Ustavni sud Republike Srpske
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 395. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).
Odluka donesena 21. 12. 2022.
Predmeti (1)
U-51/21
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Odluka
21. 12. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske i člana 60. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 21. decembra 2022. godine, donioje
ODLUKU
Odbija se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 395. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).
Obrazloženje
Savez logoraša u Bosni i Hercegovini podnio je Ustavnom sudu Republike Srpske prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 395. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13). Iz sadržine prijedloga, koji je na zahtjev Suda preciziran, proizlazi da osporeno zakonsko rješenje nije u saglasnosti s čl. 10, 16. i 108. stav 1. Ustava Republike Srpske, čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U prijedlogu i njegovoj dopuni se navodi da osporena zakonska odredba, prema kojoj Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljem tekstu: Pravobranilaštvo) ima pravo na naknadu sudskih troškova prema tarifi koja se primjenjuje na advokate, diskriminiše advokate, jer je Pravobranilaštvo institucija koja se finansira iz budžeta Republike Srpske, te da stoga nije u istoj situaciji kao advokati, kojima je obavljanje njihove djelatnosti jedini izvor prihoda. Pored toga, u prijedlogu se navodi da su članovi ovog udruženja, u brojnim sporovima koje su vodili radi naknade nematerijalne štete koju su pretrpjeli kao žrtve ratnog zločina, obavezani da plate troškove parničnog postupka Pravobranilaštvu, koje je u tim sporovima zastupalo Republiku Srpsku, iz čega, po njihovom mišljenju, proizlazi da tužitelji u ovim sporovima, koji imaju status logoraša i koji su ove sporove izgubili, finansiraju Pravobranilaštvo, iako su za njegov rad već obezbijeđena sredstva u budžetu. Nadalje, predlagač se poziva na presudu Evropskog suda za ljudska prava, „Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske“, od 6. septembra 2016. godine, te Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1101/17 od 22. marta 2018. godine, te ističe da iz stavova koje su navedeni sudovi zauzeli u ovim odlukama nedvosmisleno proizlazi da je osporenim propisivanjem došlo do kršenja prava na imovinu i povrede prava na pristup sudu. Iz navedenih razloga predlagač smatra da osporeni član Zakona o parničnom postupku nije u saglasnosti sa navedenim odredbama Ustava Republike Srpske i Konvencije, te predlaže da Sud, po sprovedenom postupku, utvrdi neustavnost istog. Istovremeno, predlagač predlaže da se osporena odredba briše ili doda novi stav kojim se kao izuzetak, “ne obračunavaju troškovi postupka u predmetima po tužbama za naknadu nematerijalne štete logoraša/žrtava ratne torture i žrtava povreda međunarodnog prava ljudskih prava”. Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na navode iz prijedloga i njegove dopune.
Osporenim članom 395. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) propisano je da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupaju Pravobranilaštvo i Centar za pružanje besplatne pravne pomoći (stav 1), te da troškovi postupka iz stava 1. ovog člana obuhvataju troškove u skladu sa Tarifom o naknadama i nagradama za rad advokata u Republici Srpskoj (stav 2).
Prilikom razmatranja osnovanosti navoda predlagača Sud je imao u vidu da je odredbama Ustava Republike Srpske, na čiju povredu se poziva predlagač, i drugim relevantnim odredbama utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima (član 5. stav 1. alineja 1), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom, te da je svakom zajamčeno pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (član 16), da Republika uređuje i obezbjeđuje organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa (tačka 10. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2), da zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom (član 108. stav 1), te da se osnivanje, nadležnost, organizacija i postupak pred sudovima utvrđuju zakonom (član 122). Pored toga, Sud je imao u vidu odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kojima je predviđeno: da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona te da se presuda izriče javno (član 6. stav 1), da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira da li su tu povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu (član 13), da se uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status (član 14), kao i član 1. Protokola broj 1. uz ovu konvenciju prema kojem svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje imovine, da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava (stav 1), kao i da stav 1. ovog člana ni na koji način ne utiče na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da obezbijedi naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni (stav 2). Za ocjenu ustavnosti osporene odredbe člana 395. Zakona o parničnom postupku od značaja su, po ocjeni Suda, i odredbe istog zakona, kojima je propisano: član 1. da se ovim zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi i Vrhovni sud Republike Srpske raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, član 291. stav 1. da stranka u postupku može da bude svako fizičko i pravno lice; član 383. da parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka i da parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu; član 386. da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci naknadi troškove (stav 1), da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjerni dio troškova (stav 2), da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (stav 3) i da će sud prema rezultatu dokazivanja odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda (stav 4); član 175. da sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja (stav 1), da o tužbenom zahtjevu sud odlučuje presudom, a u postupku zbog smetanja posjeda rješenjem (stav 2), da o svim drugim pitanjima sud odlučuje rješenjem (stav 3) i da se odluka o troškovima u presudi smatra rješenjem (stav 4); član 387. da će sud pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci uzeti u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice; član 400. da će sud osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice (stav 1) i da oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka (stav 2), te član 402. da odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke (stav 1). Uz to, Sud je prilikom razmatranja osnovanosti navoda predlagača imao u vidu i da je Ustavni sud Republike Srpske meritorno već odlučivao o ustavnosti osporenog člana 395. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13). Naime, rješenjem br. U-3/13 od 23. decembra 2013. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/14) nije prihvaćena inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 395. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), jer je Sud polazeći od odredaba člana 10, člana 62, člana 70. stav 1. tačka 2, člana 122. Ustava i tačke 10. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je mijenjan član 68. Ustava ocijenio: da je u navedenim ustavnim odredbama sadržano ovlašćenje zakonodavca da, u okviru propisivanja pravila parničnog postupka, uredi i oblast troškova koji su njime prouzrokovani; da određivanje nosioca obaveze plaćanja nastalih sudskih troškova, kao i uslova i načina njihovog izmirenja među postupajućim stranama, spada u okvir nadležnosti zakonodavca da uredi postupanje sudova; da je propisivanje da Pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova za zastupanje po pravilima advokatske tarife stvar zakonodavne politike čiju cjelishodnost Ustavni sud, na osnovu člana 115. Ustava, nije nadležan da ocjenjuje; da osporeno propisivanje nije u suprotnosti sa članom 10. Ustava, jer zajemčena načela građanske jednakosti i ravnopravnosti ne podrazumijevaju jednakost u apsolutnom smislu, već izjednačenost u pravima i slobodama onih građana koji se, sa aspekta udovoljavanja određenim istim kriterijumima, mogu svrstati u zajedničku kategoriju, kao što su u konkretnom slučaju diplomirani pravnici. Polazeći od izloženog Sud je utvrdio da je, saglasno članu 122. Ustava, zakonodavac bio ovlašćen da uredi postupak pred sudovima, među kojima je i parnični postupak, kao i da u okviru toga uredi pitanja koja se tiču troškova postupka, tj. izdataka koji su učinjeni u toku ili povodom tog postupka. Pored toga, Sud je utvrdio da, u ranije vođenim postupcima, nije ocjenjivao ustavnost osporenog člana Zakona o parničnom postupku u odnosu na član 16. Ustava. Iz sadržine osporene odredbe Zakona o parničnom postupku, koja se osporava ovim prijedlogom, proizlazi da se njome propisuje samo pravo na ostvarivanje troškova u parničnom postupku, odnosno pravo Pravobranilaštva na naknadu sudskih troškova prema tarifi koja se primjenjuje na advokate. Kako se osporenom odredbom Zakona o parničnom postupku ne uređuje pravo na žalbu niti sudska zaštita, Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem zakonodavac nije povrijedio pravo na jednaku zaštitu u postupku pred sudom i pravo na pravno sredstvo iz člana 16. Ustava.
S obzirom na izloženo Sud nalazi da osporenim propisivanjem nije narušeno ni načelo ustavnosti iz člana 108. stav 1. Ustava.
U pogledu navoda predlagača da se osporenim propisivanjem povređuje pravo na pravično suđenje iz člana 6. i člana 1. Prvog protokola Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Sud je imao u vidu da iz navedenih odredaba Zakona o parničnom postupku proizlazi da se o zahtjevu za naknadu troškova odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred sudom, te da će Sud osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice, kao i da je licu, koje prema svom imovnom stanju nije u mogućnosti da ostvari pravo na sudsku zaštitu bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice, obezbijeđena i besplatna pravna zaštita u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 67/20). Sud je ocijenio da osporena norma Zakona o parničnom postupku uspostavlja opšte pravilo da onaj ko izgubi spor plaća troškove postupka suprotnoj strani, te da to pravilo zadovoljava uslov zakonitosti norme, jer je zakon javno objavljen na odgovarajući način, i tako svima dostupan, a po sadržaju osporena norma je jasna i precizna, tako da ne stvara nikakvu dilemu kod adresata, čime je zadovoljen i uslov miješanja u imovinu, u smislu člana 1. Prvog protokola uz Konvenciju. Legitimni cilj norme je u osiguranju pravilnog funkcionisanja pravosudnog sistema i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neosnovanih parnica i preuveličanih troškova postupka. Osporena norma je opšteg karaktera i odnosi se na sve vrste parničnih postupaka i na sve stranke. Po ocjeni Suda, tvrdnja o neustavnosti osporene norme pa time i nesaglasnost sa naprijed navedenim normama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda proizlazi iz pravne prirode konkretnog parničnog postupka i subjektivnih svojstava parnične stranke, i temelji se na okolnosti da je tužitelj lice koje je navodno ili očigledno bilo izloženo torturi i drugom nezakonitom postupanju prema civilnom stanovništvu tokom ratnih dejstava u BiH, i na načinu kako su je redovni sudovi primijenili na konkretni slučaj.
Sud naglašava da je odredbom člana 115. Ustava Republike Srpske utvrđen domen njegove nadležnosti. Tako, na prvom mjestu, Ustavni sud je nadležan da odlučuje o saglasnosti zakona, drugih propisa i opštih akata sa Ustavom. Iz daljeg sadržaja člana 115. Ustava ni na koji način ne proizlazi nadležnost Suda da ocjenjuje primjenu zakonske norme na konkretni slučaj. Otuda, Sud nalazi da s aspekta nadležnosti apstraktne kontrole osporena norma člana 395. Zakona o parničnom postupku nije u suprotnosti sa navedenim odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a ocjena proporcionalnosti primjene osporene norme na konkretan slučaj je izvan nadležnosti Suda.
Takođe, iz odredbe člana 115. Ustava ne proizlazi nadležnost Suda da svojim odlučivanjem – brisanjem ili dopunjavanjem - interveniše u sadržinu osporene odredbe opšteg pravnog akta, kako se navodi u prijedlogu, jer je ta materija u isključivoj nadležnosti donosioca zakona.
Navode predlagača kojima se ukazuje na povredu čl. 13. i 14. Evropske konvencije Sud nije razmatrao iz razloga što su ti navodi paušalni i ne sadrže obrazloženje u čemu se, u konkretnom slučaju, sastoji povreda ovih odredaba ove konvencije.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-51/21 21. decembra 2022. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.