Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Odbija se prijedlog Udruženja građana „Multipla skleroza“ regije Istočna Hercegovina za utvrđivanje neustavnosti čl. 35a st. 1. tač. a), b) i g) i čl. 35v st. 1. Zakona o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19 i 42/20).

Odluka donesena 29. 04. 2021.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-43/20

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

29. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 29. aprila 2021. godine, donioje

ODLUKU

Odbija se prijedlog Udruženja građana „Multipla skleroza“ regije Istočna Hercegovina za utvrđivanje neustavnosti čl. 35a st. 1. tač. a), b) i g) i čl. 35v st. 1. Zakona o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19 i 42/20).

Obrazloženje

Udruženje građana „Multipla skleroza“ regije Istočna Hercegovina podnijelo je Ustavnom sudu Republike Srpske prijedlog u formi inicijative za ocjenjivanje ustavnosti člana 35a st. 1 tč. a), b) i g) i člana 35v st. 1. Zakona o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19 i 42/20) zbog, kako se navodi nesaglasnosti sa članom 10. Ustava Republike Srpske. U prijedlogu se navodi, da su osporene odredbe koje propisuju pravo na ličnu invalidninu licima kod kojih je oštećenje/oboljenje nastalo u razvojnom periodu, odnosno do navršenih 18 godina života, diskriminirajuće prema licima kod kojih je invaliditet nastao u kasnijoj životnoj dobi, jer su osporenim normiranjem ona isključena iz prava na ličnu invalidninu. Takođe se navodi da su osporene zakonske odredbe, u suprotnosti sa članovima II/2 i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 1. Protokola 12. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ističe se da različito postupanje prema licima s invaliditetom s obzirom na to kad je invaliditet nastao, nije u skladu sa međunarodnim pravom u oblasti ljudskih prava, kao ni s odredbama člana 2. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije. Predlaže se da Sud utvrdi neustavnost osporenih zakonskih odredaba. U odgovoru na prijedlog koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je pravo na ličnu invalidninu, kao jedno od prava iz socijalne zaštite, uvedeno zbog činjenice da određene kategorije lica s invaliditetom, a posebno lica sa najtežim oblikom invaliditeta, nisu bila u mogućnosti da zadovolje egzistencijalne potrebe i pored realizacije drugih prava iz socijalne zaštite. Ističe se da osporene odredbe propisuju da pravo na ličnu invalidninu mogu da ostvare lica koja se nalaze u najtežem socioekonomskom položaju, odnosno lica kojima je oštećenje/oboljenje nastalo u razvojnom periodu. Nastanak oštećenja/oboljenja u razvojnom periodu ovim licima je otežalo puno i efektivno učestvovanje u društvu (pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, porodičnom životu, zadovoljenju kulturnih potreba), za razliku od lica kojima je oštećenje/bolest nastala u kasnijoj životnoj dobi. Zbog navedenog u odgovoru se ističe da predlagač pogrešno nalazi da postoji različit tretman lica s invaliditetom, jer je ostvarivanje prava jasno i precizno određeno zakonom, a osporene odredbe jednako se odnose na sva lica koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji propisanoj osporenim odredbama te u konkretnom slučaju nema povrede člana 10. Ustava Republike Srpske. Predlaže se da Sud prijedlog odbije. Osporenim članom 35a stav 1. tačke a), b) i g) Zakona o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19 i 42/20) je propisano:

Pravo na ličnu invalidninu ostvaruju lica:

a) koja su zavisna od pomoći i njege drugog lica prilikom zadovoljavanja osnovnih životnih potreba i kojima je oštećenje, odnosno oboljenje nastalo u razvojnom periodu, a imaju utvrđenu visinu tjelesnog oštećenja od 70% do 100%;

b) s oštećenjem sluha, kojima je oštećenje, odnosno oboljenje nastalo u razvojnom periodu, a imaju utvrđenu visinu tjelesnog oštećenja od najmanje 70%;

g) oboljela od rijetke bolesti, kojima je oštećenje, odnosno oboljenje nastalo u razvojnom periodu, a imaju utvrđenu visinu tjelesnog oštećenja od najmanje 70%.

Osporenim članom 35v stav 1. istog zakona je propisano da oštećenje, odnosno oboljenje nastalo u razvojnom periodu predstavlja oštećenje vida, sluha, govorno-glasovne komunikacije, tjelesno oštećenje i/ili hronično oboljenje, intelektualno oštećenje, psihički poremećaj i/ili oboljenje ili drugo oštećenje ili oboljenje koje dovodi do poteškoća u psihomotornom i senzomotornom razvoju i funkcionisanju u aktivnostima svakodnevnog života, a koje je nastupilo u periodu do navršenih 18 godina.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba Zakona o socijalnoj zaštiti Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno: da su građani ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10); da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49 stav 1. i 2); i Republika, između ostalog, uređuje i obezbjeđuje osnovne ciljeve i pravce socijalnog razvoja, socijalno osiguranje i druge oblike socijalne zaštite (tačka 8. i 12. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68).

Pored navedenih odredaba Ustava, Sud je imao u vidu da je Zakonom o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 90/16, 94/19 i 42/20) uređen sistem socijalne zaštite, nosioci, korisnici i prava korisnika socijalne zaštite, postupak i uslovi za ostvarivanje prava, djelatnost ustanova socijalne zaštite, samostalno obavljanje poslova u oblasti socijalne zaštite, finansiranje, nadzor i druga pitanja značajna za funkcionisanje i ostvarivanje socijalne zaštite građana (član 1). Odredbama člana 3. st. 1. navedenog zakona je propisano da prava iz ovog zakona pripadaju licima koja ispunjavaju propisane uslove bez obzira na razlike u rasi, boji kože, polu, jeziku, političkom, nacionalnom i vjerskom opredjeljenju, socijalnom i ekonomskom porijeklu, mjestu rođenja, invalidnosti ili bilo kojem drugom statusu. Odredbama čl. 16 do 20. propisani su korisnici prava i usluga po ovom zakonu. Članom 20. navedenog zakona propisana su prava u socijalnoj zaštiti te u tački v) propisano je da je lična invalidnina jedno od prava u socijalnoj zaštiti po navedenom zakonu. Odredbama člana 35a, stav 1. navedenog zakona je propisano da pored lica iz citiranih tačaka a), b) i g) ovog člana, pravo na ličnu invalidninu ostvaruju i lica s oštećenjem urogenitalnog sistema, koja se nalaze u terminalnoj fazi zatajenja oba bubrega i koja imaju potrebu za hroničnom hemodijalizom i peritonealnom dijalizom, a imaju utvrđenu visinu tjelesnog oštećenja od 100% (član 35a tač. v). U članu 35a stav 2) propisano je da ličnu invalidninu ne mogu ostvariti lica koja ostvaruju primanja na osnovu invaliditeta stečenog u ratu, kao i lica koja ostvaruju pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite i pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu ili koja su smještena u drugu ustanovu na teret budžetskih sredstava. Članom 35b propisana je visina lične invalidnine stečene ostvarivanjem prava na ličnu invalidninu, a članom 35v stav 3. i 4. da ministar donosi pravilnik kojim se propisuje postupak utvrđivanja visine tjelesnog oštećenja kod djece do navršenih 18 godina. Sud je takođe uzeo u obzir da član 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda propisuje opštu zabranu diskriminacije utvrđujući da je uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status, a nijedan organ vlasti ne smije nikoga diskriminisati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.

Na osnovu navedenog Sud je utvrdio da je zakonodavac saglasno citiranom ustavnom ovlašćenju da uređuje i obezbjeđuje socijalnu zaštitu stanovništva, zakonom uredio sistem socijalne zaštite, korisnike i prava korisnika iz socijalne zaštite, kao i postupak i uslove za ostvarivanje tih prava. Dakle, pravo na ličnu invalidninu, kao jedno od prava iz socijalne zaštite, uređeno je zakonom, a zakonodavac je ovlašćen da propiše koja lica mogu da ostvaruju pravo na ličnu invalidninu, kao i uslove i postupak za ostvarivanje tog prava. Saglasno navedenom, zakonodavac je osporenim odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti propisao da pravo na ličnu invalidninu ostvaruju lica kod kojih je, pored ostalog, oštećenje/oboljenje nastalo u razvojnom periodu, a koja imaju utvrđenu visinu tjelesnog oštećenja od 70% do 100%, odnosno od najmanje 70%, te propisao šta predstavlja oštećenje/oboljenje nastalo u razvojnom periodu, odnosno oštećenje/oboljenje koje je nastupilo do navršenih 18 godina života. Po ocjeni Suda, osporeno normativno rješenje predstavlja odraz cjelishodne procjene zakonodavca u uređivanju prava iz socijalne zaštite, koja je zasnovana na usvojenoj socijalnoj politici i njenim realnim ograničenjima, o čemu Ustavni sud, saglasno članu 115. Ustava, nije nadležan da odlučuje. Isto tako, Sud je ocijenio da osporenim normiranjem nije došlo do povrede načela jednakosti i ravnopravnosti građana iz člana 10. Ustava, odnosno da nije došlo do neravnopravnog tretmana lica sa invaliditetom s obzirom na godine života, kako se to u prijedlogu navodi. Pravo na ličnu invalidninu kao vid socijalne zaštite je jednako i pod istim uslovima dostupno svim licima koja se nalaze u istoj pravnoj situaciji propisanoj osporenim normama, odnosno licima koja su zavisna od tuđe njege i pomoći prilikom zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, licima s oštećenjem sluha i licima oboljelim od rijetke bolesti, koja imaju utvrđenu visinu oštećenja/oboljenja u propisanim procentu i kod kojih je oštećenje/oboljenje nastalo u razvojnom periodu. U vezi sa navedenim Sud ukazuje na to da ustavni princip ravnopravnosti i jednakosti građana iz člana 10. Ustava ne podrazumijeva jednakost u apsolutnom smislu, već garantuje jednak tretman subjekata koji se nalaze u istim ili istovrsnim pravnim situacijama prilikom realizacije određenih prava i obaveza.

Kako je Sud utvrdio da osporenim zakonskim normiranjem nije povrijeđeno ustavno načelo ravnopravnosti i jednakosti građana iz člana 10. Ustava Republike Srpske, ne postoji osnov za razmatranje eventualne zabranjene diskriminacije iz člana 1. Protokola 12 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Prema članu 115. Ustava Republike Srpske, nije u nadležnosti ovog suda da ocjenjuje saglasnost osporenog zakonskog propisivanja s Ustavom Bosne i Hercegovine, niti sa zakonima koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine pa tako ni sa Zakonom o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16).

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-43/20 29. aprila 2021. godine

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

Odbija se prijedlog Udruženja građana „Multipla skleroza“ regije Istočna… | Sudska praksa | Aktio