Ustavni sud Republike Srpske
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 201. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16).
Odluka donesena 22. 02. 2017.
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 370
Predmeti (1)
U-32/16
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
22. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 22. februara 2017. godine, donioje
ODLUKU
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 201. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16).
Obrazloženje
Savez sindikata Republike Srpske prijedlogom je pokrenuo postupak za ocjenjivanje ustavnosti člana 201. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) u odnosu na članove 16. i 48. Ustava Republike Srpske. Predlagač smatra da se osporenim zakonskim rješenjem kojim se uslovljava radnik kome je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa da se prije podnošenja tužbe nadležnom sudu prethodno obrati Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova, kao i određivanjem rokova za podnošenje prijedloga za mirno rješavanje radnog spora odnosno tužbe za zaštitu prava radnika nadležnom sudu, onemogućava adekvatna pravna zaštita povrijeđenih odnosno ugroženih prava iz radnog odnosa. S tim u vezi predlagač ukazuje na odgovor koji je Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske dostavilo Sindikatu iz kojeg, kako se navodi, proizlazi da radnik prije obraćanja sudu mora da pokrene postupak pred nadležnim organom za mirno rješavanje radnih sporova, odnosno da se bez prethodnog podnošenja prijedloga za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Pored ovoga, u prijedlogu se navodi da osporeno zakonsko rješenje nije u saglasnosti sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz koje, kako se navodi, proizlazi da nema ograničavanja i uslovljavanja obraćanja sudu, te članom 3. Direktive 2008/52/ES Evropskog parlamenta i Savjeta od 21. maja 2008. godine o određenim aspektima medijacije u građanskim i privrednim sporovima, koji propisuje dobrovoljnost a ne obaveznost kao bitan element mirnog rješavanja radnih sporova. Na osnovu izloženog predlaže da Sud utvrdi da osporeni član Zakona o radu nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ustavnom sudu je, pored navedenog prijedloga, podnesena i inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 201. stav 6. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16). Davalac inicijative ‒ Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Foča, osporava navedenu zakonsku odredbu sa stanovišta njene saglasnosti sa članom 5. stav 1. alineja 4. Ustava Republike Srpske. Obrazlažući razloge osporavanja davalac inicijative ukazuje na član 370. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39703 i 74/04) koji, kako se navodi, određuje opšte principe kada je u pitanju institut zastarjelosti i time dovodi u vezu osporeno zakonsko rješenje kojim je propisano da se pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju rokovi zastare, te zaključuje da se na taj način odredbama jednog nesistemskog zakona neustavno derogiraju odredbe sistemskog zakona. Sud je, na sjednici održanoj 30. novembra 2016. godine, saglasno članu 9. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/12, 29/13 i 90/14) odlučio da o podnesenom prijedlogu i datoj inicijativi provede jedinstven postupak pod brojem U-32/16.
Narodna skupština Republike Srpske dostavila je odgovor u kome je osporila navode iz inicijative koju je dalo Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Foča, ističući da davalac inicijative na neodgovarajući i pogrešan način tumači Ustav kao i Zakon koji osporava. Osporavajući navode iz ove inicijative, u odgovoru se posebno ističe da davalac inicijative rokove iz osporenog člana 201. Zakona o radu tumači isključivo kao prekluzivne rokove, čijim istekom titular subjektivnog prava u potpunosti gubi to pravo, pri čemu, kako se navodi, ne primjećuje da osporeno zakonsko rješenje, koje određuje rokove, nema izraze kojima se u normativnoj tehnici obavezno označava prekluzija kao što su: "pravo se gasi nakon isteka roka", "inače se gubi pravo" i sl. U odgovoru se, takođe, ukazuje na član 371. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, kao i na, kako se navodi, jedno od osnovnih pravnih načela kojim se razrješava eventualna kolizija odredbi jednake pravne snage, a to je da odredbe posebnog propisa (lex specialis) derogiraju odredbe opšteg propisa (lex generali). Pored toga, u odgovoru se navodi da je Zakon o radu hronološki noviji propis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima, te da je u tom smislu moguće primijeniti i pravno načelo lex posterior derogat legi priori, prema kojem kasniji zakon derogira raniji. Imajući u vidu da u pravnom sistemu Republike Srpske svi zakoni imaju jednaku pravnu snagu, te da nije moguće ocjenjivati međusobnu usklađenost zakona, u konkretnom slučaju Zakona o radu sa Zakonom o obligacionim odnosima, u odgovoru se predlaže da Sud ne prihvati ovu inicijativu. Osporenim članom 201. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tih prava (stav 1), da pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava (stav 2), da prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede (stav 3), da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede (stav 4), da tužbu iz stava 4. ovog člana radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa (stav 5), te da se pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju rokovi zastare (stav 6). Odredbama Ustava Republike Srpske u odnosu na koje je osporena ustavnost navedenih odredaba Zakona o radu i odredbama koje su, po ocjeni Suda, od značaja za ocjenjivanje ustavnosti osporenog zakona utvrđeno je: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima te vladavini prava (član 5. stav 1. al. 1. i 4), da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom (član 16. stav 1), da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti (član 48. stav 1), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49) i da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, radne odnose (tačka 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske kojim je zamijenjen član 68. Ustava). Članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda propisano je, pored ostalog, da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ima, pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.
Polazeći od navedenih odredaba Ustava Sud je utvrdio da je zakonodavac, saglasno ustavnom ovlašćenju da uređuje radne odnose, osporenim odredbama člana 201. Zakona o radu uredio način i postupak ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Uređujući osporenim odredbama Zakona način ostvarivanja prava iz radnog odnosa na način da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, bez prethodnog podnošenja zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu, te propisivanjem dužine roka za podnošenje prijedloga nadležnom organu odnosno tužbe nadležnom sudu, zakonodavac nije, po ocjeni Suda, izašao iz ovlašćenja utvrđenih Ustavom. Pri tome, Ustavni sud, saglasno odredbama člana 115. Ustava, nije nadležan da u ustavnosudskom postupku ocjenjuje dužinu roka za podnošenje prijedloga nadležnom organu odnosno tužbe nadležnom sudu, jer je to pitanje cjelishodnosti i u domenu je zakonodavne politike. Navodi predlagača da se zakonskim rješenjem iz člana 201. stav 5. Zakona o radu ograničava pravo na sudsku zaštitu odnosno pravo na pristup sudu, po ocjeni Suda, nisu osnovani, jer osporenom zakonskom odredbom nije isključena sudska zaštita, već je predviđeno pravo radnika na obraćanje sudu radi zaštite svojih prava, pod određenim uslovom i u određenom roku. Propisivanjem navedenog uslova zakonodavac nije povrijedio pravo na pristup sudu, jer povreda ovog prava postoji kada je pristup sudu onemogućen ili kada su uslovi za obraćanje sudu znatno otežani u mjeri da pristup sudu čine de facto nemogućim. U konkretnom slučaju nije, po ocjeni Suda, onemogućena jednaka zaštita prava pred sudom iz člana 16. stav 1. Ustava, budući da će jednaku zaštitu svojih prava pred sudom ostvariti svaki radnik koji podnese tužbu nadležnom sudu, bez obzira na to što tu tužbu, shodno osporenoj zakonskoj odredbi, ne može da podnese bezuslovno, već podnošenju tužbe mora da prethodi ispunjenje određenog uslova, dakle, da predmet spora prethodno nije riješen u postupku mirnog rješavanja kod nadležnog organa, nakon čega slijedi podnošenje tužbe sudu. Prilikom ovakve ocjene Sud je imao u vidu i da pravo na pristup sudu kao sastavni dio prava na pravično suđenje, koje je zagarantovano članom 6. Konvencije, nije apsolutno pravo već podliježe ograničenjima, s tim da svako ograničenje mora biti propisano zakonom, mora imati legitiman cilj, te mora postojati proporcionalan odnos između ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići. Polazeći od navedenog Sud je utvrdio da je ograničenje odnosno uslov za podnošenje tužbe nadležnom sudu propisano Zakonom o radu, kojim se na sistemski način uređuju prava iz radnog odnosa i način njihovog ostvarivanja, te da ima legitiman cilj, a to je smanjenje broja sudskih sporova koji su najčešće dugotrajni i stvaraju visoke troškove, pri čemu ostavljanje primjerenog roka za eventualno mirno rješavanje radnog spora ne znači uskraćivanje prava radnika na tužbu, već naprotiv predstavlja mogućnost da radnik, u postupku koji je brži i ekonomičniji od sudskog postupka, ostvari svoja prava iz radnog odnosa. U postupku razmatranja navoda kojima se osporava član 201. stav 6. Zakona o radu, odnosno navoda kojima se osporeno zakonsko rješenje dovodi u vezu sa članom 370. Zakona o obligacionim odnosima i s tim u vezi izvodi zaključak o njegovoj neustavnosti, Sud je imao u vidu da su Zakonom o radu, kao sistemskim zakonom u ovoj oblasti, u skladu sa ustavnim ovlašćenjima zakonodavca, propisana prava i obaveze radnika po osnovu rada, te način i postupak njihovog ostvarivanja. Imajući u vidu da se radi o sistemskom zakonu kojim se uređuju prava radnika i ostvarivanje tih prava, Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem, prema kome se pokretanjem postupka za mirno rješavanje radnog spora odnosno podnošenjem tužbe nadležnom sudu prekidaju rokovi zastare, nije narušen nijedan ustavni princip, već naprotiv da je ovo propisivanje saglasno ovlašćenjima iz člana 49. stav 2. Ustava, prema kome se zakonom propisuje način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. S tim u vezi, Sud je imao u vidu da radni odnos nije odnos u smislu obligacionog prava, već statusni odnos uspostavljen ugovorom o radu, kao ugovorom "sui generis", na osnovu kojeg se uspostavljaju odnosi između radnika i poslodavca odnosno ostvaruju prava i obaveze iz rada i po osnovu rada. Imajući u vidu da se radi o pravnom poslu kod kojeg je predmet rad odnosno osnova obavljanja tog posla mora biti izvršeni rad, a ima obilježja pravnog posla za koji se dobrovoljno zasniva radni odnos zaključenjem ugovora o radu, shodno Zakonu o radu, Sud je utvrdio da nema osnova za tvrdnju da je osporena odredba člana 201. stav 6. Zakona o radu nesaglasna sa članom 5. stav 1. alineja 4. Ustava Republike Srpske. Pri tome, Ustavni sud, saglasno odredbama člana 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje da li je na drugačiji način od propisanog trebalo utvrditi rok zastarijevanja, jer je to pitanje ocjene cjelishodnosti pojedinog rješenja i u nadležnosti je zakonodavnog organa. Takođe, Ustavni sud, saglasno članu 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje međusobnu saglasnost odredaba dva zakona, u ovom slučaju osporenih odredaba Zakona o radu sa odredbama člana 370. Zakona o obligacionim odnosima. U odnosu na navode predlača da osporeni član Zakona o radu nije u skladu sa članom 3. Direktive 2008/52/ES Evropskog parlamenta i Savjeta od 21. maja 2008. godine o određenim aspektima medijacije u građanskim i privrednim sporovima, Sud je konstatatovao da ova direktiva nema karakter potvrđenog međunarodnog ugovora te da Sud, u smislu člana 115. Ustava nema ustavnopravnog osnova da vrši ocjenu saglasnosti osporenog člana Zakona sa navedenom direktivom.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-32/16 22. februara 2017. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.
IRENA MOJOVIĆ
sudija Ustavnog suda Republike Srpske Na osnovu odredbi člana 31.stav 4, 5 i 6. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske br.114/12, 29/13 i 90/14), nakon mog glasanja protiv Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-32/16, izdvajam i obrazlažem sljedeće:
IZDVOJENO MIŠLJENJE
Na Odluku broj U–32/16 od 30. novembra 2016.godine, kojim se odbija prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 201. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16 u daljnjem tekstu : Zakon).
Mišljenje se odnosi na dio razloga odluke i Odluku kao u izreci, u datom tumačenju i ocjeni ustavnosti odredbe člana 201. stav 5. Zakona, kojom je propisano da tužbu za zaštitu prava (iz stava 4.ovog člana) radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa. Dati razlozi, po mom mišljenju, nisu mogli biti osnov za odluku Suda u odnosu na ovu odredbu.
Postupak tumačenja prava se sastoji od utvrđivanja jezičkog značenja, utvrđivanja pravog značenja logičkim, sistemskim, ustavnim, istorijskim, sociološkim, komparativnim i ciljnim (teleološkim) tumačenjem. Prema pretežnom shvatanju jezičko tumačenje je osnovno, a ostale metode služe za provjeru, dopunu ili korektiv. Logičko tumačenje u širem smislu (analogija, argumentum a contrario i druge metode) služi popunjavanju pravnih praznina. Sistemsko je tumačenje utvrđivanje značenja pravne norme na osnovu njezine povezanosti sa svim ostalim normama pravnoga sistema i mjesta koje u njemu ima. Komparativno tumačenje provodi se uspoređivanjem sličnih jezičkih izraza, normativnih rješenja, njihovih značenja i praktičnih posljedica u više pravnih sistema. Teleološkim tumačenjem utvrđuje se pravo značenje pravne norme na osnovu njenog cilja; danas mu se pridaje odlučujuća važnost.
Mišljenja sam da ovu osporenu odredbu, prvenstveno, treba tumačiti jezički, onako kako je napisana, a to je da se ona odnosi na slučajeve kada je predmet spora prije podnošenja tužbe nije već riješen u postupku mirnog rješavanja spora pred organom nadležnim za mirenje u oblasti radnih odnosa. Ako radnik na osnovu istog činjeničnog i pravnog stanja, nakon dobijenog rješenja o mirenju u zakonskom roku podnese tužbu, iako je već isto pitanje riješeno mirenjem, sud će istu tužbu odbaciti kao „res iudicata“ u smislu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13). Dakle, radnik, svakako, može da podnese tužbu u zakonskom roku u slučaju kada u okviru tog roka nije završeno mirenje. Ne može se tumačiti restriktivno, tako da radnik nema pravo da podnese tužbu ako nije ispunio uslov da obavezno podnese prijedlog za mirenje. Sistemskim tumačenjem ove odredbe, imajući u vidu da je prema članu 2. stav 2. Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 91/16), kojim je propisano da je mirno rješavanje radnih sporova dobrovoljno (što je po samoj svojoj prirodi dobrovoljno i sporazumno), takođe se dolazi do istog tumačenja.Istorijsko tumačenje ovdje nije odlučujuće, ali treba imati u vidu istaknuto višedecenijsko posebno izraženo poštovanje ljudskih prava na osnovu Ustava, zakona i drugih propisa na području Republike Srpske, na koje su se ranije odnosili propisi ranije SRBiH i Jugoslavije, koje je i ranije bilo saglasno Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Mišljenja sam da treba imati u vidu ustavno tumačenje, pošto je prema članu 5. stav 1. tačka 3. Ustava Republika Srpska zasnovana na socijalnoj pravdi. Ciljno tumačenje takođe dovodi do zaključka, da je u ovoj odredbi očigledan cilj zakona da se uvede reforma u pogledu smanjenja troškova parničnog postupka putem jačanja alternativnog načina rješavanja sporova, koji način podrazumijeva dobrovoljnost, te procesnu fleksibilnost.Moguće je naći u drugim zemljama drugačije propise prema kojima se građani obavezuju na mirenje prije podnošenja tužbe, ali zakonodavac u Republici Srpskoj nije imao tako restriktivan cilj.To očigledno proizlazi iz odredbe člana 201. stav1. Zakona o radu, prema kojoj radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Iz sadržaja ove odredbe i jezičko-pravne formulacije, u kojoj je potenciran veznik „ili“ , daje jasno tumačenje da radnik ima pravo izbora da li će radi zaštite svog prava upotrebiti jednu ili drugu propisanu mogućnost. Na osnovu navedenog, mišljenja sam da odredba člana 201. stav 5. Zakona ne propisuje obavezu radnika da prije podnošenja tužbe podnese zahtjev nadležnom organu – Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova, jer to ne proizlazi iz navedenog tumačenja ove odredbe.
Banja Luka, 28.02.2017.godine Irena Mojović, sudija, s.r.
IZDVOJENO MIŠLJENJE
sudije Zlatka Kulenovića u predmetu Ustavnog suda Republike Srpske broj U-32/16 Ovo mišljenje dajem na osnovu odredbe člana 14. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 104/11 i 92/12, u daljem tekstu: „Zakon“), i člana 31. stavovi 5. i 6. Poslovnika o radu Ustavnog suda RS („Službeni glasnik RS“ broj 114/12 i 29/13).
Mišljenje se odnosi na odluku iz izreke i obrazloženje u pogledu odredaba člana 201.stavovi 5 i 6. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 1/16, u daljem tekstu: ZR) Prijedlogom Saveza sindikata RS, tražena je ocjena ustavnosti cjelokupne odredbe člana 201. ZR u odnosu na odredbe članova 16. i 48. Ustava RS. Inicijativom i dopunom inicijative koju je podnijelo Pravobranilaštvo RS, sjedište zamjenika Foča, traži se ocjena ustavnosti odredbe stava 6. člana 201. ZR u odnosu na odredbu člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava RS.
Nakon pripajanja inicijative prijedogu radi vođenja jedinstvenog postupka, Sud je na sjednici od 22.02.2017. godine većinom glasova odbio prijedlog, našavši da odredbom člana 201. ZR, kao cjelina, nije povrijeđen Ustav RS.
Protivim se većinskom stavu Suda da odredbom stava 6. člana 201. ZR nije povrijeđen Ustav RS, jer smatram da je tom odredbom ZR povrijeđena odredba člana 5. alineja 4. Ustava RS. S druge strane, saglasan sam sa stanovištem Suda da odredbama stavova 1.-5 člana 201. ZR nije povrijeđen Ustav RS. Međutim, smatram da razlozi obrazloženja odluke u odnosu na odredbu stava 5. tog člana ZR nisu dovoljno jasni, te da ih je trebalo dati u svjetlu sadržaja odredaba stavova 1.- 4. tog člana ZR.
Odredbom stava 3. člana 201. ZR je propisano da prijedlog za mirno rješavanje radnog spora može podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od 3 (tri) mjeseca od dana učinjene povrede Odredbom stava 4. člana 201. ZR je propisano da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava najkasnije u roku od 6 (šest) mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede.
Odredbom stava 6. člana 201. ZR rokovi za pokretanje postupka mirnog rješavanja radnog spora i za podnošenje tužbe sudu su propisani kao rokovi zastarjelosti, na način da se pokretanjem postupka iz stava 3. i 4. tog zakona prekidaju rokovi „zastare“.
Inicijativom Pravobranilaštva RS, sjedište zamjenika u Foči, i dopunom inicijative, upravo se osporavalo ovakvo propisivanje rokova kao roka zastarjelosti, tvrdnjom da to ne mogu biti rokovi zastarjelosti, već isključivo prekluzivni rokovi, a dati su i valjani teorijskopravni razlozi razlikovanja roka na rok zastarjelosti i prekluzivni rok, a ti razlozi su osnovano ukazivali na povredu odredbe člana 5. alineja 4. Ustava RS.
Smatram da to nisu, niti mogu biti rokovi zastarjelosti (zastarijevanja), već da su to isključivo prekluzivni rokovi.
Naime, kod roka zastarjelosti, nadležni organ (ovdje Agencija za mirno rješavanje spora ili redovni sud) na protek tog roka ne pazi po službenoj dužnosti, već isključivo po prigovoru druge strane. U postupku pred redovnim sudom, prigovor zastarjelosti se može iznositi samo pred prvostepenim sudom, a ne i u žalbi, ukoliko to nije prethodno učinjeno pred prvostepenim sudom (član 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku). Stoga, ukoliko druga strana ne iznese ovaj prigovor, nadležni organ (Agencija za mirno rješavanje sporova ili redovni sud) je dužan sprovesti postupak do kraja, bez obzira što je zastarjelost eventualno nastupila u času pokretanja postupka. Ukoliko se prigovor zastarjelosti ipak iznese, tada se gubi samo pravo na odlučivanje o zahtjevu, a obaveza u materijalnopravnom smislu prerasta u prirodnu (naturalnu) obavezu, a njeno ispunjenje zavisi od volje dužnika (ovdje poslodavca). Ukoliko je dužnik (poslodavac) ipak ispuni, on nema pravo na vraćanje datog No, kod prekluzivnog roka pravna situacija i posljedice su potpuno drugačije. Istekom prekluzivnog roka, gubi se ne samo pravo na odluku nadležnog organa (ovdje Agencija za mirno rješavanje spora ili sud), već se gubi i sâmo pravo, u materijalnom smislu. Potom, na prekluzivne rokove nadležni organ pazi po službenoj dužnosti. Ukoliko poslodavac kao suprotstavljena strana radniku po proteku za radnika prekluzivnog roka, ipak ispuni traženu obavezu, on tada ima pravo od radnika zahtijevati vraćanje ispunjenog (datog), jer je na strani radnika došlo do sticanja bez pravnog osnova. Prekluzivni rok se ni pod kojiim uslovima ne može prekidati, niti može ponovo početi da teče, a na prekluzivni rok nemaju dejstvo ni pravila o zastoju. Prekluzivni rokovi se određuju u onim granama prava i za one pravne institute gdje je riječ o preobražajnim (konstitutivnim) pravima (zahtjevima), a radni spor je upravo takve pravne prirode. Kako nema nikakve sumnje da je prekluzivni rok isključivo materijalnopravne prirode, to njegovo propuštanje - u konkretnom slučaju- vodi odbijanju prijedloga za mirno rješavanje spora ili odbijanju tužbenog zahtjeva pred redovnim sudom. U pravnoj teoriji ali i praksi sudova, još uvijek nema potpune saglasnosti da li u slučaju nastupanja prekluzije tužbeni zahtjev treba odbiti zbog materijalnopravne prirode roka, ili pak tužbu treba odbaciti kao neblagovremenu, primjenom pravila parničnog procesnog prava. Medjutim, to pitanje sada ovdje nije relevantno, uz napomenu da sam mišljenja da u eventualnom sukobu pravila procesnog i materijalnog zakona, ukoliko se tiču istog pravnog pitanja, pretežu pravila materijalnog zakona.
Imajući u vidu ove osnovne razlike karakteristika roka zastarjelosti i prekluzivnog roka, mišljenja sam da je inicijativom osnovano osporeno normiranje rokova iz stava 6. člana 201. ZR kao rokova zastarjelosti, a da je obrazloženjem odluke Suda došlo do pogrešne interpretacije razloga inicijative i posljedično- nepravilno je zaključeno da je osporena norma saglasna odredbi člana 49. stav 2. Ustava RS, jer da je riječ o roku zastarjelosti i da se razlozi inicijative u bitnom dijelu svode na to da podnosilac inicijative osporava ovu odredbu ZR tvrdnjom da jena način drugačiji od propisanog trebalo utvrditi rok zastarjelosti, koje pitanje nije u nadležnosti Suda, u smislu odredbe člana 115. Ustava RS, jer da je to pitanje ocjene cjelishodnosti pojedinog rješenja i u nadležnosti je zakonodavnog organa.
Naprotiv, incijativom je osnovano osporeno propisivanje pravne prirode i dejstva rokova iz stava 6. člana 201. ZR, kao rokova zastarjelosti, umjesto kao prekluzivne rokove. Iz razloga inicijative ne mogu zaključiti da podnosilac incijative smatra da ih je kao rokove „zastarjelosti“ trebalo drugačije propisati.
U dijelu relevantnom za ovaj predmet, vladavinu prava treba shvatiti kao vladavinu pravnog poretka koji ima određena svojstva. Jedno od tih svojstava je i jemstvo pravne sigurnosti, koje treba da se izražava. između ostalog, kroz „kvalitet zakona“, tj. zakon koji je na pravnoj snazi treba da zadovolji kriterije opštosti, određenosti, postojanosti i pravednosti, koja se može definisati kao unutrašnja moralna vrijednost, koji kriteriji su vezani za pojam pravne sigurnosti. Cijeneći da je osporena norma očigledno izašla iz ovih granica, time što je nepobitno prekluzivne rokove protivustavno propisala kao rokove zastarjelosti, a takođe protivustavno omogućavajući njihov prekid, koja obilježja se ne mogu pripisati prekluzivnom roku, smatram da je odredbom člana 201. stav 6. ZR došlo do povrede člana 5.alineja 4. Ustava RS, koja propisuje da se ustavno uređenje Republike temelji na vladavini prava.
U pogledu odlučivanja suda u odnosu na stav 5. člana 201. glasao sam saglasno većini Suda. Međutim, smatram da razlozi obrazloženja u ovom dijelu nisu dovoljno jasni i da ih je trebalo dati u vezi sa sadržajem stavova 1., 3. i 4. člana 201. ZR.
Prvenstveno, treba obratiti pažnju na sadržaj odredbe stava 1. tog člana. Njime se savim jasno, određeno i van svake sumnje propisuje da radi zaštite prava koje mu je poslodavac povrijedio, radnik može podnijeti prijedlog za mirno rješavanje spora ili tužbu nadležnom sudu. Sa aspekta gramatičkog tumačenja pravne norme, veznik „ili“ van svake sumnje, određuje da radnik ima pravo alternative (izbora)- da li će zaštitu prava tražiti pred (ovdje) Agencijom za mirno rješavanje radnih sporova, ili podnošenjem tužbe redovnom sudu. Sadržaj ove norme ne obavezuje radnika da prvo pokrene postupak mirnog rješavanja spora, a potom, za slučaj neuspjeha (nezaključivanjem sporazuma), da podnese tužbu redovnom sudu. Veoma važna karakteristika ove odredbe je i to da ona ima značaj osnovnog, opšteg pravila.Naravno, nije nemoguće, ali mi se ukazuje nesvrsishodnim pokretanje oba postupka paralelno.
Odredbe stavova 3. i 4. propisuju rokove (protek vremena) u kome se svaki od postupaka može pokrenuti (vidjeti tačku 6. ovog izdvojenog mišljenja). Zajednička kaarakteristika oba roka je da imaju istovjetni početak- dan učinjene povrede, odnosno dan saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Uočava se i nedosljednost zakonodavca kod propisivanja roka iz stava 4., jer taj rok ima vremenski određeno trajanje- 6 mjeseci, ali ne mora početi da teče istog momenta, jer je propisano da ovaj počinje teći ili od dana učinjene povrede ili od dana saznanja za povredu, koji događaji se ne moraju desiti istovremeno.
Odredbom stava 5. člana 201. je propisano da se tužba iz stava 4. može podnijeti „...ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa“. Ovakva formulacija može dovesti do zaključka da postupak mirnog rješavanja spora jeste vođen, ali da je izostala odluka (sporazum), ili da tog postupka nije uopšte bilo, već da je direktno tražena sudska zaštita. Za prvu situaciju, može se osnovano postaviti pitanje ili istaći prigovor- šta znači „rješavanje postupka“? U svjetlu važeće legislative u Republici Srpskoj, postupak mirnog rješavanja spora se završava (rješava) zaključenjem sporazuma ili donošenjem zaključka o obustavi postupka.
Smatram da ova norma nema za cilj obavezivanje radnika da prethodno pokrene postupak mirnog rješavanja spora, a tek potom, ukoliko taj postupak ne bude riješen sporazumom radnika i poslodavca, da može podnijeti tužbu redovnom sudu. Dakle, ova norma nije izuzetak od opšteg pravila iz stava 1., jer tako ne glasi, niti je njen ratio uslovljavanje sudskog postupka prethodnim vođenjem postupka mirnog rješavanja spora. Da je namjera zakonodavca bila da sudski postupak uslovi prethodnim, obaveznim pokretanjem postupka mirnog rješavanja spora, tada bi ova odredba bila izuzetak od opšteg pravila iz stava 1. i njeno sadržajno određenje moralo bi biti takvo da se van svake razumne sumnje vidi da je riječ o izuzetku od opšte norme.
Smatram da odredbu iz stava 5. člana 201. ZR nije moguće smatrati, pa ni tumačiti kao izuzetak od stava 1., na način da je obavezno prvo pokrenuti postupak mirnog rješavanja spora, pa tek potom pokrenuti sudski postupak, naročito iz razloga načina propisivanja rokova iz stavova 3. i 4. tog člana ZR.
Kako je već rečeno, ti rokovi imaju identičan momenat početka toka. Stoga, ukoliko pokretanju sudskog postupka obavezno prethodi pokretanje postupka mirnog rješavanja spora, na što samo naizgled ukazuje odredba stava 5., rokovi iz stavova 3 i 4. ne mogu imati istovjetni početak, dakle oba ne mogu istovremeno početi da teku; morao bi biti propisan imperativni rok okončanja postupa mirnog rješavanja spora, te bi rok za podnošenje tužbe morao biti propisan tako da počinje teći tek nakon isteka roka u kome se postupak mirnog rješavanja spora mora okončati. Ništa od ovoga nema u sadržaju odredbe člana 201. ZR.
Štaviše, vodeći računa da su rokovi iz stavova 3. i 4 člana 201. ZR prekluzivni, pa se ne mogu mijenjati (skraćivanjem, produženjem, prekidom ili zastojem) osim novelom zakona, to ukoliko bi se stav 5. shvatio kao izuzetak od opšteg pravila iz stava 1., dolazi se u situaciju da je upravo odredbom stava 5. rok iz stava 4. skraćen na štetu radnika, obzirom da, kako je već rečeno - oba roka počinju teći istovremeno.
S druge strane, zakonodavac je ovlašten zakonom propisati obavezu prethodnog vođenja nekog alternativnog rješavanja spora (medijacija, mirno rješavanje, vansudsko poravnanje- generalno- ADR/ARS postupak) prije nego što stranka zatraži sudsku zaštitu. To predstavlja ograničenje, ali nije isključenje prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. EKLJP i člana 16 stav 1. Ustava RS. Da bi to ograničenje bilo saglasno pravu na pristup sudu, koje nije apsolutnog karaktera, ono mora biti jasno i precizno propisano zakonom, mora imati legitimni cilj i mora obezbjeđivati pravični balans između ograničenja i cilja koji se želi postići. Osporenoj normi iz stava 5. člana 201. ZR očigledno nedostaje prvi element- (jasna) propisanost zakonom, usljed čega ta odredba nema karakter izuzetka od stava 1., niti je bilo kakav uslov koji se mora ispuniti prije podnošenja tužbe sudu.
Mirno rješavanje spora ima nekoliko prednosti u odnosu na sudski postupak- tim postupcima se sudovi rasterećuju, trajanje postupka je kraće, ne postoji sistem pravnog lijeka protiv odluke (zaključak, sporazum) i odluka (sporazum postignut u tom postupku) ima snagu izvršne isprave. Svakako da se propisivanjem obaveznosti prethodnog vođenja postupka mirnog rješavanja spora, krši osnovni princip mirnog rješavanja spora, a to je dobrovoljnost. Jasno je- ako je zakonom naloženo vođenje ovog postupka, on više nije dobrovoljan.
Stoga, ukoliko je zakonodavac htio da postupak mirnog rješavanja spora uvede kao obavezu, prije pokretanja sudskog postupka, tada je morao da to jasno propiše, nije mogao ustanoviti opšte pravilo na način kako ga je propisao u stavu 1., a rokove iz stava 3. i 4. je morao i mogao da propiše na način kako sam to već iznio. Imajući u vidu da su pravila mirnog rješavanja spora u Republici Srpskoj definisana tako da su izvjesni rokovi (npr. za izjašnjenje na prijedlog, za sačinjavanje izvještaja o sprovedenom postupku, za odgovor na prijedlog, rok zakazivanja rasprave, sačinjavanje prijedloga, rok potpisivanja prijedloga i drugo) instruktivnog, a ne imperativnog karaktera, jer ne sadrže nikakav propis o posljedicama njihovog propuštanja, smatram da je postupak mirnog rješavanja spora u smislu odredbe stava 1. i 5. člana 201. ZR ostao u sferi prava radnika na izbor postupka koji će pokrenuti (stav 1.) i taj postupak ni u čemu nije obavezan, tj. nije nikakav prethodni uslov koji mora biti ispunjen da bi se mogao voditi postupak pred redovnim sudom. Pri tome, mišljenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS, na koje se prijedlogom ukazuje, pa čak i Obrazloženje Vlade RS, kao predlagača ZR, nema nikakav pravni značaj u postupku ocjene ustavnosti zakona. Stoga, odredba stava 5. člana 201. ZR je nepotrebna, višak je. No, „nepotrebnost“ ove odredbe, njena suvišnost, je zbog toga ne čini nesaglasnom sa Ustavom RS, pogotovo ne sa odredbama članova 16. i 48. Ustava RS, na koje se predlagač poziva. Po mom mišljenju, pravilno razumijevanje i tumačenje ove odredbe je da pravo radnika da sud odluči o njegovom tužbenom zahtjevu nije ničim uslovljeno ili ograničeno, osim naravno prekluzivnim rokom podnošenja tužbe iz stava 4. člana 201. ZR.
Zlatko Kulenović, sudija, s.r.