Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 42. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15).
Odluka donesena 30. 01. 2019.
Predmeti (1)
U-7/18
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
30. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 30. januara 2019. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 42. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15).
Obrazloženje
Slobodanka Ristić iz Teslića dala je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 42. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon). U inicijativi se ističe da je propisivanje prema kome žena osiguranik koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja, u vezi sa čl. 38. i 39. ovog zakona, kao i članom 107. stav 4. Zakona o radu, diskriminatornog karaktera prema ženama koje su bile u sastavu Vojske Republike Srpske. Navodi se da ovakvo propisivanje dovodi do posljedice da žene, učesnice rata, tek po ispunjenju uslova koji se tiče 35 godina staža osiguranja, stiču pravo da im se u penzijski staž uračuna i poseban staž u dvostrukom trajanju po osnovu angažmana u Vojsci Republike Srpske. Ovim se, praktično, odlazak u penziju ženama iz predmetne kategorije uslovljava penzionim stažom u dužem trajanju nego ženama koje nisu imale ovu vrstu angažmana. Diskriminišući karakter osporene zakonske odredbe dodatno je naglašen ako se ima u vidu da se, u skladu sa članom 39. Zakona, ove žene ne mogu odreći posebnog staža osiguranja u dvostukom trajanju, koji se, pritom, ne računa u staž osiguranja, dok se majkama za svako rođeno dijete uračunava dodatna godina u staž osiguranja (član 107. stav 4. Zakona o radu). Adekvatno zakonsko uređenje predmetne materije podrazumijevalo bi da se osporena zakonska odredba izmijeni tako da se kao uslov za odlazak u penziju, umjesto 35 godina staža osiguranja, predvidi 35 godina penzijskog staža. U odgovoru na navode iz inicijative koje je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske ističe se da je svrha osporene zakonske odredbe propisivanje povoljnijih uslova za ostvarivanje prava na penziju u odnosu na uslove iz člana 41. i 42. stav 1. Zakona, koji se jednako odnose na muškarce i žene. Osporeno propisivanje ženama omogućava ranije ostvarivanje prava na starosnu penziju, a tu mogućnost žene mogu, ali ne moraju da koriste. Navodi se da je zakonodavac taj koji cijeni opravdanost različitog regulisanja prava i obaveza istovrsnih ili sličnih grupa, dok nezadovoljstvo zakonskim rješenjem ne može biti predmet ocjene ustavnosti.
Osporenim članom 42. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) propisano je da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene zakonske odredbe Sud je imao u vidu da su, prema članu 10. Ustava, građani Republike Srpske ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo, da je članom 49. Ustava Republike Srpske utvrđeno da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim ako je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje. Takođe, Sud je imao u vidu da je tačkom 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, i socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite.
Sud je, takođe, imao u vidu da je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13 i 103/15) propisano: da penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž (član 22), da se poseban staž u dvostrukom trajanju računa borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine te borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije (član 37. stav 1), da se period koji je rješenjem iz stava 3. člana 37. ovog zakona utvrđen u poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju Fonda (član 38), da se lice iz člana 37. ovog zakona ne može odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda (član 39), da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja (član 41), da osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža (član 42. stav 1). Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18) propisano je: da žena ‒ majka stiče pravo na penziju za jednu godinu manje staža osiguranja za svako rođeno dijete u odnosu na uslove za sticanje prava na penziju uređene Zakonom o penzijsko-invalidskom osiguranju (član 107. stav 4), da radni odnos prestaje kad radnik navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja (član 175. tačka 2).
Imajući u vidu navedeno, Sud je utvrdio da se, propisujući na način kao u članu 42. stav 2. Zakona, zakonodavac kretao u granicama svojih ustavnih ovlašćenja, zbog čega se osporena norma ne može dovoditi u pitanje sa aspekta člana 10. Ustava, kako to smatra davalac inicijative. Osporenom odredbom Zakona predviđen je izuzetak od opšteg uslova za sticanje prava na starosnu penziju iz člana 41. Zakona time što je utvrđena pogodnost za osiguranike žene da pravo na starosnu penziju mogu steći sa navršenih 58 godina života i 35 godina staža osiguranja. Ostvarivanje tog prava zavisi isključivo od volje osiguranika, za razliku od prestanka radnog odnosa po sili zakona u slučaju ispunjenja uslova iz člana 41. Zakona, u vezi sa članom 175. stav 2. Zakona o radu. Imajući u vidu da se uslovi za sticanje prava na starosnu penziju u skladu sa članom 42. stav 2. Zakona odnose jednako na sve osiguranike žene koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, Sud je utvrdio da propisivanje iz osporene odredbe Zakona ne postavlja pitanja njene saglasnosti sa ustavnim načelom zabrane diskriminacije. Saglasno odredbi člana 115. Ustava, nije u nadležnosti ovog suda da ocjenjuje zakonodavnu politiku, odnosno opravdanost normiranja na osporeni način. Kada je riječ o navodima prema kojima su propisivanjem iz osporenog člana Zakona, u kontekstu odredbi člana 107. stav 4. Zakona o radu i člana 39. Zakona, žene učesnice rata dovedene u neravnopravan položaj u odnosu na majke, Sud je utvrdio da je u predmetu broj: U-53/13 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 25/14) ocijenio da je zakonodavac postupao u okviru svojih nadležnosti kada je korišćenje prava koja proizlaze iz utvrđenog posebnog staža iz člana 39. Zakona podvrgnuo imperativnoj zakonskoj normi, umjesto volji imaoca prava, te da je propisao u skladu sa Ustavom kada je negativno normirao pravo na odricanje od utvrđenog stečenog prava, odnosno posebnog staža. Takođe, Sud je utvrdio da se navodima iz inicijative u isti kontekst stavljaju adresati različitih zakona, koji pripadaju potpuno različitim kategorijama subjekata prava, koji se nalaze u različitim pravnim situacijama i koji prava iz socijalnog osiguranja zasnivaju na drugačijim osnovima. Imajući u vidu izloženo kao i da načelo ravnopravnosti u ostvarivanju prava i obaveza nije apsolutnog karaktera i da ga je moguće sagledati isključivo u okviru istih kategorija subjekata prava, Sud je utvrdio da navodi davoca inicijative, u ovom smislu, nisu osnovani. Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-7/18 30. januara 2019. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.