Ustavni sud Republike Srpske
Ne prih vata se zahtjev za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/23).
Odluka donesena 27. 09. 2023.
Predmeti (1)
U-54/23
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
27. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 37. stav 1. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 27. septembra 2023. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prih vata se zahtjev za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/23).
Obrazloženje
Sudija Ustavnog suda Republike Srpske prof. dr Radomir Lukić je, pozivajući se na odredbe člana 4. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) i člana 14. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 114/12, 29/13 i 90/14), dao ovom sudu „zahtjev za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti“ kojim je predloženo da Sud donese rješenje o pokretanju postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/23), smatrajući da postoje svi nužni razlozi da se u postupku pred Sudom ocijeni da li je navedena odredba tog pravilnika u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/22 i 132/22).
Sud na sjednici većinom glasova nije prihvatio da donese rješenje o pokretanju postupka za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 43/23), zbog čega u konkretnom predmetu, a u smislu člana 37. stav 1. tačka d) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) ne postoje procesne pretpostavke za vođenje postupka i odlučivanje po zakonu.
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković i prof. dr Marko Rajčević.
Broj: U-54/23 27. septembra 2023. godine
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman, s.r.
IZDVOJENO MIŠLJENJE
sudije prof. dr Radomira V. Lukića u predmetu broj U-54/23
ODLUKU
U skladu sa odredbom iz člana 14. stav (2) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, 104/11, 92/12) i odredbom iz člana 31. stav 4. i 5. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, 114/12, 29/13, 90/14) o pravu sudije koji je glasao protiv prijedloga koji je usvojen da izdvoji svoje mišljenje i da zahtijeva da se ono objavi i u „Službenom glasniku“, izdvojio sam svoje mišljenje, s obzirom da sam glasao protiv prijedloga odluke koja je usvojena, uz zahtjev da se ono objavi i u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
Mišljenje, stav i obrazloženje većine uvaženih sudija Ustavnog suda Republike Srpske u odluci Ustavnog suda u predmetu broj U-54/23 ne mogu da prihvatim zbog nekoliko odlučujućih ustavnopravnih razloga.
Postupao sam kao sudija izvjestilac u predmetu broj U-18/22, koji je pokrenut na temelju inicijative za pokretanje postupka Saše Bundala, iz Banja Luke, podnesene 18. februara 2022. godine, kojom je inicirano ocjenjivanje ustavnosti člana 14. stav 3. Pravilnika o ostvarivanju prava na naknadu plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 14/22) koji je, 18. februara 2022. godine, donio upravni odbor Fonda zdravstvenog osiguranja. Davalac inicijative je smatrao da je navedena odredba ovog Pravilnika u suprotnosti sa članom 21. Ustava Republike Srpske (u daljem tekstu: Ustav). U inicijativi je navedeno da, prema osporenom propisivanju, napuštanje mjesta prebavališta osiguranika za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad predstavlja povredu predmetnog Pravilnika, osim u slučajevima posjete doktoru porodične medicine i radi dijagnostike i liječenja koje nije moguće obaviti u mjestu stalnog prebivališta, zbog čega može biti okarakterisano kao namjerno sprječavanje ozdravljenja osiguranika, što za posljedicu može imati uskraćivanje naknade plate. S tim u vezi, podnosilac inicijative je istakao da se upražnjavanje ustavnog prava na slobodu kretanja ne može okarakterisati kao čin zloupotrebe prava iz oblasti zdravstvene zaštite, zbog čega nije osnovano obrazloženje donosioca Pravilnika prema kojem se uređivanjem na osporeni način, nastoje spriječiti eventualne zloupotrebe prava osiguranika na naknadu plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad. Dodatno je istakao da, čak i ukoliko bi postojali medicinski razlozi za propisivanje kao u članu 14. stav 3. ovog pravilnika, ograničenje slobode kretanja se ne može propisivati podzakonskim aktom. U odgovoru koji je Sudu dostavio donosilac osporenog pravilnika je istakao da je uređujući kao u članu 14. stav 3. ovog opšteg akta, postupao u granicama svojih ovlašćenja, te da je predmetno normiranje posljedica čestih zloupotreba koje se ogledaju u tome što osiguranici, navodno privremeno nesposobni za rad, obavljaju rad kod alternativnih poslodavaca u zemlji i inostranstvu. Takođe se navodi da je zakonski osnov za propisivanje iz navedene odredbe Pravilnika sadržan u članu 27. stav 1. i članu 53. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 57/22). Dodatno, donosilac osporenog akta je istakao da je, prema važećem Zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/22 i 132/22), materija obračuna i isplata naknade plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad, predmet zakonskog uređivanja (čl. 72. do 88. navedenog zakona), dok se podzakonskim aktom (član 76. stav 5) uređuje isključivo postupak utvrđivanja privremene spriječenosti za rad. Uzimajući u obzir izloženo, a naročito imajući u vidu da je Upravni odbor Fonda zdravstvenog osiguranja, saglasno Zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/22 i 132/22), donio Pravilnik o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“, 43/23) donosilac osporenog akta je predlažio da Sud obustavi predmetni postupak. Međutim, donosilac osporenog akta je propustio da istakne da je inicijativom osporena odredba iz člana 14. stav (3) Pravilnika o ostvarivanju prava na naknadu plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 14/22 i 99/22) jezički, pa time i smisaono i značenjski, skoro pa istovjetna odredbi iz člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad. Jezičke razlike su minimalne i ne mijenjaju ni najmanje suštinski smisao i pravo značenje ove odredbe u odnosu na inicijativom podnosioca osporenu odredbu. Naime, odredbi iz člana člana 14. stav (3) Pravilnika o ostvarivanju prava na naknadu plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad dodate su na njenom kraju, poslije riječi“ „stalnog prebivališta“ samo riječi „kao i u drugim opravdanim slučajevima koji se odnose na dijagnostiku i liječenje“, koje ne mijenjaju značenje i smisao, već prije predstavljaju tautologiju. Dakle. U oba pravilnika, onom iz 2022. i novom iz 2023. godine, nalazi se istovjetna odredba, odnosno odredba istovjetnog pravog značenja i smisla. Propuštanje donosioca osporenog akta da u svom odgovoru istakne i ovu važnu činjenicu relevantnu za očuvanje ustavnosti i zakonitosti ocjenjujem kao svojevrsno izigravanje ustava i zakona, protivno načelu savjesnosti i poštenja, koje ima svoje mjesto i u javnom pravu, a ne samo u privatnom pravu. Ovakvim postupanjem donosilac osporenog akta je, prateći praksu Ustavnog suda Republike Srpske, nastojao da dovede do obustavljanje postupka kao povoljnog ishoda za sebe. S obzirom na to da je u toku trajanja postupka pred ovim sudom osporeni Pravilnik prestao da važi, Ustavni sud je, prihvatajući moj izvještaj kao sudije izvjestioca, na osnovu člana 57. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) obustavio postupak za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti člana 14. stav 3. istog, cijeneći da nije potrebno donijeti odluku zbog toga što nisu otklonjene posljedice neustavnosti, odnosno nezakonitosti.
Istovremeno sa predajom mog izvještaja u ustavnosudskom predmetu broj U-18/22, podnio sam i zahtjev da Sud, koristeći se svojim ovlašćenjem iz stava 3. Amandmana XLII na Ustav Republike Srpske i člana 4. stav (3) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, pokrene postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad, smatrajući da su ispunjeni svi nužni uslovi da se ocijeni njegova usklađenost sa članom 21. Ustava Republike Srpske i članom 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srske“, 132/22) u vezi sa odredbom iz člana 76. stav (5) i (6) Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, 93/22). U prijedlogu sam detaljno obrazložio razloge za pokretanje postupka. U najbitnijem, oni se svode na to da je Upravni odbor prekoračio granice svojih ovlašćenja i da je osporenom odredbom Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad pravno regulisao slobodu kretanja za osiguranike koji su privremeno spriječeni za rad, ograničavajući je, iako se sloboda kretanja može ograničiti samo zakonom i to samo „ako je to neophodno radi vođenja krivičnog postupka ili radi zaštite bezbednosti i zdravlja ljudi“. Dalje, navedenim Zakonom o obaveznom zdravstvenom osiguranju je na izričit način određen materijalnopravni sadržaj ovog Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad, čime je uspostavljena i granica normativne nadležnosti Upravnog odbora u ovom slučaju, i to tako što je propisano da se Pravilnikom propisuju vrste medicinske dokumentacije potrebne za odlučivanje, kriterijumi dijagnističkih postupaka za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad, bolesti ili komplikacije u vezi sa održavanjem trudnoće, razlozi i vrijeme preporučene dužine spriječenosti za rad prema dijagnozama utvrđenim u skladu sa međunarodnom klasifikacijom bolesti, definicije i sadržaj obrazaca nalaza, ocjena i mišljenja i sadržaj obrasca izvještaja o trajanju privremene spriječenosti za rad (član 76. stav 6), dok je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiuguranju ovu odredbu zamijenio odredbom po kojoj se ovim Pravilnikom, za čije donošenje je nedležan Upravni odbor Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, propisuje teritorijalna organizacija prvostepenih komisija, postupak utvrđivanja privremene spriječenosti za rad, način vođenja evidencije o stopi privremene spriječenosti za rad koju vodi Fond, način vođenja evidencije o radu prvostrepenih komicija, kao i drugostepene komisije koje vodi Fond, vrijeme preporučene dužine spriječenosti za rad, kriterijumi dijagnostičkih postupaka i vrsta medicinske dokumentacije potrebne za odlučivanje prema dijagnozama utvrđenim u skladu sa međunarodnom klasifikacijom bolesti (član 12). Zakonodavac je ovim odredbama, naročito drugonavedenom, postavio jasne i vrlo precizne materijalnopravne granice Upravnom odboru Fonda kao donosiocu podzakonskog opšteg akta, ne ovlašćujući ga pri tome da pravilnikom iz člana 76. stav (5) i (6) Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju fizičkim licima i pravnim licima ustanovljava prava i obaveze koji već nisu ustanovljeni zakonom ili propisom Vlade. Sve i da je zakonodavac evetualno to i učinio ovim Zakonom, a očigledno je da nije, takvo ovlašćenje bilo bi suprotno Ustavu Republike Srpske, koji ne dopušta delegaciju zakonodavne nadležnosti Narodne skupštine Republike Srpske ustanovama javnih službi iz člana 61. Ustava Republike Srpske, kao, uostalom, ni organima republičke uprave iz člana 97. Ustava Republike Srpske.
Svrha podzakonskog pravnog normiranja uopšte, pa tako i onog koje vrše ustanove koje pripadaju sistemu javnih službi, je izvršenje zakona, u koje ne spada utvrđivanje prava i obaveza za fizička i pravna lica koja već nisu ustanovljena zakonom. Ustanovljavanje pravnih ovlašćenja i obaveza pravnih subjekata, tj. fizičkih i pravnih lica, pripada, dakle, isključivo zakonodavnoj, a ne podzakonskoj normativnoj djelatnosti. To je i granica podzakonske normativne djelatnosti organa državne uprave koja je expressis verbis, odnosno izričito određena članom 64. Zakona o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“, 115/18, 111/21, 15/22, 56/22), koja je, a fortiori tj. tim više i tim prije, ujedno i granica podzakonske normativne djelatnosti ustanova javnih službi, zbog razlike u opštoj državnoj i pravnoj prirodi državne odbnosno republičke uprave, na jednoj strani, i javnih službi i organizacija i preduzeća kojima se zakonom povjeravaju određena upravna ovlašćenja, na drugoj strani, zbog kojih ustanove javnih službi ne mogu da imaju šira i obuhvatnija ovlašćenja za donošenje podzakonskih opštih akata od onih kojima na osnovu ustava i zakona raspolažu organi državne, odnosno republičke uprave. uprave.
Prije nego što sam Ustavnom sudu Republike Srpske podnio zahtjev za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad pažljivo sam uporedio odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju itom prilikom sam utvrdio da su neke odredbe Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju ad literam odnosno doslovno prenesene tj. preuzete u normativni tekst ovog Pravilnika. Provjeravajući da li u Zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju postoji odredba identična odredbi iz člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad nesumnjivo sam utvrdio da takva odredba u ovim zakonima ne postoji. Odredba iz člana 79. stav (3) Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju nije identična spornoj odredbi i u odnosu na nju ima drugačije pravo značenje i pravne posljedice.
Pored ovog, prvog ključnog razloga zbog koga ne mogu da prihvatim mišljenje, stav i obrazloženje većine uvaženih sudija Ustavnog suda Republike Srpske, postoji i još jedan, drugi ključni razlog za to. On se odnosi na smisao, značenje i domašaj odredbe iz stava 3. Amandmana XLII na Ustav Republike Srpske, kojom je Ustavni sud Republike Srpske ovlašćen da „može i sam pokrenuti postupak za ocjenjivanje usstavnosti i zakonitosti“. U tom pogledu je očigledno da između mene u većine uvaženih sudija u ovom ustavnopravnom predmetu postoji uočljiva razlika. Smatram da ustavno ovlašćenje Ustavnog suda Republike Srpske da sam pokrene postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti treba koristiti skrupulozno, u skladu sa teorijom o samoograničenju ustavnog sudstva tj. ustavnog suda. Suprotno shvatanje koje bi se zalagalo za široko korišćenje ovog ovlašćenja vodilo bi ka svojevrsnom i pretjeranom aktivizmu ustavnog suda uopšte, pa tako i Ustavnog suda Republike Srpske, koje bi neminovno završilo u sudokratiji, suprotnoj narodnom suverenitetu i organizaciono-funkcionalnoj podjeli vlasti i zahtjevima demokratskog legitimiteta. Smatram, dakle, da bi Ustavni sud Republike Srpske ovo ovlašćenje trebao da koristi vrlo skrupulozno, oprezno i pažljivo i da ga primjenjuje samo onda kada se radi o ozbiljnoj sumnji u ustavnost i zakonitost nekog normativnog pravnog akta tj. opšteg pravnog akta ili o notornoj tj. flagrantnoj povredi ustavnosti i zakonitosti, kakva je, po mom shvatanju, na djelu u ovom ustavnosudskom predmetu. Zanemarivanje i zabacivanje ovog ovlašćenja i svođenje kontrole samo na osporenu normu i okončanje postupka ustavnosudske kontrole ustavnosti i zakonitosti njegovim obustavljanjem zbog prestankia važenja osporene norme, bez dubljeg uvida u druge i potonje norme koje su na ovaj ili onaj način povezane sa osporenom, vodi pretjeranoj formalizaciji ustavnosudske kontrole ustavosti i zakonitosti normativnih akata, gubitku njenog pravog smisla i povjerenja javnog mnenja u djelotvornost Zbog svega iznesenog smatrao sam i dalje smatram da je Ustavni sud, kod takvog stanja stvari, prosto morao da u interesu zaštite ustavnosti i zakonitosti pokrene postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti člana 13. Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad, pošto je njegova suprotonost članu 21. Ustava Republike Srpske i članu 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju flagrantna. Ovim ni malo ne umanjujem teškoće na koje nailazi Fond zdravstvenog osiguranja u postizanju racionalnog korišćenja sredstvima kojima raspolaže, pa, između ostalog, i odgovarajućom kontrolom utvrđivanja privremene spriječenosti za rad i korišćenja naknade plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad, sve u vezi sa ponašanjem manjeg dijela osiguranika i zdravstvenih radnika. Međutim, sa Upravnim odborom ovog Fonda ne dijelim mišljenje da se pravilnikom Upravnog odbora Fonda mogu pravno uređivati n ustanovljavati prava i obaveze koji prethodno nisu već ustanovljeni zakonom, jer je to suprotno i navedenoj odredbi Ustava Republike Srpske kojom se jemči sloboda kretanja na teritoriji Republike i navedenoj odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju kojom je jasno, precizno i nedvosmisleno određen materijalnopravni sadržaj Pravilnika o postupku utvrđivanja privremene spriječenosti za rad, a time i granice normativnih ovlaštenja Upravnog odbora Fonda. Prof. dr Radomir V. Lukić