Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 3. stav 2. Zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/18) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti članova 12. i 13. Zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/18).
Odluka donesena 26. 05. 2021.
Predmeti (1)
U-50/20
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
26. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5, člana 60. stav 1. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 26. maja 2021. godine, donioje
ODLUKU
Utvrđuje se da član 3. stav 2. Zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/18) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti članova 12. i 13. Zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/18).
Obrazloženje
Doriano Arapović iz Šamca, zastupan po punomoćniku Marku Pisareviću, advokatu iz Šamca, dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 3. stav 2, te članova 12. i 13. Zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/18) (u daljem tekstu: Zakon). Davalac inicijative osporava odredbu člana 3. stav 2. Zakona sa stanovišta njene saglasnosti sa članom 108. stav 1. i članom 110. Ustava, uz ukazivanje na odredbe člana 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17) i člana 20. stav 1. Ustava. U inicijativi se detaljno iznose razlozi zbog kojih je osporenom odredbom člana 3. stav 2. navedenog zakona propisana retroaktivna primjena Zakona u cjelini, a ne samo pojedinih njegovih odredaba, te zbog čega obaveze iz osporenih čl. 12. i 13. Zakona, koje su utvrđene počiniocima krivičnih djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece, ne mogu biti primijenjene na lica koja su navedena krivična djela izvršila prije stupanja na snagu ovog zakona. Kao razlog osporavanja odredaba članova 12. i 13. Zakona navodi se njihova nesaglasnost sa članom 21. Ustava, uz obrazloženje da propisuju ograničenje slobode kretanja na osnovu apstraktne i pretpostavljene opasnosti od ponavljanja krivičnog djela od strane lica upisanih u Registar lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece (u daljem tekstu: Registar) koja, po njegovom mišljenju, ne može biti osnov za ograničavanje slobode kretanja kao jednog od osnovnih ljudskih prava. Uz to, davalac inicijative ukazuje i na diskriminaciju po osnovu ličnog svojstva jer, kako navodi, samo krivična djela navedena u članu 3. stav 1. ovog zakona podliježu upisu u Registar iako to nisu jedina krivična djela koja se mogu izvršiti na štetu djece i maloljetnika. S obzirom na izloženo predlaže Sudu da utvrdi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom. Narodna skupština Republike Srpske je dala odgovor na navode iz inicijative, ističući da davalac inicijative na iskrivljen i proizvoljan način tumači odredbe Ustava, kao i Zakona koji osporava. U odgovoru se, prije svega, ukazuje na član 37. Konvencije Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zloupotrebe, koja je usvojena 2007. godine, te ratifikovana od strane Bosne i Hercegovine 27. septembra 2012. godine, prema kojem će, u svrhu sprečavanja i krivičnog gonjenja za krivična djela uspostavljena u skladu sa ovom konvencijom, članica preduzeti potrebne zakonske i druge mjere da prikuplja i pohranjuje, u skladu sa relevantnim odredbama o zaštiti ličnih podataka i drugim odgovarajućim pravilima i garancijama koje propisuje domaći zakon, podatke koji se odnose na identitet i genetski profil (DNK) lica osuđenih za krivična djela uspostavljenja u skladu sa ovom konvencijom. Pored toga, u odgovoru se ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, te stav koji je zauzet u predmetima Bouchacourt protiv Francuske, M.V protiv Francuske i Gardel protiv Francuske, iz kojeg, kako se navodi, proizlazi da upis u sudski registar ne predstavlja kaznu u smislu odredbe člana 7. Evropske konvencije, već samo preventivnu mjeru na koju se član 7. ne primjenjuje, te da nema ni kršenja prava na privatnost jer dužina upisa podataka (maksimalno 30 godina) nije nesrazmjerna cilju koji se time želi postići, odnosno prevenciji počinjenja seksualnih krivičnih djela, a da uvid u te podatke od suda, policije i državnih organa podliježe dovoljnim restrikcijama po kojima se ti podaci smatraju tajnim. Osporavajući navode iz inicijative koji se odnose na povredu člana 21. Ustava, u odgovoru se ukazuje na stav 2. ovog člana kojim je propisano da se zakonom mogu uvesti ograničenja kretanja samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili radi zaštite bezbjednosti i zdravlja ljudi, te naglašava da je cilj donošenja ovog zakona da se zaštiti bezbjednost najosjetljivije kategorije lica – djece, a taj cilj je uvijek pretežniji od zaštite prava osuđenog na slobodno kretanje, nastanjivanje i boravak, kao i slobodno napuštanje teritorije. U odgovoru su osporeni i ostali navodi davaoca inicijative, te je naglašeno da moguće drugačije uređenje predmetne materije nije ustavnopravno relevantno, kao i da nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjem može bit predmet samo zakonodavne procedure, a ne predmet ocjene ustavnosti. Osporenim odredbama Zakona o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/18) propisano je: da se u Registar upisuju i lica koja su pravosnažno osuđena za krivična djela protiv polnog integriteta izvršena na štetu djece i maloljetnih lica, prema zakonima koji su prestali da važe (član 3. stav 2), da je lice koje je pravosnažno osuđeno za krivično djelo iz člana 3. ovog zakona obavezno da obavijesti nadležnu organizacionu jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova po mjestu stanovanja o svakom putovanju van mjesta stanovanja, odredištu i dužini trajanja putovanja najkasnije 24 časa prije putovanja, te da u roku od tri dana prijavi svaku promjenu ličnih podataka, o čemu se obavještava organizaciona jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova nadležna za vođenje Registra (član 12) i da se, s ciljem zaštite bezbjednosti djece od seksualne zloupotrebe, zlostavljanja i iskorištavanja, počiniocima krivičnih djela iz člana 3. ovog zakona, utvrđuje s obaveza da se uzdržavaju od posjećivanja mjesta na kojima se okupljaju djeca i objekata u kojima se okupljaju djeca, kao što su školske zgrade, školska dvorišta, vrtići, igrališta, igraonice, dječje manifestacije i slično (član 13).
Ocjenjujući osnovanost navoda iz inicijative, Sud je imao u vidu da je odredbama Ustava na koje ukazuje davalac inicijative, ali i odredbama koje su, po ocjeni Suda, od značaja za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Zakona utvrđeno: da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da se građani mogu slobodno kretati, nastanjivati i boraviti na teritoriji Republike, slobodno napuštati teritoriju i na nju se slobodno vraćati, te da se zakonom mogu uvesti ograničenja samo ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili radi zaštite bezbjednosti i zdravlja ljudi (član 21. st. 1. i 2), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2), da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, organizaciju, nadležnost i rad državnih organa, brigu o djeci i omladini te druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom (tač. 5, 10. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1), te da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo i da se samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo (član 110. st. 1. i 2). Pored navedenih odredaba Ustava, Sud je imao u vidu da je Zakonom o posebnom registru lica pravosnažno osuđenih za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/18) propisano da se ovim zakonom osniva posebni Registar lica pravosnažno osuđenih za krivična djela zloupotrebe i iskorištavanja djece (u daljem tekstu: Registar), određuju lični podaci koji se upisuju i način njihovog čuvanja i davanja na korištenje, stepen njihove povjerljivosti, kao i posebne mjere koje se sprovode prema licima pravosnažno osuđenim za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece (član 1), da je svrha donošenja Zakona obezbjeđivanje zaštite djece od seksualne zloupotrebe, zlostavljanja i iskorištavanja, te sprečavanje lica pravosnažno osuđenih za ta krivična djela da ponovo izvrše isto ili slično krivično djelo (član 2), da se u Registar upisuju lica pravosnažno osuđena za krivična djela propisana Krivičnim zakonikom Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17) i taksativno navedena u tač. 1. do 10. (član 3. stav 1), da Registar vodi nadležna organizaciona jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova i da se Registar vodi po propisima kojima se uređuje vođenje kaznene evidencije u Republici Srpskoj (član 5. st. 1. i 2), te da se upis podataka u Registar vrši na osnovu podataka iz pravosnažno izrečenih presuda za krivična djela iz člana 3. ovog zakona (član 5. st. 1. i 2), da obaveze iz čl. 11, 12. i 13. ovog zakona prestaju nakon proteka 20 godina od dana izdržane kazne, ukoliko lice u tom periodu ne izvrši neko od krivičnih djela iz člana 3. ovog zakona (član 14. stav 3). Prije svega, Sud je ocijenio da osporeni član 3. stav 2. navedenog zakona nije u saglasnosti sa Ustavom. Prilikom ovakve ocjene Sud je imao u vidu da je članom 110. st. 1. i 2. Ustava utvrđeno da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo, te da se samo zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo. Takođe, Sud je imao u vidu da Ustav ne definiše opšti interes, niti bliže određuje ovaj pojam, već prepušta zakonodavcu, da u svakom konkretnom slučaju, u postupku donošenja zakona, odredi opšti interes i utvrdi razloge zbog kojih se pojedinim odredbama daje povratno dejstvo, kao i da pojam retroaktivnosti podrazumijeva primjenu nove norme na već nastale odnose, dakle odnose koji su stvoreni i okončani prije stupanja na snagu zakona. Nema sumnje da retroaktivnost zakona postoji u slučaju kada se novi zakon primjenjuje i na vrijeme prije njegovog stupanja na snagu.
Imajući u vidu navedeno, kao i da se osporenom zakonskom odredbom određuje primjena ovog zakona i na slučajeve koji su okončani prije njegovog stupanja na snagu, odnosno da se propisuje upis u Registar i lica koja su pravosnažno osuđena za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece i prije osnivanja Registra, Narodna skupština je, po ocjeni Suda, prilikom donošenja osporene odredbe člana 3. stav 2. navedenog zakona bila obavezna da se izjasni o postojanju opšteg interesa utvrđenom u postupku donošenja zakona koji zahtijeva da njegove odredbe imaju povratno dejstvo. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju Narodna skupština nije izjasnila o postojanju opšteg interesa, niti se ova okolnost može utvrditi iz obrazloženja osporenog zakona, Sud je utvrdio da odredba člana 3. stav 2. Zakona nije u saglasnosti sa članom 110. stav 2. Ustava, a samim tim i sa članom 108. stav 1. Ustava.
Ocjenjujući osporene odredbe čl. 12. i 13. Zakona Sud je utvrdio da se ovim zakonom, u okviru Ustavom utvrđenog ovlašćenja, pored osnivanja posebnog registra lica pravosnažno osuđenih za krivična djela zloupotrebe i iskorištavanja djece određuju i posebne mjere koje se sprovode prema licima pravosnažno osuđenim za krivična djela seksualne zloupotrebe i iskorištavanja djece. Po ocjeni Suda, zakonodavac je bio ovlašćen da, kao posebne mjere, osporenim zakonskim odredbama odredi obavezu licima pravosnažno osuđenim za krivična djela zloupotrebe i iskorištavanja djece da nadležnu organizacionu jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova obavijeste o svakom putovanju, odredištu i trajanju istog, te da prijave svaku promjenu ličnih podataka, kao i da se uzdržavaju od posjećivanja mjesta na kojima se okupljaju djeca. Koje posebne mjere će zakonodavac, u svrhu obezbjeđivanja zaštite djece od seksualne zloupotrebe, zlostavljanja i iskorištavanja, te sprečavanja lica pravosnažno osuđenih za ta krivična djela da ponovo izvrše isto ili slično krivično djelo, propisati učiniocima krivičnih djela iz člana 3. stav 1. ovog zakona poslije izdržane kazne zatvora, po ocjeni Suda, pitanje je cjelishodnosti, odnosno procjene zakonodavca i o tome, prema članu 115. Ustava, nije nadležan da odlučuje Ustavni sud. Isto tako, i određivanje koja krivična djela se unose u Registar je, u domenu procjene cjelishodnosti zakonskih rješenja, koja su u isključivoj nadležnosti zakonodavnog organa.
Po ocjeni Suda, nisu osnovani navodi davaoca inicijative da je osporenim čl. 12. i 13. navedenog zakona povrijeđena Ustavom zajemčena sloboda kretanja iz člana 21. Ustava, s obzirom na to da je ovim ustavnim odredbama ovlašćen zakonodavac da svojim propisom ograniči slobodu kretanja u situaciji kada ocijeni da je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili radi zaštite bezbjednosti i zdravlja ljudi, što je i učinjeno osporenim propisivanjem kako bi se, prije svega, osigurala zaštita djece kao najosjetljivije kategorije lica od seksualne zloupotrebe, zlostavljanja i iskorištavanja, ali i spriječila lica pravosnažno osuđena za ta krivična djela da ponovo izvrše isto ili slično krivično djelo.
Pored navedenog, po ocjeni Suda, nisu osnovani ni navodi davaoca inicijative da se osporenim propisivanjem iz čl. 12. i 13. navedenog zakona povređuje ustavni princip jednakosti građana iz člana 10. Ustava, jer se ovim odredbama propisane posebne mjere - obaveze jednako odnose na učinioce krivičnih djela koja su taksativno navedena u članu 3. stav 1. ovog zakona, kao i stoga što se tim odredbama ne stvara nejednakost navedenih lica s obzirom na njihova lična svojstva, pri čemu načelo jednakosti ne garantuje jednakost u apsolutnom smislu, već garantuje jednakost građana koji se nalaze u identičnim pravnim situacijama.
Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-50/20 26. maja 2021. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.