Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 12. stav 3. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 44/17, 31/18, 84/19, 35/20 i 63/20).

Odluka donesena 27. 10. 2021.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-78/20

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

27. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj dana 27. oktobra 2021. godine, donioje

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 12. stav 3. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 44/17, 31/18, 84/19, 35/20 i 63/20).

Obrazloženje

Staša Đuričić iz Doboja dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti člana 12. stav 3. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 44/17, 31/18, 84/19, 35/20 i 63/20). U inicijativi se navodi da je osporena zakonska odredba u suprotnosti sa Ustavom Republike Srpske i članom 9. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, jer je, po mišljenju davaoca inicijative, osporenim propisivanjem povrijeđeno pravo djece na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Dalje se navodi da iz sadržaja osporene zakonske odredbe proizlazi da ukoliko se roditelji djece pri upisu djece u školu ne izjasne protiv pohađanja vjeronauke, djeca su istu prinuđena pohađati do kraja školovanja, tj. od drugog do devetog razreda osnovne škole, čime je djeci zapravo onemogućeno da u tom periodu, promijene svoja vjerska i duhovna uvjerenja, konfesiju ili da spoznaju da su ateisti ili agnostici. Ističući da se radi o nastavnom predmetu čiji se predmet izučavanja odnosi na vjerska uvjerenja koja su sklona promjenama, davalac inicijative predlaže da Sud utvrdi da je osporena odredba u suprotnosti sa članom 9. st. 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama kojim je, između ostalog, propisano da pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti uključuje i slobodu promjene vjere ili uvjerenja, kao i sa Ustavom Republike Srpske.

U odgovoru na inicijativu koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske osporavaju se navodi inicijative i ističe da je u istoj prisutno nepotpuno i proizvoljno tumačenje osporene zakonske odredbe, kao neprecizno i nepotpuno tumačenje Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i Ustava Republike Srpske. Navodi se da je zakonodavac u potpunosti ostao u okviru svojih ingerencija, kada je donoseći predmetni zakon u prvom stavu osporenog člana propisao da se u osnovnom vaspitanju i obrazovanju štite vjerske slobode, razvijaju tolerancija i kultura dijaloga, te u stavu 2. da učenici pohađaju časove vjeronauke prema svom vjerskom opredjeljenju, ako je to u skladu sa ubjeđenjem njihovih roditelja, staratelja ili usvojitelja. Ističe se da su odredbe zakona jasne i nedvosmisleno daju puno pravo da roditelji kao zakonski zastupnici djece odluče da li će njihova djeca pohađati vjeronauku, kao i da su ovakvim normiranjem osporene odredbe zakona zajamčeni sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja i mišljenja utvrđeni članom 25. Ustava Republike Srpske, te sloboda vjeroispovijesti zajamčena članom 28. stav 1. Ustava. Pored navedenog u odgovoru se ističe da predmetni zakon štiti interese djece bez diskriminacije po bilo kom osnovu, jer je u članu 12. stav 3. Zakona jasno naznačeno da se roditelji na početku izučavanja vjeronauke izjašnjavanju da li će dijete u toku daljeg školovanja izučavati vjeronauku ili ne. Navodi se da je shvatljivo da postoje roditelji koji mijenjaju svoja vjerska opredjeljenja u periodu školovanja njihovog djeteta, ali da se škole moraju shvatiti kao ozbiljne ustanove, te da pored toga što bi odustajanje od pojedinih nastavnih predmeta za sobom povlačilo mnoge nedoumice u smislu upisivanja i ispisivanja podataka u pedagošku evidenciju, načina formiranja odjeljenja, norme radnika i slično, postavlja se pitanje koliko je to pedagoški opravdano za dijete da jednu godinu izučava predmet vjeronauke, a drugu ne. Normiranjem predmetnih odredaba Zakona nije narušeno načelo iz člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, stoga što je članom 25. i 28. stav 1. Ustava Republike Srpske na gotovo identičan način zajamčena sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja, te sloboda vjeroispovijesti u pogledu prava koja su garantovana Konvencijom. Ističe se da nezadovoljstvo davaoca inicijative određenim zakonskim rješenjem može biti samo predmet zakonodavne procedure, a ne i predmet ocjene ustavnosti i usklađenosti sa Konvencijom, te da moguće drugačije uređenje predmetne materije nije ustavnopravno relevantno, jer samo po sebi ne podrazumijeva da je pozitivno zakonodavstvo u suprotnosti sa Ustavom. Osporenim članom 12. stav 3. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 44/17, 33/18, 84/19, 35/20 i 63/20) je propisano:

„Učenici koji se, po zahtjevu roditelja na početku izučavanja vjeronauke, u skladu sa nastavnim planom i programom, izjasne da ne žele da izučavaju vjeronauku ne mogu biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike“.

Prilikom razmatranja predmetne inicijative Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno: zajamčena je sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja (član 25); jamči se sloboda vjeroispovijesti, vjerske zajednice su jednake pred zakonom, slobodne u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda, mogu osnivati vjerske škole i izvoditi nastavu u svim školama svih stepena obrazovanja, baviti se privrednim i drugim djelatnostima, primati poklone, stvarati zadužbine i njima upravljati u skladu sa zakonom (član 28. st. 1. i 2); roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitanju djece (član 36. st. 4); slobode i prava se ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom, zakonom se može propisati način ostvarivanja pojedinih prava i sloboda samo kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 49. st. 1. i 2); Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih dobara, fizičku kulturu (član 68. kojim je zamijenjen Amandmanom XXXII tač. 5, 6. i 12); da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. tač. 2).

Članom 9. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda je propisano: „Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeru ili ubjeđenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima javno ili privatno, da manifestuje svoju vjeru ili ubjeđenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.“

Sud je takođe uzeo u obzir da je Zakonom o osnovnom vaspitanju i obrazovanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 44/17, 31/18, 84/19, 35/20 i 63/20) uređena djelatnost osnovnog vaspitanja i obrazovanja kao dio jedinstvenog vaspitno-obrazovnog sistema Republike Srpske, osnivanje i prestanak rada ustanova osnovnog vaspitanja i obrazovanja, prava, obaveze, dužnosti i odgovornosti učenika, roditelja i zaposlenih u školi, nastavni planovi i programi, upravljanje i rukovođenje školom, obezbjeđivanje sredstava, vrednovanje kvaliteta vaspitno-obrazovnog rada, nadzor nad radom škole, priznavanje svjedočanstava, te evidencija i javne isprave (član 1). Članom 2. st. 1. je propisano da je osnovno obrazovanje djelatnost od opšteg društvenog interesa, a u članu 3. da osnovno obrazovanje koje se stiče ostvarivanjem nastavnog plana i programa propisanog u skladu sa ovim zakonom obavljaju osnovne škole, osnovne škole za djecu sa smetnjama u razvoju, osnovne muzičke i baletske škole. Odredbama čl. 5. i 6. propisani su ciljevi i zadaci osnovnog vaspitanja i obrazovanja, a članom 12. da se u osnovnom vaspitanju i obrazovanju štite vjerske slobode, razvija tolerancija i kultura dijaloga (stav 1), da učenici pohađaju časove vjeronauke prema svom vjerskom opredjeljenju, ako je to u skladu sa ubjeđenjima njihovih roditelja, staratelja ili usvojitelja (u daljem tekstu: roditelj) (stav 2), te da učenici koji se po zahtjevu roditelja na početku izučavanja vjeronauke, u skladu sa nastavnim planom i programom, izjasne da ne žele da izučavaju vjeronauku ne mogu biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike (stav 3). Prema članu 38. st. 1. i 2. nastavni plan i program na osnovu kojeg se ostvaruje vaspitno-obrazovni proces donosi ministar na prijedlog Zavoda, a nastavni plan i program za nastavni predmet vjeronauka donosi ministar na prijedlog nadležnog organa crkve ili vjerske zajednice. Nastavnim planom i programom utvrđuju se nastavni predmeti ili nastavna područja i njihov raspored po razredima, kao i godišnji i sedmični broj časova nastave i drugi oblici vaspitno-obrazovnog rada (član 39. st. 1). Polazeći od navedenih ustavnih odredaba Sud je utvrdio da je u njima sadržano ovlašćenje Narodne skupštine Republike Srpske da uredi pravni položaj osnovnih škola, obrazovanje i brigu od djeci i omladini, te da zakonom reguliše djelatnost osnovnog vaspitanja i obrazovanja kao dijela jedinstvenog vaspitno-obrazovnog sistema Republike Srpske. Navedena ovlašćenja podrazumijevaju i ovlašćenje zakonodavca da u okviru propisivanja prava i obaveza, dužnosti i odgovornosti učenika, roditelja i zaposlenih u školi, nastavnih planova i programa, predmetnim zakonom uredi izučavanje vjeronauke u osnovnim školama, u skladu sa nastavnim planom i programom. Ocjenjujući osporeni član 12. stav 3. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju, Sud je utvrdio da osporenim normiranjem nisu povrijeđeni ustavni principi iz člana 25. i 28. stav 1. Ustava Republike Srpske, koji jamče slobodu misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, javnog izražavanja mišljenja i slobodu vjeroispovijesti, na koje suštinski inicijativa ukazuje, jer osporena zakonska odredba daje mogućnost roditeljima da se kao zakonski zastupnici maloljetnog djeteta, na početku izučavanja vjeronauke u skladu sa nastavnim planom i programom, izjasne da ne žele da njihovo dijete izučava vjeronauku, te da zbog toga njihova djeca ne mogu biti dovedena u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike. Po ocjeni Suda, ovakvim normiranjem zakonodavac je prilikom ostvarivanja funkcija koje je preuzeo u vezi sa obrazovanjem i brigom o djeci i omladini dao roditeljima mogućnost izbornosti vjerskog odgoja za dijete, odnosno ispoštovao je pravo roditelja da obezbijede obrazovanje i vaspitanje njihove djece u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, štiteći pri tome interese djece bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Po ocjeni Suda, propisivanjem kao u članu 12. navedenog zakona, u potpunosti su realizovane ustavne garancije iz člana 25. i 28. stav 1. Ustava Republike Srpske. S obzirom na navedeno, Sud je ocijenio da se osporenim propisivanjem ne dovode u pitanje garancije iz člana 9. st. 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Navodi inicijative u vezi s osporenom odredbom nisu osnovani i isti se, po ocjeni Suda odnose na primjenu osporene zakonske odredbe u praksi, o čemu Ustavni sud saglasno članu 115. Ustava Republike Srpske, nije nadležan da odlučuje.

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Duško Medić, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-78/20 27. oktobra 2021. godine

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 12. stav 3. Zakona… | Sudska praksa | Aktio