Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 4, člana 12, člana 20. stav 1. tačka g) i tačka d) i člana 33. stav 1. Zakona o državljanstvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/14).
Odluka donesena 27. 01. 2016.
Predmeti (1)
U-72/14
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
27. 01. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. januara 2016. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 4, člana 12, člana 20. stav 1. tačka g) i tačka d) i člana 33. stav 1. Zakona o državljanstvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/14).
Obrazloženje
Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 4, člana 12, člana 20. stav 1. tačka g) i tačka d) i člana 33. stav 1. Zakona o državljanstvu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/14) (u daljem tekstu: Zakon). U inicijativi je navedeno da osporeni članovi Zakona nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske, Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine i međunarodnim konvencijama. Obrazlažući navedeno, davalac inicijative ističe da je osporena odredba člana 4. Zakona diskriminatorska, da nije u skladu sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i da je u direktnoj suprotnosti sa članom 3. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Takođe, smatraju da propisivanje osporenim članom 12. predstavlja nejednakost pred zakonom jednake kategorije lica i navode da prema ovoj odredbi bračni drug, državljanin Republike Srpske koji ima strano državljanstvo, može steći državljanstvo Republike Srpske bitno lakše nego bračni drug državljanin Republike Srpske koji je apatrid. Osporeni član 20. stav 1. tačka g) i tačka d), po mišljenju davaoca inicijative, u koliziji je sa odredbom člana 27. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, a da je osporeni član 33. stav 1. nesaglasan sa članom 31. stav (2) istog zakona, odnosno da zbog propisivanja kao u ovom članu može doći do neslaganja oko toga da li je i kada je odluka koja se tiče državljanstva stupila na snagu. Pored navedenog, u inicijativi se ističe da osporeni zakon nije u saglasnosti sa članom 10. Ustava Republike Srpske, sa članom I/7. Ustava Bosne i Hercegovine i članom II/4, u vezi sa članom II/3. m) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedeno obrazlažu intencijom ustavotvorca da se u odnosu na ustavne garancije iz navedenih članova Ustava Bosne i Hercegovine zaštiti stečeno državljanstvo Bosne i Hercegovine, odnosno da niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine ili entiteta zbog rase, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja ili bilo kojeg drugog statusa. Ukazujući na sadržaj čl. 2. i 15. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, čl. 14. i 17. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Evropske konvencije o državljanstvu, davalac inicijative predlaže da Sud utvrdi da osporeni članovi Zakona nisu u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine. U odgovoru Narodne skupštine Republike Srpske na navode iz inicijative, pored ostalog, ističe se da davalac inicijative pogrešno tumači Ustav Republike Srpske i da Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje usaglašenost osporenih odredbi Zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, niti da poredi ove odredbe sa odredbama Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Pored toga, navode da se, zbog propuštanja davaoca inicijative da ponudi argumente o navodnom kršenju odredaba o ljudskim pravima, kako Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Republike Srpske, tako i odredaba međunarodnih propisa, inicijativom iznosi neslaganje sa konceptom i sadržajem ne samo osporenih odredaba Zakona već i samog zakonskog koncepta u cjelini. Takođe, u vezi s tim ističu da davalac inicijative nije naveo na koji način su na teritoriji Republike Srpske povrijeđena prava Bošnjaka koji nisu njeni državljani nego državljani Federacije Bosne i Hercegovine, niti je obrazložena tvrdnja da ne uživaju ista prava i zaštitu tih prava na teritoriji Republike Srpske. Navodeći ustavni osnov za donošljenje Zakona, u odgovoru se ističe da se ovaj zakon jednako odnosi na sve adresate, odnosno da se primjenjuje na sve subjekte u postupku sticanja i prestanka državljanstva Republike Srpske, te da zakonodavac nije izašao izvan navedenog ustavnog okvira. Isto tako, u odnosu na navode iz inicijative o neusaglašenosti osporenog člana Zakona sa članom 10. Ustava, ističu da je osporenim zakonskim rješenjem osigurana Ustavom garantovana jednakost i ravnopravnost u realizaciji zakonom priznatih prava i obaveza i to za kategorije adresata koji se nalaze u istim ili sličnim pravnim situacijama. S obzirom na navedeno, kao i mišljenje da se ovom inicijativom zloupotrebljava pravo pokretanja inicijative u političke svrhe, odnosno da je Zakon čije odredbe su osporene u potpunosti u skladu sa Ustavom Republike Srpske, predlažu da Ustavni sud ne prihvati datu inicijativu.
Osporenom odredbom člana 4. Zakona propisano je da svi državljani Republike Srpske uživaju ista ljudska prava i osnovne slobode utvrđene Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske, kao i zaštitu tih prava na teritoriji Republike Srpske. Odredbom člana 12. u osporenom stavu (1) ovog zakona propisano je da bračni supružnik državljanina Republike Srpske koji je strani državljanin može steći državljanstvo Republike Srpske pod sljedećim uslovima: a) da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još traje u vrijeme podnošenja zahtjeva; b) da mu prestane ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva Republike Srpske, osim ako se ne predviđa drugačije bilateralnim sporazumom zaključenim između Bosne i Hercegovine i druge države, koji je odobrila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine u skladu sa članom IV 4. d) Ustava Bosne i Hercegovine, s tim da se prestanak ranijeg državljanstva ne zahtijeva ako to nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati; v) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Republike Srpske i g) da ne predstavlja prijetnje po bezbjednost Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Članom 20. Zakona, u osporenim tačkama g) i d), propisano je da državljaninu Republike Srpske koji živi na teritoriji Republike Srpske može biti odobren otpust iz državljanstva Republike Srpske na osnovu zahtjeva za otpust, uz odgovarajuće priložene dokumente kojima dokazuje da je izmirio imovinsko-pravne obaveze iz bračnih i roditeljskih odnosa prema licima koja imaju prebivalište na teritoriji Republike Srpske i da se protiv njega u Republici Srpskoj ne vodi krivični postupak za krivična djela u skladu sa Krivičnim zakonom Republike Srpske ili, ako je osuđen na kaznu zatvora u Republici Srpskoj, da je tu kaznu izdržao. U osporenom stavu (1) člana 33. Zakona propisano je da se sve odluke o sticanju, odnosno prestanku državljanstva Republike Srpske, osim odluka iz čl. 6, 7, 8, 9, 10, 29, 30, 37, 38. i 39. ovog zakona, obavezno dostavljaju Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine u roku od 21 dan od dana njihovog donošenja i te odluke stupaju na snagu 60 dana nakon dostavljanja Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine. U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba Zakona, Sud je, prije svega, imao u vidu Amandman XLVII na član 6. Ustava Republike Srpske kojim je utvrđeno da građani Republike imaju državljanstvo Republike Srpske, kao i odredbu člana 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, kojom je utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Takođe, Sud je imao u vidu i član 10. Ustava, kojim je utvrđeno da su građani ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, i jednaki pred zakonom, da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Pored navedenog, u konkretnom slučaju, relevantna je i odredba člana 115. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srpske, kojom je između ostalog utvrđeno da Ustavni sud Republike Srpske odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom.
Pored osporenih, Sud je imao u vidu i odredbe Zakona kojim je propisano: da se ovim zakonom uređuju način, uslovi i postupak za sticanje i prestanak državljanstva Republike Srpske (član 1); da su svi državljani Republike Srpske samim tim i državljani Bosne i Hercegovine, da licima kojima prestaje državljanstvo Republike Srpske istovremeno prestaje i državljanstvo Bosne i Hercegovine, osim ako ne steknu državljanstvo Federacije Bosne i Hercegovine, i da državljanima Republike Srpske kojima je prestalo državljanstvo Bosne i Hercegovine istovremeno prestaje i državljanstvo Republike Srpske (član 2); ukoliko Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine ustanovi da odluke iz stava 1. člana 33. Zakona nisu u skladu sa Zakonom o državljanstvu Bosne i Hercegovine, predmet se vraća nadležnom organu vlasti Republike Srpske (član 33. stav 2) i ako nakon ponovnog razmatranja nastane spor između nadležnih organa vlasti entiteta i Bosne i Hercegovine, predmet se obavezno upućuje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom VI (3) Ustava Bosne i Hercegovine na konačnu odluku (član 33. stav 3).
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba člana 4, člana 12, člana 20. stav 1. tačka g) i tačka d) i člana 33. stav 1. Zakona, Sud je imao u vidu i principe međunarodnog prava o državljanstvu, odnosno najznačajnije izvore u pogledu ovih principa, Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine, Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Evropsku konvenciju o državljanstvu. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima proklamuje da su svakome dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja, pol, jezik, religija, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovina, rođenje ili neko drugi status i da se nikakva razlika ne smije praviti na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa države ili teritorija kojima neka osoba pripada, bilo da se radi o nezavisnoj teritoriji, teritoriji pod starateljstvom, nesamoupravnoj teritoriji, ili teritoriji koji se nalazi pod ma kojim drugim ograničenjima suvereniteta (član 2) i da svako ima pravo na državljanstvo, te da niko ne smije samovoljno biti lišen svog državljanstva, niti prava da promijeni državljanstvo (član 15). Takođe, u ocjenjivanju osporenih odredaba, Sud je imao u vidu i zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava iz članova 14. i 17. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda te, princip da svaka država treba da odredi po svom vlastitom pravu ko su njeni državljani, na koji se poziva član 3. Evropske konvencije o državljanstvu.
Polazeći od navedenog, te imajući u vidu svoje ustavne nadležnosti, Sud je ocjenjivao ustavnost osporenih odredaba Zakona prvenstveno u odnosu na relevantne odredbe Ustava Republike Srpske. Naime, u odnosu na osporavanje odredaba člana 4, člana 12, člana 20. stav 1. tačka g) i tačka d) i člana 33. stav 1. Zakona i pozivanje na navodna prava koja zainteresovanim licima pripadaju pozivom na navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, Sud je ocijenio da, prema članu 115. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud može ocjenjivati saglasnost zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom, zbog čega je, saglasno članu 37. stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) odlučio da inicijativu u tom dijelu ne prihvati.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih zakonskih odredaba, Sud je, imajući u vidu da se razlozi njihovog osporavanja svode na tvrdnje da Zakon nije u saglasnosti sa članom 10. Ustava Republike Srpske, odnosno da su osporene odredbe diskriminatorske, ocijenio da su ove odredbe u saglasnosti sa navedenim odredbama Ustava i sa navedenim principima i pravilima Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Evropske konvencije o državljanstvu. Naime, propisivanje: da svi državljani Republike Srpske uživaju ista ljudska prava i osnovne slobode utvrđene Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske; da bračni supružnik državljanina Republike Srpske koji je strani državljanin može steći državljanstvo Republike Srpske pod određenim uslovima, a da državljaninu Republike Srpske koji živi na teritoriji Republike Srpske može biti odobren otpust iz državljanstva Republike Srpske na osnovu zahtjeva za otpust, uz odgovarajuće priložene dokumente kojima dokazuje da je izmirio imovinsko-pravne obaveze iz bračnih i roditeljskih odnosa prema licima koja imaju prebivalište na teritoriji Republike Srpske i da se protiv njega u Republici Srpskoj ne vodi krivični postupak za krivična djela u skladu sa Krivičnim zakonom Republike Srpske ili, ako je osuđen na kaznu zatvora u Republici Srpskoj, da je tu kaznu izdržao, te da se, sve odluke o sticanju, odnosno prestanku državljanstva Republike Srpske, osim odluka iz čl. 6, 7, 8, 9, 10, 29, 30, 37, 38. i 39. ovog zakona, obavezno dostavljaju Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine u roku od 21 dan od dana njihovog donošenja i da te odluke stupaju na snagu 60 dana nakon dostavljanja Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine, po ocjeni Suda, u saglasnosti je sa ustavnim načelom o ravnopravnosti i jednakosti građana, jer se ove odredbe, kao i Zakon u cjelini, jednako odnosi na sve građane Republike, odnosno jednako se primjenjuje na sve subjekte u postupku sticanja i prestanka državljanstva Republike Srpske. Takođe, navedene odredbe nisu nesaglasne ni principu da svako ima pravo na državljanstvo, te da niko ne smije samovoljno biti lišen svog državljanstva, niti prava da promijeni državljanstvo, kao ni pravilu o isključivom pravu države da prema svom sopstvenom pravu odredi ko su njeni državljani. Pored toga, Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje opravdanost i pravičnost razloga zbog kojih je zakonodavac predvidio navedene uslove za sticanje državljanstva Republike Srpske bračnog supružnika državljanina Republike Srpske koji je strani državljanin, kao ni propisane mogućnosti odobravanja otpusta iz državljanstva Republike Srpske državljaninu Republike Srpske koji živi na teritoriji Republike Srpske, jer su to pitanja iz domena zakonodavne politike, koju kreira zakonodavac prilikom donošenja zakona. Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br 104/11 i 92/12), u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-72/14 27. januar 2016. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.