Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 33. i člana 43. stav 2. tačka 5. i tačka 10. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 90/17, 42/20, 53/20 i 98/20).
Odluka donesena 29. 06. 2022.
Predmeti (1)
U-66/21
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
29. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj dana 29. juna 2022. godine, donio je
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 33. i člana 43. stav 2. tačka 5. i tačka 10. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 90/17, 42/20, 53/20 i 98/20).
Obrazloženje
Milica Džepina, Zorica Milinković, Olivera Vulin, Irena Marić, Mirko Marić, Anastasija Marić, Valentina Đukić, Dragana Savić, Dragan Savić, Vladimir Samardžija, Tanja Saradžić-Javorac, Dragana Milašinović, Ljubica Radenković, Goran Radenković, Slađana Savić, Marko Savić, Mirjana Milijević, Olja Mitrović, Adriana Savić, Bojan Vuković, Nikolina Ćulum, Ljiljana Ćutković i Tatjana Đurić, svi iz Banjaluke, i Stevanija Šaponja iz Beograda dali su Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti člana 33. i člana 43. stav 2. tačka 5. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 90/17), kao i člana 2. Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 42/20), kojim je u članu 43. u stavu 2. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 90/17) dodata nova tačka 10. U inicijativi se navodi da su osporene odredbe koje propisuju da u slučaju pojave epidemije zarazne bolesti, ministar naredbom na prijedlog Instituta naređuje obaveznu vanrednu vakcinaciju protiv te zarazne bolesti za sva lica, odnosno određene kategorije lica, ako se utvrdi opasnost od širenja epidemije navedene zarazne bolesti, vanrednu vakcinaciju, odnosno hemioprofilaksu, kao vanrednu mjeru za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, kao i da se vanredne mjere mogu preduzimati na javnim i radnim mjestima, u suprotnosti sa članovima 13, 14. i 39. Ustava Republike Srpske. Po mišljenju davaoca inicijative, obaveznom vanrednom vakcinacijom za sva lica ili određene kategorije lica narušava se tjelesni i duhovni integritet čovjeka, povređuje ljudsko dostojanstvo, čovjekova privatnost, lični i porodični život, oduzima mu se pravo na rad, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, a građanin bi se protivno svojoj volji podvrgao medicinskim i drugim naučnim ogledima, što je zabranjeno ne samo u domaćem pravu, nego i međunarodnim konvencijama. S tim u vezi u inicijativi se navodi da obavezna vakcinacija za sva lica, odnosno za određene kategorije lica protiv COVID-19, u fazi kada se primjenjuje eksperimentalna vakcina i gdje ne postoje podaci o bezbjednosti vakcine, nikako ne može biti obavezna, jer bi u slučaju obaveznog vanrednog vakcinisanja konkretno davaoci inicijative bili prisilno vakcinisani i protivno svojoj volji podvrgnuti medicinskom i naučnom ogledu, odnosno mučenju, svirepom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, što je suprotno članu 13. i 14. Ustava Republike Srpske i članu 5. Opšte deklaracije o ljudskim pravima UN, Rezoluciji Savjeta Evrope i Helsinškoj deklaraciji. Takođe se navodi da član 2. Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji utvrđuje da se mogu naložiti mjere zaštite u zajednicama za pravna lica, preduzetnike i fizička lica koje se odnose i na preduzimanje mjera na javnim i radnim mjestima, čiji je cilj sprečavanje ili suzbijanje zaraznih bolesti, nije u skladu sa članovima 33. i 39. Ustava Republike Srpske, jer se po mišljenju davaoca inicijative, u slučaju sprovođenja vanrednih mjera (vakcinacije) na javnim i radnim mjestima ograničavaju ljudska prava i slobode zagarantovani Ustavom Republike Srpske, koja garantuju pravo građanima da učestvuju u obavljanju javnih poslova i pravo na rad i slobodu rada. Takođe se navodi da član 2. osporene uredbe nije u saglasnosti sa članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji zabranjuje bilo koji oblik diskriminacije. Nadalje, davaoci inicijative navode razloge i činjenice, zbog kojih, po njihovom mišljenju, nema dovoljno podataka o vakcinama protiv COVID-19, niti podataka o efikasnosti vakcine i riziku po zdravlje ljudi, te ističu da bi, u situaciji gdje ne postoje čvrsti naučni dokazi o koristi i pouzdanosti vakcine protiv COVID-19, primjena osporenih članova 33, 43. stav 2. tačka 5. i člana 2. osporene uredbe, dovela do direktnog kršenja navedenih ustavnih odredaba. Iz navedenih razloga u inicijativi je predloženo da Sud, do donošenja konačne odluke po datoj inicijativi, obustavi moguću radnju izdavanja vanrednih mjera na javnim i radnim mjestima kojim bi se narušila i ograničila ljudska prava i slobode zagarantovani Ustavom Republike Srpske, kao i da se obustavi moguća naredba Ministarstva o obaveznoj vanrednoj vakcinaciji.
Umjesto Narodne skupštine Republike Srpske, koja je donosilac osporenog zakona, odgovor na inicijativu je dao njen Odbor za ustavna pitanja. Njime se osporavaju navodi inicijative kao neosnovani i navodi da se davaoci inicijative više bave cjelokupnim epidemiološkim stanjem u Republici Srpskoj, što nije predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Srpske. Ističe se da je zakonodavac, propisujući kao u osporenim odredbama, postupao u okviru ovlašćenja utvrđenih Ustavom Republike Srpske, a da nezadovoljstvo davaoca inicijative određenim zakonskim rješenjem može biti samo predmet zakonodavne procedure, a ne predmet ocjene ustavnosti.
U odgovoru na inicijativu koji je Sudu dostavila predsjednica Republike Srpske se osporavaju navodi inicijative i između ostalog navodi da svaka vanredna situacija zahtijeva primjenu vanrednih epidemioloških mjera, kako opštih tako i specifičnih. Takođe se navodi da tokom odgovora na pandemiju COVID-19 nije određena obavezna vanredna vakcinacija protiv ove zarazne bolesti, kao i da je vakcinacija protiv COVID-19 u Republici Srpskoj preporučena po epidemiološkim indikacijama i sprovodi se prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, te da i dalje ostaje na dobrovovoljnoj osnovi, s ciljem promocije i podizanja svijesti o vakcinaciji, kao najvažnijoj preventivnoj mjeri u širenju i sprečavanju bilo koje zarazne bolesti.
Osporenim članom 33. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 90/17, 42/20, 53/20 i 98/20) je propisano da se u slučaju pojave epidemije zarazne bolesti određuje obavezna vanredna vakcinacija protiv te zarazne bolesti za sva lica, odnosno za određene kategorije lica, ako se utvrdi opasnost od širenja epidemije navedene zarazne bolesti (stav 1), kao i da ministar naredbom, na prijedlog Instituta, naređuje obaveznu vakcinaciju iz stava 1. ovog člana (stav 2).
Osporenim članom 43. stav 2. tačka 5. i tačka 10. istog zakona je propisano da vanredne mjere iz stava 1. ovog člana obuhvataju: vanrednu vakcinaciju, odnosno hemioprofilaksu (tačka 5), nalaganje sprovođenja mjera zaštite u zajednici za pravna lica preduzetnike i fizička lica, koje se odnose na mjere dezinfekcije, obezbjeđivanja i korišćenja lične zaštitne opreme, pridržavanja zaštitnih mjera fizičke distance i zabrane okupljanja u većim grupama, ograničenja radnog vremena, odnosno preduzimanja drugih vanrednih mjera na javnim i radnim mjestima čiji je cilj sprečavanje ili suzbijanje zaraznih bolesti (tačka 10).
Sud je u postupku razmatranja date inicijative imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno: da su ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekova privatnost, lični i porodični život nepovredivi (član 13); da niko ne smije biti podvrgnut mučenju, svirepom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, zabranjeno je i kažnjivo svako iznuđivanje priznanja i izjava, zabranjeno je na bilo kom licu, bez njegovog pristanka, vršiti medicinske i druge naučne oglede (član 14); da građani imaju pravo da učestvuju u obavljanju javnih poslova i da pod jednakim uslovima budu primljeni u javnu službu (član 33); da svako ima pravo na zaštitu zdravlja i da je zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom (član 37. stav 1. i 2); da svako ima pravo na rad i slobodu rada (član 39. stav 1); da se slobode i prava ostvaruju, a dužnosti ispunjavaju neposredno na osnovu Ustava, osim kada je Ustavom predviđeno da se uslovi za ostvarivanje pojedinih od njih utvrđuju zakonom (član 49. stav 1); da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, zdravstvo i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom (tačka 12. i 18. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68); da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2); da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1).
Sud je takođe imao u vidu da je osporenim zakonom uređen sistem zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, mjere koje se obavezno sprovode radi sprečavanja i suzbijanja, eliminacije i eradikacije zaraznih bolesti, prava i obaveze republičkih organa, organa jedinice lokalne samouprave, zdravstvenih ustanova, drugih pravnih lica, preduzetnika i fizičkih lica u postupku sprovođenja mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, kao i druga pitanja od značaja za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti (član 1). Relevantnim odredbama ovog zakona je propisano: da je zaštita stanovništva od zaraznih bolesti od opšteg interesa za Republiku i da je zaštita stanovništva od zaraznih bolesti organizovana i sveobuhvatna aktivnost društva sa ciljem sprečavanja i suzbijanja, odstranjivanja i iskorjenjivanja zaraznih bolesti (član 2); da je imunizacija preventivna mjera zaštite lica od zarazne bolesti, koja se sprovodi davanjem vakcina i/ili imunoglobulina humanog porijekla, imunobioloških preparata koji sadrže specifična antitijela i monoklonskih antitijela (član 4. stav 1. tačka 24); da je hemioprofilaksa preventivna mjera zaštite lica od zarazne bolesti, koja se sprovodi davanjem lijekova zdravim licima s ciljem sprečavanja nastanka zarazne bolesti (član 4. stav 1. tačka 25); da mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti predstavljaju skup svih aktivnosti koje planiraju, organizuju i sprovode organi Republike, organi jedinice lokalne samouprave, privredni subjekti i druga pravna lica, preduzetnici, zdravstvene ustanove, zdravstveni radnici i saradnici i fizička lica sa ciljem zaštite stanovništva od zaraznih bolesti (član 7. stav 1); da se zaštita stanovništva od zaraznih bolesti vrši sprovođenjem opštih, posebnih, vanrednih i ostalih mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, u skladu sa zakonom (član 7. stav 4); da zdravstvene ustanove i druga pravna i fizička lica sprovode posebne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, koje, pored ostalog, obuhvataju imunizaciju i hemioprofilaksu protiv zaraznih bolesti određenih ovim zakonom i drugim propisima (član 18. tačka 8); da je obavezna imunizacija, imunizacija lica određene dobi, kao i drugih lica, koju ne može odbiti lice koje treba da se imunizuje ili roditelj, odnosno staratelj, osim u slučaju postojanja medicinske kontraindikacije, koju utvrđuje doktor medicine odgovarajuće specijalnosti ili Komisija za praćenje neželjenih događaja imunizacije i hemioprofilakse (član 32. stav 1); da se vanredne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti sprovode u situaciji u kojoj dolazi do ugrožavanja bezbjednosti i zdravlja ljudi, postojanjem neposredne opasnosti za masovno prenošenje zaraznih bolesti, te da one obuhvataju: ograničenje kretanja u zaraženom ili ugroženom području i stavljanje pod zdravstveni nadzor lica koje je bilo u kontaktu sa zaraženim licem, ograničenje ili zabranu prometa pojedinih ili svih vrsta robe i sredstava na određenom području, prestanak rada vaspitno-obrazovnih ustanova i zabranu okupljanja na javnim mjestima, uvođenje obaveznog angažovanja zaposlenih u zdravstvenim ustanovama i drugih građana u otklanjanju posljedica nastale situacije, izolaciju oboljelih u kućnim uslovima ili drugom adaptiranom objektu, kada zbog masovnog oboluijevanja nije moguća izolacija u zdravstvenoj ustanovi, ustupanje i adaptaciju drugih objekata i angažovanje potrebnih sredstava i opreme za potrebe zdravstvene službe, uspostavljanje karantina i stavljanje u karantin lica koje je bilo u kontaktu sa licem oboljelim od posebno opasne zarazne bolesti, te u skladu sa preporukama i druge mjere koje priroda bolesti nalaže, odnosno mjere koje predloži Svjetska zdravstvena organizacija, informisanje javnosti o aktuelnoj epidemiološkoj situaciji, postojećim resursima, mjerama koje se preduzimaju i koje treba da preduzmu građani (član 43. stav 1 i stav 2. tačke 1, 2, 3, 4, 6, 7, 8 i 9). Pored navedenog, Sud je imao u vidu da je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/09 i 44/15) propisano da je zdravstvena zaštita skup usluga i aktivnosti za unapređivanje i očuvanje zdravlja ljudi, sprečavanje oboljenja i povreda, rano otkrivanje oboljenja, blagovremeno liječenje i rehabilitaciju, te da su usluge i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetne, bezbjedne, efikasne, zasnovane na naučnim dokazima i u skladu sa načelima profesionalne etike (član 2); da se zdravstvena zaštita obezbjeđuje na nivou Republike, jedinice lokalne samouprave i poslodavca preduzimanjem specifičnih aktivnosti na promociji zdravlja, prevenciji i liječenju bolesti i stanja, rehabilitaciji oboljelih i povrijeđenih, obezbjeđenju lijekova i medicinskih sredstava, zaštiti životne i radne sredine i druge specifične aktivnosti (član 6); da svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštovanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, odnosno ima pravo na fizički i psihički integritet i na bezbjednost ličnosti, kao i na uvažavanje njegovih moralnih, kulturnih i religijskih ubjeđenja (član 17); da je građanin obavezan da čuva i unapređuje sopstveno zdravlje, zdravlje drugih ljudi, kao i životnu i radnu sredinu (član 21. stav 1); da se zdravstvena zaštita obavlja na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou, a da primarni nivo zdravstvene zaštite obuhvata, pored ostalog, imunizaciju protiv zaraznih bolesti (član 35. stav 1. i član 36. stav 1. tačka z). Takođe, u ovom smislu, Sud je uzeo u obzir i odredbe članova 2. stav 2, 26, 33, 37, 56. stav 1. i 57. stav 2. tačka 22. novodonesenog Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 57/22) koji je stupio na snagu 24. juna 2022. godine.
U postupku ocjenjivanja ustavnosti odredaba člana 33. i člana 43. stav 2. tačka 5. i tačka 10. osporenog zakona, Sud je pošao od toga da je tačkom 12. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske utvrđeno da Republika, između ostalog, uređuje i obezbjeđuje zdravstvo, kao i da je članom 37. Ustava utvrđeno da svako ima pravo na zaštitu zdravlja i da je zajamčeno pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom. Iz navedenih ustavnih odredaba proizlazi ovlašćenje, ali i obaveza zakonodavca, da zakonom uspostavi i uredi sistem u oblasti zdravstvene zaštite, kao i to da Ustav građanima garantuje pravo na zaštitu zdravlja, ali se sadržina i način ostvarivanja tog prava uređuju zakonom, pri čemu je zakonodavac ograničen opštim ustavnim načelima i principima, kao i načelima Ustava u skladu sa kojim se ostvaruju zajamčena prava i slobode. Tako je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, propisano da je zdravstvena zaštita skup usluga i aktivnosti za unapređivanje i očuvanje zdravlja ljudi, koje su zasnovane na naučnim dokazima i u skladu sa načelima profesionalne etike, da svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštovanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, da je građanin obavezan da čuva i unapređuje sopstveno zdravlje, zdravlje drugih ljudi, kao i životnu i radnu sredinu, te da se zdravstvena zaštita ostvaruje na više nivoa, a primarni nivo zdravstvene zaštite obuhvata imunizaciju protiv zaraznih bolesti. Takođe, Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti je definisano da je zaštita stanovništva od zaraznih bolesti od opšteg interesa za Republiku i propisano da se zaštita stanovništva od zaraznih bolesti vrši sprovođenjem opštih, posebnih, vanrednih i ostalih mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti u skladu sa zakonom. Ovim zakonom je propisano da je imunizacija preventivna mjera zaštite lica od zarazne bolesti, koja se sprovodi davanjem i/ili imunoglobulina humanog porijekla, imunobioloških preparata koji sadrže specifična antitijela i monoklonskih antitijela. Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da se zakonodavac propisujući kao osporenim odredbama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti kretao u granicama svog ustavnog ovlašćenja da zakonom uredi sistem zdravstvene zaštite, jer je u cilju zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, što ujedno predstavlja i obavezu države, propisao da se u slučaju epidemije zarazne bolesti određuje obavezna vanredna vakcinacija protiv te zarazne bolesti za sva lica, odnosno za određene kategorije lica, ako se utvrdi opasnost od širenja epidemije navedene zarazne bolesti, odnosno propisao vanredne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, koje se sprovode u situaciji u kojoj dolazi do ugrožavanja bezbjednosti i zdravlja ljudi, postojanjem neposredne opasnosti za masovno prenošenje zaraznih bolesti. Pri tome, Sud je ocijenio da je propisivanje kao u osporenim odredbama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti stvar zakonodavne politike i cjelishodne procjene zakonodavca, o čemu Ustavni sud u smislu člana 115. Ustava nije nadležan da odlučuje.
S obzirom na navedeno, Sud je ocijenio da nisu osnovani navodi inicijative o povredi članova 13. i 14. Ustava Republike Srpske. Polazeći od toga da je zaštita stanovništva od zaraznih bolesti organizovana i sveobuhvatna aktivnost društva sa ciljem sprečavanja i suzbijanja, odstranjivanja i iskorjenjivanja zaraznih bolesti, te da je cilj imunizacije prevencija zaraznih bolesti, kao jedna od usluga i aktivnosti zdravstvene zaštite, Sud je ocijenio da je miješanje zakonodavca u pravo na ostvarivanje fizičkog i psihičkog integriteta građana zasnovano na potrebi da se zaštiti zdravlje kako pojedinca, tako i cjelokupnog stanovništva, i da je kao takvo opravdano i srazmjerno cilju koji se želi postići. Takođe, u slučaju imunizacije, koja je predmetnim zakonom propisana i kao posebna mjera za sprečavanje zaraznih bolesti (član 18. tačka 8, član 36. stav 1), riječ je o standardnoj zdravstvenoj usluzi istog sadržaja, koja se pruža svim licima, koja se moraju imunizovati prema odredbama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i drugim propisima, te se ne može govoriti o prisilnom podvrgavanju lica medicinskim ili drugim naučnim ogledima, kako se to u inicijativi navodi. Pored toga, Sud je ocijenio da su neosnovani navodi inicijative o povredi članova 33. i 39. Ustava Republike Srpske, jer se osporene odredbe jednako odnose na sve koji su njima obuhvaćeni, te se oni koji odbiju naloženu mjeru, odnosno ne ispune propisanu obavezu, ne mogu smatrati diskriminisanim u odnosu na onoga ko se podvrgao toj obavezi, jer nisu u istoj ili sličnoj situaciji.
Kako propisivanje iz članova 33. i 43. stav 2. tačke 5. i 10. osporenog zakona ne dovodi u pitanje ustavne garancije iz članova 13, 14, 33. i 39. Ustava Republike Srpske na koje inicijativa ukazuje, Sud je ocijenio da stoga ne postoji ni osnov za razmatranje eventualne povrede člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Sud je ocijenio da ostali navodi davaoca inicijative, koji predstavljaju njihovo viđenje epidemiološke situacije u Republici Srpskoj, nisu ustavnopravno relevantni, te ih stoga nije posebno ni razmatrao. Takođe, Sud je odlučio da ne razmatra zahtjev podnosilaca inicijative za obustavu „moguće radnje izdavanja vanrednih mjera“ i „moguće naredbe ministra o obaveznoj vanrednoj vakcinaciji“, kako se navodi u inicijativi, s obzirom na to da je očigledno riječ o uopštenom zahtjevu, uz propust podnosilaca inicijative da daju konkretne podatke o kojim vanrednim mjerama i naredbi se radi.
Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, Irena Mojović, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-66/21 29. juna 2022. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.
IRENA MOJOVIĆ
Sudija Ustavnog suda Republike Srpske
IZDVOJENO MIŠLJENJE
na Rješenje Ustavnog suda Republike Srpske broj U- 66/21 od 29. 6. 2022. godine Saglasno odredbama člana 14. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ( “Službeni glasnik Republike Srpske” br.104/11 i 92/12 ) i člana 31. stav 5. i 6. Poslovnika Ustavnog suda („Službeni glasnik Republike Srpske „broj 114/12, 29/13 i 90/14), nakon glasanja protiv Rješenja Ustavnog suda broj: U-66/21, donijetog na redovnoj sjednici Suda dana 29.6.2022. godine, izdvajam svoje mišljenje, kako slijedi:
Inicijativom su osporene odredbe člana 33. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti Republike Srpske, kojim je propisano je da se u slučaju pojave epidemije zarazne bolesti određuje obavezna vanredna vakcinacija protiv te zarazne bolesti za sva lica ili određene kategorije lica, ako se utvrdi opasnost od širenja epidemije navedene zarazne bolesti (stav 1). Ministar zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske naredbom, na prijedlog Instituta za javno zdravstvo, naređuje obaveznu vakcinaciju iz stava 1. ovog člana ( stav 2). Inicijativom je, takođe, osporen član 2. Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kojim je dopunjen član 43. stav 2. tačka 5. i tačka 10. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, kojim je propisano da vanredne mjere iz stava 1.ovog člana obuhvataju: vanrednu vakcinaciju, odnosno hemioprofilaksu (tačka 5), nalaganje sprovođenja mjera zaštite u zajednici za pravna lica preduzetnike i fizička lica, koje se odnose na mjere dezinfekcije, obezbjeđivanja i korišćenja lične zaštitne opreme, pridržavanja zaštitnih mjera fizičke distance i zabrane okupljanja u većim grupama, ograničenje radnog vremena, odnosno preduzimanja drugih vanrednih mjera na javnim i radnim mjestima čiji je cilj sprečavanje ili suzbijanje zaraznih bolesti (tačka 10). Dalje, iz sadržaja inicijative, kojim se ukazuje na pravnu situaciju u vezi obaveznog vakcinisanja protiv COVID-19, a koji kao relevantno pitanje razmatraju u odgovoru i izjašnjenju na inicijativu i donosioci osporenih zakonskih odredbi, očigledno je da se inicijativa odnosi upravo na ustavnopravna pitanja vakcinacije protiv nove zarazne bolesti COVID-19. Praksa je Ustavnog suda da se osim navedenih oznaka zakonskih odredbi u inicijativi, na osnovu sadržaja inicijative odredi koje se odredbe propisa osporavaju, ali u ovom predmetu Sud je to propustio. Upravo je članom 1. Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, u članu 6. stav 1. tačka 5. Zakona dodana nova podtačka 26 koja glasi:“ zarazno oboljenje izazvano virusom korona- COVID 19“. Ovom odredbom je prvi put i samo na ovom mjestu naveden COVID 19 i uvršten u ranije Zakonom utvrđenu listu zaraznih bolesti.Time se ostale zakonske odredbe, dakle i one osporene po brojevima članova u inicijativi, prema članu 1. Uredbe odnose i na novu zaraznu bolest COVID 19 i to počevši od 1.5.2020.godine kao dana stupanja na snagu Uredbe, pa je odlukom Suda bilo potrebno ocijeniti ustavnost i ovog člana Zakona. U odnosu na član 33. Zakona o obaveznoj vanrednoj vakcinaciji, moguće je u praksi ciljno i analogno tumačiti u vezi sa odredbom člana 32. stav 1. Zakona, kojom je propisana obavezna imunizacija, koja je uslovljena nepostojanjem medicinske kontraindikacije, koju utvrđuje doktor medicine odgovarajuće specijalnosti ili Komisija za praćenje neželjenih događaja vakcinacije. Na ovakvo tumačenje osporene zakonske odredbe ukazuje i izjašnjenje koje je dato povodom inicijative od strane Odbora za ustavna pitanja Narodne skupštine Republike Srpske i koje, između ostalog, uz ukazivanje i na odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sadrži sljedeće objašnjenje: „ Mjere za zaštitu stanovništva od zaraznih bolesti sprovode se u vidu opštih, posebnih, vanrednih i ostalih mjera za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti, u skladu sa Zakonom ( član 7.stav 3), te se u okviru posebnih mjera sprovodi obavezna imunizacija (član 32). Istim zakonom imunizacija je definisana kao preventivna, radi zaštite lica od zarazne bolesti, koja se sprovodi davanjem vakcina i/ili imunoglobulina humanog porijekla, imunobioloških preparata, koji saadrže specifična antitijela i monoklonskih antitijela. S obzirom na to da je imunizacija preventivna mjera zdravstvene zaštite, koja je u skladu sa članom 32. Zakona propisana kao obavezna protiv određenih bolesti, a imajući u vidu Ustavom zajemčeno pravo građana na zaštitu zdravlja, to ona predstavlja dužnost Republike na preduzimanje preventivnih mjera radi zaštite stanovništva od zaraznih bolesti. S druge strane, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti propisano je da svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštovanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, odnosno ima pravo na fizički, psihički integritet i na bezbjednost ličnosti, kao i na uvažavanje njegovih moralnih, kulturnih i religijskih ubjeđenja (član 17) “.
Međutim, iz sadržaja člana 33. Zakona kojim je propisana obavezna vakcinacija, očigledno je da nije na isti način kao u članu 32. Zakona propisano da je ova mjera uslovljena nepostojanjem medicinske kontraindikacije, koju utvrđuje doktor medicine odgovarajuće specijalnosti ili Komisija za praćenje neželjenih događaja vakcinacije.
Odgovor predsjednice Republike Srpske na navode inicijative odnosi se na ustavnost člana 1. i 2. Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti kojim je dopunjen član 43. stav 2. tačka 5. i tačka 10. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, a osim toga i na pitanje obaveznosti vakcinisanja, koje je propisano članom 33. Zakona. Dijelovi odgovora predsjednice na inicijativu glase: „ Što se tiče osporavanja ustavnosti člana 2. Uredbe s zakonskom snagom o izmjenama i dounama Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti (Sl. gl, RS 42/209 neophodno je njena rješenja posmatrati u kontekstu situacije koja je bila bez presedana i koja nijednom zakonodavvcu na ovim prostorima nije bila ranije poznata, kao što je još manje poznato eventualno trajanje i sve posljedice epidemiološke situacije izazvane virusom korona, odnosno sve buduće mere koje će biti neophodno donijeti kako bi se prevazišli negativni efekti postojeće situacije i ostvarili ciljevi predmetne uredbe....Napominjemo da je u slučaju imunizacije riječ o obavezi davanja i prihvatanja standardne zdravstvene usluge istog sadržaja svim osobama koje joj se moraju podvrgnuti na osnovu odredaba Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti.....Zakonom o zdravstvenoj zaštiti je propisano da svaki građanin ima pravo da zdravstvenu zaštitu ostvaruje uz poštovanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, odnosno ima pravo na fizički i psihički integritet i na bezbjednost ličnosti, kao i na uvažavanje njegovih moralnih, kulturnih i religijskih ubjeđenja ( član 17.) Ovim putem pojašnjavamo da tokom odgovora na pandemiju COVID -19 nije određena obavezna vanredna vakcinacija protiv ove zarazne bolesti. Aktivnosti vakcinacije protiv COVID -19 se sprovode kao preporučena vakcinacija i to prema Pravilniku o načinu sprovođenja imunizacije i hemioprofilakse protiv zaraznih bolesti ( Sl.gl.RS 2/19 i 13/21) gdje je članom 2.stav 5. tačka 3. propisano da se vakcinacija kao preporučena obavlja kod drugih zaraznih bolesti po preporuci doktora medicine ili specijaliste odgovarajuće grane medicine ili na lični zahtjev korisnika usluge, gdje je članom 2.stav 5. tačka 3. propisano da se vakcinacija kao preporučena sprovodi uz prethodno podneseni zahtjev lica koje se vakciniše, odnosno njegovog zakonskog zastupnika ( stav 6). Kako je prethodno objašnjeno, prema osporavanom članu 33. predmetnog zakona se nije ni postupalo.Vakcinacija potiv COVID -19 je u Republici Srpskoj preporučena po epidemiološkim indikacijama i sprovodi se prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, kao i u svim zemljama, s obzirom da se radi o pandemiji i vakcinaciju sprovode sve zemlje.Vakcinacija i dalje ostaje na dobrovoljnoj osnovi, s ciljem dalje promocije i podizanja svijesti o vakcinaciji kao najvažnijoj preventivnoj mjeri u širenju i sprečavanju bilo koje zarazne bolesti.“ Potvrđeno je izvještajima nadležnih institucija kod nas i u svijetu da je nova zarazna bolest COVID -19 još uvijek nedovoljno istražena, te je opštepoznato da su vakcine dozvoljene za upotrebu nakon testiranja na ljudima, samo nekoliko mjeseci nakon prvih pojava ove bolesti. Međutim, bez obzira na činjenicu da se radi o zaraznoj bolesti koja još nije dovoljno istražena, te da je pandemija virusa COVID 19 proglašena od strane Svjetske zdravstvene organizacije 11.3.2020.godine, donosilac Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona, već je dana 1.5.2020.godine u listu poznatih zaraznih bolesti dodao i ovu novu zaraznu bolest COVID 19, ( član 6. stav 1. tačka 5. podtačka 26. Zakona) i time ju je uveo u postojeći uhodani i poznati sistem zaštite stanovništva od ranije poznatih zaraznih bolesti. Na taj način, ipak, donosilac propisa, po mom mišljenju, nije iskoristio mogućnost prilagođavanja propisa sistemu zdravstvene zaštite stanovništva u oblasti vakcinacije, tako što bi posebnom zakonskom odredbom uvažio novonastalu situaciju. No, poznato nam je da je upravo ova novonastala situacija dovela, takođe, do različitog propisivanja u zemljama u okruženju i Evropi. Slijedom toga je naknadno o ovim relevantnim ustavnopravnim pitanjima donijeto više odluka ustavnih sudova, kojima je utvrđeno da vakcinacija protiv COVID 19 nije obavezna, nego dobrovoljna. Od strane Evropskog suda za ljudska prava još nije donijeta odluka u vremenu nakon stupanja na snagu osporenih zakonskih odredbi, nego se odluke odnose na raniji period i zaštitu ljudskih prava u odnosu na ranije poznate zarazne bolesti i na ranije poznate vakcine ( Vavrička protiv Češke), koja ne može poslužiti kao precedent za ovu situaciju.
Uzimajući u obzir da se pojavila nepoznata zarazna bolest i da je vakcina, već nakon nekoliko mjeseci od dana proglašenja pandemije, data u upotrebu, zakonodavac je imao priliku posebnom zakonskom odredbom propisati uvođenje nove zarazne bolesti COVID 19 u poseban sistem zaštite stanovništva i istovremeno propisati dobrovoljnu vakcinaciju protiv te bolesti. Na ovo ukazuju i odgovori donosilaca propisa na inicijativu u smislu da osporene zakonske odredbe nisu ni primjenjene.
U vezi sa navedenim, Sud je istovremeno trebao imati u vidu da odgovori donosilaca predmetnih propisa ukazuju na neriješena ustavnopravna pitanja u osporenim zakonskim odredbama kao što je član 33. Zakona, pa su direktno primjenjivani međunarodni akti i u ovim vanrednim okolnostima imajući u vidu potrebu poštovanja ljudskih prava garantovanih članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, članovima 3, 5. i 12. Povelje UN. Takođe je trebalo imati u vidu Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope 2361 od 27.1.2021.godine, kao međunarodni akt u ovoj oblasti zdravstva, koji je bio smjernica u odnosu na zaštitu ljudskih prava u ovoj vanrednoj i teškoj zdravstvenoj situaciji, bez obzira na to što u Republici Srpskoj u ovom momentu nije pravnoobavezujući, jer ukazuje na način rješavanja ustavnopravnih pitanja u skladu ustavima država Evrope i sa Ustavom Republike Srpske. Rezolucijom Vijeća Europe je određeno je da sve države članice Vijeća Europe uspostave i programe nadoknade štete od ozljeda uzrokovanih COVID -19 vakcinom; informišu svoje građane o tome da vakcinisanje nije obavezno i da niko na njih ne smije vršiti politički, socijalni ili drugi pritisak da se vakcinišu, ako to sami ne žele; osiguraju da nitko ne bude diskriminisan zbog toga što nije vakcinisan zbog mogućih zdravstvenih rizika ili zato što ne želi biti vakcinisan; distribuiraju transparentne informacije o sigurnosti i mogućim nuspojavama vakcina.
Sud je svojom odlukom trebao uvažiti obrazloženja donosilaca propisa kojima je ukazano da u pogledu COVID 19 i vakcina postoje još uvijek brojne nedorečenosti i kontroverze iz kojih proizlazi nesigurnost i nesaglediv rizik od primjene vakcina po ljudsko zdravlje, zbog čega se očigledno ne bi smjelo, sa stajališta zaštite ljudskih prava, propisivati bezuslovno obavezno vakcinisanje, koje bi podrazumijevalo pritisak ili diskriminaciju građana koji odbijaju vakcinisanje.Ustavnopravna suština dopustivosti mjere obaveznog vakcinisanja, kojom se javna vlast miješa u autonomiju pojedinca i ograničava je, leži u primjerenosti, nužnosti i proporcionalnosti vakcinacije u svrhu postizanja legitimnog cilja zaštite zdravlja kao opšteg dobra. Ustavni sud, kao čuvar Ustava, trebao je, na osnovu navedenog, ocijeniti da mjera obaveznog vanrednog vakcinisanja, ovako kako je propisana, nije prošla na testu pravične ravnoteže između prava i sloboda pojedinaca, koje su u pitanju i javnoga interesa zbog kojega se ograničavaju.
Imajući u vidu navedeno, mišljenja sam da je odlukom Suda trebalo utvrditi da su osporene zakonske odredbe nesaglasne sa članom 13. Ustava, kojim se garantuje izneđu ostalog, fizički i duhovni integritet čovjeka, kao i članom 14. Ustava kojim je, između ostalog, zabranjeno na bilo kom licu, bez njegovog pristanka, vršiti medicinske i druge naučne eksperimente.
Banja Luka, 29..6.2022.godine
IRENA MOJOVIĆ
sudijas.r.