Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Utvrđuje se da član 1. st. 1 i 2 i član 7. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 107/19) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Odluka donesena 23. 12. 2020.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-5/20

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

23. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60.stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 23. decembra 2020. godine, donioje

ODLUKU

Utvrđuje se da član 1. st. 1 i 2 i član 7. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 107/19) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Obrazloženje

Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Banja Luka dalo je 6. februara 2020. godine Ustavnom sudu Republike Srpske prijedlog za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. st. 1. i 2. i člana 7. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 107/19). Ustavnost osporenog člana 1. stav 1. navedenog zakona kojim se u članu 324. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) briše stav 2. predlagač osporava sa stanovišta člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava Republike Srpske, jer je zakonodavac osporenom zakonskom odredbom brisao normu koja nije na pravnoj snazi, odnosno brisao nešto što ne postoji. Obrazlažući navedeno, predlagač, prije svega, ukazuje na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske U-27/14 od 24. februara 2016. godine kojom je, između ostalog, utvrđeno da član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. stav 2. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09 i 58/09) nije u saglasnosti sa Ustavom, te navodi da je ova odluka Suda objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 18/16 od 10. marta 2016. godine, ali da je, i pored toga što je navedena zakonska odredba prestala da važi danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda, dakle 10. marta 2016. godine, donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima koji je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 107/19 od 19. decembra 2019. godine, te je osporenom odredbom brisana norma koja nije na pravnoj snazi od dana objavljivanja navedene odluke Suda. Odredbu člana 1. stav 2. osporenog Zakona kojim se u članu 324. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) dodaje novi stav 3. predlagač osporava, prije svega, sa stanovišta načela vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava, ali i ustavnih garancija iz člana 48. stav 1, te čl. 50. i 54. Ustava. S tim u vezi predlagač analizira sadržinu ove zakonske odredbe, kao i odredbe člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima koje, kako se navodi, predstavljaju nedjeljivu pravnu cjelinu, te zaključuje da se osporenim propisivanjem suprotno ustavnim garancijama iz pomenutih odredaba Ustava buduće pravo svojine priznaje samo Republici, jedinici lokalne samouprave i drugim oblicima javne vlasti – nosiocima prava državne svojine, a takođe se ranije pravo korišćenja, upravljanja i raspolaganja oduzima drugim titularima upisanim u javne evidencije, čija vlasnička struktura ne spada u krug lica "nosilaca prava svojine javnog prava", te im se onemogućava da steknu pravo svojine iako ispunjavaju sve uslove iz člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Pored toga, predlagač osporava navedenu odredbu člana 1. stav 2. Zakona sa stanovišta odredaba člana 108. stav 1, člana 110. stav 1. i člana 119. Ustava, jer osporenim propisivanjem kako se, između ostalog, navodi nije izvršena navedena odluka Ustavnog suda, a uz to se zadire ili proizvodi dejstvo na svršene činjenice, dakle činjenice koje su nastale i proizvele dejstvo u prošlosti, i to tako što ih poništava propisivanjem da su isključivo Republika, jedinica lokalne samouprave i drugi oblici koji su navedeni u toj odredbi, nosioci tih ranijih prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja. Po mišljenju predlagača, odredba člana 7. stav 2. Zakona kojim se u članu 356. Zakona o stvarnim pravima dodaje novi stav 3. nije, kako se navodi, u saglasnosti sa načelom vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava, a samim tim ni sa načelom zakonitosti iz člana 108. stav 1. Ustava, jer omogućava da se postupci iz čl. 324, 325, 325a i 326. Zakona o stvarnim pravima koji su započeti po ranije važećim odredbama okončaju po sada važećim odredbama Zakona, odnosno, na taj način lica koja su započela taj postupak i koja su u času pokretanja postupka bili legitimni titulari tih ranijih prava, sada gube legitimno očekivanje da će se o njihovom zahtjevu donijeti meritorna odluka, jer im je oduzeta zakonska legitimacija – svojstvo nosioca ranijeg prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja. S obzirom na izloženo predlaže Sudu da utvrdi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom. Naknadno, 26. oktobra 2020. godine, društvo sa ograničenom odgovornošću "Bosnaekspres" Doboj, koje zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnijelo je prijedlog za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. stav 2. istog zakona sa stanovišta člana 5. stav 1. alineja 4, člana 48. stav 1, te čl. 50, 54. i 56. stav 1. Ustava. U ovom prijedlogu, slično kao u prvoprimljenom prijedlogu, obrazlaže se način kojim su osporenim zakonskim rješenjem povrijeđene navedene ustavne odredbe te predlaže da Sud utvrdi da osporeni član Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima nije u saglasnosti sa Ustavom.

Rješenjem broj U-5/20 od 25. novembra 2020. godine, ovaj sud je odlučio da se o prijedlozima vodi jedinstven postupak, pripajanjem prijedloga broj U-83/20 prvoprispjelom prijedlogu broj U-5/20 i da se dalji postupak vodi pod poslovnim brojem predmeta U-5/20.

Narodna skupština Republike Srpske je dala odgovor na navode iz prijedloga ističući da predlagač nepotpuno tumači odredbe Ustava Republike Srpske, ali i zakona koji se osporava. U odgovoru se, prije svega, ukazuje na Pravila za izradu zakona i drugih propisa ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/14) koja se primjenjuju prilikom izrade propisa i kojima je, između ostalog, propisano da se izmjene i dopune propisa vrše i u slučaju kada Ustavni sud Republike Srpske donese odluku da propis, odnosno pojedine njegove odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske (član 56. stav 2). Osporavajući ostale navode predlagača u odgovoru se, između ostalog, ističe da se osporenim članom 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ne vraća neustavna odredba u zakon, već se, naprotiv, sasvim novom i drugačijom normom definiše nosilac prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja iz člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, te da je definisanje nosilaca navedenih prava nužno i opravdano iz razloga što svim nosiocima navedenih prava koji su upisani u javnim evidencijama nije pretvoreno pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja u pravo svojine, već samo licima bliže navedenim u osporenoj odredbi. Ostalim licima (akcionarska društva, poljoprivredne zadruge), među kojima je i predlagač, navedena prava se, kako se dalje navodi, ne pretvaraju u pravo svojine, s obzirom na to da ta lica pravo svojine stiču posebnim zakonima. U vezi s navedenim, u odgovoru se poziva na Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09 i 79/11) kojim je, između ostalog, u članu 8a propisano da se privatizovanom preduzeću po osnovu izvršene privatizacije utvrđuje pravo svojine na objektu i zemljištu za redovnu upotrebu objekta. Time se, kako se navodi u odgovoru, isključuje utvrđivanje ili sticanje prava svojine takvom preduzeću na preostalom zemljištu koje je u javnim evidencijama ostalo upisano na njegovog prednika (ODP, DP ili SOUR, OOUR). Međutim, ukoliko se osporenom odredbom zakona ne bi definisao nosilac upravljanja, korišćenja ili raspolaganja, to bi značilo da su upisana prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja u korist privatizovanih preduzeća ili njihovih prednika ili drugih pravnih lica na nepokretnostima koje nisu mogle biti predmet privatizacije, pretvorena u pravo svojine tih preduzeća direktno ili kao pravnih sljednika ranijih društvenih pravnih lica. Stoga je, kako se navodi, definisanje nosilaca navedenih prava vrlo bitno, kako se u praksi ne bi različito tumačila odredba člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. U vezi sa osporenom odredbom člana 7. stav 2. Zakona, u odgovoru se navodi da nije riječ o retroaktivnoj primjeni propisa nego o neposrednoj primjeni novog zakona na tzv. situacije u toku, na fakta koja još nisu realizovana, uz poštovanje elemenata koji su već nastali ranije. Uz to, u odgovoru se naglašava da nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjima nije ustavno pravno relevantno, kao i da nije na Sudu da, u situaciji kada je zakonodavac ostao unutar svojih ovlašćenja, cijeni predstavlja li zakonodavstvo najbolje rješenje za uređenje određene oblasti, odnosno da li bi zakonodavno ovlaštenje trebalo iskoristiti na drugačiji način. Osporenim članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 107/19) propisano je da se u Zakonu o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) u članu 324. stav 2. briše (stav 1), te da se poslije stava 2. koji se briše, dodaje novi stav 3. koji glasi: "Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnosti u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana su Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioci prava svojine javnog prava" (stav 3). Prema osporenom članu 7. stav 2. ovog zakona poslije stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi: „Postupci iz člana 324, 325, 325a i 326. početi po ranije važećim odredbama okončaće se po odredbama ovog zakona."

Odredbama Ustava na koje ukazuje predlagač ali i odredbama koje su, po ocjeni Suda, od značaja za ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima utvrđeno je: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na vladavini prava (član 5. stav 1. alineja 4), da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti (član 48. stav 1), da se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodjeli dobiti i slobodnom kretanju robe, rada i kapitala u Republici kao jedinstvenom privrednom prostoru (član 50), da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu (član 54), da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine, uz pravičnu naknadu (član 56. stav 1), da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom (tač. 6. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1), da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo (član 110. stav 1), da su odluke Ustavnog suda opšteobavezne i izvršne na teritoriji Republike (član 119. stav 1), te da kada Ustavni sud utvrdi da zakon nije u saglasnosti sa Ustavom ili da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, taj zakon, drugi propisi ili opšti akt prestaje da važi danom objavljivanja odluke Ustavnog suda (član 120. dopunjen tač. 3. i 4. Amandmana XLII).

Pored navedenih ustavnih odredbi, u postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih zakonskih odredbi, Sud je imao u vidu da se Zakonom o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09,58/09,95/11, 60/15 i 107/19) uređuju sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine (član 1. stav 1), te da je ovim zakonom, između ostalog, propisano: da Republika, jedinica lokalne samouprave, javno preduzeće, javna ustanova i druge javne službe koje su nosioci prava svojine javnog prava imaju kao vlasnici u pravnim odnosima isti položaj kao i drugi vlasnici, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno (član 22. stav 1), da se, ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine (član 324. stav 1), da se privremeno pravo korišćenja do preuzimanja, pravo korišćenja radi građenja i trajno pravo korišćenja na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo svojina drugog lica, pretvara u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika (član 325), da će se upis nosioca prava na nepokretnostima upisanim u javnim evidencijama kao društvena ili državna svojina iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. Zakona, čiji su zahtjevi za pretvaranje tih prava u pravo svojine rješenjem nadležnog organa uprave pravosnažno odbijeni brisati, a upis društvene, odnosno državne i opštenarodne imovine pretvoriti u pravo svojine Republike Srpske (član 325a), da organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i donosi rješenje o pretvaranju prava iz člana 324. st. 1. i 4. i člana 325. ovog zakona i da se uknjižba sprovodi po pravnim pravilima kojima je regulisan upis prava u javne evidencije o nepokretnostima i prava na njima (član 326), te da će se postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončati po odredbama tih propisa (član 356. stav 1). U postupku ocjenjivanja osporenog člana 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, kojim se u članu 324. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) briše stav 2, Sud je prije svega imao u vidu Odluku ovog suda broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 18/16 od 10. marta 2016. godine), iz razloga što je ovom odlukom, u tački 1. izreke, utvrđeno, pored ostalog, da član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. stav 2. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08 i 58/09) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Nasuprot tome, Narodna skupština Republike Srpske je donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 107/19 od 19. decembra 2019. godine), te je osporenim članom 1. stav 1. Zakona brisala navedenu odredbu, koja od 10. marta 2016. godine, kada je objavljena Odluka Ustavnog suda, ne postoji, odnosno nije dio pravnog sistema Republike. Imajući to u vidu, Sud je ocijenio da je osporenim propisivanjem narušeno, prije svega, načelo vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava, koje je jedno od temeljnih načela na kojima se zasniva ustavno uređenje Republike, koje podrazumijeva, između ostalog, postupanje u skladu sa Ustavom, te poštovanje odluka sudova i drugih državnih organa, kao i načelo pravne sigurnosti, koje je jedno od opštih pravnih načela. Uz to, osporenim propisivanjem, dakle brisanjem nepostojeće pravne norme dovedena je, po ocjeni Suda, u pitanje i odredba člana 119. stav 1. Ustava, prema kojoj su odluke Ustavnog suda opšteobavezne i izvršne na teritoriji Republike, kao i odredba člana 108. stav 1. Ustava kojom je utvrđeno da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom.

U odnosu na osporenu odredbu člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima kojim se u članu 324. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) dodaje novi stav 3. Sud je, prije svega, ustanovio da je svojom ranijom Odlukom broj U- 27/14 od 24. februara 2016. godine utvrdio, između ostalog, da član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" 95/11) u dijelu koji se odnosi na izmijenjeni član 324. stav 2. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08 i 59/09), nije u saglasnosti sa Ustavom. Obrazlažući razloge neustavnosti navedene zakonske odredbe, kojom je bilo propisano da je nosilac prava upravljanja, korišćenja, ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana pravno lice čiji je kapital 100% u svojini Republike Srpske, Sud je pojasnio koncept društvene svojine, nastao u prethodnom pravnom poretku, objasnio pravnu prirodu i domašaj prava korišćenja, raspolaganja i upravljanja, koja prava su proistekla iz društvene svojine, te je ukazavši na cilj Zakona o stvarnim pravima da se ta prava pretvore u stvarna prava njihovih titulara, zaključio:

"Imajući u vidu izloženo, Sud je ocijenio da je propisivanjem iz člana 2. osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, u dijelu koji se odnosi na stav 2. izmijenjenog člana 324. osnovnog teksta ovog zakona, došlo do povrede Ustavom zajemčenih svojinskih prava pravnih lica – titulara iz stava 1. ovog člana Zakona. S obzirom na to da je pravo raspolaganja poseban oblik, odnosno supstitut prava svojine, Sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju narušene ustavne garancije iz člana 50, prema kome se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, kao i člana 54, kojim je utvrđeno da svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Istovremeno, ovakvo normiranje je suprotno i članu 48. stav 1. Ustava, prema kojem se prava i slobode zajemčene ovim ustavom ne mogu oduzeti niti ograničiti. Pored toga, ovakvim normiranjem narušen je i princip pravne sigurnosti, koji je opšti pravni princip i jedan od osnovnih segmenata vladavine prava garantovane članom 5. stav 1. alineja 4. Ustava. Ovakav zaključak nesumnjivo proizlazi iz činjenice da je prema odredbi člana 324. stav 1. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, stupanjem na snagu tog zakona došlo do pretvaranja prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini u pravo svojine njenog dotadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika, bez izuzetaka po bilo kojem osnovu, odnosno nezavisno od toga kakav je status ili vlasnička struktura titulara ovih prava. Shodno tome, propisivanje iz člana 2. osporenog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima, u dijelu koji se odnosi na stav 2. izmijenjenog člana 324. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima, zanemaruje već stečena svojinska prava ovih subjekata, čime je narušena pravna sigurnost, pa tako i vladavina prava, kao jedna od temeljnih principa na kojima počiva ustavno uređenje Republike." Pored toga, Sud je utvrdio da je zakonodavac, saglasno ustavnom ovlašćenju iz tačaka 6. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, ovlašćen da u kontekstu novonastalih odnosa u ovoj oblasti, Zakonom o stvarnim pravima na cjelovit način uredi sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštitu, ograničenja i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine, a u okviru toga i pretvaranje prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo svojine, kao i da navedeno ovlašćenje podrazumijeva i da donosilac akta odlučuje o potrebi donošenja izmjena i dopuna ovog zakona.

Polazeći od navedenog ustavnog ovlašćenja zakonodavca, ali i stava koji je iznijet u Odluci ovog suda, a imajući pritom u vidu da se osporenom odredbom člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 107/19), kao i u ranijem zakonskom rješenju, propisuje pretvaranje prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na nepokretnostima u bivšoj društvenoj, odnosno državnoj svojini u pravo svojine samo za određene nosioce toga prava (Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioce prava svojine javnog prava) – Sud je ocijenio da je ovim zakonskim rješenjem narušen, prije svega, princip pravne sigurnosti, kao jedan od osnovnih segmenata načela vladavine prava garantovane članom 5. stav 1. alineja 4. Ustava. Prilikom ovakve ocjene Sud je imao u vidu da je, saglasno odredbi člana 324. stav 1. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 124/08), stupanjem na snagu tog zakona došlo do pretvaranja prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini u pravo svojine njegovog dotadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, nezavisno od toga kakav je status ili vlasnička struktura titulara tih prava. Imajući u vidu navedeno, propisivanjem iz osporenog zakonskog rješenja, dakle iz osporenog člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima kojim se poslije stava 2. osnovnog teksta Zakona o stvarnim pravima dodaje novi stav 3, po ocjeni Suda, zanemaruju se stečena prava svojine svih onih pravnih subjekata koji nisu navedeni u osporenoj odredbi, čime je narušena pravna sigurnost, pa tako i vladavina prava, kao jedan od temeljnih principa na kojima počiva ustavno uređenje Republike Srpske. Pored toga, osporenim propisivanjem je, po ocjeni Suda, došlo do povrede i svojinskih prava pravnih lica – titulara prava iz člana 324. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, dakle pravnih subjekata koji su pretvaranjem prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini već stekli svojinska prava, tako da su sada svi oni dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na Republiku, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika Srpske ili jedinice lokalne samouprave, kao nosioce prava svojine javnog prava čime su narušene ustavne garancije iz člana 50. i 54. Ustava. Uz to, po ocjeni Suda, osporeno propisivanje u suprotnosti je i sa članom 48. stav 1. Ustava, kojim je utvrđeno da se prava i slobode zajemčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti, kao i sa načelom ustavnosti iz člana 108. Ustava. I na kraju, Sud je ocijenio da je osporenim propisivanjem iz člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima dovedena u pitanje i odredba člana 119. Ustava, prema kojoj su odluke Ustavnog suda opšteobavezne i izvršne na teritoriji Republike, a to znači i za zakonodavca.

S obzirom na utvrđene razloge neustavnosti člana 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima u osporenom dijelu, Sud je ocijenio da razmatranje navoda o njegovoj nesaglasnosti sa drugim odredbama Ustava (član 56. stav 1. i član 110. stav 1) na koje ukazuju predlagači nije od značaja za odlučivanje u ovoj ustavnopravnoj stvari.

Obzirom da se osporenim članom 7. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima u članu 356. Zakona o stvarnim pravima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) dodaje novi stav 3. koji propisuje da će se postupci iz člana 324, 325, 325a i 326. početi po ranije važećim odredbama okončati po odredbama ovog zakona, Sud je imao u vidu da je zakonodavac ovlašćen da prilikom uređivanja pitanja koja se tiču sticanja, korišćenja, raspolaganja, zaštite i prestanka prava svojine, drugih stvarnih prava i državine uredi, u okviru prelaznih i završnih odredbi, i sprovođenje neokončanih postupaka odnosno da propiše da li će se neokončani postupci završiti po zakonskim odredbama koje su bile na snazi kada su ti postupci i počeli ili po novim odredbama. Međutim, Sud je, isto tako, imao u vidu i da zakonom propisani prelazni režim mora biti uređen na način koji je saglasan sa, prije svega, ustavnim načelom vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava, odnosno na način da se ne zanemaruju već stečena svojinska prava. Kako lica koja su pred nadležnim organom uprave započela postupke za ostvarivanje svojih prava u skladu sa ranije važećim odredbama Zakona o stvarnim pravima nisu mogla da predvide da njihova prava na nepokretnostima neće biti utvrđivana zbog navedenih izmjena zakonskih odredaba, odnosno da posljedice primjene člana 7. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima u osporenom dijelu nisu primjerene legitimnim očekivanjima adresata, Sud je ocijenio da je propisivanje iz ove zakonske odredbe suprotno garancijama iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava, a samim tim i sa članom 108. stav 1. Ustava.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović i prof. dr Marko Rajčević.

Broj: U-5/20 23. decembra 2020. godine

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

Utvrđuje se da član 1. st. 1 i 2 i član 7. stav 2. Zakona o izmjenama i… | Sudska praksa | Aktio