Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. stav 2. i člana 10. stav 1. tač. a) i b) Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20) i Taksene tarife koja je sastavni dio Zakona.
Odluka donesena 27. 10. 2021.
Predmeti (1)
U-90/20
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
27. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. oktobra 2021. godine, donio je
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. stav 2. i člana 10. stav 1. tač. a) i b) Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20) i Taksene tarife koja je sastavni dio Zakona.
Obrazloženje
Advokatska komora Republike Srpske dala je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti člana 1. stav 2. i člana 10. stav 1. tač. a) i b) Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14 i 66/18) i Taksene tarife koja je sastavni dio Zakona. Davalac inicijative navodi da osporena odredba člana 1. stav 2. Zakona i Taksena tarifa nisu zasnovani na precizno definisanim objektivnim kriterijumima koji bi se mogli dovesti u vezu sa pravnom prirodom i svrhom propisanih taksa, te da iste ne prati precizna i jasna finansijska analiza izvršena na osnovu stvarnih troškova i izdataka koja bi opravdavala njihovu visinu, odnosno iz koje bi proizlazilo da propisana visina taksa zaista predstavlja novčani ekvivalent za određene radnje suda. S tim u vezi, davalac inicijative ukazuje na odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-113/17 od 26. septembra 2018. godine i U-12/19 od 24. juna 2020. godine, te zaključuje da se nasumičnim određivanjem sudskih taksa koje se tiču svih građana dovodi u pitanje načelo vladavine prava iz člana 5. stav 1. alineja 4. Ustava Republike Srpske. Odredbe člana 10. stav 1. tač. a) i b) Zakona, kojim je propisano da su od plaćanja sudskih taksa oslobođeni Republika Srpska i njeni organi koji se finansiraju iz budžeta Republike Srpske, te jedinice lokalne samouprave, davalac inicijative osporava u odnosu na član 10, član 16. stav 1. i član 63. Ustava. Obrazlažući navedeno davalac inicijative, pored ostalog, ističe da osporeno zakonsko rješenje stavlja pojedine učesnike u postupku u znatno povoljniji položaj u odnosu na druge učesnike, što, po njegovom mišljenju, predstavlja eklatantan primjer diskriminacije, te kao primjer navodi da su navedeni subjekti oslobođeni od plaćanja takse i prilikom izjavljivanja pravnih lijekova što ima za posljedicu da isti izjavljuju pravne lijekove u svakom slučaju, bez obzira na osnovanost navoda, za razliku od drugih učesnika u postupku koji u istoj situaciji moraju platiti taksu za pravni lijek koja je uvećana za 50%, čime su dovedeni u evidentno nepovoljniji položaj. Pored toga, davalac inicijative navodi da bezrazložno oslobađanje pojedinih učesnika u postupku plaćanja taksa dovodi u pitanje opštu obavezu plaćanja poreza i drugih dažbina, kao i pravo na jednaku zaštitu u postupku pred sudom svih građana, a iznosi i mišljenje da ne postoji čak ni finansijski održivo objašnjenje zašto bi jedinice lokalne samouprave bile oslobođene od plaćanja ovih taksa. Imajući u vidu navedeno, predlaže da Sud utvrdi da osporena zakonska rješenja nisu u saglasnosti sa Ustavom. Narodna skupština Republike Srpske je dostavila odgovor u kome je osporila navode davaoca inicijative ističući da je u inicijativi prisutno pogrešno tumačenje odredaba Ustava, te je, između ostalog, navedeno da je ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan u članu 68. stav 1. tačka 17. Ustava Republike Srpske, kao i da je zakonodavac usvajajući osporena zakonska rješenja postupio u najboljem interesu građana i uspostavio balans između zakonske mjere i cilja koji se želi ostvariti, pri čemu nije izašao iz utvrđenog ustavnog okvira. U odgovoru su, takođe, osporeni navodi davaoca inicijative da je osporenim zakonskim rješenjem povrijeđen član 10. Ustava i s tim u vezi naglašava da su navedenom ustavnom odredbom zagarantovani isključivo jednakost i ravnopravnost u realizaciji zakonom priznatih prava i obaveza, i to za kategorije adresata koji se nalaze u istim ili sličnim pravnim situacijama, što se ovim zakonskim rješenjem i osigurava. Pored toga, u odgovoru se ističe da predmetni zakon obezbjeđuje legislativni okvir za ostvarivanje osnovnih sloboda, prava i dužnosti građana Republike Srpske, kao i da proces izrade zakonskog rješenja kojim se određuje iznos sudskih taksa prolazi dugotrajnu analizu kako bi se utvrdila opravdanost istih sa stanovišta ekonomskog standarda u trenutku donošenja. Nadalje, u odgovoru se navodi da predložena rješenja po pitanju visine takse odgovaraju stvarnoj visini troškova koje organ ima prilikom vršenja radnje za koju se plaća taksa i vrijednosti dobijene usluge za obveznika. U odgovoru se, takođe, navodi da bi se propisivanjem obaveze plaćanja sudskih taksa od strane Republike Srpske, njenih organa koji se finansiraju iz budžeta Republike Srpske i jedinica lokalne samouprave stvorili troškovi prelivanja sredstava iz budžeta Republike Srpske u korist budžeta Republike Srpske, da bi organi koji se finansiraju iz budžeta bili u obavezi da planiraju i obezbjeđuju sredstva za te namjene, te bi eventualni nedostatak sredstava doveo u pitanje blagovremeno podnošenje podnesaka u sudskom postupku, iz razloga što bi se u svakom pojedinačnom slučaju moralo tražiti odobravanje sredstava za namjenu podnošenja podnesaka i time umanjio stepen pravne zaštite Republike Srpske i njenih organa, kao i jedinica lokalne samouprave u postupcima koje vode pred sudovima. U odgovoru se, takođe, navodi da nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjima može biti predmet samo zakonodavne procedure, a ne predmet ocjene ustavnosti, te da u situaciji kada je zakonodavac ostao unutar svojih ovlašćenja nije na Sudu da cijeni predstavlja li zakonodavstvo najbolje rješenje za uređenje određene oblasti, odnosno da li bi zakonodavno ovlaštenje trebalo iskoristiti na drugačiji način. Odredbama Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20), koje su prijedlogom osporene, propisano je, i to članom 1. stav 2, da su postupci u kojima se plaća taksa i visina takse za pojedine radnje utvrđeni u Taksenoj tarifi, koja se nalazi u Prilogu ovog zakona i čini njegov sastavni dio, a članom 10. stav 1. da su od plaćanja takse oslobođeni: Republika Srpska i njeni organi koji se finansiraju iz budžeta Republike Srpske i nisu upisani u sudski registar (tačka a) i jedinice lokalne samouprave (tačka b). Taksenom tarifom, koja je sastavni dio Zakona o sudskim taksama, propisano je plaćanje sudske takse u odgovarajućim iznosima i to pod I - Parnični i izvršni postupak (tarifni br. 1 – 3), pod II - Vanparnični postupak (tarifni br. 4 – 12), pod III - Zemljišnoknjižni postupak (tarifni br. 13 – 16), pod IV - Takse u postupcima stečaja i likvidacije (tarifni br. 17 – 21), pod V - Upis u sudski registar (tarifni br. 19 – 21), pod VI - Upravni spor i postupak za sudsku zaštitu (tarifni br. 22 – 23) i pod VII - Posebni slučajevi (tarifni br. 24 - 33).
Odredbama Ustava na koje ukazuje davalac inicijative, ali i odredbama koje su, po ocjeni Suda, od značaja za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Zakona o sudskim taksama i Taksene tarife, koja je njegov sastavni dio, utvrđeno je: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na vladavini prava (član 5. stav 1. alineja 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom (član 16. stav 1), da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, te da se zakonom može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2), da su sredstva budžeta porezi, takse i drugi zakonom utvrđeni prihodi (član 62. stav 2), da je obaveza plaćanja poreza i drugih dažbina opšta i utvrđuje se prema ekonomskoj snazi obveznika (član 63), da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, poreski sistem, te finansiranje ostvarivanja prava i dužnosti Republike (tač. 7. i 17. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je mijenjan član 68. Ustava), te da zakoni, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1).
Za ocjenu ustavnosti osporenih odredaba Zakona o sudskim taksama i Taksene tarife od značaja su, po ocjeni Suda, i sljedeće odredbe ovog zakona kojim je propisano: član 1. stav 1. da se ovim zakonom uređuju način plaćanja sudske takse (u daljem tekstu: taksa), postupak i uslovi oslobađanja plaćanja takse, način utvrđivanja vrijednosti sudskog spora, postupak za naplatu neplaćene takse i druga pitanja koja se odnose na takse; član 2. stav 1. da takse propisane ovim zakonom plaća lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u sudskom postupku, za koji je ovim zakonom utvrđeno plaćanje takse (u daljem tekstu: takseni obveznik); član 3. da se uz podnesak (tužba, prijedlog, pravni lijek i dr.) obavezno dostavlja dokaz o plaćenoj taksi (stav 1), da ukoliko takseni obveznik smatra da ispunjava uslove za oslobađanje plaćanja takse propisane ovim zakonom, uz podneske iz stava 1. ovog člana prilaže i zahtjev za oslobađanja plaćanja takse (stav 3); član 5. da ako ukupan iznos takse koju je takseni obveznik dužan da plati prelazi 1/3 njegovih mjesečnih primanja, Sud može, na zahtjev taksenog obveznika, odrediti da taksenu obavezu izmiri u najviše šest mjesečnih rata (stav 1); član 8. da se takse predviđene Taksenom tarifom plaćaju uplatom na žiroračun budžeta Republike Srpske; član 37. da sve naplaćene takse predstavljaju javni prihod budžeta Republike Srpske. Uz to, Sud je imao u vidu i član 10. ovog zakona kojim su definisani subjekti koji su oslobođeni od plaćanja takse, kao i član 12. kojim su propisani uslovi pod kojim se takseni obveznik može osloboditi od plaćanja takse.
Polazeći od navedenog, Sud je ocijenio da se osporenim odredbama Zakona o sudskim taksama i Taksenom tarifom, koja je sastavni dio Zakona, ne povređuju ustavni principi na koje ukazuje davalac inicijative (član 5. stav 1. alineja 4, član 10, član 16. stav 1. i član 63. Ustava). Prilikom ovakve ocjene Sud je imao u vidu da Ustavom konstituisano ovlašćenje zakonodavca da uvodi fiskalne dažbine podrazumijeva mogućnost njihovog uređivanja u svim segmentima, kao izraz određene fiskalne politike.
Imajući u vidu navedeno, zakonodavac je, po ocjeni Suda, usvojio Zakon o sudskim taksama kojim su uvedene sudske takse, koje je obavezno da plati lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u sudskom postupku, zatim je utvrdio elemente tog javnog prihoda, te Taksenom tarifom, koja je sastavni dio Zakona, u tarifnim stavovima dimenzionirao osnovicu plaćanja takse i izvršio odabir metoda tarifiranja (tarifna stopa, korekcija osnovice, fiksni iznosi, paušalne takse i dr). Zakonodavac je, po ocjeni Suda, uvažio različite situacije u vezi sa taksenim obveznikom kao što su imovinsko stanje, socijalni momenat i dr, te putem određenih metoda izvršio prilagođavanje visine sudske takse materijalnim mogućnostima taksenih obveznika (oslobađanja, olakšice i dr.). Ustavni sud, međutim, saglasno svojoj nadležnosti utvrđenoj u članu 115. Ustava ne može ulaziti u procjenu cjelishodnosti uvođenja određenih metoda, odnosno drugih elemenata, za određivanje visine sudskih taksa, odnosno same visine sudske takse, jer je to isključiva kompetencija zakonodavnog organa koji se u propisivanju mjerila za određivanje konkretne visine sudske takse može rukovoditi različitim razlozima fiskalne i nefiskalne politike.
Ocjenjujući saglasnost osporenih odredaba člana 10. stav 1. tač. a) i b) Zakona o sudskim taksama kojim su Republika Srpska i njeni organi koji se finansiraju iz budžeta Republike Srpske i nisu upisani u sudski registar, te jedinice lokalne samouprave oslobođeni od plaćanja sudske takse, Sud je ocijenio da je zakonodavac bio ovlašćen da, u okviru navedenih nadležnosti, odredi subjekte koji su oslobođeni od plaćanja sudske takse. To što je zakonodavac odredio da su to, između ostalih, i Republika Srpska i njeni organi koji se finansiraju iz budžeta Republike Srpske i nisu upisani u sudski registar te jedinice lokalne samouprave je, po ocjeni Suda, stvar zakonodavne politike tj. njene cjelishodnosti, za šta nije nadležan ovaj sud, saglasno članu 115. Ustava. Sud je imao u vidu da načelo ravnopravnosti i jednakosti građana u ostvarivanju prava utvrđeno članom 10. Ustava nije apsolutnog karaktera, te da ga je moguće sagledati samo u okviru istih kategorija subjekata prava i obaveza. Neprihvatljivi su, po ocjeni Suda, navodi davaoca inicijative da zakonodavac osporenim propisivanjem pojedine učesnike u postupku pred sudom stavlja u povoljniji položaj, što ilustruje određenim primjerima iz sudske prakse s obzirom na to da su istim zakonom propisani zaštitni mehanizmi kojim se pristup Sudu obezbjeđuje i građanima koji su slabog imovnog stanja, odnosno Zakonom je propisano u kojim slučajevima, pod kojim uslovima i kom postupku svaki takseni obveznik upravo zbog svog slabog imovnog stanja može biti oslobođen od plaćanja sudske takse. Iz istih razloga se ne mogu prihvatiti ni navodi davaoca inicijative o povredi prava na pristup Sudu iz člana 16. stav 1. Ustava.
Takođe, po ocjeni Suda, osporenim zakonskim rješenjem nije povrijeđeno ni načelo srazmjernosti plaćanja poreza i drugih dažbina ekonomskoj snazi obveznika iz člana 63. Ustava iz razloga što Ustav ne određuje način na koji se ovo načelo realizuje, već je regulativu o tome prepustio zakonodavcu. Prema tome, stvar je zakonodavca koje mehanizme će predvidjeti (oslobađanja, olakšice) u cilju sprovođenja navedenog načela u Zakonom propisanim pravnim situacijama.
Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-90/20 27. oktobra 2021. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.