Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06).

Odluka donesena 29. 11. 2017.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-105/16

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

29. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na snovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 29. novembra 2017. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06).

Obrazloženje

Igor Sjerikov iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06). Davalac inicijative smatra da su uslovi pod kojima član 44. Zakona dozvoljava prestanak državnog vlasništva nad građevinskim zemljištem i uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa, diskriminišući prema subjektima čija su vlasnička prava nad relevantnim zemljištem prestala na načine drugačije od onih koji su utvrđeni osporenom odredbom. Njome, naime, nisu obuhvaćeni svi osnovi po kojima je, u periodu socijalističkog društveno-ekonomskog uređenja, dotadašnjim vlasnicima utvrđivan prestanak vlasničkih prava nad zemljištem. Ističe se da je tadašnja država oduzimala privatnu imovinu bez naknade, te se u tom smislu ukazuje na odredbe čl. 56. i 60. Ustava, čl. 20. do 36. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), te propisivanje Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 110/06) i člana 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija), koji mogućnost lišavanja imovinskih prava dozvoljavaju isključivo u javnom interesu i pod zakonom utvrđenim uslovima. U inicijativi se ukazuje na drugačije rješenje ove materije u okruženju, a diskriminišući karakter osporene odredbe se objašnjava na primjeru pojedinačnog slučaja u okviru upravnog postupka. Smatrajući da član 44. Zakona u privilegovan položaj dovodi samo jednu grupu subjekata prava, davalac inicijative predlaže da Sud utvrdi neustavnost istog. U odgovoru koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da davalac inicijative pogrešno tumači Ustav i Zakon, te da je inicijativa, stoga, nejasna i neutemeljena. Ističe se da se osporena odredba na isti način odnosi na sve adresate koji se nalaze u istim ili sličnim situacijama zbog čega osporeno propisivanje nije u suprotnosti sa članom 10. Ustava, kao i da su istom osigurana prava građana zaštićena čl. 56. i 60. Ustava. Zakonodavac je stanovišta da je iz inicijative vidljivo nezadovoljstvo postojećim zakonskim rješenjem koje je rezultat cjelishodne procjene zakonodavca, o kojoj Sud nije nadležan da odlučuje.

Osporena odredba člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) propisuje: da stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu: a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" broj 52/58) i b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH" broj 24/68), koji se odnosi ka opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik; da na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo prešlo je na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa; da se prestanak vlasništva iz st. 1. i 2. ovog člana, kao i uspostavljanje ranijeg vlasničkopravnog odnosa, utvrđuje rješenjem nadležnog organa uprave za imovinsko‒pravne poslove; da se rješenje iz stava 2. ovog člana može osporavati žalbom u postupku pred Republikom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove; da se pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana dostavlja po službenoj dužnosti organu nadležnom za evidenciju prava na nekretninama na sprovođenje. U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene odredbe Zakona Sud je imao u vidu da je Ustavom utvrđeno: da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki pred zakonom i da uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10); da se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva, između ostalog, na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju (član 50); da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu (član 54); da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine uz pravičnu naknadu (član 56. stav 1); da se svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini i uslovi pod kojim se ta sredstva prenose u druge oblike svojine uređuju zakonom (član 58. stav 1); da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom (član 60. stav 1); da Republika uređuje i obezbjeđuje svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, (tačka 6. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68).

Sud je, takođe, uzeo u obzir da je članom 198. tačka b) Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 106/15 i 3/16) propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06), osim člana 44. navedenog zakona.

Pored navedenog, članom 1. Protokola 1 uz Konvenciju zajemčeno je da svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, te da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava, kao i da prethodne odredbe ni na koji način ne utiču na pravo države da primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.

Imajući u vidu navedene odredbe Ustava, Sud je utvrdio da se propisujući na način kao u članu 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske, zakonodavac kretao u granicama svojih ustavnih ovlašćenja, zbog čega se osporena zakonska odredba ne može dovoditi u pitanje sa aspekta člana 10. Ustava, kako to smatra davalac inicijative. Takođe, Sud je rješenjem broj U-11/08 od 24. marta 2010. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/10) ocjenjujući ustavnost člana 19. stav 2. i člana 45. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06), utvrdio da je isključivo pravo zakonodavca da u okviru predviđenih mjera ekonomske i socijalne politike propiše svojinska prava i obaveze nad sredstvima u državnoj svojini, kao i da utvrdi uslove pod kojim se ta sredstva prenose u druge oblike svojine, a imajući u vidu neophodnost regulisanja pitanja transformacije prava svojine usljed novonastalih odnosa u ovoj oblasti i ustavna ovlašćenja zakonodavca da uređuje i obezbjeđuje svojinska prava i obaveze nad sredstvima u društvenoj svojini te uslove pod kojim se ta sredstva prenose u druge oblike svojine, kao i ustavne garancije iz čl. 50. i 54. Ustava Republike Srpske. Takođe, Sud smatra da je, u kontekstu navoda o povredi člana 10. Ustava, neopravdano porediti pravni položaj lica koja, saglasno Zakonu, ispunjavaju uslove za uspostavu ranijeg vlasničkopravnog odnosa na građevinskom zemljištu, sa položajem lica koja ovakve uslove ne ispunjavaju. Načelo ravnopravnosti u ostvarivanju prava i obaveza nije apsolutnog karaktera, te ga je moguće sagledati isključivo u okviru istih kategorija subjekata prava. Inicijativom se, naprotiv, u isti kontekst stavljaju adresati Zakona i lica čija prava i obaveze istim nisu obuhvaćena, koji, dakle, pripadaju različitim kategorijama subjekata prava i koji se nalaze u različitim pravnim situacijama. U konkretnoj ustavnopravnoj stvari se, u suštini, ne osporava ustavnost propisivanja člana 44. Zakona, već se postavlja pitanje ustavnosti zakonodavčevog propuštanja da istim uredi predmetnu materiju na način koji davalac inicijative smatra optimalnim, zbog čega inicijativa ne sadrži razloge podobne za apstraktnu ocjenu ustavnosti. Imajući u vidu da je Sud već ranije konstatovao da iz Ustava proizlazi ovlašćenje zakonodavca da utvrdi uslove pod kojima se, prava i obaveze nad sredstvima u državnoj svojini prenose u druge oblike svojine, to se u predmetnom slučaju ne radi o legislativnom propustu, već o cjelishodnoj procjeni zakonodavca da relevantnu materiju treba urediti na propisani način. Shodno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti ovog suda da cijeni opravdanost ovakve procjene. Pored ovoga, imajući u vidu članom 115. Ustava definisan standard ocjene u postupcima kontrole ustavnosti zakona pred Sudom, navodi kojima se ukazuje na neustavno i nezakonito oduzimanje privatne imovine u ranijem društveno-ekonomskom poretku, te rješavanje postupajućeg organa uprave u pojedinačnoj pravnoj stvari, kao i drugačije uređenje relevantne materije u inostranom pravnom sistemu, nisu od ustavnopravnog značaja.

S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno, te da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-105/16 29.novembra 2017. g.

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 44. Zakona o… | Sudska praksa | Aktio