Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. stav 3. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14).
Odluka donesena 23. 12. 2015.
Predmeti (1)
U-73/14
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
23. 12. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 23. decembra 2015. godine, donio je
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. stav 3. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14).
Obrazloženje
Klub delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. stav 3. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14). U inicijativi se navodi da osporena zakonska norma nije u saglasnosti sa odredbama čl. 5, 10, 13, 17. i 48. Ustava Republike Srpske, koje predviđaju jednaka prava za sve građane, pa tako i za žrtve torture – logoraše, bez diskriminacije po nacionalnom, vjerskom ili bilo kom drugom osnovu. Davalac inicijative smatra da se osporenim propisivanjem uskraćuje pravo na obeštećenje licima koja su neosnovano lišena slobode u vezi sa ratnim dejstvima, iako imaju pravo na otklanjanje povreda i naknadu kao žrtve torture, nezavisno od toga kada je djelo počinjeno. Takođe ističe da ovakvo normiranje dovodi do neravnopravnosti građana i onemogućava realizaciju prava priznatih u sudskim postupcima, te se tako gubi svrha i cilj vođenja parničnih postupaka pokrenutih po tužbama za naknadu nematerijalne i materijalne ratne štete. Pored toga, u inicijativi se navodi da je predmetna zakonska odredba suprotna i članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), članu 1. Protokola broj 1. i članu 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju, ali se ne obrazlaže u čemu se, konkretno, sastoji povreda ovih članova Konvencije. U odgovoru koji je na inicijativu dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je namjera zakonodavca bila da osporenom zakonskom odredbom stvori pozitivnu podlogu za rješavanje predmetne materije na način da se sva lica koja su u toku ratnih sukoba bila neosnovano lišena slobode, a to je utvrđeno sudskom odlukom pred redovnim sudovima u BiH, stave u ravnoravan položaj, a da se istovremeno postigne zaštita budžeta Republike. Zbog toga su obaveze koje su nastale na osnovu pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka postale unutrašnji dug, koji se izmiruje u skladu sa ovim zakonom. Zakonodavac je, kako se dalje ističe, usvajajući ovakvo rješenje, postupio u najboljem interesu građana, pa je, cijeneći razloge cjelishodnosti i socijalne sigurnosti, u okviru Ustavom utvrđenih ovlašćenja, propisao način izmirenja predmetnih obaveza Republike. Osporena odredba se odnosi i primjenjuje jednako na sve adresate u istim situacijama, anacionalna je, a licima na koja se odnosi omogućeno je da pravo na naknadu štete realizuju putem obveznica ili u gotovini, na način koji je propisan ovim zakonom. Shodno navedenom, Narodna skupština predlaže da Sud ne prihvati datu inicijativu. Osporenom odredbom člana 1. stav 3. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14) propisano je da se odredbe ovog zakona primjenjuju na pravosnažne i izvršne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode koje je u vezi sa ratnim dejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, a šteta je utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu sa odredbama propisa kojima se uređuje parnični postupak i u izvršnom postupku, u skladu sa odredbama kojima se uređuje izvršni postupak.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene odredbe Zakona o unutrašnjem dugu Sud je, prije svega, imao u vidu da je tačkama 6, 17. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, finansiranje ostvarivanja prava i dužnosti Republike, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Pored toga, prema članu 49. stav 1. i 2. Ustava, slobode i prava se ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, a zakonom se može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje.
U navedenim ustavnim odredbama je, po ocjeni Suda, sadržano ovlašćenje zakonodavca da u opštem interesu utvrdi strukturu unutrašnjeg duga i uredi postupak, način i rokove utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske prema fizičkim i pravnim licima, te da, između ostalog, definiše pojam i visinu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava, kao i način i uslove pod kojima se izmiruje ovaj vid unutrašnjeg duga. Tako je osporenom odredbom člana 1. stav 3. ovog zakona propisano da u obaveze u okviru unutrašnjeg duga ulaze i potraživanja po osnovu pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode koje je u vezi sa ratnim dejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, a šteta je utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini.
Sud je ocijenio da ovakvim propisivanjem nije došlo do povrede ustavnih principa na koje se poziva davalac inicijative. Prije svega, neosnovani su navodi da je predmetnom zakonskom normom povrijeđeno načelo ravnopravnosti i jednakosti građana, koje je garantovano članom 10. Ustava, jer su, kako se ističe u inicijativi, pripadnici bošnjačkog naroda diskriminisani u pravu da ostvare pravičnu naknadu štete priznatu u sudskim postupcima. Osporena odredba, naime, nema nacionalni predznak i podjednako se odnosi na sva lica koja su izdejstvovala pravosnažne i izvršne sudske odluke za naknadu štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode u propisanom periodu, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Dakle, sva ova lica, pod jednakim uslovima, mogu realizovati svoje pravo na naknadu ove štete utvrđene u građanskim parnicama u BiH. U vezi sa navedenim, Sud podsjeća da ustavni pricip jednakosti i ravnopravnosti nije apsolutan, već garantuje ravnopravnost u ostvarivanju zakonom priznatih prava za kategorije adresata koje se nalaze u istim ili sličnim pravnim situacijama, što je u konkretnom slučaju osigurano.
Pored navedenog, Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem nisu narušene ni garancije iz člana 13. Ustava, na koji se takođe ukazuje u inicijativi, jer se predmetna zakonska odredba ne odnosi na prava zaštićena ovom ustavnom normom, odnosno, ni direktno, ni posredno ne utiče na uživanje prava na ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, privatnost, te lični i porodični život.
Isto tako, po ocjeni Suda, u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede člana 17. stav 2. Ustava, kojim je licima neosnovano lišenim slobode garantovano pravo na rehabilitaciju, naknadu štete i javno izvinjenje, kao ni člana 48. Ustava, prema kojem se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti. Naime, osporenom zakonskom odredbom zakonodavac je, shodno ovlašćenjima iz tač. 6, 17. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, i člana 49. st. 1. i 2. Ustava, sa ciljem da obezbijedi makroekonomsku stabilnnost i fiskalnu održivost Republike, a prema svojoj cjelishodnoj procjeni, zakonom utvrdio koje obaveze Republike predstavljaju unutrašnji dug, te u okviru toga, između ostalog, predvidio i obaveze po osnovu naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode u vezi sa ratnim dejstvima. Osim toga, odredbama čl. 14, 14a, 14b i 14v. ovog zakona propisan je način izmirivanja ovih obaveza, odnosno predviđeno je da se iste izmiruju u gotovini ili u obveznicama, te su određeni uslovi i postupak u kojem se ostvaruje pravo na naknadu predmetne štete. Slijedom navedenog Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem nisu narušene garancije iz člana 17. stav 2. i člana 48. Ustava, te da su neosnovani navodi davaoca inicijative da je predmetnom zakonskom normom onemogućena realizacija prava na naknadu štete licima neosnovano lišenim slobode u ratnom periodu. Navodi inicijative koji se odnose na povredu člana 6. stav 1. Konvencije, člana 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju i člana 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju su paušalni i ne sadrže obrazloženje u čemu se, u konkretnom slučaju, sastoji povreda ovih odredaba, zbog čega Sud nije razmatrao osporeni član 1. stav 3. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske u odnosu na ove odredbe Konvencije.
S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti člana 1. stav 3. Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14) odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-73/14 23. decembar 2015. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Džerard Selman s.r.