrdnje, predlagač navodi: da mu, iako nije korisnik ove usluge niti je zaključio ugovor sa davaocem usluge, „Vodovod“ a.d. Banja Luka (u daljem tekstu: Vodovod) ispostavlja račun za izvršenu isporuku vode, te da su stvarni korisnici ove usluge etažni vlasnici u odnosnoj zgradi, koji su istu obavezni platiti; da je pomenuti račun, shodno članu 29. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03), vjerodostojna isprava što implicira određene pravne posljedice prilikom rješavanja, eventualnih, spornih obligacionih odnosa; da je Zakonom o održavanju zgrada propisano da zajednica etažnih vlasnika upravlja zgradom (članom 18. stav 1) i da nije dužna da se stara o plaćanju računa drugih obveznika; da je Zakonom o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj definisano da je potrošač isključivo fizičko lice, te da se odredbe ovog zakona odnose i na ekonomske usluge od opšteg interesa među kojim je i usluga isporuke vode i odvoda otpadnih voda (člana 2. stav 1. tačka a), dok je trgovac dužan da potrošaču blagovremeno i bez naknade izda odgovarajući račun za pruženu ekonomsku uslugu (član 46. stav 4), te da se obaveza plaćanja usluga mora odnositi samo na stvarnog korisnika i na stranu koja je potpisala ugovor (član 48. stav 2). Predlaže da Sud utvrdi da osporene odredbe ove odluke nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i zakonom. U odgovoru na navode iz prijedloga koji je dostavilo Odjeljenje za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Gradske uprave Grada Banja Luka, nakon citiranja relevantnih zakonskih i osporenih odredbi predmetne odluke, navedeno je: da osporenu odredbu člana 11. stav 5. Odluke treba posmatrati u kontekstu ostalih odredbi ovog člana, kojim su propisani uslovi za privremeno priključenje, tj. da korisnik priključka, koji nije dio javne vodovodne mreže, treba da ima riješene imovinske odnose sa vlasnikom zemljišta preko kojeg se gradi priključak ili vodomjerno okno, što se dokazuje ugovorom ovjerenim kod notara; da osporena odredba člana 32. stav 2. Odluke nije u suprotnosti ni sa jednim zakonom koje je predlagač naveo, jer razlika između očitanog stanja glavnog vodomjera i zbira očitanih stanja potrošnje sa sekundarnih vodomjera nastaje zbog gubitka vode usljed neodržavanja zajedničkih vodovodnih instalacija ili potrošnje vode u zajedničkim prostorijama. Pored toga, navedeno je da je zajednica etažnih vlasnika, prema članu 22. Zakona o održavanju zgrada, nadležna za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i za korišćenje zajedničkih dijelova zgrade, pa je izdavanje računa za razliku potrošnje vode na ime te zajednice u skladu sa navedenom odredbom ovog zakona; da je osporena odredba člana 32. stav 4. Odluke izuzetak od pravila, pošto se u objektima višenamjenske strukture iz tehničkih razloga ne mogu ugraditi vodomjeri za jedinice stanovanja/poslovne namjene. Kako je cijena vode za ove jedinice različita, a nema mogućnosti mjerenja takve potrošnji vode, to je bilo neophodno propisati da su korisnici ovih usluga obavezni međusobno zaključiti ugovor, koji ovjerava notar. Ovakvo propisivanje solidarne odgovornosti je saglasno odredbama člana 413. Zakona o obligacionim odnosima jer ima više dužnika u djeljivoj obavezi, a koji su solidarni dužnici osim ako ta obaveza nije isključena ugovorom. Na osnovu navedenog predloženo je da Sud prijedlog odbije. U odgovoru na navode iz prijedloga koji je dostavio „Vodovod“ a.d. Banja Luka istaknuta je odredba člana 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/11), kojom je propisano da se pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davaoca i korisnika komunalnih usluga. Stoga je Vodovod, kao davalac predmetnih komunalnih usluga, obavezan da sa korisnikom zaključi ugovor o korišćenju ovih usluga, kako je to predviđeno članom 6. stav 5. predmetne odluke. U suprotnom će korisnik usluge snositi sankciju propisanu članom 19. stav 2. pomenutog zakona, odnosno isključenje iz sistema isporuke vode. Pritom se ukazuje na činjenicu da u zgradama gdje postoje zajednički vodomjeri, čiji je vlasnik priključka zajednica etažnih vlasnika, nije moguće zaključiti pojedinačne ugovore o isporuci vode, pa račun glasi na odnosnu zajednicu, dok se za pojedinačne stambene jedinice potrošnja, tj. ispostavljeni račun dijeli na broj članova domaćinstva, kao i da se u novoizgrađenim stambenim objektima vrši ugradnja sekundarnih vodomjera, te da se kod ugradnje vodomjera u porodičnim stambenim zgradama traži najbliža udaljenost od vodovodnog okna. S obzirom na to da u određenim slučajevima vodovodni priključak tehnički nije moguće postaviti na javnoj površini, osporenom odredbom člana 11. stav 5. Odluke propisani su uslovi za izdavanje odobrenja za vodovodni priključak, odnosno obaveza korisnika da dostavi saglasnost vlasnika zemljišta za isto i ugovor solidarnih dužnika o načinu korišćenja i plaćanja ove usluge. Naglašava se da se ova odredba ne odnosi na zajednicu etažnih vlasnika kako to navodi predlagač, kao korisnike/ potrošače dugi niz godina, među kojim je i predlagač od 25. oktobra 1988. godine, već na situaciju kada je u pitanju gradilišni priključak (član 14) i novi potrošači, kao i činjenica da se, nakon izmjene finansijskih propisa, plaćanje ove obaveze vrši isključivo putem poštanskih ili bankarskih šaltera. Odluku o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 8/12) donijela je Skupština grada Banja Luka na osnovu člana 6. Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/11), člana 30. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 101/04, 42/05 i 118/05) i člana 32. Statuta Grada Banja Luka („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ br. 25/05 i 30/07).

Osporenom odredbom člana 11. stav 5. ove odluke je propisano da se odobrenje za priključak vrši na osnovu zahtjeva, uz koji se dostavlja saglasnost vlasnika zemljišta-preko kojeg se polaže priključni cjevovod (odnosno gdje se postavlja vodomjerno okno), ovjerena od strane notara i ugovor ovjeren od strane notara, kojim se svi korisnici solidarno obavezuju o načinu korišćenja i plaćanja utroška vode.

Osporenim odredbama člana 32. iste odluke je propisano da je za stambene jedinice, razlika između očitavanja glavnog vodomjera i zbira potrošnje sa pripadajućih sekundarnih vodomjera, zajednička potrošnja, koju plaćaju svi korisnici sekundarnih vodomjera, a za razliku potrošnje se ispostavlja račun na ime zajednice etažnih vlasnika, kao drugi dio računa (stav 2) i da su u objektima višenamjenske strukture (stanovanje i poslovna namjena) u kojima ne postoje tehnički uslovi za ugradnju vodomjera za jedinice stanovanja i jedinice poslovanja, korisnici dužni zaključiti ugovor o međusobnim odnosima, u pogledu obračuna i plaćanja utroška vode, ovjeriti ga kod notara i primjerak istog su obavezni dostaviti Vodovodu (stav 4).

U postupku ocjenjivanja ustavnosti i zakonitosti osporenih odredbi predmetne odluke Sud je imao u vidu odredbu člana 102. stav 1. tačka 2. Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da opština preko svojih organa, u skladu sa zakonom, uređuje i obezbjeđuje obavljanje komunalnih djelatnosti.

Ustavom utvrđena nadležnost opštine/grada je detaljnije uređena Zakonom o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 101/04, 42/05, 118/05 i 98/13), kojim je propisano da samostalne nadležnosti opštine obuhvataju, između ostalih, uređenje i obezbjeđenje obavljanja komunalnih djelatnosti proizvodnje i isporuke vode, prečišćavanje i odvodnja otpadnih voda, te osnivanje preduzeća, ustanova i drugih organizacija radi pružanja usluga iz njihove nadležnosti, uređenje njihove organizacije i upravljanje (član 12. tačka b) al. 2. i 3). Prema članu 30. stav 1. alineja 2. ovog zakona skupština opštine/grada donosi odluke i druga opšta akta, te daje njihovo autentično tumačenje.

Pored toga, relevantnim odredbama Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike srpske“ broj 124/11) propisano je: da se kao djelatnost od posebnog javnog interesa u smislu ovog zakona smatra proizvodnja i isporuka vode i prečišćavanje i odvođenje otpadnih voda (član 2. stav 1. tač. a) i b)), da proizvodnja i isporuka vode obuhvata sakupljanje, prečišćavanje i isporuku vode korisnicima za piće i druge potrebe vodovodnom mrežom do mjernog instrumenta korisnika, uključujući i mjerni instrument, dok prečišćavanje i odvođenje otpadnih voda obuhvata sakupljanje iskorišćenih voda od priključka korisnika na zajedničku kanalizacionu mrežu, odvođenje kanalizacionom mrežom, prečišćavanje i ispuštanje iz mreže, kao i čišćenje septičkih jama, te da je davalac komunalne usluge javno komunalno preduzeće ili drugi privredni subjekt kojem su povjereni poslovi obavljanja komunalne djelatnosti, a da je korisnik komunalne usluge fizičko lice, preduzetnik, udruženja građana, privredno društvo i druga pravna lica, organi, organizacije i institucije javnih službi koji na zakonit način koriste komunalne proizvode i usluge (član 3. tač. b), v), š), t)), da jedinica lokalne samouprave obezbjeđuje organizovano obavljanje komunalnih djelatnosti, materijalne, tehničke i druge uslove za finansiranje, razvoj, izgradnju i održavanje komunalnih objekata, uslove za funkcionisanje i tehničko-tehnološko jedinstvo sistema i uređaja, jedinicu obračuna za svaku vrstu komunalne usluge i način naplate komunalnih usluga, te da se za obavljanje komunalnih djelatnosti i drugih djelatnosti od javnog interesa može osnovati javno komunalno preduzeće ili se ti poslovi mogu povjeriti drugim privrednim subjektima koji su dužni da komunalnu djaltnost koja im je povjerena obavljaju u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima, i da komunalne objekte i uređaje individualne i zajedničke komunalne potrošnje daje davaocu komunalne usluge na upravljanje, korišćenje i održavanje (čl. 6. i 7. st. 1. i 4), da je davalac komunalne usluge dužan da obezbijedi trajno i nesmetano pružanje komunalne usluge korisnicima pod uslovima, na način i prema normativima koji su propisani zakonom i drugim propisima, ispravnost i funkcionalnost komunalnih objekata i uređaja, te određeni kvalitet komunalnih usluga (član 13), da se pružanje i korišćenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davaoca komunalne usluge i korisnika, te da korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave (član 16), da je korisnik dužan da omogući davaocu komunalne usluge nesmetan pristup njegovoj mreži i mjernim uređajima koji se nalaze unutar posebnog dijela zgrade ili drugih nekretnina korisnika komunalne usluge (član 17), da se sredstva za obavljanje komunalnih djelatnosti individualne komunalne potrošnje obezbjeđuju iz cijene komunalnih usluga, kojom se obezbjeđuju i sredstva za pokriće ukupnih rashoda davaoca komunalne usluge i unapređivanje postojećih komunalnih objekata i uređaja prema normativima i standardima u komunalnim djelatnostima i tržišnim cijenama ulaznih troškova, te da cijenu komunalne usluge utvrđuje davalac komunalne usluge, a saglasnost na istu daje nadležni organ jedinice lokalne samouprave (član 20. st. 1, 2. i 3). Polazeći od navedenih ustavnih i zakonskih odredbi, Sud je utvrdio da je Skupština grada Banja Luka ovlašćena da uređuje i obezbjeđuje obavljanje i razvoj komunalnih djelatnosti i da svojom odlukom detaljnije propiše uslove i način obavljanja komunalnih djelanosti, materijalne, tehničke i druge uslove za finansiranje, razvoj, izgradnju i održavanje komunalnih objekata, funkcionisanje i tehničko-tehnološko jedinstvo sistema i uređaja, te jedinicu obračuna za svaku vrstu komunalne usluge i način naplate cijene za komunalne proizvode/korišćenje komunalnih usluga. Po ocjeni Suda, zakonskim odredbama koje su bile relevantne za donošenje predmetne odluke data je mogućnost Skupštini grada da svojim aktom odredi uslove i način izgradnje, upravljanja, održavanja i korišćenja javnog vodovoda i javne kanalizacije, kao komunalnih objekata u vlasništvu Grada Banja Luka.

Saglasno navedenom Sud je utvrdio da je donosilac ove odluke upravljanje i održavanje javnog vodovoda i javne kanalizacije povjerio Vodovodu (član 5), te da je, regulišući pitanje vodovodnog i kanalizacionog priključka u poglavlju II ove odluke, vodovodni priključak definisao kao spoj na javnu mrežu cijevi, od javne vodovodne mreže do neposredno iza vodomjera sa vodomjernim oknom, a kanalizacioni priključak kao spoj na javnu mrežu priključne cijevi od javne kanalizacione mreže do revizionog kanalizacionog okna, koji se, po pravilu, postavljaju preko javne površine, dok su objekti kolektivnog stanovanja, stambeno-poslovni i poslovni objekti obavezni, osim navedenog priključka, imati i sekundarne vodomjere sa daljinskim sistemom očitavanja, koji mjere potrošnju za svaku zasebnu jedinicu unutar objekta, a smještaju se u zajednički prostor. Uz to propisana je dužnost Vodovoda da sa svakim korisnikom javnog vodovoda i javne kanalizacije zaključi ugovor (član 6. i 7).

Iako se, po pravilu, vodovodni i kanalizacioni priključak postavlja preko javne površine, Sud je utvrdio da je ovom odlukom predviđen i slučaj kada se spajanje unutrašnje vodovodne instalacije sa javnim vodovodom može izvršiti privremeno pod uslovima koje, u svakom konkretnom slučaju, određuje Vodovod. Odobrenje za priključak se vrši na osnovu zahtjeva, uz koji se dostavlja saglasnost vlasnika zemljišta preko kojeg se polaže priključni cjevovod (gdje se postavlja vodomjerno okno) ovjerena od strane notara, kao i ugovor, ovjeren od strane notara kojim se svi korisnici solidarno obavezuju o načinu korišćenja i plaćanja utroška vode. Na osnovu navedenog, te imajući u vidu zakonom propisane obaveze davaoca usluge, Sud je ocijenio da propisivanje uslova, u vezi sa pružanjem usluge vodosnabdijevanja, pod kojima se izdaje odobrenje za vodovodni i kanalizacioni priključak koji nije moguće postaviti preko javne površine, već preko zemljišta u privatnoj svojini, kako je to propisano osporenom odredbom člana 11. stav 5. Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji, nije u nesaglasnosti sa zakonom. Osporeno propisivanje je saglasno i sa osnovnim načelima na kojima se zasniva Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), jer je predmet ugovora, kojim davalac i korisnik uređuju međusobne odnose, i isporuka vode na način i pod uslovima koje prihvati korisnik ove komunalne usluge. Uređenje međusobnih odnosa između korisnika, koji su definisani ugovorom između ovih subjekata, saglasno članu 115. Ustava Republike Srpske, Sud nije nadležan da ocjenjuje ustavnost i zakonitost pojedinačnih pravnih akata kao što je takav ugovor. Ocjenjujući osporene odredbe člana 32. st. 2. i 4. Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji Sud je, pored ranije navedenih relevantnih zakonskih odredbi, imao u vidu i Zakon o održavanju zgrada („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 101/11), čijim su odredbama definisani zajednički dijelovi zgrade i uređaji koji služe zgradi kao cjelini ili posebnim dijelovima zgrade, u koje spadaju vodovodna i kanalizaciona mreža (član 3. tač. ž), koji su nedjeljiva i nepodijeljena imovina etažnih vlasnika i koja predstavlja osnov suvlasničke zajednice sa jednakim obimom prava i obaveza, u skladu sa zakonom i njihovim međusobnim ugovorom, i u zavisnom je odnosu prema zasebnoj etažnoj svojini i neodvojiva je od nje (član 4. stav 1. i 2), te propisano da zajednica etažnih vlasnika predstavlja poseban oblik organizovanja etažnih vlasnika, koja se osniva ugovorom, radi obavljanja poslova upravljanja zajedničkim dijelovima zgrade kao imovinom u suvlasništvu i zajedničkim korišćenjem zajedničara (član 3. tačka i), te da održavanje zajedničkih dijelova zgrade obuhvata popravke, zamjene i slične poslove, a to su, između ostalog, redovni pregledi i servisiranje instalacija vodovoda i kanalizacije u zgradi, te vodomjera (član 13. tač. g) i đ)).

Imajući u vidu da je Zakonom o komunalnim djelatnostima određeno ko se smatra korisnikom/potrošačem komunalne usluge isporuke vode i odvođenja otpadnih voda na teritoriji grada Banja Luka, a to su sva fizička i pravna lica, preduzetnici, udruženja građana, organi, organizacije i institucije javnih službi, kao i navedene odredbe Zakona o održavanju zgrada, Sud je ocijenio da nisu osnovani navodi predlagača da su osporenim odredbama člana 32. stavovi 2. i 4. Odluke uređena pitanja koja nisu u nadležnosti opštine/grada. Naime, Sud je ocijenio da iz zakonske obaveze opštine/grada proizlazi i ovlašćenje da, pored ostalog, propiše elemente za obrazovanje cijena komunalnih usluga i način njihove naplate, jer je u pitanju djelatnost proizvodnje i isporuke komunalnog proizvoda i usluga koji su nezamjenljiv uslov života i rada građana i drugih subjekata na određenom području. Dakle, plaćanje cijene za korišćenje komunalnih usluga proizvodnje i isporuke vode i odvođenje otpadnih voda, u vidu stalnog mjesečnog utroška po instaliranom, zajedničkom ili sekundarnom, vodomjeru, po ocijeni Suda, nije u nesaglasnosti sa zakonom. Ovo stoga što je odredbom čl. 6. tačka b) i člana 20. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da jedan od elemenata za obrazovanje cijena komunalnih usluga čine i materijalni troškovi, odnosno rashodi davaoca komunalne usluge u obavljanju komunalnih djelatnosti. Povodom navoda predlagača u pogledu načina naplate predmetnih komunalnih usluga, Sud ukazuje da odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima ne propisuju obavezan način naplate, već, kako je to navedeno ovlašćuju skupštinu grada da ovo pitanje uredi svojim aktom. Ocjena opravdanosti i cjelishodnosti osporenog rješenja, kao i njegova primjena, prema članu 115. Ustava Republike Srpske, nije u nadležnosti ovog suda. Činjenica da su osporene odredbe Odluke u saglasnosti sa zakonom za čije izvršenje je i donesena, čini ih ustavnom i sa stanovišta člana 108. stav 2. Ustava Republike Srpske, prema kojem propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević, akademik prof. dr Snežana Savić.

SUDIJA IZVJESTILAC PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Vojin Bojanić Džerard Selman Broj: U-30/14 30. septembar 2015. godine

Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti čl. 11. stav… | Sudska praksa | Aktio