Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 84. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 i 119/21).
Odluka donesena 25. 01. 2023.
Predmeti (1)
U-96/21
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
25. 01. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj dana 25. januara 2023. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 84. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 i 119/21).
Obrazloženje
Saša Savičić iz Banjaluke dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za ocjenjivanje ustavnosti člana 84. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 i 119/21). U inicijativi se navodi da osporena zakonska odredba nije u skladu sa članom 5. alineje 1. i 4, članom 10, članom 36. stav 1. i 4, članom 40. stav 1. i 3. i članom 48. stav 1. Ustava Republike Srpske, kao ni sa članom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članom 2. i članom 11. Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, članom 4. stav 2. alineja 3. i članom 12. stav 1. Konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, članom 2. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 111 o diskriminaciji u zapošljavanju i zanimanju, članom 3. i članom 6. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 132 o plaćenom godišnjem odmoru i članom 9. Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 183 o zaštiti materinstva. U obrazloženju inicijative se navodi da osporena zakonska odredba izdvaja samo jednu grupu radnika, odnosno one radnike koji zbog odsutnosti sa rada sa naknadom nisu u cijelosti iskoristili godišnji odmor u tekućoj kalendarskoj godini. Dalje se navodi da se osporenim zakonskim propisivanjem isključuju i diskriminišu svi radnici koji u slučaju opravdane, zakonite odsutnosti sa rada nisu započeli korišćenje godišnjeg odmora u tekućoj kalendarskoj godini, kao na primjer radnici na bolovanju, porodiljskom ili roditeljskom odsustvu, na odsustvu sa rada radi njege djeteta i posebne njege djeteta, vojne obaveze, rada u inostranstvu, diplomatske misije ili drugom osnovu, jer godišnji odmor koji nije započet nema drugog dijela i ostaje neiskorišćen. Zbog navedenog davalac inicijative smatra da se osporenim članom 84. stav 3. Zakona vrši oduzimanje prava na godišnji odmor i diskriminacija onih radnika koji su, zbog svog ličnog svojstva, obilježja, stanja, odsustvovali sa rada po nekom drugom osnovu i nisu započeli korišćenje godišnjeg odmora u tekućoj kalendarskoj godini.
U odgovoru na inicijativu koji je Sudu dostavila Narodna skupština Republike Srpske osporavaju se navodi inicijative kao neosnovani i ističe da se osporenom zakonskom odredbom ne dovode u pitanje ustavne garancije iz člana 5. al. 1. i 4, člana 10, člana 36. stav 1. i 2, člana 40. stav 1. i 3. i člana 48. stav 1. Ustava Republike Srpske. U odgovoru se navodi da je zakonodavac, polazeći od člana 40. stav 1. Ustava Republike Srpske, propisao način i postupak korišćenja prava na plaćeni godišnji odmor, a odredbom člana 84. stav 3. Zakona je propisao pravo radnika da, ukoliko nije u cijelosti iskoristio godišnji odmor u tekućoj kalendarskoj godini zbog odsutnosti sa rada sa naknadom plate, ima pravo da preostali dio godišnjeg odmora iskoristi najkasnije do 30. juna naredne godine. Takođe se navodi da je zakonodavac normirajući kao u osporenoj zakonskoj odredbi ostao u okviru svojih ovlašćenja, te da Ustav Republike Srpske ne poznaje ograničenja u pogledu nadležnosti zakonodavca da sistemskim ili posebnim zakonima reguliše pravo na godišnji odmor, kao i da utvrđuje način na koji će se uređivati pravo na korišćenje godišnjeg odmora i pitanje korišćenja preostalog dijela godišnjeg odmora. Ističe se da je u predmetnoj inicijativi prisutno nezadovoljstvo određenim zakonskim rješenjem, što može biti samo predmet zakonodavne procedure i nije ustavnopravno relevantno. Moguće drugačije uređenje predmetne materije samo po sebi ne podrazumijeva da je pozitivno zakonodavstvo u suprotnosti sa navedenim odredbama.
Osporenim članom 84. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 i 119/21) je propisano da radnik koji nije u cijelosti iskoristio godišnji odmor u tekućoj kalendarskoj godini zbog odsutnosti sa rada sa naknadom ima pravo da preostali dio godišnjeg odmora iskoristi najkasnije do 30. juna naredne godine.
U postupku razmatranja date inicijative Sud je imao u vidu da je odredbama Ustava Republike Srpske, na koje se ukazuje u inicijativi, utvrđeno: da se ustavno uređenje Republike temelji na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima i na vladavini prava (član 5. al. 1. i 4), da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo (član 10), da porodica, majka i dijete imaju posebnu zaštitu, da roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitanju djece (član 36. stav 1. i 4), da zaposleni imaju pravo na ograničeno radno vrijeme, dnevni i sedmični odmor, te plaćeni godišnji odmor i odsustva, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, da omladina, žene i invalidi imaju posebnu zaštitu (član 40. stav 1. i 3), da se prava i slobode zajamčeni ovim ustavom ne mogu oduzeti ili ograničiti (član 48. stav 1). Sud je takođe uzeo u obzir da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, radne odnose i zaštitu na radu (tačka 12. Amandmana XXXII kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (član 70. stav 1. tačka 2).
Pored toga, Sud je imao u vidu da se Zakonom o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 i 119/21) uređuju radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno, te da se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređuju i kolektivnim ugovorom, a pravilnikom o radu i ugovorom o radu samo kada je to ovim zakonom određeno (član 1. stav 1. i 4). Relevantnim odredbama ovog zakona je propisano: da radnik ima pravo, pored ostalog, na posebnu zaštitu u slučaju bolesti, smanjenja ili gubitka radne sposobnosti i starosti, na druga prava i druge oblike zaštite u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu (član 12. stav 1. tačke 5. i 6); da žena radnik ima pravo na posebnu zaštitu za vrijeme trudnoće ili nakon porođaja, da radnik ima pravo na posebnu zaštitu radi njege djeteta, u skladu sa ovim zakonom, da radnik mlađi od 18 godina života i radnik invalid imaju pravo na posebnu zaštitu (član 12. stav 2, 3. i 4); da radnik ima pravo na godišnji odmor u skladu sa ovim zakonom, da radnik ne može da se odrekne prava na godišnji odmor, niti mu se to pravo može uskratiti (član 79. stav 1. i 4); da se u godišnji odmor ne uračunavaju periodi korišćenja odsustvovanja sa rada po drugim osnovima, pa se za to vrijeme korišćenje godišnjeg odmora prekida, a u slučaju prekida godišnjeg odmora u smislu stava 1. ovog člana, radnik u sporazumu sa poslodavcem, koristi preostali dio godišnjeg odmora (član 82); ako je radnik za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora privremeno spriječen za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju, ima pravo da po isteku spriječenosti za rad nastavi sa korišćenjem godišnjeg odmora (član 83. stav 3); da radnik, u pravilu, koristi godišnji odmor bez prekida, ali, na zahtjev radnika, a uz saglasnost poslodavca, godišnji odmor može se koristiti u dva ili više dijelova (član 84. stav 1); ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, prvi dio koristi u trajanju od najmanje dvije radne sedmice u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne kalendarske godine (član 84. stav 2); radnik koji nije u cijelosti iskoristio godišnji odmor u tekućoj kalendarskoj godini zbog odsutnosti sa rada sa naknadom ima pravo da preostali dio godišnjeg odmora iskoristi najkasnije do 30. juna naredne godine (član 84. stav 3); da radnik za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plate u visini pune plate, kao da je za to vrijeme bio na radu, te da radnik ostvaruje pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (član 87). Takođe, odredbama članova 93-96 ovog zakona uređeno je mirovanje prava iz radnog odnosa, odredbama članova 105-115. uređena je posebna zaštita žene i materinstva, a odredbama članova 115-119. posebna zaštita bolesnih radnika i invalida i privremena spriječenost za rad. Saglasno navedenim ustavnim ovlašćenjima da uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, radne odnose i zaštitu na radu, da donosi zakone, druge propise i opšte akte, zakonodavac je Zakonom o radu uredio radne odnose, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i druge odnose po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno. Citiranim zakonskim odredbama uređeno je pravo radnika na godišnji odmor, te između ostalog propisano da se godišnji odmor u pravilu koristi bez prekida, ali se na zahtjev radnika, a uz saglasnost poslodavca godišnji odmor može koristiti u dva ili više dijelova, s tim da se prvi dio u trajanju od najmanje dvije radne sedmice koristi u toku kalendarske godine, te da radnik za vrijeme korišćenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plate u visini pune plate i da ostvaruje pravo na regres za korišćenje godišnjeg odmora u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Način na koji je osporenim članom 84. stav 3. Zakona uređeno pravo radnika da, ukoliko nije u cijelosti iskoristio godišnji odmor u tekućoj kalendarskoj godini zbog odsutnosti sa rada sa naknadom, preostali dio godišnjeg odmora iskoristi najkasnije do 30. juna naredne godine, po ocjeni Suda, predstavlja stvar zakonodavne politike i razloga cjelishodnosti, čiju opravdanost saglasno članu 115. Ustava, Sud nije nadležan da ocjenjuje. Pri tome, Sud je ocijenio da se propisivanjem kao u osporenoj odredbi ne dovode u pitanje ustavne garancije na koje se ukazuje u inicijativi. Imajući u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da zaposleni imaju pravo na plaćeni godišnji odmor i odsustva u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom, Sud je ocijenio da je propisivanje kao u osporenoj zakonskoj odredbi u skladu sa članom 40. stav 1. Ustava, jer se pravo na plaćeni godišnji odmor ostvaruje u skladu sa zakonom. Takođe, osporena zakonska odredba jednako se odnosi na sve radnike koji zbog odsustva sa posla sa naknadom nisu u cijelosti iskoristili godišnji odmor u tekućoj kalendarskoj godini, te se navodi davaoca inicijative o diskriminaciji određenih kategorija lica u pogledu prava na korišćenje godišnjeg odmora ne mogu dovesti u vezu sa istom, posebno imajući u vidu da Zakon uređuje pravo na odmor i odsustva, ali i ostale slučajeve odsustva sa rada sa naknadom, kao i slučajeve u kojima prava iz radnog odnosa miruju. S obzirom na navedeno, Sud je ocijenio da propisivanje kao u osporenoj zakonskoj odredbi ne dovodi do diskriminacije građana po osnovu ličnog svojstva, obilježja ili stanja, kao ni do povrede člana 5. al. 1. i 4. Ustava i člana 10. Ustava, koji ne garantuje apsolutnu jednakost, već podrazumijeva jednakost građana koji se nalaze u istim ili sličnim pravnim situacijama. Takođe, Sud je ocijenio da osporena zakonska odredba ne dovodi u pitanje ni ostale ustavne garancije na koje se ukazuje u inicijativi. Imajući u vidu navedeno, Sud nije posebno razmatrao navode davaoca inicijative o nesaglasnosti osporene odredbe sa Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i sa drugim međunarodnim konvencijama navedenim u inicijativi.
Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
U skladu sa rješenjem Suda broj: SU-540/22 od 21. decembra 2022. godine, sudija prof. dr Ivanka Marković je izuzeta od vijećanja i glasanja u ovom predmetu.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Amor Bukić, prof. dr Marko Rajčević i akademik prof. dr Snežana Savić.
Broj: U-96/21 25. januara 2023. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.