Ustavni sud Republike Srpske
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 8. stav 5, člana 62. stav 2. tačka v) i člana 120. st. 1. i 2. Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 106/15, 3/16 i 84/19).
Odluka donesena 27. 10. 2021.
Predmeti (1)
U-98/20
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
27. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. oktobra 2021. godine, donioje
ODLUKU
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 8. stav 5, člana 62. stav 2. tačka v) i člana 120. st. 1. i 2. Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 106/15, 3/16 i 84/19).
Obrazloženje
Građevinsko preduzeće „Krajina“ a.d. iz Banjaluke podnijelo je Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljem tekstu: Sud) prijedlog za ocjenjivanje ustavnosti člana 8. stav 5, člana 62. stav 2. tačka v) i člana 120. st. 1. i 2. Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 106/15, 3/16 i 84/19) (u daljem tekstu: Zakon). Predlagač smatra da član 8. stav 5. nije u saglasnosti sa članom 39. stav 1, članom 48. stav 1. Ustava, te tačkom 5. Amandmana XXXII na Ustav, jer se licu koje je nosilac više licenci, a zaposleno je u pravnom licu, onemogućava korišćenje istih, budući da u tom pravnom licu može raditi samo kao nosilac jedne licence, čime se ovim licima uskraćuje pravo na rad u punom kapacitetu.
Nadalje predlagač ističe da se propisivanjem iz člana 62. stav 1. tačka v) Zakona, suprotno članu 5. stav 1. alineja 4, članu 48. stav 1, članu 56. stav 1, članu 60. stav 1. Ustava i tački 6. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava, ograničava pravo svojine licu koje namjerava graditi na području koje nije obuhvaćeno sprovedbenim dokumentom prostornog uređenja, jer je izdavanje lokacijskih uslova ovom licu uslovljeno prostom voljom vlasnika susjedne parcele, čiju opravdanost niko ne cijeni. Time su ova lica stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na lica koja žele da grade na području koje je obuhvaćeno sprovedbenim dokumentima planskog uređenja, jer primjedbe, prijedloge i mišljenja izložena u postupku donošenja ovih dokumenata cijeni nadležni organ.
Takođe, predlagač smatra da je propisivanje iz osporenog člana 120. st. 1. i 2. Zakona u suprotnosti sa članom 5. stav 1. alineja 4. i članom 48. stav 1. Ustava, te tačkom 6. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava. Ističe da je bezrazložno vremenski ograničeno trajanje licenci pravnih lica, te da, s obzirom na način izdavanja i kontrole, ove licence moraju biti jednakopravno tretirane kao i licence fizičkih lica, jer zakoni moraju biti opšti i jednaki za sve adresate.
U odgovoru koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske se ističe da je ustavni osnov za propisivanje iz osporenog zakona sadržan u čl. 59. i 61. stav 1. Ustava, te Amandmanu XXXII tačka 6. na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava, kao i da su osporene odredbe Zakona, ali i Zakon u cjelini, u saglasnosti sa Ustavom.
U pogledu navoda kojima se osporava ustavnost člana 8. stav 5. Zakona se ističe: da je ovom odredbom obezbijeđen minimalni zahtjev da jedno pravno lice može imati minimalno po jednog inženjera, koji će biti nosioci licenci za projektovanje i licenci za građenje, da nosilac licence, u smislu ovog zakona, znači lice koje je u skladu sa zakonom odgovorno za tu vrstu poslova u pravnom licu, da se navedenim članom Zakona ne oduzima niti ograničava pravo na rad imaocima licenci koji nemaju status nosioca licence, jer odredba člana 8. stav 5. Zakona ne isključuje mogućnost da inženjeri mogu dobiti jednu ili više licenci za koje ispunjavaju uslove, te ne isključuje ni njihovo pravo da u pravnom licu obavljaju jedan ili više poslova za koje imaju licence, već navedena lica, zbog specifičnosti posla i odgovornosti, ne mogu, istovremeno, biti nosioci licenci i za projektovanje i za građenje, da je zakonodavac ovakvim rješenjem nastojao onemogućiti da ista lica odlučuju u različitim fazama izgradnje objekta u cilju obezbjeđenja kvaliteta i bezbjednog građenja, a imajući u vidu da su određeni poslovi po svojoj prirodi nespojivi, što bi dovodilo do sukoba interesa, kao i zbog toga što se različite faze izgradnje odvijaju u različitim prostornim, tehničkim i lokacijskim uslovima. U pogledu navoda kojima se osporava ustavnost člana 62. stav 2. tačka v) Zakona se ističe: da se navedenim propisivanjem obezbjeđuje učešće susjeda u postupku izdavanja lokacijskih uslova kada područje buduće gradnje nije obuhvaćeno sprovedbenim dokumentom prostornog uređenja, da se od susjeda pribavlja izjava o planiranoj gradnji, ali se ne traži njegova saglasnost za građenje, da organ koji izdaje lokacijske uslove cijeni sve navode date u izjavi te, uz ocjenu raspoložive tehničke dokumentacije i važećih propisa, odlučuje o njihovoj osnovanosti, odnosno osnovanosti zahtjeva za izdavanje lokacijskih uslova, da se ovakvim propisivanjem ne ograničava pravo vlasništva, kao i da isto ne dovodi u neravnopravan položaj lica koja namjeravaju graditi u području koje nije obuhvaćeno sprovedbenim dokumentima prostornog uređenja u odnosu na ona koja žele graditi u okviru obuhvata sprovedbenim planskim dokumentom, jer se radi o subjektima prava koji se nalaze u različitim situacijama, da uključivanje susjeda kroz davanje izjava o planiranoj gradnji u području koje nije obuhvaćeno sprovedbenim planskim dokumentom odgovara mogućnosti davanja primjedaba o planiranoj gradnji u postupku izrade sprovedbenog planskog dokumenta. U pogledu navoda kojima se osporava ustavnost člana 120. st. 1. i 2. Zakona donosilac osporenog akta smatra: da se ne može stavljati znak jednakosti između licenci fizičkih lica i licenci pravnih lica, da je sistem licenciranja uspostavljen kao jedan od načina na koji se provjerava da li pravna lica koja se bave poslovima u oblasti uređenja prostora i građenja ispunjavaju potrebne uslove, da se, imajući u vidu veliku fluktuaciju radne snage, dinamične promjene kod registracije i statusa pravnih lica, ne može govoriti o trajnosti licence pravnih lica.
Osporenim članom 8. stav 5. Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 106/15, 3/16 i 84/19) je propisano da fizičko lice koje je nosilac licence za poslove građenja u pravnom licu ne može biti nosilac licence za poslove iz stava 3. tačke a), b) i v) ovog člana, niti fizička lica sa licencom za poslove iz navedenih tačaka stava 3. mogu biti nosioci licence za poslove građenja, ali mogu biti angažovana u tom pravnom licu za sve poslove za koje imaju licence.
Osporenim članom 62. stav 2. tačka v) Zakona je propisano da se lokacijski uslovi, ako područje buduće izgradnje nije obuhvaćeno sprovedbenim dokumentom prostornog uređenja, sastoje od izjave vlasnika susjednih objekata i parcela o planiranoj izgradnji prema stručnom mišljenju i urbanističko-tehničkim uslovima, date na zapisnik kod organa ili dostavljene organu sa ovjerenim potpisima.
Osporenim članom 120. st. 1. i 2. Zakona je propisano: da licence za pravna lica koje se izdaju na osnovu ovog zakona važe četiri godine od dana izdavanja, da se, po isteku roka iz stava 1. ovog člana, pravnom licu koje je imalo licencu izdaje, na njegov zahtjev i na osnovu dostavljenih dokaza, nova licenca u skladu sa odredbama ovog zakona.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih odredaba Zakona Sud je imao u vidu odredbe Ustava na čiju povredu ukazuje predlagač, kao i odredbe koje su od značaja za odlučivanje u predmetu, a kojima je utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na vladavini prava (član 5. stav 1. alineja 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da svako ima pravo na rad i slobodu rada (član 39. stav 1), da se prava i slobode zajamčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ni ograničiti (član 48. stav 1), da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine, uz pravičnu naknadu (član 56. stav 1), da fizička i pravna lica ostvaruju svojinska prava na nepokretnosti prema njihovoj prirodi i namjeni, u skladu sa zakonom (član 60. stav 1), da Republika uređuje i obezbjeđuje ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora, ekonomske odnose sa inostranstvom, koji nisu preneseni na institucije Bosne i Hercegovine, tržište i planiranje (tač. 5. i 6. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava). Sud je imao u vidu da je Zakonom, između ostalog, propisano: da je licenca ovlašćenje kojim se potvrđuje da fizičko ili pravno lice ispunjava uslove propisane ovim zakonom za izradu dokumenata prostornog uređenja ili izradu tehničke dokumentacije ili reviziju tehničke dokumentacije ili građenje ili nadzor nad građenjem ili vršenje energetskog pregleda, a kojim im se odobrava vršenje ovih poslova (član 2. stav 2. tačka l), da izradu dokumenata prostornog uređenja, izradu, reviziju i nostrifikaciju tehničke dokumentacije, građenje i nadzor nad građenjem objekata i vršenje energetskog pregleda zgrada mogu, pod uslovima propisanim ovim zakonom, obavljati fizička i pravna lica samo ako za to imaju odgovarajuću licencu, da licencu iz stava 1. ovog člana fizičkom licu izdaje ministar na prijedlog komisije nakon podnesenog zahtjeva, ako fizičko lice ima odgovarajuću stručnu spremu, ima stručni ispit položen prema odredbama ovog zakona, ima potrebno radno iskustvo i reference u toj stručnoj spremi i za vrstu poslova za koje se licenca izdaje, ima dokaz o uplaćenoj naknadi propisanoj za troškove izdavanja licence i ispunjava i druge posebne uslove propisane odredbama ovog zakona i propisa donesenih na osnovu njega, da ako za svaku licencu pojedinačno ispunjava uslove propisane stavom 2. ovog člana fizičko lice može dobiti licence za izradu dokumenata prostornog uređenja, izradu dijela tehničke dokumentacije i nadzor, reviziju dijela tehničke dokumentacije i nadzor, građenje i nadzor nad građenjem objekata i vršenje energetskog pregleda objekata (član 8. st. 1, 2. i 3), da se dokumentima prostornog uređenja određuju organizacija, namjena i način korišćenja i upravljanja prostorom, te kriterijumi i smjernice za uređenje i zaštitu prostora Republike, da dokumenti prostornog uređenja mogu biti strateški i sprovedbeni, da su sprovedbeni dokumenti prostornog uređenja: zoning plan, zoning plan područja posebne namjene, regulacioni plan, urbanistički projekat i plan parcelacije (član 25 st. 1, 2. i 3), da lokacijski uslovi predstavljaju tehnički stručni dokument koji određuje uslove za projektovanje i građenje, a koji se izrađuje na osnovu ovog zakona, posebnih zakona i propisa donesenih na osnovu tih zakona, kao i dokumenata prostornog uređenja i ne predstavljaju upravni akt, da su dokumenti kao osnov za izdavanje lokacijskih uslova: zoning plan, zoning plan područja posebne namjene, regulacioni plan, urbanistički projekat i plan parcelacije, da se, ako dokumenti prostornog uređenja iz stava 2. ovog člana nisu doneseni ili ako nije propisana obaveza njihovog donošenja, lokacijski uslovi izrađuju na osnovu važećeg dokumenta prostornog uređenja i stručnog mišljenja pravnog lica koje ima odgovarajuću licencu za izradu dokumenata prostornog uređenja (član 59. st. 1, 2, 3), da se lokacijski uslovi, ako je područje buduće izgradnje obuhvaćeno sprovedbenim dokumentom prostornog uređenja, sastoje od ovjerenog izvoda iz sprovedbenog dokumenta prostornog uređenja i urbanističko-tehničkih uslova, da se lokacijski uslovi, ako područje buduće izgradnje nije obuhvaćeno sprovedbenim dokumentom prostornog uređenja, sastoje od izvoda iz važećeg raspoloživog dokumenta prostornog uređenja, stručnog mišljenja i urbanističko-tehničkih uslova (član 62. st. 1, 2. tač. a) i b), da je nadležni organ dužan da izda lokacijske uslove u roku od 15 dana od dana prijema kompletnog zahtjeva, da će zahtjev za izdavanje lokacijskih uslova nadležni organ rješenjem odbiti ako utvrdi da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi i da zahtijevana gradnja nije u skladu sa dokumentom prostornog uređenja na osnovu kojeg se lokacijski uslovi izdaju, kao i u slučaju kada utvrdi da stručno mišljenje, odnosno urbanističko-tehnički uslovi, izrađeni od ovlašćenog lica, nisu usaglašeni sa važećim dokumentom prostornog uređenja, da će se, u slučaju iz člana 59. stav 3. ovog zakona, ako zahtijevana izgradnja prema stručnom mišljenju nije moguća, zahtjev rješenjem odbiti, da ukoliko lokacijski uslovi nisu izdati u skladu sa odredbama ovog zakona stranka može zahtijevati vršenje inspekcijskog nadzora, da ukoliko lokacijski uslovi nisu izdati u propisanim rokovima, investitor može podnijeti žalbu kao da je zahtjev odbijen (član 64), da se fizičkom licu licenca izdaje bez roka važenja (član 120. stav 3). Imajući u vidu izloženo, Sud je utvrdio da ustavno ovlašćenje za zakonsko uređivanje pitanja prostornog uređenja podrazumijeva uređivanje svih materijalno-pravnih pitanja koja su predmet zakona. To ovlašćenje daje mogućnost zakonodavcu da prava i obaveze adresata zakona, zavisno od različitih okolnosti, uredi na različite načine. Polazeći od ovoga zakonodavac je donio Zakon o uređenju prostora i građenju kojim je propisao sistem uređenja prostora Republike Srpske, način i uslove izgradnje objekata, kao i druga pitanja od značaja za uređenje prostora i izgradnju objekata.
S tim u vezi, Sud je utvrdio da nisu osnovani navodi predlagača prema kojima se, normiranjem iz člana 8. stav 5. Zakona, fizičkom licu koje ima više licenci, a zaposleno je u pravnom licu, onemogućava korišćenje svih ovih licenci. Naprotiv, ovom normom je jasno određeno da nosioci licenci u pravnom licu mogu biti angažovani za sve poslove za koje imaju licence, ali da ne mogu, istovremeno, biti nosioci licenci i za projektovanje i za građenje, odnosno isključena je odgovornost jednog lica za ove različite faze postupka uređenja prostora i gradnje. Zakonodavac je cijenio da postoji mogućnost sukoba interesa ukoliko bi isto fizičko lice uporedo bilo nosilac licence za građenje i nadzor nad građenjem objekata, te nosilac jedne ili više licenci iz člana 8. stav 3. tač. a), b) i v) (izrada dokumenata prostornog uređenja, izrada dijela tehničke dokumentacije i nadzor, revizija dijela tehničke dokumentacije i nadzor), ali nije ograničio mogućnost da inženjer, imalac licence/i u pravnom licu, obavlja sve one poslove za koje je licenciran. Cijeneći razloge cjelishodnosti zakonodavac je propisao način za koji smatra da će spriječiti da se u istoj fizičkoj osobi, istovremeno, sažmu nadležnosti i odgovornosti nosioca licenci i za poslove projektovanja i za poslove građenja, a saglasno članu 115. Ustava nije u nadležnosti Suda da razmatra opravdanost ovakve procjene. Nadalje, članom 39. Ustava je, između ostalog, utvrđeno da svako ima pravo na rad i slobodu rada, da je svako slobodan u izboru zanimanja i zaposlenja i da su mu, pod jednakim uslovima, dostupni radno mjesto i funkcija. Iz navedene ustavne odredbe nesumnjivo proizlazi da Ustav ne garantuje obim prava na rad. Prema mišljenju Suda, ovo ustavno načelo prije svega podrazumijeva pravo da svaki građanin ima mogućnost da obezbijedi sredstva za život radom koji je slobodno izabrao ili prihvatio. S obzirom na izloženo, Sud je utvrdio da zakonodavac nije uskratio pojedincu koji ispunjava zakonske uslove za obavljanje poslova iz član 8. stav 3. Zakona pravo na slobodan izbor zanimanja. Takođe, prema stanovištu Suda, propisivanje iz člana 8. stav 5. Zakona se, saglasno načelima iz čl. 10. i 39. Ustava, na jednak način i pod istim uslovima odnosi na sve adresate u istim pravnim situacijama, zbog čega njime nije ograničeno niti povrijeđeno pravo na rad i prava koja iz njega proističu, a kako to pogrešno tvrdi predlagač. Takođe, Sud je utvrdio da nisu osnovani ni navodi predlagača prema kojima se propisivanjem iz člana 62. stav 2. tačka v) Zakona ograničava pravo svojine licu koje namjerava graditi na području koje nije obuhvaćeno sprovedbenim dokumentom prostornog uređenja. Predlagač pogrešno smatra da je izdavanje lokacijskih uslova ovom licu uslovljeno voljom, odnosno saglasnošću, vlasnika susjedne parcele. Zakonodavac, naime, ne traži saglasnost tog lica sa planiranom gradnjom, već mu, normiranjem kao u članu 62. stav 2. tačka v) Zakona, omogućava da, u fazi planiranja objekta, izloži svoje primjedbe i sugestije u pogledu planirane gradnje, a prema stručnom mišljenju i urbanističko-tehničkim uslovima. Navedena izjava je samo jedan od elemenata na osnovu kojih nadležni organ, uz nužnu ispunjenost i svih drugih uslova predviđenih članom 62. stav 3. Zakona, u formalnom postupku iz člana 64. Zakona, odlučuje o zahtjevu za izdavanje lokacijskih uslova. S obzirom na to da su u postupku izrade sprovedbenog planskog akta zainteresovana lica u mogućnosti da iznesu primjedbe i sugestije u pogledu planirane gradnje u okviru obuhvata plana, zakonodavac je, obezbjeđujući da na području za koje nije donesen ovakav dokument, zainteresovano lice, vlasnik susjedne parcele, može dati izjavu u smislu član 62. stav 2. tačka v) Zakona, postupio saglasno garancijama iz člana 10. Ustava. U ovom smislu neosnovani su i navodi predlagača prema kojima je osporeno propisivanje u suprotnosti sa odredbama članova 56. stav 1. i 60. stav 1. Ustava. Nadalje, prema stanovištu Suda, osporene odredbe člana 120. st. 1. i 2. Zakona ne postavljaju pitanje povrede ustavnog principa vladavine prava, jer je njima na jasan i precizan način ograničeno vremensko važenje licenci izdatih pravnim licima, te istovremeno utvrđen način izdavanja novih. Navedeno propisivanje je dostupno svim adresatima, tj. pravnim licima na koja se odnosi, te ona mogu stvarno i konkretno znati prava i obaveze koji iz njega proizlaze i u skladu sa istima prilagoditi svoje ponašanje. Navodi predlagača o različitom zakonskom položaju pravnih u odnosu na fizička lica, u domenu licenciranja, nisu od ustavnopravnog značaja, jer je riječ o potpuno različitim subjektima prava, koji se nalaze u potpuno različitim pravnim situacijama, te je neosnovano porediti njihova prava i obaveze. U domenu je cjelishodne procjene zakonodavca da, reagujući na potrebe društvene dinamike, putem sistema licenciranja, između ostalog, i pravnih lica, uspostavi odgovarajući mehanizam provjere ispunjenosti potrebnih uslova za obavljanje poslova u oblasti uređenja prostora i građenja. Shodno članu 115. Ustava, odlučivanje da li su pojedina zakonska rješenja primjerena, potrebna ili opravdana nije u nadležnosti ovog suda. Imajući u vidu navedeno, Sud je utvrdio da su neosnovani i navodi predlagača prema kojima su adresatima osporenih odredaba člana 8. stav 5, člana 62. stav 2. tačka v) i člana 120. st. 1. i 2. Zakona, suprotno članu 48. stav 1. Ustava, oduzeta, odnosno ograničena Ustavom zajamčena prava, kao i navodi prema kojima je propisujući na osporeni način zakonodavac uredio suprotno ovlašćenju Republike da uredi i obezbijedi u domenu oblasti iz tač. 5. i 6. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-98/20 27. oktobra 2021. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.