Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 47. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19). Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje sagasnosti člana 47. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Odluka donesena 23. 12. 2020.
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 47, 108
Predmeti (1)
U-104/19
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
23. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a), člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačke g) i d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 23. decembra 2020. godine, donio je
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 47. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19).
Ne prihvata se inicijativa za pokretanje postupka za ocjenjivanje sagasnosti člana 47. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Obrazloženje
Dario Sandić iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti (u inicijativi pogrešno navedeno: ustavnosti i zakonitosti) člana 47. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) smatrajući, u suštini, da ova odredba nije u saglasnosti sa članom 5. Ustava, u dijelu kojim je zajemčena pravna sigurnost građana i vladavina prava, članom 10. Ustava, članom 50. Ustava, u dijelu koji se odnosi na, kako se navodi "raspodjelu dobiti", članom 51. Ustava, u dijelu kojim je zajemčeno podsticanje ekonomskog razvoja i povećanja socijalnog blagostanja građana, te članom 108. Ustava, kao i članom 371. Zakona o obligacionim odnosima. Obrazlažući da je Zakonom o obligacionim odnosima regulisana materija ugovora, te ukazujući na propisivanje iz člana 1, te člana 371. istog zakona (u inicijativi pogrešno označen kao član 361) kojim je regulisan opšti rok zastare, davalac inicijative, u kontekstu osnivanja privrednih društva putem osnivačkog akta u formu ugovora (član 7. Zakona o privrednim društvima), smatra da je sva pitanja koja proističu iz tih ugovora, pa i pitanje zastarjelosti potraživanja, potrebno tumačiti u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima. U inicijativi se ističe: da je osporeno propisivanje diskriminatorsko jer propisuje tri puta kraći rok zastare od roka predviđenog Zakonom o obligacionim odnosima, i to samo za građane koji imaju svojstvo ortaka, člana i akcionara, da se ovakvim normiranjem onemogućava licu koje je steklo dobit da tu dobit, nezavisno od proteka vremena, uzme, da se na ovaj način, suprotno članu 51. Ustava, pogoršava socijalno blagostanje navedenih lica, da se dovodi u pitanje pravna sigurnost građana, jer će ovakva praksa rezultovati različitim rokovima zastare u različitim zakonima, kao i da se navedenim licima na ovaj način onemogućava uživanje u stečenim pravima. Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na navode iz inicijative.
Osporenim članom 47. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) propisano je da potraživanja ortaka, članova i akcionara prema privrednom društvu, dok imaju to svojstvo, zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana saznanja za razlog podnošenja tužbe, a najkasnije u roku od tri godine od dana dospjelosti, ako zakonom za pojedina potraživanja nije drukčije uređeno (stav 1), da potraživanja povjerilaca privrednog društva prema ortacima, članovima i akcionarima zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana saznanja za razlog podnošenja tužbe, a najkasnije u roku od tri godine od dana prestanka društva ili od dana prestanka svojstva ortaka, člana i akcionara, ako zakonom za pojedina potraživanja nije određen drugi rok zastarjelosti (stav 2), da se odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju i na potraživanja privrednog društva prema ortacima, članovima i akcionarima, kao i članovima organa društva, zastupniku i likvidacionom upravniku, po osnovu tog svojstva (stav 3).
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporene zakonske odredbe Sud je imao u vidu odredbe Ustava u odnosu na koje je osporena njena ustavnost, kao i odredbe Ustava koje su po ocjeni Suda od značaja za ovaj postupak, a kojima je utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji na vladavini prava (član 5. stav 1. alineja 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, da su jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da se ekonomsko i socijalno uređenje zasniva na ravnopravnosti svih oblika svojine i slobodnom privređivanju, samostalnosti preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodeli dobiti i slobodnom kretanju robe, rada i kapitala u Republici kao jedinstvenom privrednom prostoru (član 50), da Republika mjerama ekonomske i socijalne politike podstiče ekonomski razvoj i povećanje socijalnog blagostanja građana (član 51), da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, te pravni položaj preduzeća (tačka 6. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom (član 108). Takođe, Sud je uzeo u obzir da je članom 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) propisano da se ovim zakonom uređuju obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica, te da je članom 371. ovog zakona utvrđeno da potraživanja zastarjevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Na osnovu navedenih ustavnih ovlašćenja Zakonom o privrednim društvima zakonodavac je uredio osnivanje privrednih društava, upravljanje društvima, prava i obaveze osnivača, ortaka, članova i akcionara, povezivanje i reorganizacija (statusne promjene i promjene pravne forme privrednih društava) i likvidaciju privrednih društava (član 1. Zakona o privrednim društvima). S tim u vezi, zakonodavac je, prema stanovištu Suda, bio ovlašćen da posebnim zakonom, u konkretnom slučaju Zakonom o privrednim društvima, a na osnovu opšteg principa iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdi rokove zastare za potraživanja ortaka, članova i akcionara prema privrednom društvu, potraživanja povjerilaca privrednog društva prema ovim licima i potraživanja privrednog društva prema ortacima, članovima i akcionarima, članovima organa društva, zastupniku i likvidacionom upravniku.
Zakonodavac je, prema ocjeni Suda, osigurao da navedena pravna i fizička lica ostvaruju prava i obaveze iz potraživanja u okviru opšteg roka zastare koji je predviđen sistemskim zakonom, i to tako da svi adresati osporene zakonske odredbe, koji pripadaju istim kategorijama i koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji ova prava i obaveze, saglasno članu 10. Ustava, ostvaruju na jednak način. Institut zastarjelosti predstavlja prestanak prava povjerioca da, po proteku zakonom predviđenog roka, prinudnim putem traži da dužnik izvrši svoju obavezu. Zastarjelost obaveze, međutim, ne podrazumijeva i gubitak prava povjerioca u materijalnopravnom smislu, zbog čega dužnik nema prava da traži povrat sredstava po osnovu izmirenja zastarjele obaveze. S tim u vezi, Sud je utvrdio da se osporenim propisivanjem ne zadire u prava adresata na ostvarenu dobit, već se njihovo pravo da sudskim putem zahtijevaju izvršenje obaveze dužnika, na osnovu opšteg principa, uslovljava postupanjem ovih lica u određenim rokovima. U okviru nadležnosti da reguliše obligacionopravne odnose, zakonodavac je ovlašćen da, cijeneći razloge cjelishodnosti, odredi okvire u kojima se moraju kretati strane u ugovornom odnosu. Saglasno članu 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni opravdanost ovakve procjene. S obzirom na izloženo Sud je utvrdio da nisu osnovani navodi davaoca inicijative prema kojima se adresatima osporenog zakonskog propisivanja onemogućava uživanje u stečenim pravima, te im se time pogoršava socijalno blagostanje.
Takođe, prema stanovištu Suda, nisu osnovani ni navodi davaoca inicijative prema kojima je osporenim zakonskim propisivanjem, u kontekstu pravne sigurnosti građana, povrijeđeno ustavno načelo vladavine prava. Osporena zakonska odredba je, prema ocjeni Suda, u službi navedenog načela jer na jasan i nedvosmislen način propisuje prava i obaveze adresata, zbog čega rezultat njene primjene ne može biti suprotan legitimnim očekivanjima ovih lica, te, u ovom smislu, ne može dovoditi do pravne nesigurnosti.
Nadalje, Sud je stanovišta da nisu osnovani navodi davaoca inicijative koji se tiču nesaglasnosti člana 47. Zakona o privrednim društvima sa članom 50. Ustava. Naime, ekonomske slobode, u smislu navedene ustavne odredbe, između ostalog, podrazumijevaju i samostalnost preduzeća i drugih oblika privređivanja u sticanju i raspodjeli dobiti međutim, ove slobode nisu apsolutne već su određene zakonima i instrumentima ekonomske i socijalne politike, a u skladu sa potrebama društva. Prema stanovištu Suda, u isključivoj je nadležnosti zakonodavca da ove potrebe procijeni, te da rukovodeći se njima usvaja odgovarajuća zakonska rješenja. U skladu sa članom 115. Ustava, nije u nadležnosti Suda da cijeni opravdanost zakonodavne politike.
S obzirom na to da je članom 115. Ustava utvrđen standard ocjene u postupcima apstraktne kontrole ustavnosti, Sud nije nadležan da cijeni međusobnu saglasnost zakona, te tako ni saglasnost osporene zakonske odredbe sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima. Takođe, Sud nije nadležan da razmatra primjenu prava, zbog čega navodi iz inicijative prema kojima je sva pitanja koja proističu iz osnivačkog akta privrednog društva potrebno tumačiti u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, nisu od ustavnopravnog značaja.
Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović i prof. dr Marko Rajčević.
Broj: U-104/19 23. decembra 2020. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.