Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 155. i člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Odluka donesena 28. 06. 2017.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-59/16

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

28. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, 40. stav 5, člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 28. juna 2017. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 155. i člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

Obrazloženje

Stevan Miličić iz Pelagićeva dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti čl. 155. i čl. 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) ‒ u daljem tekstu: Zakon. Kao razlog inicijative u odnosu na član 155. Zakona ističe se da osporeni član definiciju štete ograničava samo na fizička lica zato što pravna lica ne mogu osjećati fizičku ili psihičku bol ili strah. Kao razlog osporavanja člana 200. Zakona navodi da sudovi odbijaju zahtjeve po tužbama za naknadu nematerijalne štete koju zahtijevaju pravna lica, sa unaprijed zauzetim stavom da pravno lice nema pravo na naknadu nematerijalne štete. Navodi se da je tačno da pravno lice kao vještačka tvorevina ne osjeća fizičku ni psihičku bol niti strah, ali da povredom poslovnog ugleda ili dobrog imena i drugih vrijednosti koje proizlaze iz njihovog subjektiviteta, svakako osjećaju pad poslovanja, narušen odnos sa kupcima i dobavljačima, a da za to niko ne odgovara i ostaju pravno nezaštićeni. Inicijativom se ukazuje na nesaglasnost osporenih zakonskih odredbi sa odredbama člana 5. stav 1. alineja 1, 4. i 5. Ustava, prema kojima se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima (alineja 1), vladavini prava (alineja 4) i tržišnoj privredi (alineja 5). Ukazuje se na nesaglasnost sa članom 50. Ustava, prema kojem se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodjeli dobiti i slobodnom kretanju robe, rada i kapitala u Republici kao jedinstvenom privrednom prostoru. Takođe se ukazuje na nesaglasnost sa članom 54. Ustava, prema kojem svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Davalac inicijative uopšteno ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, tvrdeći da istu pravnu zaštitu imaju i fizička i pravna lica u primjeni člana 10. Evropske konvencije u pogledu uravnoteženja zaštite ugleda pravnog lica i slobode izražavanja. Zbog navedenog predlaže da Sud ocijeni neustavnim osporene odredbe Zakona o obligacionim odnosima. U odgovoru na inicijativu Narodna skupština Republike Srpske navodi da se inicijativom ukazuje na nezadovoljstvo konkretnim zakonskim rješenjem, što nije ustavnopravno relevantno. Ističe se da nema nikakve sumnje da se novčana naknada nematerijalne štete ne daje zato što ona predstavlja naknadu za pretrpljeni bol ili strah, već predstavlja subjektivno zadovoljenje oštećenog lica. Novčana naknada nematerijalne štete ima za cilj pribavljanje lične satisfakcije licu čija su lična prava povrijeđena, pa se u tom smislu Zakon ograničio na fizička lica. Ističe se da navedene odredbe Ustava nisu povrijeđene iz razloga što se na pravno lice ne mogu primijeniti osporene zakonske odredbe, imajući u vidu da pravno lice nije biološki organizam sa vlastitom sviješću i osjećanjem, zbog čega pravno lice ne može da trpi nematerijalnu štetu, kao što je to slučaj sa fizičkim licem. Navodi se da je tačno da se u nekim pravnim sistemima priznaje pravo na naknadu nematerijalne štete pravnim licima, kao npr. u Republici Hrvatskoj zbog povrede „prava osobnosti“, ali nepropisivanje ovog prava u Zakonu o obligacionim odnosima ne predstavlja povredu Ustava. Zaključuje se da nezadovoljstvo određenim zakonskim regulisanjem ne može biti predmet ocjene pred Ustavnim sudom, kao i da postojeće zakonsko rješenje može biti izmijenjeno u proceduri izmjena i dopuna Zakona, a da Sud nije nadležan da cijeni da li bi određeno zakonodavno rješenje trebalo regulisati na drugačiji način. Na osnovu navedenog se predlaže da Sud ne prihvati inicijativu.

Osporenim članom 155. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Osporenom odredbom člana 200. stav 1. Zakona propisano je da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredbi Zakona Sud je, prije svega, imao u vidu tačku 6. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojom je utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, obligacione odnose, kao i da je odredbom člana 69. stav 2. Ustava određeno da Narodna skupština vrši ustavotvornu i zakonodavnu vlast, a da u okviru zakonodavne funkcije, prema članu 70. stav 1. tačka 2. Ustava Republike Srpske, Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opte akte.

Polazeći od navedenih ustavnih odredbi, te imajući u vidu odredbu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, kojom je propisano da će se do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa Republike Srpske primjenjivati zakoni i drugi propisi SFRJ i SRBiH koji su u saglasnosti sa Ustavom Republike i koji nisu u suprotnosti sa zakonima i drugim propisima koje je donijela Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, odnosno Narodna skupština, Sud je utvrdio da je zakonodavac, koji je istovremeno i ustavotvorac, na osnovu ove odredbe, faktički preuzeo u pravni sistem Republike i Zakon o obligacionim odnosima, koji je donijela SFRJ, što je utvrđeno i u ranijim predmetima ovog suda broj: U-41/03 od 28. decembra 2006. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/07), broj: U-13/08 od 8. jula 2009.godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 72/09) i broj: U- 71/11 od 27. decembra 2012. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 6/13).

Razmatrajući osnovanost navoda inicijative Sud je utvrdio da je osporenim članom 155. Zakona propisano, između ostalog, da je nematerijalna šteta nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha, a prema odredbi člana 200. stav 1. Zakona izričito su propisani vidovi nematerijalne štete koji se odnose isključivo na fizička lica. Oblike nematerijalne štete koju bi eventualno moglo pretrpjeti pravno lice, kao što bi bila, na primjer, nematerijalna šteta zbog povrede poslovnog ugleda, zakonodavac nije propisao. Sud je ocijenio da samim nepropisivanjem takvog prava, nije moglo doći do narušavanja garancija iz člana 5. stav 1. alineja 1, 4. i 5. Ustava, prema kojima se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima (alineja 1), vladavini prava (alineja 4) i tržišnoj privredi (alineja 5). Iz istog razloga Sud je ocijenio da osporene zakonske odredbe nisu u nesaglasnosti sa članom 50. Ustava, prema kojem se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodjeli dobiti i slobodnom kretanju robe, rada i kapitala u Republici kao jedinstvenom privrednom prostoru, niti sa članom 54. Ustava, prema kojem svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Po ocjeni Suda, predmetne odredbe predstavljaju odraz zakonodavne politike i cjelishodne procjene zakonodavca na koji način će urediti pitanje naknade nematerijalne štete. Cjelishodnost zakonskih odredbi, te tumačenje i primjena osporenih odredbi, kao i mišljenje davaoca inicijative da bi zakonodavac trebao regulisati pitanje nematerijalne štete i za pravna lica, prema članu 115. Ustava Republike Srpske, nisu u nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske. S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno, te da prikupljene informacije pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-59/16 28. juna 2017. godine

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

Izdvojeno mišljenje sudije prof. dr Duška Medića u predmetu Ustavnog suda Republike Srpske broj: U-59/16 Ovo mišljenje dajem na osnovu odredbe člana 14. st. 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (Službeni glasnik R S br. 104/11 i 92/12) i člana 31. st. 5. i 6. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske (Službeni glasnik RS br. 114/12 i29/13).

Podnosilac inicijative Stevan Miličić iz Pelagićeva pokrenuo je postupak za ocjenu ustavnosti članova 155. i 200. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ broj: 29/78, 39/85, 57/89; Službeni glasnik RS broj: 17/93, 3/96, 39703 i 74/04). U inicijativi je istakao da ovi članovi nisu u saglasnosti sa odredbama članova 50. i 54. Ustava Republike Srpske. Ustavni sud Republike Srpske većinom glasova inicijativu nije prihvatio, jer nije našao da postoje povrede tih članova Ustava .

Protivim se ovom stavu Suda sa slijedećim obrazloženjem.

Zakon o obligacionim odnosima bivše SFRJ je donesen i stupio na snagu 1978. godine. Član 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske (Službeni glasnik RS broj: 21/92) nije generalno odredio da se zakoni i drugi propisi SFRJ i SR BiH preuzimaju u pravni sistem Republike Srpske, nego samo da će se do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa Republike primjenjivati zakoni i drugi propisi SFRJ i SR BiH pod određenim uslovima. Sličnu odredbu je nekada sadržavao i član 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6.4.1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list SFRJ br. 86/46) koji je omogućio primjenu pravnih pravila iz zakona koji su izgubili pravnu snagu.

Republika Srpska nije donijela Zakon o obligacionim odnosima, a nije ga ni preuzela u svoj pravni sistem, pa Ustavni sud nije nadležan da ga ocjenjuje na traženi način. Ovaj sud je nadležan samo da da svoje mišljenje da li su ispunjeni uslovi za njegovu primjenu u Republici Srpskoj, shodno navedenom članu 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske.

Republika Srpska je prećutno prihvatila ovaj zakon kao da ga je ona donijela, a zatim je vršila njegove izmjene i dopune. Za navedeni postupak zakonodavca ne postoji ustavni ni zakonski osnov. Ne postoji faktičko preuzimanje zakona. To je strogo formalan postupak. Pošto Republika Srpska nije donijela, a ni preuzela ovaj zakon, nije ga mogla ni mijenjati ni dopunjavati. Narodna skupština Republike Srpske je mogla na propisani način zakone SFRJ i SR BiH preuzeti kao republičke, a zatim donositi njihove izmjene i dopune, jer ne postoje prepreke da se ovi zakoni preuzmu kao republički. Međutim, ona to nije učinila.

Osporene odredbe Zakona o obligacionim odnosima (155. i 200. st. 1.) nisu predmet kasnijih izmjena i dopuna koje je donijela Republika Srpska, u pogledu kojih bi ovaj sud bio nadležan, nego su dio osnovnog teksta tog zakona, dakle donesene su još 1978. godine kada je taj zakon i stupio na snagu. Nema sumnje da Ustavni sud nije nadležan da sa predloženog aspekta razmatra odredbe zakona koga Republika Srpska nije ni donijela, a ni preuzela i koji je donesen prije stupanja na snagu Ustava Republike Srpske iz 1992. godine.

Zbog svega navedenog smatram da Ustavni sud nije nadležan za donošenje ovakve odluke.

Sudija Prof. dr Duško Medić s.r.

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 155. i člana 200… | Sudska praksa | Aktio