Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09) i član 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09), nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. st. 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09), člana 3. i člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 326. st. 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09).
Odluka donesena 24. 02. 2016.
Predmeti (1)
U-27/14
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
24. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 24. februara 2016. godine, donioje
ODLUKU
Utvrđuje se da član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09) i član 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09), nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. st. 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09), člana 3. i člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 326. st. 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09).
Obrazloženje
Igor Sjerikov iz Banje Luke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti članova 2, 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11). U inicijativi se navodi da se osporenim zakonskim odredbama, kojima su izmijenjeni članovi 324, 325. i 326. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09), faktički oduzima zakonom ranije ustanovljeno pravo vlasništva i omogućava isključivo privrednim društvima koja su 100% u vlasništvu Republike Srpske da pokrenu postupak pred imovinsko-pravnom službom radi pretvaranja prava raspolaganja u pravo vlasništva. Pored toga, davalac inicijative ističe da privatnim privrednim društvima, kojima je osporenim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima oduzeto pravo vlasništva i opet dodijeljeno državi, nije predviđena isplata nikakve naknade, zbog čega ovakvo propisivanje, po njegovom mišljenju, dovodi do nove nacionalizacije privatne svojine i povrede člana 56. Ustava Republike Srpske. Kako se dalje navodi, prema odredbama čl. 324. do 326. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, rješenja koja je donosio nadležni organ uprave primjenjujući ove odredbe imala su samo deklarativni karakter, jer je pravo raspolaganja već pretvoreno u pravo vlasništva na osnovu samog zakona, dok se osporenim izmjenama ovih zakonskih članova to pravo vlasništva oduzima, te se daje ovlašćenje imovinsko-pravnoj službi da donosi konstitutivna rješenja samo u korist privrednih društava koja su u svojini države. U inicijativi se takođe iznosi stav da predmetne zakonske norme nisu u saglasnosti sa odredbama članova 52. i 54. Ustava, jer ograničavaju privatno preduzetništvo, odnosno dovode do pravne situacije u kojoj privatna privredna društva imaju manju pravnu zaštitu od privrednih društava u vlasništvu države. Shodno navedenom, predlaže se da Sud utvrdi da osporeni članovi 2, 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima nisu u saglasnosti sa članovima 52, 54. i 56. Ustava Republike Srpske. Razmatrajući datu inicijativu Sud je Rješenjem broj U-27/14 od 24. aprila 2014. godine pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti članova 2, 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11).
U odgovoru koji je Narodna skupština Republike Srpske dostavila na rješenje o pokretanju postupka navodi se, između ostalog, da je ustavni osnov osporenih članova, kao i Zakona u cjelini, odredba tačke 6. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, te da davalac inicijative na neadekvatan način tumači odredbe Ustava na koje se poziva, odnosno da, prevashodno, pogrešno tumači zakonske odredbe koje osporava. U vezi sa navedenim, u odgovoru se ističe da je davalac inicijative previdio da se osporeno rješenje iz člana 2. predmetnog zakona primjenjuje samo ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, te da su neosnovani navodi inicijative da se privatnim privrednim preduzećima oduzima pravo koje su stekla prije stupanja na snagu osporenog zakona, jer je i prije osporene izmjene Zakona o stvarnim pravima uspostavljanje prava vlasništva omogućeno isključivo privrednim društvima koja su 100% u vlasništvu Republike Srpske. U pogledu članova 3. i 4. osporenog zakona, u odgovoru se navodi da se zakonodavac prilikom ovog propisivanja rukovodio potrebom da se omogući uvid u faktička prava koja su pripadala subjektima koja nisu bila upisana u javne evidencije i na taj način otkloni neusklađenost javne evidencije i faktičkih prava na nekretninama, te da se osigura jednaka pravna zaštita svih subjekata. Konačno, Narodna skupština ističe da osporene odredbe znače dosljednu primjenu članova 52, 54. i 56. Ustava i da u konkretnom slučaju privatno preduzetništvo nije ograničeno u svom djelovanju, jer su prava privatnih privrednih subjekata zaštićena posebnim zakonom, odnosno da postoji jednaka pravna zaštita svih privrednih subjekata. Slijedom navedenog, predlaže da Sud ne prihvati datu inicijativu. Osporenim odredbama članova 2, 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 95/11) izmijenjeni su članovi 324, 325. i 326. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08 i 58/09), tako što je propisano:
Član 2.
Član 324. mijenja se i glasi:
«Pretvaranje prava korišćenja, upravljanja, ili raspolaganja Član 324.
(1) Ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja, ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.
(2) Nosilac prava upravljanja, korišćenja, ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana je pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske.
(3) Pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.» Član 3.
Naslov člana i član 325. mijenjaju se i glase:
«Pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine Član 325.
Privremeno pravo korišćenja do preuzimanja, pravo korišćenja radi građenja i trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika.» Član 4.
Naslov člana i član 326. mijenjaju se i glase:
«Rješenje o pretvaranju u pravo svojine Član 326.
(1) Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz čl. 324. i 325. ovog zakona.
(2) Rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove je pravni osnov za uknjižbu prava u javnu evidenciju o nepokretnostima i prava na njima.
(3) Uknjižba se sprovodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima.» U postupku ocjenjivanja osporenih zakonskih odredaba Sud je imao u vidu da je tač. 6. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Nadalje, u konkretnom slučaju relevantna je i odredba člana 54. Ustava, prema kojem svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu, kao i članova 56. stav 1. i 60. stav 1. Ustava, kojima je utvrđeno da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine uz pravičnu naknadu, te da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom. Pored toga, prema članu 48. Ustava, prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu se oduzeti ni ograničiti.
Saglasno navedenim ustavnim ovlašćenjima, a s obzirom na činjenicu da je usljed društveno-ekonomskih promjena neminovno došlo i do promjena u svojinskopravnim odnosima, te da je ukinuta kategorija društvene svojine, Zakonom o stvarnim pravima su, u kontekstu novonastalih odnosa u ovoj oblasti, na cjelovit način uređeni sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita, ograničenja i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine. Tako je, između ostalog, osporenim odredbama ovog zakona regulisano pitanje pretvaranja društvene svojine, odnosno prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini u pravo svojine, pretvaranje prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine, te je određen organ nadležan za provođenje postupka i donošenje rješenja o pretvaranju u pravo svojine, kao i karakter ovog rješenja.
Razmatrajući osporene zakonske odredbe, Sud je, prije svega, imao u vidu da su pravo upravljanja, korišćenja i raspolaganja različiti modaliteti ovlašćenja koja su određeni subjekti prava imali na stvarima u društvanoj svojini u periodu socijalističkog društvenog uređenja. Društvena svojina je, u suštini, predstavljala negaciju privatne svojine, odnosno to je bila svojina bez titulara, jer je, za razliku od individualističkog koncepta svojine, pripadala društvu kao cjelni, s tim da se sadržina pojma društvena svojina vremenom mijenjala zavisno od aktuelnog ustavnopravnog koncepta svojine. Prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na stvarima u društvenoj svojini su, po svojoj pravnoj prirodi i sadržaju, bila specifičan vid parcijalnih prava svojine, koja su se mogla prenositi. Prvobitno, prije prelaska državnog u društveno vlasništvo do kojeg je došlo 1953. godine, pravo upravljanja je bilo temeljno pravo, odnosno ovlašćenje po osnovu državnog vlasništva. Nakon prelaska državnog u društveno vlasništvo, na sredstvima u društvenoj svojini je uspostavljeno pravo korišćenja. To je bilo najšire imovinsko stvarno pravo koje je uživalo i ustavne garancije, na osnovu kojeg su njegovi titulari imali ovlašćenje da upravljaju i raspolažu sredstvima u društvenoj svojini. Ustavne reforme iz 1971. i 1974. godine donijele su suštinske izmjene u konceptu društvenog vlasništva, koje se ogledaju u usvajanju koncepta prema kojem su društvena sredstva izuzeta od redovnog vlasničkog režima i podvrgnuta posebnom javnopravnom režimu. Pravo raspolaganja je bio pravni institut koji je zamijenio prava upravljanja i korišćenja, a predstavljao je pravni osnov za obavljanje prometa društvenim sredstvima, odnosno pravo određenog društveno-pravnog lica da u pravnom prometu društvenim sredstvima sklapa pravne poslove u okviru svoje pravne sposobnosti. To je bilo specifično subjektivno imovinsko pravo pravnih lica na stvarima u društvenoj svojini. S obzirom na činjenicu da su objekti ovog prava bile stvari, odnosno sredstva u društvenoj svojini, pravo raspolaganja je imalo karakteristike stvarnog prava, te se može reći da je to bila najšira neposredna pravna vlast na određenim stvarima i njeni titulari su imali pravo da stvar upotrebljavaju i da njome raspolažu. Pravo raspolaganja se moglo prenositi na sve druge subjekte – na društveno-pravna lica se prenosilo pravo raspolaganja, dok se na fizička i građanskopravna lica prenosilo pravo svojine. Kako iz navedenog proizlazi, obim ovlašćenja koja sadrži pravo raspolaganja upućuje na zaključak da se radi o institutu koji u pretežnom dijelu ima karakteristike prava svojine, odnosno koji predstavlja supstitut prava svojine na sredstvima u društvanoj svojini, jer su titulari ovog prava imali sva temeljna ovlašćenja koja proizlaze iz prava vlasništva – da stvar drže, da je upotrebljavaju, te da je prometuju, odnosno prenesu na druge subjekte. Nesvojinska koncepcija društvene svojine je onemogućavala da se na sadržaju društvenih odnosa koje je označavala formuliše pravo svojine. Pravo raspolaganja je izražavalo da određena stvar u društvenoj svojini pripada određenom subjektu.
Sve ove transformacije i promjene naziva i koncepata, u pravilu, nisu provođene u javnim evidencijama nepokretnosti. One su se dešavale po sili zakona. Tako je pravo upravljanja zamijenjeno pravom korišćenja, a pravo korišćenja pravom raspolaganja. Upisi koji su trebali uslijediti najčešće nisu vršeni. Zbog toga ta prava i sada egzistiraju u javnoj evidenciji i potrebno ih je pretvoriti u pravo svojine njihovog titulara.
Imajući u vidu izloženo, Sud je ocijenio da je propisivanjem iz člana 2. osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, u dijelu koji se odnosi na stav 2. izmijenjenog člana 324. osnovnog teksta ovog zakona, došlo do povrede Ustavom zajemčenih svojinskih prava pravnih lica ‒ titulara prava iz stava 1. ovog člana Zakona koji nisu 100% u vlasništvu Republike. S obzirom na to da je pravo raspolaganja poseban oblik, odnosno supstitut prava svojine, Sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju, prije svega, narušene ustavne garancije iz člana 50, prema kojem se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, kao i člana 54, kojim je utvrđeno da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Istovremeno, ovakvo normiranje je suprotno i članu 48. stav 1. Ustava, prema kojem se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti niti ograničiti.
Pored toga, ovakvim normiranjem je narušen i princip pravne sigurnosti, koji je opšti pravni princip i jedan je od osnovnih segmenata vladavine prava garantovane članom 5. stav 1. alineja 4. Ustava. Ovakav zaključak nesumnjivo proizlazi iz činjenice da je prema odredbi člana 324. stav 1. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, stupanjem na snagu tog zakona došlo do pretvaranja prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini u pravo svojine njegovog dotadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika, bez izuzetaka po bilo kojem osnovu, odnosno nezavisno od toga kakav je status ili vlasnička struktura titulara ovih prava. Shodno tome, propisivanje iz člana 2. osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, u dijelu koji se odnosi na stav 2. izmijenjenog člana 324. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, zanemaruje već stečena svojinska prava ovih subjekata, čime je narušena pravna sigurnost, pa tako i vladavina prava, kao jedan od temeljnih principa na kojima počiva ustavno uređenje Republike.
U pogledu ustavnosti člana 2. osporenog zakona u dijelu koji se odnosi na st. 1. i 3. izmijenjenog člana 324. i člana 3., kojim je izmijenjen član 325. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, Sud je ocijenio da ovakvim propisivanjem nije došlo do povrede svojinskih prava i slobode preduzetništva garantovanih Ustavom Republike Srpske, kako to smatra davalac inicijative. Naime, zakonodavac je, saglasno ovlašćenjima iz tačke 6. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, a prema kojem Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske odnose i zaštitu svih oblika svojine, kao i člana 58. stav 1. Ustava, kojim je utvrđeno da se svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uslovi pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike svojine, uređuju zakonom, te da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnostima prema njihovoj prirodi i namjeni u skladu sa zakonom (član 60. stav 1), a imajući u vidu neminovnost svojinske transformacije usljed nastalih promjena u društveno-ekonomskim odnosima, prelaznim odredbama ovog zakona regulisao pitanje pretvaranja prava korišćenja, upravljanja i raspolaganja, kao i prava na gradskom građevinskom zemljištu u pravo svojine. Po ocjeni Suda, način na koji je ovim zakonskim odredbama regulisana svojinska transformacija na stvarima u društvenoj i državnoj svojini, odnosno na gradskom građevinskom zemljištu, odraz je cjelishodne procjene zakonodavca i politike uređivanja ovih odnosa i ne dovodi u pitanje ustavne garancije na koje se poziva davalac inicijative. Prilikom ocjene ustavnosti osporenog člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, kojim je izmijenjen član 326. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, Sud je imao u vidu odredbu tačke 10. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske, a prema kojem Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa, kao i već citirano ovlašćenje iz tačke 6. istog amandmana, da uređuje svojinske odnose i zaštitu svih oblika svojine. Pored toga, u konkretnom slučaju je relevantna i odredba člana 97. stav 2. Ustava, kojim je utvrđeno, između ostalog, da republički organi uprave provode zakone i druge propise i opšte akte Narodne skupštine i Vlade. Shodno ovim ustavnim odredbama, zakonodavac je članom 4. osporenog zakona uredio postupak za pretvaranje prava iz čl. 324. i 325. Zakona o stvarnim pravima u pravo svojine, odnosno dao je ovlašćenje organu uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove za provođenje ovog postupka i donošenje rješenja u predmetnim pravnim stvarima, te je propisao po kojim se pravnim pravilima provodi uknjižba (st. 1. i 3. izmijenjenog člana 326. osnovnog teksta zakona). Ovakvim normiranjem, po ocjeni Suda, zakonodavac nije izašao iz ustavnih okvira, te je, saglasno citiranim ustavnim ovlašćenjima, a u cilju sprovođenja odredaba čl. 324. i 325. Zakona o stvarnim pravima, regulisao pitanje nadležnosti i postupka za donošenje rješenja o pretvaranju predmetnih prava u pravo svojine. Sud je, nadalje, ocijenio da je odredbom člana 4. osporenog zakona, u dijelu koji se odnosi na stav 2. izmijenjenog člana 326. Zakona o stvarnim pravima i kojim je propisano da je rješenje organa uprave nadležnog za imovinsko-pravne poslove pravni osnov za uknjižbu prava iz čl. 324. i 325. ovog zakona u javnu evidenciju o nepokretnostima, narušeno načelo vladivine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava. Naime, prema odredbi člana 324. stav 1. predmetnog zakona (koja je identična u osnovnom tekstu Zakona o stvarnim pravima, kao i u osporenom članu 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima kojim je izmijenjen član 324. osnovnog teksta), pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, stupanjem na snagu ovog zakona pretvara se u pravo svojine njegovog dotadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika. Dakle, izričito je propisano da je pravni osnov za sticanje predmetnog prava svojine sam Zakon o stvarnim pravima. Zbog toga, normiranjem u osporenom stavu 2. izmijenjenog člana 326, prema kojem je rješenje organa uprave pravni osnov za uknjižbu prava svojine u evidencije o nepokretnostima, dovodi se u pitanje već, ex lege, konstituisano pravo svojine. Sud smatra da ovo rješenje može imati samo deklaratorni karakter i da mu se ne može dati svojstvo konstitutivnosti, pogotovo kada se ima u vidu moguća neizvjesnost u pogledu konačnog ishoda ovog postupka, ukoliko se ne poštuje činjenica da je predmetno pravo već konsitutisano. Ovakvim propisivanjem je, po ocjeni Suda, narušen princip pravne sigurnosti, koji je jedan od osnovnih segmenata ustavnih garancija vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-27/14
24. Februar 2016. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.
Aneks Izdvojeno mišljenje sudije akademika prof. dr Snežane Savić na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/14 U skladu sa članom 31. stav. 5 . i 6. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 114/12, 29/13 i 90/14), s obzirom na glasanje suprotno većinskom, izdvajam mišljenje jer smatram da inicijativu u cjelini nije trebalo prihvatiti.
Odluka Suda zasniva se na ocjeni da:
- „član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 95/11), u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. stav 2. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, i 58/09), i član 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske br. 95/11), u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske br. 124/08, 3/09 i 58/09) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske“, te da se:
- „ne prihvata inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 95/11), u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. stav 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.124/08, 3/09 i 58/09), člana 3. i člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske broj 95/11), u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 326. stav 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 i 58/09).“
U odnosu na navedenu odluku, ne slažem se sa prvim dijelom izreke u kome je utvrđena povreda načela ustavnosti. Smatram da inicijativu, iz više razloga, u cjelini nije trebalo prihvatiti. Polazni osnov odluke u ovom predmetu je pogrešan. Naime, osnov za ovakvu odluku Suda je poređenje i ocjena dva zakonska rješenja - rješenja iz Zakona o stvarnim pravima i rješenja iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, na šta se, tražeći ocjenu ustavnosti, podnosilac inicijative u obrazloženju iste, najvećim dijelom, i poziva. To, nedvosmisleno, proizlazi iz same izreke odluke gdje se vrši pozivanje na odredbe osnovnog teksta zakona tj. odredbe koje su izmijenjene osporenim zakonom, kao i iz samog obrazloženja odluke. Iako do ovog pozivanja, pored izreke, dolazi na više mjesta u obrazloženju odluke, navešću samo jedan primjer :“Ovakav zaključak, nesumnjivo, proizlazi iz činjenice da je, prema odredbi člana 324. stav 1. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, stupanjem na snagu tog zakona došlo do pretvaranja prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini u pravo svojine njegovog dotadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika, bez izuzetaka po bilo kojem osnovu, odnosno nezavisno od toga kakav je status ili vlasnička struktura titulara ovih prava. Shodno tome, propisivanje iz člana 2. osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, u dijelu koji se odnosi na stav 2. izmijenjenog člana 324. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, zanemaruje već stečena svojinska prava ovih subjekata, čime je narušena pravna sigurnost, pa tako i vladavina prava, kao jedan od temeljnih principa na kojima počiva ustavno uređenje Republike.“ Kada je riječ o kompariranju ova dva zakonska rješenja, što nije nadležnost Ustavnog suda, potrebno je navesti i stav Suda u odnosu na povredu člana 48., stav 1. Ustava Republike Srpske, kao osnova za utvrđivanje neustavnosti osporenog zakona. Ovim ustavnim rješenjem se propisuje: “Prava i slobode zajamčeni ovim ustavom ne mogu se oduzeti ni ograničiti.“ Potrebno je istaći da se ovdje ne radi o pravima koja su garantovana (priznata) ustavom, već o pravima koja zakonodavac, po ustavnom ovlašćenju iz člana 58. Ustava, može dati određenim subjektima prava, što je on, u ovom slučaju, u Zakonu o stvarnim pravima, i učinio, a izmjenama i dopunama istog to drugačije regulisao. Identičan pristup Sud je imao i prilikom utvrđivanja postojanja povrede stečenih svojinskih prava, pravne sigurnosti i principa vladavine prava.
Takođe, polazna premisa - da je „ saglasno navedenim ustavnim ovlašćenjima, a s obzirom na činjenicu da je usljed društveno - ekonomskih promjena neminovno došlo i do promjena u svojinskopravnim odnosima, te da je ukinuta kategorija društvene svojine...“, što se u obrazloženju odluke izričito tvrdi, sa aspekta Ustava, nije tačna. Činjenica je da je pojedinim zakonskim rješenjima, pa i rješenjima iz Zakona o stvarnim pravima, došlo do transformacije društvene svojine u druge oblike svojine, ali je ona, kao ustavna kategorija, još uvijek zadržana, što se vidi i iz ustavnog rješenja iz člana 58. kojim se propisuje: “Svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uslovi pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike svojine uređuju se zakonom (stav 1.). Sredstva u društvenoj i državnoj svojini mogu se otuđivati, po pravilu, samo po tržišnim kriterijima (stav 2.).“ Dakle, član 58. Ustava ne odnosi se samo i isključivo na postojanje društvene svojine već i na uslove prenosa tih sredstava u neke druge oblike svojine. Ova odredba ne propisuje obavezan koncept društvenog vlasništva već se odnosi na razne oblike svojine i na slobodno preduzetništvo, te omogućava prenos društvene svojine u privatnu. Takođe, pravo na imovinu, i u smislu Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine kao i u smislu Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, kao ljudsko pravo, jeste pojedinačno pravo. Ono ne nameće nikakve obaveze u pogledu društveno - ekonomskog sistema države. Ono štiti imovinu koja je u vlasništvu pojedinca u datom trenutku i ne uključuje nikakvo njegovo pravo da stekne drugu imovinu u budućnosti. U prilog navedenom, govori i činjenica da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine svojom odlukom br. U-5/98 (druga djelimična odluka) od 18. i 19. februara 2000. godine („Službeni glasnik BiH“ br.17/2000) odbio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 58. stav 1. Ustava Republike Srpske kojim je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine tražio da se utvrdi da je isti u suprotnosti sa članom I/4 Ustava Bosne i Hercegovine ( sloboda kretanja robe, usluga, kapitala i lica) i t. 2 Aneksa II na Ustav Bosne i Hercegovine. U obrazloženju navedene odluke se, između ostalog, navodi da: “...osporena odredba člana 58. stav 1. Ustava Republike Srpske formulisana je u stilu zakonodavnog ovlašćenja za regulisanje imovinskih prava i obaveza u vezi sa društvenom imovinom, te uslova za prenos ovih resursa u druge oblike imovine. Međutim, sama kategorija društvene imovine, čiji korijeni su u socijalističkom samoupravnom sistemu, ne može se više tumačiti na način koji je saglasan navedenim ustavnim zahtjevima. Kategorija društvene imovine nije kompatibilna sa unapređenjem tržišne privrede, s obzirom da stvara, u teoriji i praksi, ozbiljne prepreke u svakom procesu privatizacije koji je neophodan u Bosni i Hercegovini da bi se uspostavila tržišna privreda.“(t.17) Međutim, „iz ustanovljene ustavne doktrine, slijedi da osporenu odredbu treba podržati dok god je moguće da se tumači na način saglasan sa Ustavom. Stoga, Ustavni sud proglašava član 58. stav 1. Ustava Republike Srpske, tumačeći ga na način da propisuje ustavnu obavezu za transformaciju društvene imovine, saglasnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine“.(t.19.) Dakle, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ustavotvorcu Republike Srpske nije nametnuo nikakvu obavezu u pogledu načina pretvaranja društvene svojine u druge oblike svojine, pogotovo ne njenu potpunu privatizaciju. Pitanje na koji će način ta transformacija da se izvrši stvar je procjene opravdanosti (cjelishodnosti) zakonodavca, ako to ustavotvorac već nije učinio, i ako je za to dao ovlaštenje zakonodavcu, i direktno određuje oblik društveno - ekonomskog uređenja državnopravnog poretka, u ovom slučaju, entitetskog. Pri ovome se, svakako, mora voditi računa i o ostalim ustavnim garancijama. Nadalje, princip cjelishodnosti, odnosno argument cjelishodne procjene zakonodavca i politike uređivanja ovih odnosa, u ovoj odluci se koristi, odnosno vrši se pozivanje na njega, selektivno, odnosno parcijalno. Primjera radi, kada je riječ o ocjeni ustavnosti stavova 1. i 3. člana 2. osporenog zakona, ovaj princip se primjenjuje, odnosno vrši se pozivanje na njega i u tom dijelu se inicijativa ne prihvata, dok se u odnosu na stav 2. istog člana zakona on ne primjenjuje i utvrđuje se postojanje povrede načela ustavnosti, iako se radi o istim institutima, odnosno istoj prirodi zakonskih rješenja.
Smatram da je u postupku ocjenjivanja ustavnosti članova 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, Sud, prije svega, trebao da ima u vidu suštinu osporavanja navedenih zakonskih odredaba, odnosno navode iz inicijative da se ovim odredbama, suprotno odredbama članova 52., 54. i 56. Ustava Republike Srpske, oduzima ranije uspostavljeno pravo vlasništva i omogućava samo privrednim društvima u 100% vlasništvu Republike Srpske da pokrenu postupak pretvaranja prava raspolaganja u pravo vlasništva. Imajući u vidu navedeno, smatram da je Sud trebao ocijeniti da se zakonodavac, donoseći ovaj zakon, kretao u granicama Ustavom utvrđenih ovlaštenja, pogotovo s obzirom na činjenicu da je u stavu 1. člana 2. osporenog zakona propisano da se osporene odredbe primjenjuju ukoliko posebnim zakonom nije drugačije propisano. Naime, Amandmanom XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske, utvrđeno je da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine (tačka 6.) Polazeći od toga da ustavotvorac uređuje oblike svojine i osnove društveno - ekonomskog sistema, što predstavlja četvrti stub državnopravnog poretka, a da je, u konkretnom slučaju, zakonodavac ustavnim ovlašćenjima ovlašćen da zakonom uredi pitanje ostvarivanja svojinskih prava na nepokretnostima, prema njihovoj prirodi i namjeni (član 60. stav 1. Ustava), te da se svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uslovi pod kojima se ta sredstva prenose u druge oblike svojine uređuju zakonom (član 58. stav 1. Ustava), Sud je trebao ocijeniti da propisivanje kao u osporenim odredbama spada u domen zakonodavne politike, čiju cjelishodnost Ustavni sud, saglasno odredbama člana 115. Ustava, sve dok postoje ovakva ustavna rješenja, nije nadležan da ocjenjuje. Naime, Sud nije nadležan da ocjenjuje opravdanost razloga zbog kojih je zakonodavac usvojio ovakvo zakonsko rješenje, kao ni opravdanost zakonskog rješenja iz osnovnog teksta zakona, kao ni da vrši njihovo upoređivanje. Banjaluka, 3. 3. 2016. godine SUDIJA Akademik prof. dr Snežana Savić