Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 26. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15).

Odluka donesena 28. 12. 2016.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-79/15

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

28. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 28. decembra 2016. godine, donioje

ODLUKU

Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 26. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15).

Obrazloženje

Udruženje društava za osiguranje ‒ Privredna komora Republike Srpske, koje zastupa Advokatska firma Sajić iz Banje Luke, podnijelo je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) prijedlog za ocjenjivanje ustavnosti, kako se navodi, člana 26. st. 1, 2. i 3. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15), a što podrazumijeva odredbu člana 26. u cjelini. Predlagač smatra da je način na koji uređuje član 26. Zakona suprotan članu 50. Ustava, jer namećući obligatorna novčana davanja vrijeđa princip slobodnog kretanja robe, rada i kapitala, kao i pravo adresata da slobodno i nesmetano stiču i raspolažu ostvarenom dobiti. U ovom smislu, pozivajući se na Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putevima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/11), predlagač ukazuje da su za stanje bezbjednosti saobraćaja odgovorni organi, institucije, javna preduzeća i dr., na republičkom i lokalnom nivou, te da je finansiranje ovog segmenta moguće jedino iz budžeta Republike Srpske. S obzirom na to da se sredstva prikupljena na osnovu obaveze iz člana 26. Zakona uplaćuju na ime javnih prihoda, predlagač dovodi u pitanje pravo Republike da finansiranje budžetskih obaveza prebacuje na teret privrednih društava, te da na ovaj način zakonodavac nije vodio računa o ravnopravnosti privrednih subjekata. Nadalje se ističe da su drugim odredbama osporenog zakona i Odlukom Agencije za osiguranje Republike Srpske o zajedničkoj tarifi premija i cjenovniku za osiguranje od odgovornosti za motorna vozila u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 94/15) definisani elementi premije osiguranja od autoodgovornosti, a kako ovim definisanjem nije obuhvaćeno davanje iz osporenog člana 26, to dolazi do neusaglašenosti i pravne nesigurnosti u primjeni ovih različitih rješenja.

Isto tako, osiguravajuća društva na koja se odnosi osporena zakonska odredba nalaze se u neravnopravnom položaju u odnosu na osiguravajuća društva koja imaju sjedište u Federaciji BiH ili u zemljama okruženja, koja, na osnovu tamošnjih zakona, nisu obavezna na istovjetno davanje. Shodno navedenom, predlaže se da Sud utvrdi da član 26. Zakona nije u saglasnosti sa čl. 50, 61. stav 2. i članom 68. stav 1. tačka 6) Ustava, kao i da Sud do donošenja konačne odluke u ovom predmetu, suspenduje primjenu istog.

Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na navode iz prijedloga.

Osporenim članom 26. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15) propisano je da su društva za osiguranje i filijale društava za osiguranje iz Federacije Bosne i Hercegovine koje u Republici Srpskoj obavljaju vrstu osiguranja od autoodgovornosti, dužna da 1% bruto premije ostvarene iz ove vrste osiguranja, kvartalno uplaćuju na račun javnih prihoda Republike Srpske kao dio preventive za realizaciju projekata unapređenja bezbjednosti saobraćaja utvrđenih Strategijom bezbjednosti saobraćaja na putevima Republike Srpske, i to u periodu od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, dok će se sredstva iz stava 1. ovog člana koristiti u skladu sa zakonom kojim se uređuje bezbjednost saobraćaja na putevima (st. 1, 2. i 3).

U postupku ocjenjivanja ustavnosti člana 26. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15) Sud je imao u vidu da je Ustavom utvrđeno da se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva se na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodeli dobiti i slobodnom kretanju robe, rada i kapitala u Republici kao jedinstvenom privrednom prostoru (član 50), da Republika mjerama ekonomske i socijalne politike podstiče ekonomski razvoj i povećanje socijalnog blagostanja građana (član 51), da se finansiranje javnih službi vrši preko fondova i budžeta, u skladu sa zakonom (član 61. stav 2), da Republika i opština budžetom utvrđuju javne prihode i javne rashode, dok su sredstva budžeta porezi, takse i drugi zakonom utvrđeni prihodi (član 62), da je obaveza plaćanja poreza i drugih dažbina opšta i da utvrđuje prema ekonomskoj snazi obveznika (član 63), da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, osnovne ciljeve i pravce privrednog razvoja, kao i druge odnose od interesa za Republiku (tač. 6, 8. i 18. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava). Shodno članu 108. stav 1. Ustava zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom. U skladu sa navedenim ustavnim ovlašćenjima, Zakonom o obaveznim osiguranjima u saobraćaju uređene su ove vrste osiguranja, te su, u tom smislu, propisana prava i obaveze društava za osiguranje koja se bave tom vrstom osiguranja, kao i prava i obaveze osiguranika i trećih lica, te obaveze i ovlašćenja Zaštitnog fonda Republike Srpske, nadzor nad primjenom Zakona, kao i prekršajne kazne za postupanja suprotna odredbama Zakona. U okviru regulisanja ove oblasti zakonodavac je kao vrstu obaveznog osiguranja u saobraćaju predvidio i osiguranje vlasnika vozila od odgovornosti za štetu prouzrokovanu trećim licima, tj. osiguranje od autoodgovornosti (član 2. stav 2), određujući da ugovor o osiguranju od autoodgovornosti pokriva odgovornost vlasnika, odnosno korisnika vozila prema trećim stranama koje imaju zahtjev za naknadu štete od odgovornog lica koje mu štetu prouzrokuje, u skladu sa odredbama važećeg zakona o obligacionim odnosima (član 21. stav 2), kao i da je odgovorno društvo za osiguranje dužno da utvrdi pravni osnov i visinu odštetnog zahtjeva, te isplati odštetu, uz dostavljanje obrazložene ponude, u roku od 30 dana od dana kada je oštećeno lice dostavilo sve potrebne dokumente, a najduže do 60 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (član 22. stav 1). Pored ovoga Sud je imao i vidu da budžetska sredstva u jednoj fiskalnoj godini, između ostalog, čine budžetski prihodi, a da su javni prihodi, prihodi utvrđeni u skladu sa zakonom i ostvareni po osnovu poreza, taksa, doprinosa, naknada i drugih prihoda kojima se finansiraju prava i dužnosti Republike, opština, gradova i fondova (član 5. st. 1. i 4. Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 121/12, 52/14, 103/15 i 15/16).

S obzirom na navedeno, Sud je ocijenio da je zakonodavac propisujući kao u osporenom članu 26. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju konkretizovao obavezu Republike da, između ostalog, mjerama ekonomske politike podstiče ekonomski razvoj i povećanje socijalnog blagostanja građana. Naime, od preduzimanja preventivnih mjera koje podrazumijevaju unapređenje bezbjednosti saobraćaja na putevima, kroz djelovanja i aktivnosti koja za cilj imaju sprečavanje ugrožavanja imovine i lica u saobraćaju na putevima, tj. nastanak osiguranog slučaja, najočigledniju korist imaju osiguravajuća društva i osiguranici. Ulaganje u unapređenje bezbjednosti saobraćaja za posljedicu ima smanjenje osiguranog rizika i manje isplate za nastupjele štete, što omogućava osiguravaču da plasira višak sredstava u druge finansijske tokove, te da time uveća kapital i ostvari dodatni profit. S druge strane, smanjenje rizika koji na sebe preuzimaju osiguravajuća društva utiče, u perspektivi, na smanjenje stopa premije te kreiranje drugih pogodnosti za osiguranike, što stvara uslove za povećanje stepena osiguranosti stanovništva. Takođe, pomenuto plasiranje viška sredstava u druge finansijske tokove pozitivno doprinosi dinamici privredne atmosfere društvene zajednice u cjelini. U kontekstu interesa Republike za unapređenjem bezbjednosti saobraćaja, Sud je ocijenio da je legitimno pravo zakonodavaca da utvrdi načine finansiranja u ovoj oblasti. S obzirom na to da javni prihodi podrazumijevaju sredstva kojima, između ostalog, Republika izvršava javne potrebe iz svoje nadležnosti, a da su javna ovlašćenja za unaprieđenje bezbjednosti saobraćaja u Republici Srpskoj, Zakonom o bezbjednosti saobraćaja na putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 82/15) povjerena Savjetu za bezbjednost saobraćaja, kao savjetodavnom tijelu Vlade, i Agenciji za bezbjednost saobraćaja, kao republičkoj upravnoj organizaciji sa svojstvom pravnog lica u sastavu Ministarstva saobraćaja i veza (član 3. i čl. 10‒15. ovog zakona), Sud je utvrdio da je zakonodavac postupao u granicama svojih ovlašćenja kada je propisao obavezu uplaćivanja sredstava iz osporenog člana putem računa javnih prihoda. Imajući u vidu da se predmetna sredstva namjenski usmjeravaju u sprovođenje mjera sprečavanja rizika ugrožavanja imovine i lica u saobraćaju na putevima, kao i da se ovakva prevencija, kako je ranije objašnjeno, pozitivno odražava na poslovanje društava koja se bave osiguranjem od autoodgovornosti, Sud je utvrdio da je propisivanjem dodatnog novčanog davanja osiguravačima pomenutog rizika regulisano u skladu sa principom ravnomjerne raspodjele učešća u okviru opštedruštvene obaveze finansiranja javnih prihoda. Nadalje, s obzirom na to da ekonomske slobode, koje, između ostalog, podrazumijevaju i samostalnost privrednih subjekata u sticanju i raspodjeli dobiti te slobodu tržišta, nisu apsolutne već su određene zakonima i instrumentima ekonomske i socijalne politike, a u skladu sa aktuelnim potrebama društva, Sud je utvrdio da je u isključivoj nadležnosti zakonodavca da ove potrebe cijeni, te da rukovodeći se njima, usvaja adekvatnu legislativu. U tom kontekstu, Sud se nije upuštao u ocjenu opravdanosti zakonskog rješenja kojim je definisana kvartalna dinamika uplata u trogodišnjem vremenskom periodu, jer, u skladu sa članom 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni opravdanost zakonodavne politike. Imajući u vidu izloženo Sud je utvrdio da osporena odredba Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju uređuje saglasno članovima 50. i 68. stav 1. tačka 6) Ustava. Stoga je, prema stanovištu Suda, normiranje iz člana 26. Zakona u skladu sa principom ustavnosti iz člana 108. stav 1. Ustava. Sud nije posebno razmatrao navode predlagača kojima se, u kontekstu povrede člana 61. stav 2. Ustava, osporava finansiranje preventive za realizaciju projekata unapređenja bezbjednosti saobraćaja. Naime, s obzirom na oblik organizovanja Agencije za bezbjednost saobraćaja i Savjeta za bezbjednost saobraćaja, kojima su, između ostalog, u nadležnost stavljene aktivnosti u funkciji ove preventive, proizlazi da se ne radi o organu, odnosno tijelu iz sistema javnih službi, te se normiranje iz ove ustavne odredbe ne može dovesti u vezu sa propisivanjem obligatornog davanja iz člana 26. Zakona.

U pogledu navoda kojima se ukazuje na neusaglašenost i pravnu nesigurnost u primjeni drugačijih rješenja iz osporenog zakona i Odluke Agencije za osiguranje Republike Srpske o zajedničkoj tarifi premija i cjenovniku za osiguranje od odgovornosti za motorna vozila u Republici Srpskoj, Sud je utvrdio da, u skladu sa članom 115. Ustava, nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje međusobnu usaglašenost odredaba Zakona, niti da cijeni primjenu propisa. Takođe, apstraktna ustavnosudska kontrola podrazumijeva ocjenu saglasnosti hijerarhijski nižih opštih akata sa hijerarhiski višim opštim aktima, zbog čega navodi o neusaglašenosti propisivanja iz osporene zakonske odredbe sa propisivanjem iz navedene odluke Agencije nisu od ustavnopravnog značaja.

Isto tako, imajući u vidu članom 115. Ustava definisan standard ocjene u postupcima kontrole ustavnosti, navodi predlagača kojima se ukazuje na pojedina drugačija zakonska rješenja iz okruženja nisu od značaja za odlučivanje ovog suda.

Po ocjeni Suda, s obzirom na činjenicu da je u ovom predmetu meritorno odlučeno o ustavnosti člana 26. Zakona, bespredmetnim se ukazuje prijedlog da Sud obustavi primjenu ove odredbe do konačne odluke Suda.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-79/15 28. decembra 2016. godine

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.