Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 120. stav 3. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16) u dijelu koji glasi: „i advokatskom društvu“, te stav 4. istog člana u dijelu koji glasi: „osim ako je to pravno lice advokatsko ortačko društvo ili advokatsko društvo“ nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 80/15). Utvrđuje se da član 173. stav 1. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16) u dijelu koji glasi: „i advokatsko društvo“, „se stručno osposobljavati“ i „stručne pravne poslove“, nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 80/15). Utvrđuje se da član 201. stav 2. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 80/15). Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti člana 64. tačka 5, člana 65. tačka 4, člana 103. tačka 3, člana 120. stav 2, člana 122, člana 151. stav 2. tačka 6. i člana 218. stav 4. tačka 5. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16).
Odluka donesena 28. 06. 2017.
Predmeti (1)
U-74/16
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
28. 06. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 60. stav 1. tačke a) i b) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 28. juna 2017. godine, donioje
ODLUKU
Utvrđuje se da član 120. stav 3. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16) u dijelu koji glasi: „i advokatskom društvu“, te stav 4. istog člana u dijelu koji glasi: „osim ako je to pravno lice advokatsko ortačko društvo ili advokatsko društvo“ nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 80/15).
Utvrđuje se da član 173. stav 1. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16) u dijelu koji glasi: „i advokatsko društvo“, „se stručno osposobljavati“ i „stručne pravne poslove“, nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 80/15).
Utvrđuje se da član 201. stav 2. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” 80/15).
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti člana 64. tačka 5, člana 65. tačka 4, člana 103. tačka 3, člana 120. stav 2, člana 122, člana 151. stav 2. tačka 6. i člana 218. stav 4. tačka 5. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16).
Obrazloženje
„Advokatska firma Sajić“, ortačko društvo iz Banjaluke, podnijelo je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) prijedlog za utvrđivanje neustavnosti i nezakonitosti Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16) (u daljem tekstu: Statut). Prijedlogom se, u suštini, osporavaju odredbe člana 64. tačka 5, člana 65. tačka 4, člana 103. tačka 3, člana 120. stav 2, 3. i 4, člana 122, člana 151. stav 2. tačka 6, člana 173. stav 1, člana 218. stav 4. tačka 5. Statuta. Predlagač ističe da su odredbe člana 64. tačka 5, člana 65. stav 4, te člana 103. stav 3. u suprotnosti sa zagarantovanim principima iz člana 10, 21, stav 3. člana 25, 34, 45. i 48. Ustava. Ističe da ograničavanje prava advokata da bude član organa političke stranke ili pokreta, u smislu odredaba člana 64. tačka 5, člana 65. stav 4, te člana 103. stav 3. Statuta, ne služi svrsi obezbjeđenja nezavisnosti advokature, niti osigurava političku neutralnost, već isključivo ugrožava i ograničava slobodu pojedinca. Predlagač smatra da, u kontekstu različitosti definicije i ciljeva političkih stranaka u odnosu na pokrete, nije opravdano njihovo poistovjećivanje kada je osporena zabrana u pitanju, kao i da nije jasno zašto donosilac Statuta predmetnu zabranu ne predviđa i za članove interesnih grupa, organizacija ili udruženja, te šta je cilj ovakvog propisivanja.
Nadalje, prijedlogom se ističe da je propisivanje iz člana 120. stav 2. Statuta u suprotnosti sa garancijama iz člana 52. Ustava. Naime, utvrđivanje zabrane advokatima da obavljaju drugu registrovanu djelatnost znači, bezrazložno, ograničavanje slobodnog preduzetništva, i pored toga što su stavom 1. člana 120. Statuta date dovoljne garancije za očuvanje ugleda advokature. Predlagač sugeriše određenu dopunu osporenog stava 2. člana 120. smatrajući da bi tako dopunjena odredba bila „prihvatljiva“. Bez dodatnog obrazlaganja ukazano je na neusaglašenost stava 3. člana 120. sa članovima 23. i 66. Zakona o advokaturi, te na slično odstupanje od zakonskog teksta u osporenom članu 173. stav 1. Statuta. Isto tako, ukazuje se na nezakonitost propisivanja prema kome je Statutom, za razliku od Zakona, dozvoljeno svim oblicima organizovanja advokata da zaključe ugovore sa licima koja će se stručno osposobljavati. Takođe, predlagač ističe da je stav 4. člana 120. (prijedlogom pogrešno označen kao član 122) u suprotnosti sa članom 23. stav 4. Zakona koji, između ostalog, propisuje zabranu advokatu da bude zastupnik, direktor, te član upravnog odbora pravnog lica, dok osporeni stav 4. člana 120. iz ove zabrana izuzima pravna lica advokatsko ortačko društvo i advokatsko drušvo. Navodi se da je predmetno propisivanje isključivo u funkciji nametanja ograničenja i selektivne zabrane, kao i da je neustavno i nazakonito normiranje kojim se licu onemogućava vršenje neke funkcije zbog bavljenja određenom profesijom, odnosno da mu se, iz istog razloga, uskraćuje pravo na političko angažovanje. S obzirom na navedeno, predlagač smatra da osporeni stav 4. člana 120. Statuta nema uporište u principima garantovanim čl. 10, 33, 39. i 48. Ustava.
Isto tako, navodi da član 122. Statuta, iako uređuje na istovjetan način kao i Zakon (član 25), podrazumijeva miješanje organa vlasti (ministarstva pravde) i Advokatske komore u slobodu advokata da sa klijentom dogovara naknadu, odnosno nagradu za svoj rad, što je suprotno garancijama iz člana 131. Ustava, te načelu slobodne konkurencije. Predlagač smatra da je normiranje člana 218. stav 4. tačka 5. osporenog akta neusklađeno sa ovakvim propisivanjem Statuta i Zakona.
Nadalje, predlagač ističe da član 151. stav 2. tačka 6. Statuta nije u skladu sa odredbama člana 71. st. 3. i 4. i člana 79. stav 2. Zakona. Dodatno, traži da Sud „ispita“ osporenu odredbu i zbog toga što relevantnu obavezu utvrđuje za advokatska ortačka društva, ali ne i za advokatska društva sa ograničenom odgovornošću.
Predlagač podvlači da normiranje iz člana 94. stav 1. Zakona, suprotno članu 108. stav 1. Ustava, nije dosljedno poštovano prilikom donošenja osporenog statuta.
Takođe, predlaže da Sud, do donošenja konačne odluke, obustavi primjenu osporenih članova Statuta.
Tihomir Đukić iz Majevca, Doboj, dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 201. stav 2. Statuta Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/16). U inicijativi se navodi da osporena odluka nije u saglasnosti sa članovima 10. i 39. st. 1. i 3. Ustava Republike Srpske, članom 2. stav 4. Ustava Bosne i Hercegovine, članovima 19. i 22. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16), članovima 2. i 6. stav 1. tačka a) Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hecegovine“ broj 59/2009), te članom 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) i članom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju. Davalac inicijative ističe da Komora nema ovlašćenje da, prilikom upisa u imenik advokata, različito tretira kandidate koji ispunjavaju uslove za upis predviđene članom 6. Zakona o advokaturi, zbog čega je osporenim propisivanjem narušen princip zabrane diskriminacije. U kontekstu garancija iz člana 10. Ustava ističe se da osporena odredba Statuta stavlja stručne saradnike za pravne poslove koji su kandidati za upis u Imenik advokata u privilegovan položaj u odnosu na sve ostale kandidate. Zakon, isto tako, ne daje ovlašćenje Advokatskoj komori da odredi različit iznos troškova upisa, ili da utvrdi oslobađanje od plaćanja istih, po osnovu činjenice da su kandidati za upis kompletan staž proveli kod advokata. U kontekstu navoda o prekoračenju povjerenih javnih ovlašćenja od strane Advokatske komore Republike Srpske, davalac inicijative elaborira da je oslobađanje od plaćanja troškova upisa ali i neprimjerenost visine troškova upisa u imenik advokata diskriminatornog karaktera, kao i da sprečava konkurenciju, dok troškovi upisa, praktično, postaju dopunski uslov za obavljanje advokatske djelatnosti.
Rješenjem Suda broj U-74/16 od 29. marta 2017. godine spojeni su postupci po prijedlogu broj U-74/16 i inicijativi broj U-92/16, te je odlučeno da se vodi jedinstven postupak pod brojem U-74/16.
U odgovoru na navode iz prijedloga u predmetu broj U-74/16 koji je Sudu dostavila Advokatska komora Republike Srpske ističe se da su isti neosnovani, te da se njima proizvoljno i nepotpuno tumače odredbe Ustava i Zakona koji se osporava. Obrazlažući ovakav stav, navode da je donosilac osporenog akta ostao u okviru svojih ovlašćenja propisujući kao u članu 64. tačka 5, članu 65. tačka 4. i članu 103. tačka 3. Statuta, jer istim nije ograničio samostalnost i nezavisnost advokature, već naprotiv omogućio realizaciju ovih principa i to sprječavajući mogući sukob interesa izabranih predstavnika. U pogledu navoda kojima se osporava član 120. st. 2, 3. i 4. Statuta, u odgovoru se ističe da su isti, takođe, neosnovani, te da su rezultat parcijalnog interpretiranja relevantih odredaba Zakona o advokaturi i Statuta. Ukazuje se da su, u smislu člana 10. Ustava, neosnovani navodi predlagača o nejednakom položaju advokata u odnosu na ostale građane, kada je u pitanju obavljanje druge registrovane djelatnosti, te mogućnost istovremenog zasnivanja drugog radnog odnosa, budući da se radi o različitim subjektima prava koji se nalaze u različitim situacijama. Nadalje, ističe se da je predmetno propisivanje, isto tako, u funkciji sprečavanja mogućeg sukoba interesa, kao i da je, jednako kao i osporena odredba člana 173. stav 1, uslovljena i propisivanjem iz čl. 50, 55, 60. i 64. Zakona. Ostatak navoda iz prijedloga se, takođe, pobija argumentacijom kojim se ukazuje na njihovu neosnovanost, ali i nejasnost koje proizlaze iz nedosljednosti i parcijalnosti u tumačenju zakonskih i ustavnih odredaba.
U odgovoru Advokatske komore Republike Srpske u predmetu broj U-92/16 se, takođe, ističe neosnovanost navoda iz inicijative, te se predlaže njeno odbacivanje. Objašnjava se da je propisivanjem na način kao u osporenom članu 201. stav 2. Statuta donosilac akta stimulisao diplomirane pravnike da se bave advokatskim pozivom, zbog čega se ovdje radi o pozitivnoj „diskriminaciji“. Navodi se da osporena odredba garantuje jednakost u okviru iste kategorije subjekata prava, odnosno jednakost u okviru kategorije stručnih saradnika za pravne poslove kao kanditata za upis u Imenik Advokatske komore Republike Srpske, zbog čega smatraju da je osporeni član Statuta u saglasnosti sa čl. 10. i 39. Ustava, kao i sa članom 14. Konvencije, te članom 1. Protokola broj 12. uz Konvenciju.
Statut Advokatske komore Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 34/16) usvojila je, 19. marta 2016. godine, Skupština Advokatske komore Republike Srpske, na osnovu člana 88. stav 2. Zakona o advokaturi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 80/15). Osporenim odredbama Statuta propisano je: da se za predsjednika Advokatske komore Republike Srpske može kandidovati advokat koji ispunjava uslov da nije član organa političke stranke ili pokreta (član 64. tačka 5); da se za člana Izvršnog odbora Advokatske komore Republike Srpske, člana Komisije za kontrolu finansijskog i materijalnog položaja Advokatske komore Republike Srpske i za članove (glavnog disciplinskog tužioca, disciplinske tužioce, predsjednika i sudije disciplinskog suda) disciplinskih organa Advokatske komore Republike Srpske može kandidovati advokat koji ispunjava uslov da nije član organa političke stranke ili pokreta (član 65. tačka 4); da kandidat za izbor člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine iz Advokatske komore Republike Srpske iz reda advokata može biti advokat koji ispunjava uslov da nije član organa političke stranke ili pokreta (član 103. tačka 3); da advokat ne može imati drugu registrovanu samostalnu djelatnost, te da nema pravo da zasniva radni odnos, osim u advokatskom ortačkom društvu i advokatskom društvu upisanim u odgovarajuće imenike Advokatske komore Republike Srpske, kao i da ne može biti zastupnik, direktor ili član upravnog odbora u pravnom licu, osim ako je to pravno lice advokatsko ortačko društvo ili advokatsko društvo, predsjednik ili član izvršnog odbora banke, zastupnik državnog kapitala, stečajni upravnik, prokurista ili lice koje ima utvrđenu zabranu konkurencije, kao ni obavljati te poslove u bilo kojem obimu ili vršiti javnu dužnost koja je nespojiva sa advokatskom djelatnošću (član 120. st. 2, 3. i 4); da advokat ima pravo na nagradu i naknadu troškova za svoj rad u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj koju donosi Advokatska komora Republike Srpske, uz naknadnu saglasnost ministra pravde u Vladi Republike Srpske, kao i da se visina nagrade za rad advokata utvrđuje zavisno od vrste postupka, preduzete radnje, vrijednosti spora ili visine zaprijećene kazne, kao i drugih parametara utvrđenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj, dok je advokat dužan da stranki izda obračun nagrade za izvršene radnje pravne pomoći i naknade troškova za izdatke nastale u izvršenju i radi izvršenja tih radnji (član 122); da se advokatsko ortačko društvo osniva ugovorom koji, osim uslova propisanih zakonom kojim je uređeno osnivanje privrednih društava, mora da sadrži i odrednicu da pravnu pomoć u ime advokatskog ortačkog društva mogu pružati samo advokati članovi tog advokatskog ortačkog društva (član 151. stav 2. tačka 6); da advokati, zajednička advokatska kancelarija, advokatsko ortačko društvo i advokatsko društvo, mogu zaključiti ugovor o radu sa licem koje će se stručno osposobljavati, obavljati stručne pravne poslove, administrativne, tehničke, finansijske i druge slične poslove, a advokatsko ortačko društvo i advokatsko društvo mogu zaključiti ugovor o radu i sa advokatom (član 173 stav 1); da je stručni saradnik za pravne poslove koji je kandidat za upis u Imenik advokata Advokatske komore Republike Srpske oslobođen obaveze plaćanja troškova upisa iz člana 143. stav 1. ovog Statuta ako je prethodno bio advokatski pripravnik i ako je u svojstvu stručnog saradnika za pravne poslove bio u radnom odnosu u trajanju ne kraćem od dvije godine sa advokatom ili zajedničkom advokatskom kancelarijom ili advokatskim ortačkim društvom ili advokatskim društvom koji imaju sjedište u Republici Srpskoj (član 201. stav 2). Ustavom Republike Srpske je utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na vladavini prava, te na parlamentarnoj demokratiji i podjeli vlasti (član 5. stav 1. alineje 4. i 7); da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10); da građani imaju pravo da učestvuju u obavljanju javnih poslova i da pod jednakim uslovima budu primljeni u javnu službu (član 33); da se građaninu garantuje sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i pravo upotrebe svog jezika i pisma, kao i da niko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti (član 34); da svako ima pravo na rad i slobodu rada i da je svako slobodan u izboru zanimanja i zaposlenja i da mu je pod jednakim uslovima dostupno radno mjesto i funkcija (član 39. st. 1. i 3); da je svako je dužan da se pridržava Ustava i zakona (član 45. stav 1); da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti (član 48 stav 1); da se slobodno preduzetništvo može zakonom ograničiti radi zaštite interesa Republike, čovjekove okoline, zdravlja i bezbjednosti ljudi (član 52. stav 1); da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora i sistem javnih službi (član 68. Ustava koji je zamijenjen Amandmanom XXXII tač. 5, 6. i 11); da se državna vlast u Republici organizuje na načelu podjele vlasti (član 69. stav 1); da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, te da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom (član 108); da je advokatura samostalna i nezavisna djelatnost i služba koja pruža pravnu pomoć, a da se organizacija i rad advokature uređuje zakonom (član 131). Članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda utvrđeno je da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Članom 1. Protokola broj 12 uz ovu konvenciju, utvrđeno je da će se svako pravo koje zakon predviđa ostvariti bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, imovini, rođenju ili drugom statusu, a da javne vlasti neće ni prema kome vršiti diskriminaciju po pomenutim osnovima.
Sud je, takođe, uzeo u obzir da je Zakonom o advokaturi Republike Srpske propisano: da je advokatura nezavisna i samostalna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima (član 2. stav 1); da je stručni saradnik za pravne poslove diplomirani pravnik koji je položio pravosudni ispit, koji je sa advokatom ili zajedničkom advokatskom kancelarijom ili advokatskim ortačkim društvom, kao poslodavcem, zasnovao radni odnos radi obavljanja pravnih poslova iz djelatnosti poslodavca, a radi dodatnog stručnog osposobljavanja za rad u advokaturi ili pravosuđu i koji je upisan u imenik advokatskih stručnih saradnika za pravne poslove Advokatske komore (član 4. tačka 18); da je advokatski pripravnik diplomirani pravnik koji se obavljanjem pripravničkog staža kod advokata ili u zajedničkoj advokatskoj kancelariji ili advokatskom ortačkom društvu osposobljava za rad u advokaturi i pravosuđu i koji je upisan u imenik advokatskih pripravnika Advokatske komore (član 4. tačka 20); da pravo upisa u imenik advokata ima lice koje ispunjava sljedeće uslove: da je državljanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, da je diplomirao na pravnom fakultetu u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini, ili stekao zvanje diplomirani pravnik (240 ECTS bodova), ili da je diplomirao na bilo kojem pravnom fakultetu u SFR Jugoslaviji do 22. maja 1992. godine, a ako je diplomirao na pravnom fakultetu u stranoj državi, ovaj uslov stiče nakon priznanja te diplome u skladu sa propisima kojima je priznanje te diplome i stepena stručnog obrazovanja regulisano u Republici Srpskoj, da je položilo pravosudni ispit u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini ili u bivšoj SFR Jugoslaviji do 22. maja 1992. godine, a ako je pravosudni ispit položio u drugoj državi, ovaj uslov stiče nakon priznanja tog ispita u Republici Srpskoj, da je položilo advokatski ispit u Republici Srpskoj, da ima dvije godine radnog iskustva poslije položenog pravosudnog ispita na pravnim poslovima u advokaturi, pravosuđu, notarijatu, organima uprave ili u pravnom licu, da ima opštu zdravstvenu i potpunu poslovnu sposobnost, da nije osuđivan za krivično djelo koje bi ga činilo nedostojnim povjerenja za bavljenje advokaturom, da nije u radnom odnosu u trenutku upisa u imenik Advokatske komore, da ne obavlja registrovanu samostalnu djelatnost, da nema status zastupnika, direktora ili predsjednika upravnog odbora u pravnom licu, člana ili predsjednika izvršnog odbora banke, zastupnika državnog kapitala, stečajnog upravnika, prokuriste i lica koje ugovorom o radu ima utvrđenu zabranu konkurencije, da je dostojno za bavljenje advokaturom i da ima obezbijeđen radni prostor – kancelariju, pogodan za bavljenje advokaturom, koji ispunjava tehničke uslove u skladu sa aktom Advokatske komore (član 6. stav 1. tač.1‒12); da advokat ne može imati drugu registrovanu samostalnu djelatnost i da nema pravo da zasniva radni odnos, osim u advokatskom ortačkom društvu, kao i da advokat ne može biti zastupnik, direktor ili član upravnog odbora u pravnom licu, predsjednik ili član izvršnog odbora banke, zastupnik državnog kapitala, stečajni upravnik, prokurista ili lice koje ima utvrđenu zabranu konkurencije, kao ni obavljati te poslove u bilo kojem obimu ili vršiti javnu dužnost koja je nespojiva sa advokatskom djelatnošću, dok se Statutom i Kodeksom Advokatske komore detaljnije utvrđuju poslovi iz st. 2, 3, 4. i 5. ovog člana, a mogu se predvidjeti i drugi poslovi koji su nespojivi sa ugledom i nezavisnošću advokature (član 23. st. 2, 3, 4, i 6); da advokat ima pravo na nagradu i naknadu troškova za svoj rad, u skladu sa Tarifom koju donosi Advokatska komora, uz saglasnost ministra pravde, te da se visina nagrade za rad advokata utvrđuje zavisno od vrste postupka, preduzete radnje, vrijednosti spora ili visine zaprijećene kazne, kao i drugih parametara utvrđenih Tarifom, dok je advokat dužan da stranki izda obračun nagrade za izvršene radnje pravne pomoći i naknade troškova za izdatke nastale u izvršenju i radi izvršenja tih radnji (član 25); da advokati, zajednička advokatska kancelarija, advokatsko ortačko društvo i advokatsko društvo, mogu zaključivati ugovore o radu sa licima koja će obavljati administrativne, tehničke, finansijske i druge poslove, a advokatsko ortačko društvo može zaključiti ugovor o radu i sa advokatima, dok se u odnosu na prava i obaveze zaposlenih kod advokata, u zajedničkoj advokatskoj kancelariji, advokatskom ortačkom društvu i advokatskom društvu primjenjuju odredbe zakona i podzakonskih akata kojim se regulišu radni odnosi (član 66); da, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, stručni saradnik može izvršavati sve radnje u postupcima pred sudom prvog stepena i organima uprave koji odlučuju u prvom stepenu na osnovu izričite saglasnosti stranke koju zastupa njegov poslodavac, te da pred državnim, odnosno republičkim organom, sudom prvog stepena i organima uprave, stručni saradnik može da zamjenjuje samo svog poslodavca, kada je poslodavac punomoćnik stranke, ili kada poslodavac zamjenjuje drugog advokata kao punomoćnika, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano (član 71 st. 3. i 4); da ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, advokatski pripravnik pred državnim, odnosno republičkim organom, sudom prvog stepena ili organom uprave koji odlučuje u prvom stepenu, može da zamjenjuje samo poslodavca kod kojeg obavlja pripravnički staž, kao i u slučaju kada taj poslodavac zamjenjuje drugog advokata ili zajedničku advokatsku kancelariju ili advokatsko ortačko društvo (član 79. stav 2); da Skupština Advokatske komore donosi Statut i druge opšte akte Advokatske komore propisane zakonom i Statutom Advokatske komore (član 88); da Statut i drugi opšti akti Advokatske komore moraju biti u saglasnosti sa ovim zakonom (član 94. stav 1). Uzimajući u obzir navedeno Sud je utvrdio da je Skupština Advokatske komore Republike Srpske bila ovlašćena da donese osporeni statut kojim su, sa ciljem provođenja Zakona o advokaturi Republike Srpske, razrađene odredbe istog. Međutim, prema ocjeni Suda, preuzimajući članom 120. st. 3. i 4. i članom 173. stav 1. Statuta zakonski tekst člana 23. st. 3. i 4. i člana 66. stav 1, donosilac osporenog statuta je izmijenio smisao ovog zakonskog propisivanja, čime je uzrokovao nepouzdanost kada je primjena odredaba u pitanju. Svrha podzakonskog normiranja jeste u bližem razrađivanju norme hijerarhijski višeg akta, te je tako u konkretnom slučaju, kada je riječ o osporenom članu 120. st. 3. i 4, donosilac Statuta bio ovlašćen, samo, da detaljnije utvrdi poslove iz st. 2, 3, 4. i 5. člana 23. Zakona, te da, eventualno, predvidi druge poslove nespojive sa ugledom i nezavisnošću advokature (član 23. stav 6. Zakona). Ponavljanje zakonske norme, kao što je to slučaj u članu 120. st. 3. i 4. i članu 173. stav 1. Statuta, opravdano je isključivo zbog potrebe preciznijeg uređenja zakonske materije, pri čemu je neophodno da se ponavljanjem ne izmijeni suština preuzete odredbe, i to nezavisno od njene formalne ili materijalne perfektnosti. Argumentacija prema kojoj osporeno propisivanje proizlazi i iz drugih zakonskih normi (čl. 50, 55, 60. i 64) nije od ustavnopravnog interesa, jer je, iz predmeta regulisanja, evidentno da članom 120. st. 3. i 4. i članom 173. stav 1. Statuta nisu preuzimane, niti razrađivane pomenute norme, već isključivo član 23. st. 3. i 4. i član 66. stav 1. Zakona. Prema ocjeni Suda iz formulacije osporenog člana 120. st. 3. i 4. i osporenog člana 173. stav 1. Statuta nije nesumnjivo jasno da njima propisana prava i obaveze proističu iz preuzetih odredaba Zakona o advokaturi, zbog čega je istima narušena homogenost pravnog sistema, te su izvor nesigurnosti u primjeni prava. S obzirom, dakle, da osporeno propisivanje nije u funkciji izvršenja zakonske materije, već u istu interveniše, Sud je utvrdio da je, normirajući kao u članu 120. stav 3, u dijelu koji glasi: "i advokatskom društvu", te u stavu 4. istog člana u dijelu koji glasi: "osim ako je to pravno lice advokatsko ortačko društvo ili advokatsko društvo", kao i u članu 173. stav 1. u dijelu koji glasi: " i advokatsko društvo", "se stručno osposobljavati" i "stručne pravne poslove", Skupština Advokatske komore Republike Srpske postupila suprotno članu 94. stav 1. Zakona o adokaturi, što nije u skladu sa zajemčenim načelom vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava, načelom podjele vlasti iz člana 5. stav 1. alineja 7. Ustava i člana 69. Ustava, kao i načelom ustavnosti i zakonitosti iz člana 108. Ustava. Nadalje, Sud je ocijenio da su osporenim propisivanjem iz člana 201. stav 2. Statuta, bez osnovanosti u objektivnoj različitosti, stručni saradnici za pravne poslove koji su oslobođeni obaveze plaćanja troškova upisa, suprotno članu 10. Ustava, dovedeni u privilegovan položaj u odnosu na druge kandidate za upis u Imenik advokata Advokatske komore. Takođe, Zakon o advokaturi Republike Srpske, u smislu prava i obaveza, ali i statusnih pitanja stručnih saradnika za pravne poslove (čl. 67–73), ne pravi razliku između stručnih saradnika koji su pripravnički staž obavljali kod advokata i onih koji su stažirali kod drugog poslodavca, odnosno zakonodavac nije predvidio razloge koji bi opravdali da se podzakonskim propisivanjem u povoljniji položaj dovode stručni saradnici za pravne poslove koji su pripravnički staž odradili kod advokata u odnosu na druge stručne saradnike, ali i ostale kandidate za upis u imenik advokata. Imajući u vidu navedeno, kao i da se pravo na bavljenje advokaturom stiče upisom u imenik advokata i polaganjem zakletve (član 5. Zakona), a da Komora odlučuje o zahtjevu za upis u imenik, isključivo, na osnovu ispunjenosti uslova iz člana 6. stav 1, kao i da je dužna da omogući kandidatu koji ispunjava predmetne uslove da polaže advokatsku zakletvu, pod uslovom da je uplatio troškove upisa (član 9. stav 1), Sud je utvrdio da Skupština Advokatske komore nije imala diskreciono ovlašćenje da pomenuta lica oslobodi obaveze plaćanja troškova upisa, zbog čega je postupala nesaglasno svojim ovlašćenjima. Sud je stanovišta da iz Zakona o advokaturi ne proizlazi da se stručni saradnik za pravne poslove, koji je prethodno bio advokatski pripravnik i koji je u svojstvu stručnog saradnika za pravne poslove bio u radnom odnosu u trajanju ne kraćem od dvije godine sa advokatom ili zajedničkom advokatskom kancelarijom ili advokatskim ortačkim društvom ili advokatskim društvom koji imaju sjedište u Republici Srpskoj, nalazi u drugačijem položaju koji bi opravdao različito postupanje u odnosu na ostale kandidate. Dalje, Sud je utvrdio da se donosilac osporenog akta kretao u okviru svojih nadležnosti propisujući na način kao u osporenom članu 64. tačka 5, članu 65. tačka 4. i članu 103. tačka 3. Statuta. Skupština Advokatske komore je, naime, regulišući kao osporenim članovima postupala u skladu sa zakonskom normom koja utvrđuje da je advokatura nezavisna i samostalna služba pružanja pravne pomoći fizičkim i pravnim licima (član 2. stav 1. Zakona), što predstavlja konkretizaciju ustavnog načela iz člana 131. Ustava. Zabranjujući članstvo u organu političke stranke, odnosno pokreta, kandidatu za izabranu funkciju predsjednika Komore, kandidatu za člana izvršnih tijela Komore, te kandidatu za člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine, donosilac osporenog akta je na nivou prakse omogućio realizaciju principa zagarantovanih višim pravnim aktima. Advokatska komora je nadležna za vršenje određenih javnih ovlašćenja i obavljanje poslova od opšteg interesa (član 83. Zakona), a takvo ovlašćenje, između ostalog, podrazumijeva obavezu Komore da osigura da njeni članovi prilikom obavljanja relevantnih funkcija ne budu u sukobu interesa koji bi, s obzirom na specifičnost profesije, prijetio da ugrozi opšti interes. Pored ovoga Sud je utvrdio da, sa aspekta člana 10. Ustava, nije opravdano porediti prava ostalih građana na članstvo u organima političkih stranaka ili pokreta sa restrikcijom koja se, u ovom smislu, odnosi na advokate, jer se radi o potpuno različitim subjektima prava koji se nalaze u različitim situacijama. Takođe, prema ocjeni Suda predmetna restrikcije se odnose na članove organa svih političkih stranaka i pokreta, odnosno iste se ne primjenjuju selektivno u zavisnosti od političke opredijeljenosti kandidata, zbog čega se ne može govoriti o ograničenjima iz političkih razloga u smislu člana 21. stav 3. Ustava. Sud nije razmatrao navode o nesaglasnosti osporenog propisivanja sa članom 34. Ustava, jer isto nije moguće dovesti u kontekst garancija iz ovog člana. Takođe, Sud nije razmatrao navode predlagača prema kojima je donosilac osporenog akta mogao da predmetnu materiju uredi na drugačiji način, s obzirom da, shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni opravdanost osporenog propisivanja. U kontekstu utvrđenog, Sud je ocijenio da je predmetno propisivanje u skladu i sa garacijama iz čl. 45. i 48. Ustava. Pored ovoga, Sud je ocijenio da je, regulišući kao u članu 120. stav 2. Statuta, donosilac akta postupao u granicama svojih ustavnih i zakonskih ovlašćenja. Naime, osporenim članom 120. stav 2. je u podzakonski tekst, u neizmijenjenom obliku i uz potpuni izostanak razrade, samo prenesena odredba člana 23. stav 2. Zakona, čiju je saglasnost sa Ustavom ovaj sud utvrdio odlukom broj U-35/16 od 26. aprila 2017. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 48/17), cijeneći da ne postavlja pitanja sa aspekta čl. 52. i 131. Ustava.
Tom odlukom Sud je, takođe, utvrdio da je u skladu sa Zakonom o advokaturi Advokatska komora nadležna za vršenje određenih javnih ovlašćenja i obavljanje poslova od opšteg interesa (član 83), a takvo ovlašćenje podrazumijeva, između ostalog, da Komora može da, na opšti i jasan način, donese tarifu kao propis o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Republici Srpskoj (član 4. tačka 7), kao i da utvrdi metodologiju njenog obračuna. Dodatno, težeći uravnoteženosti između zaštite dostupnosti pravne pomoći, kao opštedruštvene vrijednosti, i prava na adekvatno vrednovanje rada i stručnosti advokata, zakonodavac je punovažnost Tarife uslovio saglasnošću Ministarstva pravde, kao organa izvršne vlasti, koji je, u ovoj oblasti, kompetentan da cijeni javni interes. Prema stanovištu Suda, na ovaj način su obezbijeđene pretpostavke jednakopravnosti položaja primaoca i davaoca usluge. Sa aspekta apstraktne ocjene ustavnosti, a u skladu sa članom 115. Ustava, međutim, nije u nadležnosti Suda da utvrđuje opravdanost i primjerenost tarifnih vrijednosti, odnosno cjelishodnost zakonodavčeve procjene. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je osporenom odredbom člana 122. Statuta, Skupština Advokatske komore samo ponovila normu iz člana 25. Zakona, sadržinski je ne mijenjajući, Sud je utvrdio da je propisujući na osporeni način skupština Advokatske komore postupala u granicama zakonskih ovlašćenja. Takođe, Sud nije utvrdio suprotnost propisivanja iz odredbe člana 218. stav 4. tačka 5. Statuta sa Zakonom utvrđenim pravom advokata na nagradu u skladu sa Tarifom koju donosi Advokatska komora. Sud nije razmatrao navode o neusaglašenosti osporenog člana 122. Statuta sa članom 218. stav 4. tačka 5. ovog akta, jer shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni međusobnu usaglašanost odredaba istog akta.
Nadalje, Sud je utvrdio da je osporenom odredbom člana 151. stav 2. tačka 6. Statuta, Skupština Advokatske komore u podzakonski tekst prenijela odredbu člana 50. stav 2. tačka 2. Zakona o advokaturi ne mijenjajući smisao iste. S obzirom, dakle da je osporena odredba saglasna zakonskoj odredbi iz koje proističe, navodi o njenoj neusklađenosti sa drugim odredbama Zakona nisu od značaja za rješavanje ove ustavnopravne stvari. Pored navedenog, shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni da li je donosilac osporenog akta mogao regulisati na drugačiji način.
Takođe, s obzirom na prirodu odluke ovog Suda o ustavnosti odnosno zakonitosti člana 201. stav 2. Statuta, razmatranje njegove saglasnosti sa odredbama Zakona o radu nije od ustavnopravnog značaja. Nadalje, u skladu sa članom 115. Ustava nije u nadležnosti ovog Suda da razmatra navode koji se tiču neusaglašenosti odredaba Statuta sa Ustavom Bosne i Hercegovine, niti je u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje usaglašenost propisa Republike Srpske sa zakonima koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, te tako ni saglasnost odredaba osporenog akta sa sa Zakonom o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hecegovine“ broj 59/09). Isto tako, Sud nije razmatrao navode o nesaglasnosti osporenog člana 201. stav 2. Statuta sa članom 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju smatrajući da isto nije od ustavnopravnog interesa, jer je Sud utvrdio neusaglašenost člana 201. stav 2. Statuta sa članom 10. Ustava koji zabranu diskriminacije garantuje na suštinski isti način kao član 1. Protokola 12 uz Konvenciju. Takođe, Sud nije cijenio navode koji se tiču povrede člana 14. Konvencije s obzirom na to da se diskriminacija zabranjena ovom odredbom odnosi na prava zajemčena Konvencijom, dok su predmet raspravljanja, u konkretnom slučaju, prava garantovana domaćim propisima.
Kako je meritorno odlučeno o ustavnosti osporenih članova Statuta, Sud je ocijenio da je bespredmetno razmatrati zahtjev predlagača za obustavu primjene istih.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-74/16 28. juna 2017. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.