Ustavni sud Republike Srpske
Utvrđuje se da član 12. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Trebinja („Službeni glasnik Grada Trebinja“ broj 3/21) koji su zaključili Savez sindikata Republike Srpske, Sindikat lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske – Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje i gradonačelnik Grada Trebinja, nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18 i 119/21) i Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 97/16).
Odluka donesena 12. 10. 2022.
Predmeti (1)
U-36/21
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
12. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tač. a) i b) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 12. oktobra 2022. godine, donioje
ODLUKU
Utvrđuje se da član 12. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Trebinja („Službeni glasnik Grada Trebinja“ broj 3/21) koji su zaključili Savez sindikata Republike Srpske, Sindikat lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske – Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje i gradonačelnik Grada Trebinja, nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18 i 119/21) i Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 97/16).
Obrazloženje
Sindikat uprave Republike Srpske podnio je Ustavnom sudu Republike Srpske prijedlog za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Trebinja („Službeni glasnik Grada Trebinja“ broj 3/21), koji su zaključili Savez sindikata Republike Srpske, Sindikat lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske – Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje i gradonačelnik Grada Trebinja, smatrajući da navedeni akt nije u saglasnosti sa članom 108. stav 2. Ustava Republike Srpske i članom 242. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18). Predlagač ističe da kod poslodavca - Grad Trebinje djeluju dvije sindikalne organizacije i to: Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje, koja djeluje u sastavu Sindikata uprave Republike Srpske, i Sindikalna organizacije „Gradska uprava“ Trebinje, koja djeluje u sastavu Sindikata lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske. U prijedlogu se dalje navodi da je, u smislu člana 242. Zakona o radu, a imajući u vidu postojanje dvije reprezentativne sindikalne organizacije kod poslodavca, bilo potrebno da se pregovori vode sa odborom za pregovore, koji, saglasno stavu 1. člana 242. navedenog zakona, obrazuju sindikati, odnosno udruženja poslodavaca, kao i da kolektivni ugovor sa poslodavcem zaključe lica koja ovlasti taj odbor. Kako prilikom zaključivanja osporenog kolektivnog ugovora predmetni odbor nije formiran, pregovaranje i zaključenje kolektivnog ugovora nije sprovedeno saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, zbog čega je osporeni akt u cjelini nezakonit i neustavan. Dodatno, predlagač smatra da odredba člana 12. osporenog kolektivnog ugovora nije u skladu sa čl. 9. i 136. Zakona o radu, s obzirom na to da propisuje manja prava, odnosno utvrđuje nepovoljnije uslove rada od prava utvrđenih zakonom, jer se istim suspenduju odredbe koje se odnose na disciplinski postupak i izricanje disciplinske sankcije, te predstavlja vid umanjenja plate bez zakonskog osnova. U odgovoru na navode iz prijedloga koji je Sudu dostavio gradonačelnik Grada Trebinja se ističe da su navodi predlagača netačni, jer predlagač, kao druga sindikalna organizacija, nije imao pravo da učestvuje u pregovorima i zaključivanju osporenog kolektivnog ugovora, jer mu, u smislu člana 225, a u vezi sa članom 222. stav 1. Zakona o radu, nikada nije utvrđena reprezentativnost. U pogledu navoda iz prijedloga kojima se osporava član 12. osporenog opšteg akta se ističe da je ova odredba uključena u Kolektivni ugovor na zahtjev sindikalne organizacije koja je ugovor zaključila, te da je propisivanje prema kojem se osnovna plata zaposlenog može, uz prethodnu njegovu saglasnost, umanjiti maksimalno do 30%, a zbog nepostizanja odgovarajućih rezultata rada u toku mjeseca, predviđeno kako bi se izbjeglo registrovanje vođenja disciplinskog postupka u personalnom dosijeu zaposlenih. S obzirom na izložen) predlaže se odbijanje prijedloga.
U odgovoru koji je dostavila Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje se ističe: da je osporeni kolektivni ugovor ova organizacija zaključila sa poslodavcem nakon vođenja pregovora, da je formirana radna grupa (odbor) u kojoj su bili i članovi druge sindikalne organizacije, da je ova radna grupa, u skladu sa članom 242. stav 1. Zakona o radu, usaglasila sve odredbe Kolektivnog ugovora, zbog čega je isti u skladu sa višim pravnim aktima. U pogledu navoda iz prijedloga kojima se osporava član 12. Kolektivnog ugovora se navodi da istim nisu umanjena prava radnika, jer ova odredba proizvodi dejstvo samo po saglasnosti radnika, odnosno radniku je omogućeno da odabere da prizna da je učinio povredu radne dužnosti ili da nije postigao rezultate rada, ili da o navedenom odluči disciplinska komisija. S obzirom na izloženo predlaže se odbijanje prijedloga.
Osporeni Kolektivni ugovor za zaposlene u Gradskoj upravi Trebinje („Službeni glasnik Grada Trebinja“ broj: 3/21) zaključili su Savez sindikata Republike Srpske, Sindikat lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske – Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje i gradonačelnik Grada Trebinja, pozivajući se na član 240. stav 4. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18), član 7. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 97/16), u vezi s odredbama Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 20/17, 86/18 i 21/20).
Sud je konstatovao da je članom 1. stav 1. ovog kolektivnog ugovora propisano da se istim uređuju prava, obaveze i odgovornosti gradskih službenika, namještenika i zaposlenih koji nemaju status službenika (u daljem tekstu: zaposleni), koja proističu iz rada i po osnovu rada, kao i druga pitanja koja nisu na potpun i cjelovit način uređena Zakonom o lokalnoj samoupravi, Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave, Zakonom o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave, Zakonom o radu, plata zaposlenih, koeficijenti za obračun plate zaposlenih, druga primanja zaposlenih, pravo na pomoć, prava u slučaju prestanka radnog odnosa, uslove za rad sindikata, te pravo na štrajk, kao i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između zaposlenih s jedne strane, i jedinice lokalne samouprave kao poslodavca (u daljem tekstu: poslodavac) s druge strane.
Osporenim članom 12. Kolektivnog ugovora je utvrđeno da se osnovna plata zaposlenog može umanjiti zbog nepostizanja odgovarajućih rezultata rada u toku mjeseca maksimalno do 30%, što će se utvrditi rješenjem uz prethodnu saglasnost zaposlenog, a koje se ne upisuje u jedinstven registar zaposlenih koji vodi službenik iz oblasti upravljanja ljudskim resursima (stav 1), te da destimulativni dio plate (umanjenje osnovne plate) za svakog zaposlenog u Gradskoj upravi Grada Trebinja, na prijedlog načelnika odjeljenja ili rukovodioca Službe koja ima status organizacione jedinice rješenjem utvrđuje gradonačelnik, kao i da destimulativni dio plate (umanjenje osnovne plate) za načelnike odjeljenja i rukovodilaca službi koje imaju karakter osnovne organizacione jedinice rješenjem utvrđuje gradonačelnik (stav 2).
Odredbama Ustava, koje su, po ocjeni Suda, od značaja za ocjenu ustavnosti i zakonitosti osporenog kolektivnog ugovora je utvrđeno: da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (član 39. stav 5), da je zajemčena sloboda sindikalnog organizovanja i djelovanja (član 41), da Republika, između ostalog, uređuje i obezbjeđuje radne odnose (tačka 12. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom, dok propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom (član 108).
Sud je uzeo u obzir da se Zakonom o radu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/16, 66/18 i 119/21) uređuju radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno, i propisuje da je radni odnos, odnos između poslodavca i radnika i da se zasniva zaključivanjem ugovora o radu, odlukom o prijemu, odlukom o izboru i imenovanju, i drugim pravnim osnovom uređenim posebnim zakonom, da prava iz radnog odnosa nastaju danom kada radnik stupi na rad po jednom od pravnih osnova iz stava 2. ovog člana i da se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređuju i kolektivnim ugovorom, a pravilnikom o radu i ugovorom o radu samo kada je to ovim zakonom određeno (član 1). Ovim zakonom je propisano: da se kolektivnim ugovorom zaključenim između sindikata i poslodavca u skladu sa zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, način i postupak njihovog ostvarivanja i međusobni odnosi učesnika kolektivnog ugovora (član 3), da je kolektivni ugovor, u smislu ovog zakona, opšti kolektivni ugovor, posebni kolektivni ugovor i kolektivni ugovor kod poslodavca, kojim se bliže uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja, međusobni odnosi učesnika u zaključivanju kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavca koji je obavezujući za poslodavca i radnike koji su kod njega zaposleni, a u čijem je zaključivanju poslodavac neposredno učestvovao, ili je ovlastio drugog poslodavca da to učini u njegovo ime, ili je naknadno pristupio kolektivnom ugovoru (član 7. stav 1), da kolektivni ugovor i pravilnik o radu (u daljem tekstu: opšti akti) i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se radniku daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom i da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu mogu da utvrde druga ili propišu povoljnija prava i povoljniji uslovi rada od onih utvrđenih ovim zakonom, osim ako to zakonom nije izričito zabranjeno (član 9), da radnik ostvaruje pravo na bruto platu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, da se plata iz člana 120. stav 1. ovog zakona sastoji od osnovne plate i uvećanja plate propisanih ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, poreza na dohodak i doprinosa, a da je plata iz stava 1. ovog člana umanjena za porez na dohodak i doprinose, neto plata radnika (član 121 st. 1. i 3 ), da se osnovna plata određuje na osnovu uslova potrebnih za rad na poslovima za koje je radnik zaključio ugovor o radu utvrđenih kolektivnim ugovorom, opštim aktom i vremena provedenog na radu, da su elementi za određivanje plate iz stava 1. ovog člana koeficijenti složenosti posla i cijena rada, ukoliko zakonom i kolektivnim ugovorom nije drugačije uređeno (član 123. st. 1. i 2), da poslodavac ne može, bez pristanka radnika ili bez pravosnažne odluke nadležnog suda, svoje ili tuđe potraživanje prema radniku naplatiti obustavljanjem od plate ili naknade plate, da se prinudno izvršenje na plati ili naknadi plate radnika sprovodi u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku (136. st. 1. i 2), da je radnik dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza, da je za povredu radnih obaveza radnik odgovoran poslodavcu, a ako je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna šteta poslodavcu ili trećim licima, ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, radnik je odgovoran materijalno, odnosno krivično i prekršajno (član 137), da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, da ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radnih obaveza u smislu stava 1. ovog člana, poslodavac će ga pismeno upozoriti na takvo ponašanje ili izreći mjeru iz člana 140. stav 1. t. 1) ili 2) ovog zakona, pa ukoliko radnik, i pored tog upozorenja, ponovi isti ili drugi propust, u roku od jedne godine, takvo ponovljeno ponašanje smatraće se težom povredom radnih obaveza zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu (član 138), da se za povredu radnih obaveza i radne discipline radniku može izreći jedna od sljedećih mjera: 1) pismeno upozorenje, 2) novčana kazna, 3) prestanak radnog odnosa (član 140. stav 1), da poslodavac može radniku za povredu radne obaveze ili nepoštovanje radne discipline u smislu člana 179. st. 2. i 3. ovog zakona da, ako smatra da postoje olakšavajuće okolnosti ili da povreda radne obaveze, odnosno nepoštovanje radne discipline, nije takve prirode da radniku treba da prestane radni odnos, umjesto otkaza ugovora o radu, izreći, između ostalog novčanu kaznu u visini do 20% osnovne plate radnika za mjesec u kome je novčana kazna izrečena, u trajanju do tri mjeseca, koja se izvršava obustavom od plate, na osnovu odluke poslodavca o izrečenoj mjeri (član 141. tačka a), da poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji svojom krivicom učini težu povredu radne obaveze, između ostalog, i ako radnik odbije da izvršava svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, kao i da poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji ne poštuje radnu disciplinu, između ostalog, ako radnik neopravdano odbije da obavlja poslove i izvršava naloge poslodavca u skladu sa zakonom (član 179. stav 2. tačka a) i stav 3. tačka a), da o pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu, odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) ili drugo lice određeno statutom ili aktom o osnivanju (član 198. stav 1), da reprezentativnost sindikata kod poslodavaca utvrđuje poslodavac u prisustvu predstavnika zainteresovanih sindikata, u skladu sa ovim zakonom (član 222. stav 1), da zahtjev za utvrđivanje reprezentativnosti u smislu člana 222. stav 1. ovog zakona sindikat podnosi poslodavcu (član 225. stav 1), da se sindikat smatra reprezentativnim ako je osnovan i djeluje na načelima sindikalnog organizovanja i djelovanja, ako je nezavisan od organa vlasti i poslodavaca, ako se finansira pretežno iz članarine i drugih sopstvenih izvora, ako ima potreban broj članova na osnovu pristupnica u skladu sa čl. 219. i 220. ovog zakona, ako je upisan u registar u skladu sa zakonom i drugim propisima (član 217. stav 1), da se reprezentativnim sindikatom kod poslodavca smatra svaki sindikat koji ispunjava uslove iz člana 217. stav 1. ovog zakona i u koji je učlanjeno ne manje od 20% zaposlenih od ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca (član 218), da reprezentativnost sindikata kod poslodavaca utvrđuje poslodavac u prisustvu predstavnika zainteresovanih sindikata, u skladu sa ovim zakonom, da sindikat može da podnese zahtjev za utvrđivanje reprezentativnosti Odboru za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata i udruženja poslodavaca (u daljem tekstu: Odbor): ako mu nije utvrđena reprezentativnost u smislu stava 1. ovog člana u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva; ako smatra da reprezentativnost sindikata nije utvrđena u skladu sa ovim zakonom, a reprezentativnost iz stava 2. ovog člana na prijedlog Odbora utvrđuje ministar (član 222), da o zahtjevu iz člana 222. ovog zakona poslodavac odlučuje rješenjem na osnovu podnesenih dokaza o ispunjavanju uslova reprezentativnosti, u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva (član 227. stav 2), da se kolektivnim ugovorom, u skladu sa zakonom i drugim propisom, uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, postupak izmjena i dopuna kolektivnog ugovora, međusobni odnosi učesnika kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavca, te da se kolektivni ugovor zaključuje u pisanom obliku (član 238. stav 1), da se kolektivni ugovor zaključuje kao opšti, posebni i kolektivni ugovor kod poslodavca (član 239), da kolektivni ugovor kod poslodavca zaključuju poslodavac i reprezentativni sindikati kod poslodavca (član 240. stav 4), da ako u zaključivanju kolektivnog ugovora učestvuje više reprezentativnih sindikata ili reprezentativnih udruženja poslodavaca, odnosno sindikati ili udruženja poslodavaca koji su zaključili sporazum o udruživanju iz člana 241. ovog zakona, obrazuje se odbor za pregovore, čije članove određuju sindikati, odnosno udruženja poslodavaca, srazmjerno broju članova, a kolektivni ugovor u čijem zaključivanju učestvuje odbor zaključuju lica koja ovlasti taj odbor (član 242), da je u postupku pregovaranja radi zaključivanja kolektivnog ugovora kod poslodavca reprezentativni sindikat dužan da sarađuje sa sindikatom u koji je učlanjeno najmanje 10% zaposlenih kod poslodavca, radi izražavanja interesa zaposlenih koji su učlanjeni u taj sindikat (član 243), da se kolektivni ugovori zaključuju na period od tri godine (član 252. stav 1). Sud je, isto tako, imao u vidu da je Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 97/16) propisano: da se ovim zakonom uređuju prava i dužnosti iz radnog odnosa službenika i namještenika zaposlenih u organima jedinice lokalne samouprave, a prava i dužnosti iz radnog odnosa funkcionera u organima jedinice lokalne samouprave uređuju se posebnim zakonom, osim ako pojedina prava i dužnosti nisu uređeni ovim zakonom (član 1), da poslove iz nadležnosti organa jedinice lokalne samouprave obavljaju gradski, odnosno opštinski službenici (u daljem tekstu: službenici) i namještenici, da prava iz radnog odnosa uređena ovim zakonom službenik i namještenik ostvaruje kod poslodavca (član 4), da je poslodavac službenika i namještenika u smislu stava 1. ovog člana jedinica lokalne samouprave, da prava i dužnosti u ime poslodavca vrši gradonačelnik, odnosno načelnik opštine (član 6), da se na prava i dužnosti službenika koje nisu uređene ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom primjenjuju Zakon o radu, opšti kolektivni ugovor i Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske (u daljem tekstu: Posebni kolektivni ugovor), da se na prava i dužnosti namještenika primjenjuju odredbe ovog zakona koje se odnose na načela djelovanja, prava i dužnosti, radno vrijeme, odmore i odsustva, nespojivost, probni rad, ocjenu rada, raspoređivanje, trajanje radnog odnosa, proglašavanje viškom, odgovornost, mirovanje prava iz radnog odnosa, disciplinsku i materijalnu odgovornost, zaštitu prava, upravljanje ljudskim resursima, premještanje, preuzimanje i razloge za prestanak radnog odnosa, osim razloga iz člana 141. tačka 16) ovog zakona, a na prava i dužnosti koje nisu uređene ovim zakonom primjenjuju se Zakon o radu, opšti kolektivni ugovor i Posebni kolektivni ugovor (član 7. st. 1. i 2), da se radna mjesta službenika dijele na rukovodeća radna mjesta i izvršilačka radna mjesta, u zavisnosti od složenosti poslova, ovlašćenja i odgovornosti (član 48. stav 1), da rukovodeća radna mjesta, u smislu ovog zakona, jesu radna mjesta sekretara skupštine i načelnika odjeljenja ili službe gradske, odnosno opštinske uprave (u daljem tekstu: načelnik odjeljenja ili službe) (član 49. stav 2), da su izvršilačka radna mjesta sva radna mjesta koja nisu rukovodeća (član 58), da se izvršilačka radna mjesta razvrstavaju u kategorije i zvanja, u zavisnosti od složenosti poslova i odgovornosti za izvršavanje poslova, potrebnih znanja i sposobnosti i uslova za rad, te da su izvršilačka radna mjesta: šef odsjeka, stručni savjetnik, samostalni stručni saradnik, inspektor, interni revizor, komunalni policajac, viši stručni saradnik i stručni saradnik (član 59), da za povrede radnih dužnosti utvrđenih ovim zakonom i drugim propisima službenik može odgovarati disciplinski i materijalno (član 118. stav 1), da su teže povrede radnih dužnosti, između ostalog neizvršavanje, nesavjesno, odnosno neblagovremeno izvršavanje radnih dužnosti ili naloga neposrednog rukovodioca (član 121. tačka 1), da se za teže povrede radnih dužnosti utvrđene ovim zakonom, a nakon sprovedenog disciplinskog postupka, službeniku može izreći disciplinska mjera: novčana kazna od 20% do 30% neto plate za puno radno vrijeme, isplaćene za mjesec u kojem je novčana kazna izrečena, u trajanju od tri mjeseca, sa zabranom napredovanja u službi u trajanju od godinu dana do četiri godine, zavisno od izrečene novčane kazne, da se novčana kazna iz stava 1. tačka 1) ovog člana izvršava administrativnim putem (član 123. stav 1. tačka 1. i stav 2), da disciplinske mjere rješenjem izriče gradonačelnik, odnosno načelnik opštine, na prijedlog disciplinske komisije (član 129. stav 1), da se rješenje o izricanju disciplinske mjere dostavlja službeniku i nadležnoj sindikalnoj organizaciji ako je u disciplinskom postupku zastupala službenika, da protiv rješenja iz stava 1. ovog člana službenik može podnijeti žalbu Odboru za žalbe u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, da je Odbor za žalbe dužan da odluči o žalbi u roku od 30 dana od dana dostavljanja žalbe, da službenik može pokrenuti postupak za zaštitu prava pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema odluke Odbora za žalbe (član 130), da o izrečenim disciplinskim mjerama službenik koji obavlja poslove iz oblasti upravljanja ljudskim resursima vodi evidenciju koja sadrži: podatke o službeniku kome je izrečena mjera, vrsti povrede radne dužnosti, izrečenoj disciplinskoj mjeri, konačnom aktu kojim je mjera izrečena, kao i datume upisa i brisanja disciplinske mjere (član 131. stav 2), da o pravima i dužnostima namještenika rješenjem odlučuje gradonačelnik, odnosno načelnik opštine, da namještenik ima pravo na platu, naknade i druga primanja u skladu sa zakonom, opštim kolektivnim ugovorom i Posebnim kolektivnim ugovorom (član 159). Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, navode iznesene u odgovorima, kao i dostavljenu dokumentaciju, Sud je ocijenio da nisu osnovane tvrdnje predlagača prema kojima je osporeni kolektivni ugovor sklopljen suprotno članu 242. Zakona o radu.
Naime, Sud je utvrdio da u Gradskoj upravi Grada Trebinja djeluju dvije sindikalne organizacije, i to: Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje, koja djeluje u sastavu Sindikata uprave Republike Srpske, i Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje, koja djeluje u sastavu Sindikata lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske, te da su obje upisane u registar sindikalnih organizacija koje vodi nadležno ministarstvo, a da je Kolektivni ugovor sa poslodavcem zaključila reprezentativna Sindikalna organizacija „Gradska uprava“ Trebinje, koja djeluje u sastavu Sindikata lokalne samouprave, uprave i javnih službi Republike Srpske.
Sud je utvrdio da navodi predlagača, kao ni odgovori strana koje su zaključile osporeni opšti akt, te priložena dokumentacija, ne dovode u pitanje reprezentativni status sindikalne organizacije koja je sklopila predmetni kolektivni ugovor.
Pored izloženog, Sud je utvrdio da iz priložene dokumentacije proizlazi da je reprezentativnost Sindikalne organizacije „Gradska uprava“ Trebinje, koja djeluje u sastavu Sindikata uprave Republike Srpske, utvrđena rješenjem gradonačelnika Grada Trebinja broj: 11-053-177/22 od 5. maja 2022. godine, dakle poslije zaključenja osporenog kolektivnog ugovora.
Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da ova sindikalna organizacija nije mogla učestvovati u zaključivanju osporenog kolektivnog ugovora, jer njena reprezentativnost nije bila utvrđena u momentu zaključenja ovog ugovora, te su, prema ocjeni Suda, navodi predlagača u ovom smislu neosnovani.
Nadalje, razmatrajući navode predlagača kojima ukazuje na nezakonitost propisivanja iz člana 12. Kolektivnog ugovora, Sud je uzeo u obzir da se osporenim ugovorom uređuju, između ostalog, prava, obaveze i odgovornosti gradskih službenika, namještenika i zaposlenih koji nemaju status službenika, koja proističu iz rada i po osnovu rada (član 1. stav 1. Kolektivnog ugovora).
Imajući u vidu različitost adresata osporenog kolektivnog ugovora, Sud je zakonitost njegovog člana 12. cijenio u odnosu na odredbe Zakona o radu, koje se primjenjuju na one zaposlene čija prava i obaveze iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada nisu regulisani posebnim zakonima (član 1. Zakona o radu), i Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave, koji se primjenjuju na zaposlene sa ovim statusom, a koji zakoni su poslužili kao pravni osnov za zaključivanje osporenog opšteg akta. U ovom smislu, Sud je utvrdio da je propisivanje iz odredbe člana 12. ovog kolektivnog ugovora u suprotnosti sa odredbama člana 141. tačka a) Zakona o radu, te člana 123. stav 1. tačka 1. i člana 129. stav 1. Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave.
S obzirom na to da je radnik dužan da se u radu pridržava radnih obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, kao i da za povredu radnih obaveza odgovara poslodavcu (član 137. Zakona o radu), zakonodavac je predvidio situacije u kojima poslodavac može izreći radniku novčanu kaznu obustavom od plate, a iste podrazumijevaju učinjene povrede radnih obaveza (član 138. stav 2, čl. 140. i 141. Zakona o radu). Za učinjenu težu povredu radne obaveze, koja, između ostalog, podrazumijeva odbijanje radnika da izvrši svoje radne obaveze određene ugovorom o radu, te neopravdano odbijanje obavljanja poslova i izvršavanja naloga poslodavca u skladu sa zakonom (član 179. stav 2. tačka 1) i stav 3. tačka 1), poslodavac može, umjesto otkaza ugovora o radu, radniku izreći, između ostalog, novčanu kaznu u visini do 20% osnovne plate radnika za mjesec u kome je novčana kazna izrečena, u trajanju do tri mjeseca, koja se izvršava obustavom od plate, na osnovu odluke poslodavca o izrečenoj mjeri (član 141. tačka a) ovog zakona).
Shodno navedenom, određujući visinu novčane kazne na način kao osporenim članom predmetnog kolektivnog ugovora, učesnici u njegovom zaključivanju su, prema ocjeni Suda, izašli iz zakonskih okvira, jer su za nepostojanje odgovarajućih rezultata rada odredili drugačiju visinu novčane kazne od visine kazne predviđene Zakonom. Iako se pojedina pitanja od zajedničkog interesa poslodavca i zaposlenih mogu urediti i kolektivnim ugovorom kod poslodavca, Sud je ocijenio da to ne podrazumijeva i ovlašćenje potpisnika ovih ugovora da radniku, na čija se prava i obaveze iz radnog odnosa primjenjuje Zakon o radu, a koji je učinio povredu radnih obaveza i radne discipline, odredi drugačiju visinu novčane kazne od visine iste kazne predviđene Zakonom o radu.
Takođe, imajući u vidu da su saglasno Zakonu o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave teže povrede radnih dužnosti, između ostalog neizvršavanje, nesavjesno, odnosno neblagovremeno izvršavanje radnih dužnosti ili naloga neposrednog rukovodioca (član 121. tačka 1), kao i da se, između ostalog, i za ove povrede, a nakon sprovedenog disciplinskog postupka, službeniku može, između ostalog, izreći disciplinska mjera novčana kazna od 20% do 30% neto plate za puno radno vrijeme, isplaćene za mjesec u kojem je novčana kazna izrečena, u trajanju od tri mjeseca, sa zabranom napredovanja u službi u trajanju od godinu dana do četiri godine, zavisno od izrečene novčane kazne (član 123. stav 1. tačka 1), te da disciplinske mjere rješenjem izriče gradonačelnik, odnosno načelnik opštine, na prijedlog disciplinske komisije (član 129. stav 1), Sud je utvrdio da su uređujući kao u članu 12. Kolektivnog ugovora strane ugovornice postupile suprotno navedenom zakonu. Naime, ugovarajući da destimulativni dio plate, između ostalog i službenika zaposlenog u organima jedinice lokalne samouprave (član 1. stav 1. Kolektivnog ugovora), utvrđuje gradonačelnik, ali ne na osnovu prethodno sprovedenog disciplinskog postupka i prijedloga mjere od strane disciplinske komisije (član 123. stav 1. tačka 1. i član 129. stav 1. tog zakona), već na prijedlog načelnika odjeljenja ili rukovodioca službe koja ima status organizacione jedinice, te uz izostanak propisivanja bilo kakvog prijedloga gradonačelniku, kada je riječ o destimulativnom dijelu plate načelnika odjeljenja ili rukovodioca ovih službi, strane potpisnice ugovora su, prema mišljenju Suda, uredile odnose suprotno i navedenim odredbama Zakona o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave. U ovom smislu, Sud je ocijenio da nesaglasnost sa Zakonom o radu i Zakonom o službenicima i namještenicima u organima jedinice lokalne samouprave odredbu člana 12. Kolektivnog ugovora čini i neustavnom, u smislu člana 108. stav 2. Ustava.
Sud nije razmatrao navode predlagača kojima se ukazuje na nesaglasnost člana 12. Kolektivnog ugovora sa čl. 9. i 136. Zakona o radu.
Naime, predmet regulisanja člana 12. Kolektivnog ugovora se ne može dovesti u vezu sa članom 9. Zakona o radu, jer se ova zakonska odredba odnosi na obim prava radnika, a ne na postupak disciplinskog kažnjavanja. Članom 136. Zakona o radu uređuje se mogućnost da poslodavac naplati svoje ili potraživanje trećih lica obustavljanjem od plate ili naknade plate radnika, a iz samog sadržaja osporene odredbe je očigledno da pitanje umanjenja plata radnika zbog nepostizanja odgovarajućih rezultata rada nije moguće staviti u kontekst navedene zakonske odredbe.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-36/21 12. oktobra 2022. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.