Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 53. st. 2. i 3. Zakona o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 89/13 i 83/19).

Odluka donesena 07. 12. 2022.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-81/21

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Rješenje

07. 12. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske ('“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 7. decembra 2022. godine, donio je

RJEŠENjE

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 53. st. 2. i 3. Zakona o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 89/13 i 83/19).

Obrazloženje

AD „ALPRO“ Vlasenica, koje zastupa Advokatsko ortačko društvo „Dimitrijević i partneri“ iz Banje Luke dalo je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 53. st. 2. i 3. Zakona o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 89/13 i 83/19). U inicijativi se navodi da osporene zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa članom 56. Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da se zakonom može ograničiti pravo svojine samo uz pravičnu naknadu. Naime, kako smatra davalac inicijative, navedene norme predmetnog zakona bez prava na pravičnu naknadu ograničavaju pravo svojine licima koja su vlasnici objekata, opreme i instalacija koje se nalaze u trupu puta, putnom pojasu i zaštitnom pojasu puta (vodovodi, cjevovodi, elektroinstalacije, gasne, TT i druge instalacije). Kako se dalje ističe, ovo ograničenje se sastoji u obavezi vlasnika instalacija da prilikom rekonstrukcije javnog puta svoje instalacije, o vlastitom trošku, izmjesti ili prilagodi novoprojektovanoj situaciji, čime se, po mišljenju davaoca inicijative, zadire u imovinska prava vlasnika instalacija. Pored toga, s obzirom na činjenicu da prilikom izmještanja instalacija postoji mogućnost da njihovi vlasnici ili korisnici eventualno pretrpe štetu usljed nekorišćenja istih, davalac inicijative smatra da je osporenim normama trebalo propisati pravo na naknadu štete ovim subjektima. Nadalje, u inicijativi se iznosi stav da osporeno normiranje, suprotno članu 110. Ustava, dovodi do retroaktivne primjene zakona, jer propisuje obavezu koja se odnosi i na vlasnike instalacija koje su u trup javnog puta zakonito postavljene kada ovakva obaveza nije bila predviđena zakonom, s obzirom na to da je ova obaveza prvi put uvedena 2008. godine, izmjenama i dopunama tada važećeg Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/04 i 51/04). U vezi sa ovim navodima davalac inicijative smatra da je osporeno propisivanje dovelo i do narušavanja principa vladavine prava i pravne sigurnosti, kako je to garantovano članom 5. Ustava. U odgovoru na inicijativu koji je dostavila Narodna skupština Republike Srpske navodi se da je inicijativa neosnovana, te se predlaže da Sud, stoga, istu ne prihvati. Donosilac osporenog zakona ističe da je ovim zakonom propisano da su javni putevi javno dobro u opštoj upotrebi i u svojini su Republike Srpske, a djelatnost upravljanja, održavanja, građenja i zaštite javnih puteva je od posebnog interesa za Republiku. Nadalje, u odgovoru se ukazuje na odredbu člana 4. stav 1. osporenog zakona, prema kojoj se na javnim putevima mogu sticati prava služnosti i druga prava predviđena zakonom koja se osnivaju u korist drugih lica za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ne ugrožavaju nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu i putnim objektima. Takođe se ističe da se, prema ovom zakonu, postavljanje i održavanje objekata, opreme i instalacija koje se nalaze u trupu puta može vršiti samo na osnovu saglasnosti upravljača puta, uz određenu naknadu, da vlasnici instalacija moraju biti svjesni svojih obaveza već u trenutku podnošenja zahtjeva za izdavanje saglasnosti za njihovo postavljanje u trup i zaštitni pojas puta, tako da odgovornost za eventualnu štetu na instalacijama i opremi ne može da trpi Republika Srpska, imajući u vidu da izmještanje vrši njihov vlasnik. Zakonodavac je, kako se dalje navodi, imajući u vidu da su putevi javno dobro u opštoj upotrebi, osporenim zakonskim odredbama uredio obaveze vlasnika, odnosno korisnika objekata, opreme i instalacija koje se nalaze u trupu puta, putnom pojasu i zaštitnom pojasu, na način da se ne ometaju radovi na redovnom održavanju, zaštiti i rekonstrukciji javnog puta, dajući prednost javnom interesu u odnosu na privatni, odnosno pojedinačni, sa ciljem nesmetanog odvijanja i bezbjednosti saobraćaja. Osporenim članom 53. st. 2. Zakona o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 89/13 i 83/19) propisano je da su imaoci i korisnici objekata, opreme i instalacija iz stava 1. ovog člana u slučaju rekonstrukcije javnog puta dužni da postupaju po nalogu upravljača puta, po potrebi izmjeste ili prilagode postavljene objekte, opremu i instalacije novoprojektovanoj situaciji, o vlastitom trošku. Prema osporenom stavu 3. ovog člana, u slučaju da vlasnik, odnosno korisnik objekata, opreme ili instalacija ne postupi po nalogu upravljača puta, nalog se izvršava na teret troškova vlasnika, odnosno korisnika objekata, opreme ili instalacija u trupu putnog ili zaštitnog pojasa puta.

U postupku ocjenjivanja ustavnosti osporenih zakonskih odredaba Sud je imao u vidu da je tačkama 6, 8. i 18. Amandmana XXXII na Ustav, kojim je zamijenjen član 68. Ustava utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, svojinske i obligacione odnose i zaštitu svih oblika svojine, pravni položaj preduzeća i drugih organizacija, osnovne ciljeve i pravce privrednog razvoja, kao i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Pored toga, prema članu 108. stav 1. Ustava, zakoni, statuti, drugi propisi i opšti akti moraju biti u saglasnosti sa Ustavom.

Odredbama Ustava u odnosu na koje davalac inicijative traži ocjenu ustavnosti osporenih zakonskih normi utvrđeno je: da se ustavno uređenje Republike temelji, između ostalog, na vladavini prava (član 5. alineja 4), da se zakonom može ograničiti ili oduzeti pravo svojine, uz pravičnu naknadu (član 56), te da zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo (član 110. stav 1).

Saglasno relevantnim ustavnim odredbama, Zakonom o javnim putevima uređeni su pravni status upravljača puteva; način korišćenja javnih i nekategorisanih puteva; upravljanje, finansiranje, planiranje, izgradnja, rekonstrukcija, održavanje i zaštita puteva; koncesije na javnim putevima; ostvarivanje javno-privatnog partnerstva i nadzor nad sprovođenjem ovog zakona. Tako je ovim zakonom, između ostalog, propisano: da je javni put površina od opšteg značaja za saobraćaj, koju svako može slobodno da koristi pod uslovima određenim zakonom i koju je nadležni organ proglasio javnim putem (član 2. stav 1. tačka g), da oprema puta obuhvata uređaje za zaštitu puta od djelovanja vjetra, nanosa snijega i zemljišta, putokazne stubove, kilometarske stubove, odbojne i zaštitne ograde, putne telekomunikacione uređaje i opremu, javnu rasvjetu u funkciji saobraćaja, detektore i brojače saobraćaja, uređaje i opremu u tunelima, ograde i sl. (član 2. stav 1. tačka lj), da su javni putevi javno dobro, u opštoj upotrebi, u svojini Republike Srpske, te da je upravljanje, održavanje, građenje i zaštita javnih puteva djelatnost od posebnog interesa za Republiku (član 3), da se na javnim putevima mogu sticati prava službenosti i druga prava određena zakonom, koja se osnivaju na javnom putu u korist drugih lica za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju neometano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu (član 4. stav 1), da javni putevi ne mogu biti predmet svojine i drugih stvarnih prava, niti se mogu otuđiti iz svojine Republike, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom (član 4. stav 2), da javni put stiče status javnog dobra upisom u javne evidencije o nepokretnostima kao javno dobro i neotuđiva je svojina Republike (član 4. stav 3), da se putno zemljište može dati na korišćenje na osnovu zakupa radi obavljanja pratećih djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, benzinske stanice i drugih djelatnosti na način propisan ovim zakonom (član 4. stav 5), da javni put, u smislu ovog zakona, obuhvata trup puta, koji čine donji i gornji sloj, putne objekte, priključke, trotoare, pješačke i biciklističke staze, putni pojas, vazdušni prostor iznad kolovoza u visini od najmanje sedam metara, objekte za potrebe puta (putne baze, naplatne stanice, saobraćajne površine autobuskih stajališta, parkirališta i sl.), saobraćajnu signalizaciju i opremu puta (član 6. stav 1), da je upravljač puta javno preduzeće, koncesionar, drugo pravno lice, nadležni organ jedinice lokalne samouprave koji je u skladu sa posebnim zakonom nadležan za upravljanje putem (član 16. stav 1), da upravljanje javnim putem, u smislu ovog zakona, čini: planiranje izgradnje, rekonstrukcije i održavanja javnog puta, investiranje u izgradnju i rekonstrukciju puta, organizovanje stručnog nadzora nad izgradnjom, rekonstrukcijom i održavanjem, obavljanje i organizovanje stručnih poslova na izgradnji i rekonstrukciji i sl. (član 16. stav 2), te da se postavljanje i održavanje objekta, opreme i instalacija koje se nalaze u trupu puta, putnom pojasu i zaštitnom pojasu puta (vodovodi, cjevovodi, gasne, elektroinstalacije, TT i druge instalacije) može vršiti samo na osnovu saglasnosti upravljača puta, uz određenu naknadu, tako da se time ne ometaju radovi na redovnom održavanju, zaštiti i rekonstrukciji javnog puta (član 53. stav 1). Pored navedenog, osporenim normama člana 53. st. 2. i 3. ovog zakona propisane su obaveze imaoca i korisnika, odnosno vlasnika objekata, opreme i instalacija koji se nalaze u trupu puta, putnom i zaštitnom pojasu puta u slučaju rekonstrukcije javnog puta. U konkretnom slučaju Sud je uzeo u obzir i to da su odredbom člana 7. stav 2. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 107/19) javna dobra definisana kao stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima, kao što su javni putevi, ulice, trgovi i drugo.

Uzimajući u obzir navedeno Sud je ocijenio da osporenim propisivanjem iz člana 53. st. 2. i 3. Zakona o javnim putevima nisu narušene ustavne garancije na koje se ukazuje u inicijativi. Prilikom ove ocjene Sud je, prije svega, imao u vidu pravnu prirodu i karakter javnih puteva, koji imaju status javnog dobra u opštoj upotrebi koje je u neotuđivoj svojini Republike i čiji su izgradnja, rekonstrukcija i održavanje od posebnog interesa za Republiku. Radi se, naime, o dobru kojem je Zakonom zajamčen poseban javnopravni status, sa naglašenim javnopravnim režimom, koje je u svojini javnog subjekta i čiji su nosioci ovlašćenja upravljanja takođe javnopravni subjekti. Ovakav status javnih puteva se, dakle, ogleda u svim segmentima svojinskopravnih odnosa. Njegova primarna namjena i svrha je u opštoj upotrebi, odnosno u funkciji je ostvarivanja javnog saobraćaja i prava svih pripadnika društvene zajednice da ga koriste slobodno, ravnopravno i pod jednakim uslovima. Zbog toga predmetno propisivanje, po ocjeni Suda, predstavlja odraz intencije zakonodavca da u konkretnom slučaju adekvatno zaštiti evidentan javni interes, koji se ogleda u funkcionisanju javnog saobraćaja i očuvanju javnih puteva, i koji je, prema tome, usmjeren na zaštitu vrijednosti od značaja za društvenu zajednicu u cjelini.

Iz navedenih razloga Sud je ocijenio da nisu osnovani navodi inicijative da su predmetnim normiranjem narušene garancije iz člana 56. Ustava, jer se osporeno propisivanje, po ocjeni ovog suda, ne može podvesti pod ograničenje prava svojine u smislu ove ustavne odredbe, posebno kada se ima u vidu da su adresati člana 53. st. 2. i 3. ovog zakona vrlo široko definisani, kao imaoci, korisnici i vlasnici instalacija, opreme i objekata koji se nalaze u trupu puta i zaštitnom pojasu puta. Naime, kada se ima u vidu status javnih puteva, kao i njihova namjena, Sud je mišljenja da je zakonodavac, vodeći računa o hijerarhiji dobara i interesa, osnovano dao prioritet zaštiti javnih puteva, koji su javna dobra od posebnog interesa za Republiku, u odnosu na nosioce različitih prava na instalacijama, opremi i uređajima u trupu i zaštitnom pojasu puta, a koji, zavisno od toga o kojoj vrsti opreme, instalacija ili objekata se radi, u suštini, mogu imati pravo služnosti ili pravo zakupa na tom prostoru, nakon što ishode neophodnu saglasnost od upravljača javnog puta. Evidentno je da za ovakvo propisivanje postoji legitiman cilj, koji je sadržan u zaštiti i očuvanju javnog dobra u opštoj upotrebi, te u razlozima usvojene zakonodavne i ekonomske politike u ovoj oblasti. Shodno navedenom Sud je ocijenio da osporenim normiranjem nije narušena pravična ravnoteža između interesa šire društvene zajednice, s jedne strane, i interesa nosilaca prava koji su adresati osporene norme, s druge strane, kojima je propisana određena obaveza prilikom rekonstrukcije javnog puta, a koja, pri tome, nije od suštinskog uticaja na vršenje njihovih prava.

Navodi inicijative u kojima se ukazuje na to da osporene norme ne propisuju mogućnost naknade štete za vlasnike i korisnike instalacija i opreme u trupu i zaštitnom pojasu puta, a koja može nastati njihovim izmještanjem prilikom rekonstrukcije puta, po ocjeni Suda, nisu ustavnopravno relevantni, jer u slučaju nastanka eventualne štete subjekti koji su istu pretrpjeli mogu tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, prema opštim pravilima o naknadi štete koja su propisana Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 37/01, 39/03 i 7/04).

Pored toga, Sud je ocijenio da su navodi inicijative o povredi načela zabrane retroaktivne primjene zakona i drugih propisa iz člana 110. Ustava, te u vezi s tim i vladavine prava iz člana 5. Ustava, u cijelosti neosnovani. Naime, Sud je mišljenja da je ovakav stav davaoca inicijative posljedica pogrešnog tumačenja osporenih zakonskih normi, jer se iste, evidentno, primjenjuju od stupanja na snagu predmetnog zakona pa ubuduće, a u pogledu obaveze koju propisuju ove odredbe nije od ustavnopravnog značaja kada su postavljene instalacije i oprema u trup i pojas puta i kakvo zakonsko rješenje je u to vrijeme bilo na snazi.

S obzirom na to da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporene zakonske odredbe odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Milenko Arapović, Vojin Bojanić, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.

Broj: U-81/21 7. decembra 2022. godine

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman, s.r.

Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 53. st. 2. i 3… | Sudska praksa | Aktio