Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Utvrđuje se da član 190. stav 6. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 15/21, 89/21 i 73/23) u dijelu koji glasi „lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom“ nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti člana 121. stav 1, člana 335. st. 1, 3. i 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23 i 27/24).

Odluka donesena 27. 11. 2024.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-73/23

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

27. 11. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5, člana 42. stav 1, člana 60. stav 1. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj dana 27. novembra 2024. godine, donio je

ODLUKU

Utvrđuje se da član 190. stav 6. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 15/21, 89/21 i 73/23) u dijelu koji glasi „lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom“ nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Ne prihvata se inicijativa za ocjenu ustavnosti člana 121. stav 1, člana 335. st. 1, 3. i 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23 i 27/24).

Obrazloženje

Nebojša Makarić iz Prijedora dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti člana 121. stav 1, člana 335. st. 1, 3. i 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23) i člana 190. stav 6. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 15/21, 89/21 i 73/23) u dijelu koji glasi „lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom“. Davalac inicijative osporava član 121. stav 1. i član 335. st. 1, 3. i 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23) u odnosu na odredbu člana 36. st. 1, 2. i 4. Ustava Republike Srpske i u odnosu na član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovih sloboda. U inicijativi se navodi da je ustavno pravo roditelja da se staraju o vaspitanju i podizanju djece, pa time i da brinu i raspolažu imovinom djeteta. Po mišljenju davaoca inicijative, davanje ovlašćenja organu starateljstva u članu 121. stav 1. Porodičnog zakona, da u svako doba može tražiti polaganje računa o imovini djeteta, predstavlja ograničavanje roditeljskog prava i u suprotnosti je sa članom 36. stav 4. Ustava, koji garantuje roditeljima pravo na podizanje i vaspitanje djece. Dalje se navodi da organ starateljstva ne može voditi finansijske ili bilo kakve druge istrage o imovini članova porodice, bez valjanog zakonskog razloga ili bez adekvatnog učešća suda u tom postupku. Ističe se da posebna zaštita porodice majke i djeteta ne podrazumijeva kontrolu od strane organa starateljstva u svako doba, bez zakonskog razloga i bez jasno propisane procedure, zbog čega davalac inicijative smatra da su propisivanjem u članu 121. stav 1. Porodičnog zakona prekršene ustavne garancije iz člana 36. st. 1. i 2. Ustava i narušeno pravo na privatnost porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. U inicijativi se dalje navodi da je odredba člana 335. st. 1, 3. i 4. Porodičnog zakona, koja propisuje ograničavanje raspolaganja imovinom maloljetnog djeteta i ovlašćenje organa starateljstva da u upravnom postupku utvrđuje imovinske mogućnosti roditelja i odlučuje o korišćenju imovine djeteta, u suprotnosti sa ustavnim pravom roditelja da svoje dijete podiže i vaspitava, kao i sa članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer predstavlja narušavanje prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, bez jasnog zakonskog razloga i bez ustavnog utemeljenja za ovakvo ovlašćenje organa starateljstva. Davalac inicijative osporava ustavnost odredbe člana 190. stav 6. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 15/21, 89/21 i 73/23) u dijelu koji glasi „te lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom“, u odnosu na član 36. Ustava Republike Srpske, ističući da je ovakvim propisivanjem posebna zaštita koju Ustav u članu 36. propisuje za članove porodice proširena i na lica koja nisu članovi porodice. S tim u vezi, u inicijativi se navodi da lica koja su u intimnoj ili emotivnoj vezi nisu članovi porodice po zakonskoj definiciji, niti veza koju zakonodavac definiše kao intimnu ili emotivnu upućuje na to da su lica koja se nalaze u takvoj vezi članovi porodice, zbog čega im ne pripada pravo na posebnu krivičnopravnu zaštitu, već na zaštitu kao i svim drugim građanima u skladu sa drugim odredbama Krivičnog zakonika.

Narodna skupština Republike Srpske nije Sudu dostavila odgovor na navode iz inicijative.

Osporenom odredbom člana 121. stav 1. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23) propisano je da organ starateljstva može, u svako doba, od roditelja zahtijevati polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta.

Osporenim odredbama člana 335. st. 1, 3. i 4. istog zakona je propisano da: prihode iz imovine maloljetnog djeteta roditelji prvenstveno mogu koristiti za njegovo izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje, samo ako su iscrpljene sve mogućnosti lica koja su dužna da izdržavaju dijete (stav 1); nepokretnosti, novčana sredstva, prava veće vrijednosti i vrednije stvari iz imovine maloljetnika (glavnica imovine) mogu se otuđiti ili opteretiti samo radi izdržavanja ili liječenja maloljetnog djeteta i samo ako su iscrpljene sve mogućnosti lica koja su dužna da izdržavaju dijete (stav 3); glavnicom imovine maloljetnog djeteta roditelji mogu raspolagati samo uz prethodnu saglasnost organa starateljstva u formi rješenja donesenog u upravnom postupku (stav 4).

Osporenom odredbom člana 190. stav 6. Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 15/21, 89/21 i 73/23) propisano je da se članom porodice ili porodične zajednice, u smislu ovog krivičnog djela, smatraju supružnici ili bivši supružnici i njihova djeca i djeca svakog od njih, vanbračni partneri ili bivši vanbračni partneri, njihova djeca ili djeca svakog od njih, srodnici po tazbini zaključno do drugog stepena bez obzira na činjenicu da je bračna zajednica prestala, roditelji sadašnjih i bivših bračnih i vanbračnih partnera, srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj zaključno sa četvrtim stepenom, kao i srodnici iz nepotpunog usvojenja, lica koja vezuje odnos starateljstva, lica koja žive ili su živjela u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo, lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto, iako nikada nisu živjela u istom porodičnom domaćinstvu, te lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom.

Sud konstatuje da je u toku postupka pred ovim sudom stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/24) kojim su u članu 23. izmijenjeni st. 3. i 4. člana 335. ovog zakona, tako da isti glase: “Nepokretnosti, prava veće vrijednosti i vrednije stvari iz imovine maloljetnika mogu se otuđiti ili opteretiti samo radi izdržavanja, liječenja, vaspitanja ili obrazovanja maloljetnog djeteta i samo ako su iscrpljene sve mogućnosti lica koja su po zakonu dužna da izdržavaju dijete (stav 3), imovinom maloljetnog djeteta iz stava 3. ovog člana roditelji mogu raspolagati samo uz prethodnu saglasnost organa starateljstva (stav 4)“.

Uzimajući u obzir sadržaj i obim izmjena i dopuna, Sud takođe konstatuje da je obim dopuna u stavu 3. minimalan i da se njima ne mijenja smisao odredbe, već samo minimalno proširuje namjena za koju se mogu koristiti nepokretnosti, prava veće vrijednosti i vrednije stvari iz imovine maloljetnika, te da su druge izmjene u istom stavu, kao i u stavu 4. pravnotehničke i redakcijske prirode i da se njima ne mijenjaju značenje i smisao koji su isti imali prije izmjena, te je na osnovu člana 42. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) proširio ocjenu ustavnosti i na član 335. st. 3. i 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23 i 27/24).

Prilikom ocjene osporenih zakonskih odredaba Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da se ustavno uređenje Republike temelji na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima i na vladavini prava (član 5. al. 1. i 4), da porodica, majka i dijete imaju posebnu zaštitu (član 36. stav 1), da se brak i odnosi u braku i porodici uređuju zakonom (član 36. stav 2), da roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitanju djece (član 36. stav 4), da Republika uređuje i obezbjeđuje, pored ostalog, brigu o djeci, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda, organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom (tač. 12, 5, 10. i 18. Amandmana XXXII na Ustav kojim je zamijenjen član 68. Ustava Republike Srpske), da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte (70. stav 1. tačka 2).

Odredbama člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda propisano je: Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske (stav 1). Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava, osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih (stav 2).

Sud je uzeo u obzir da je odredbama člana 3. Konvencije o pravima djeteta, koja se u Bosni i Hercegovini primjenjuje na osnovu tačke 12. Priloga 1. Ustava Bosne i Hercegovine, propisano da će u svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira na to da li ih preduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja (stav 1); da države-potpisnice uzimaju na sebe da obezbijede djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za dobrobit djeteta, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se to postiglo preduzeće sve zakonske i upravne mjere (stav 2); da će države-potpisnice obezbijediti da se institucije, službe i ustanove odgovorne za brigu o djeci i njihovu zaštitu pridržavaju standarda uspostavljenih od odgovarajućih vlasti, naročito u pogledu bezbjednosti, zdravlja, u broju i prikladnosti njihovog osoblja, kao i odgovarajućeg nadzora nad njima (stav 3).

Sud je takođe imao u vidu da su Porodičnim zakonom („Službeni glasnik Republike Srpske“ 17/23 i 27/24) uređeni porodičnopravni odnosi između bračnih supružnika, vanbračnih partnera, roditelja i djeteta, usvojioca i usvojenika, staratelja i štićenika, odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom (član 1). Relevantnim odredbama ovog zakona je propisano da Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaštitu porodici, majci i djetetu u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i osnovnim slobodama (član 3), da su roditelji dužni da se brinu o životu i zdravlju svoje djece, kao i o njihovom podizanju, vaspitanju i obrazovanju (član 6), da je u svim pitanjima koja se tiču djeteta svako dužan da se rukovodi i postupa u skladu sa najboljim interesom djeteta (član 8), da poslove zaštite i pružanja pravne pomoći porodici i njenim članovima na način i po postupku određenim zakonom obavlja centar za socijalni rad, odnosno organ jedinice lokalne samouprave nadležan za poslove socijalne zaštite, ukoliko odlukom nadležnog organa jedinice lokalne samouprave vršenje ovih poslova nije povjereno nekom drugom organu ili organizaciji (u daljem tekstu: organ starateljstva), da su svi organi, organizacije, pravna i fizička lica dužni da bez odlaganja obavijeste organ starateljstva o povredi djetetovih prava, naročito o nasilju, polnim zloupotrebama i zlostavljanju djeteta (član 14), da roditelji imaju pravo i dužnost da se brinu o svom maloljetnom djetetu, odnosno da ga čuvaju, podižu, vaspitavaju, obrazuju, izdržavaju, zastupaju i upravljaju njegovom imovinom (član 80. stav 1), da je u svim pitanjima koja se tiču roditeljskog prava najbolji interes djeteta primaran i interesi djeteta moraju biti zaštićeni uvijek kada su u sukobu sa interesima roditelja i drugih lica koja se brinu o djetetu ili održavaju lične odnose sa djetetom (član 84. stav 4), da je organ starateljstva dužan da preduzima potrebne mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta (član 110. stav 1) te da su mjere zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta: upozorenje, nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, pojačan nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, izdvajanje djeteta iz porodice i zaštita imovinskih prava i interesa djeteta (član 111), da organ starateljstva može, u svako doba, od roditelja zahtijevati polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta (član 121. stav 1), da organ starateljstva može zahtijevati da sud u vanparničnom postupku, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, dozvoli mjere obezbjeđenja na imovini roditelja (član 121. stav 2), da organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, zahtijevati da sud u vanparničnom postupku odluči da se roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta stave u položaj staratelja (član 121. stav 3), da će pri izboru odgovarajuće mjere organ starateljstva voditi računa o poštovanju principa najmanjeg posezanja (ide se od blaže mjere ka strožoj mjeri) (član 122. stav 2), da je međusobno izdržavanje članova porodice i drugih srodnika njihova dužnost i pravo (član 264. stav 1), da međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu sa potrebama lica kojem se daje izdržavanje (član 265. stav 1), da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti (član 265. stav 2), da je maloljetno dijete koje ima imovinu i prihode od te imovine dužno da u skladu sa članom 265. ovog zakona doprinosi za svoje izdržavanje, kao za izdržavanje porodice u kojoj živi (član 267. stav 2), da maloljetna djeca mogu imati svoju imovinu koju steknu radom, ili je dobiju nasljedstvom, poklonom ili po nekom drugom zakonskom osnovu (član 334. stav 1), da dijete samostalno upravlja i raspolaže imovinom koju je steklo svojim radom (član 334. stav 2), da imovinom djeteta, osim one koju je maloljetnik stekao svojim radom, do njegove punoljetnosti, u njegovom interesu, upravljaju i raspolažu roditelji maloljetnika, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom (član 334. stav 3), da roditelji mogu prihode iz stava 1. ovog člana koristiti i za izdržavanje članova porodice, u skladu sa članom 267. ovog zakona (član 335. stav 2). Takođe, relevantnim odredbama Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 15/21, 89/21 i 73/23) propisano je da se krivičnopravne odredbe sadržane u ovom zakoniku zasnivaju na Ustavu Republike Srpske i opštepriznatim načelima i normama međunarodnog prava (član 1. stav 1), da je osnovna funkcija krivičnog zakonodavstva Republike Srpske zaštita osnovnih prava i sloboda čovjeka i drugih osnovnih individualnih i opštih vrijednosti koje su ustanovljene Ustavom i međunarodnim pravom (član 1. stav 2) i da se ova zaštita ostvaruje određivanjem koja djela predstavljaju krivična djela, propisivanjem kazni i drugih krivičnih sankcija za ta djela i izricanjem tih sankcija učiniocima krivičnih djela u zakonom utvrđenom postupku (član 1. stav 3); da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo zakonom (član 2. stav 1); da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo za ona protivpravna djela kojima se prava i slobode čovjeka i druge individualne i opšte vrijednosti društva ustanovljene Ustavom i međunarodnim pravom tako povređuju ili ugrožavaju da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude (član 4).

Odredbama čl. 181. do 193. Krivičnog zakonika Republike Srpske propisana su krivična djela protiv braka i porodice, a u članu 190. inkriminisano je krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici i propisano: Ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine (stav 1), ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo pogodno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje naruši, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (stav 2), ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su djela učinjena prema djetetu ili u prisustvu djeteta, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od dvije do deset godina (stav 3), ako je usljed djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina (stav 4), ko prekrši zaštitne mjere ili hitne mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona, kazniće se novčanom kaznom i kaznom zatvora do tri godine (stav 5), članom porodice ili porodične zajednice, u smislu ovog krivičnog djela, smatraju se supružnici ili bivši supružnici i njihova djeca i djeca svakog od njih, vanbračni partneri ili bivši vanbračni partneri, njihova djeca ili djeca svakog od njih, srodnici po tazbini zaključno do drugog stepena bez obzira na činjenicu da je bračna zajednica prestala, roditelji sadašnjih i bivših bračnih i vanbračnih partnera, srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj zaključno sa četvrtim stepenom, kao i srodnici iz nepotpunog usvojenja, lica koja vezuje odnos starateljstva, lica koja žive ili su živjela u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo, lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto, iako nikada nisu živjela u istom porodičnom domaćinstvu, te lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom (stav 6). Na osnovu izloženog, Sud je ocijenio da je zakonodavac u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima iz člana 36. i člana 68. tač. 12. i 18. koji je zamijenjen Amandmanom XXXII na Ustav, Porodičnim zakonom uredio odnose između roditelja i djeteta, te propisao posebnu zaštitu djeteta u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i osnovnim slobodama kao zakonsko načelo. U skladu sa ovim načelom, u članu 110. stav 1. propisao je da je organ starateljstva ovlašćen i obavezan da preduzima mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta, među koje spadaju i mjere zaštite imovinskih prava i interesa djeteta iz člana 111. istog zakona, kojima organ starateljstva vrši bilo preventivnu, bilo korektivnu kontrolu nad načinom na koji roditelji upravljaju imovinom djeteta, osim one koju je maloljetnik stekao radom, odnosno da li je koriste za zakonom određene namjene i da li upravljaju imovinom u najboljem interesu djeteta na način da takvu imovinu sačuvaju, zaštite i, po mogućnosti, uvećaju. U okviru propisanih zakonskih mjera, zakonodavac je u odredbi člana 121. propisao mjere zaštite imovinskih prava i interesa djeteta, a u osporenom stavu 1. ovog člana propisao je da organ starateljstva može, u svako doba, od roditelja zahtijevati polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta, dakle, bez obzira na razloge koji su doveli do toga. Sud je ocijenio da ova zakonska mjera nije nesaglasna sa ustavnim odredbama na koje se ukazuje u inicijativi, odnosno da je u saglasnosti sa odredbama iz člana 36. Ustava kojima je javnoj vlasti određena pozitivna obaveza da porodici, majci i djetetu obezbijedi posebnu zaštitu (stav 1), da se brak i odnosi u braku i porodici uređuju zakonom (stav 2) i da roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitanju djece (stav 4). Naime, roditelji imaju pravo da, pod uslovima i na način propisan zakonom, samostalno upravljaju imovinom djeteta, osim one koju je maloljetnik stekao svojim radom, do njegove punoljetnosti, u njegovom interesu, i pri tome nemaju zakonsku obavezu redovnog ili periodičnog polaganja računa organu starateljstva o upravljanju imovinom djeteta, kakvu zakonsku obavezu imaju staraoci koje postavi organ starateljstva ili ovlašćeni radnik organa starateljstva u slučaju kada sâm organ starateljstva vrši starateljstvo neposredno. Međutim, ovlašćenje roditelja na upravljanje imovinom djeteta nije apsolutno i ono je zbog mogućnosti sukoba najboljeg interesa djeteta i interesa roditelja podvrgnuto kontroli organa starateljstva iz osporenog člana 121. stav 1. Porodičnog zakona, što predstavlja mehanizam ostvarivanja Ustavom propisanog načela posebne zaštite djeteta. Na to obavezuje i Konvencija o pravima djeteta, kojom je u članu 3. propisano da je u svim pitanjima u vezi sa djetetom najbolji interes djeteta od najvećeg značaja, te da su države potpisnice dužne obezbijediti zaštitu djeteta, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, te da će se u tu svrhu preduzeti sve zakonske i upravne mjere. Polazeći od činjenice da je titular imovine dijete, da dijete istom ne može samostalno upravljati, osim u slučaju kada se radi o imovini koju je dijete steklo svojim radom, nesporno je da roditelji imaju dužnost i pravo da tom imovinom upravljaju. Međutim, vršeći roditeljska prava i dužnosti u tom smislu moguće je da roditelji postupaju na način koji nije u skladu sa najboljim interesom djeteta. U takvim slučajevima, neophodno je obezbijediti zaštitu imovinskih prava i interesa djeteta koji mogu biti ugroženi ili povrijeđeni od strane njegovog zakonskog zastupnika. Stoga je Sud ocijenio da su neosnovani navodi inicijative o nesaglasnosti odredbe člana 121. stav 1. Porodičnog zakona sa odredbama člana 36. st. 1, 2. i 4. Ustava, kao i navodi o ograničavanju roditelja u vršenju roditeljskog prava bez ustavnog utemeljenja i bez zakonskog razloga, jer osporena zakonska odredba upravo podrazumijeva propisano ovlašćenje organa starateljstva u funkciji posebne zaštite djeteta, a u slučaju kada to u odnosima između djeteta i roditelja najbolji interes djeteta zahtijeva. Sud je ocijenio da su neosnovani navodi inicijative o nesaglasnosti odredbe člana 335. stav 1. Porodičnog zakona sa članom 36. stav 4. Ustava, odnosno navodi da se propisivanjem u ovoj osporenoj odredbi roditelji ograničavaju u vršenju roditeljskog prava. To stoga što se Ustavom propisana posebna zaštita djeteta, pored zaštite ličnih prava, odnosi i na zaštitu njegove imovine i imovinskih interesa, a obuhvata i zakonsko određivanje namjene, odnosno razloga za koje se mogu koristiti dijelovi imovine djeteta, kako roditelji ne bi potpuno slobodno i protivno najboljem interesu djeteta odlučivali o tome. Ograničavanje prava roditelja da odlučuju o korišćenju prihoda iz imovine djeteta određivanjem namjene i razloga za koje se takvi prihodi mogu koristiti (samo za izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje djeteta), kako je to učinjeno u osporenom stavu 1. člana 335, u skladu je sa odredbom iz člana 36. stav 4. Ustava, prema kojoj roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitanju djece, čiji se pravi smisao i domašaj mogu otkriti u vezi sa odredbom iz stava 1. istog člana Ustava, kojom je određeno da, pored porodice i majke, i dijete ima posebnu zaštitu svojih prava, pa tako i imovinskih prava. Sud ističe da su namjena i razlozi za koje roditelji mogu koristiti imovinu iz prihoda maloljetnika prošireni stavom 2. istog člana Zakona i za izdržavanje članova porodice, u skladu sa članom 267. Zakona, kojim je u stavu 2. određeno da je maloljetno lice koje ima imovinu i prihode iz imovine dužno da u skladu sa članom 265. Porodičnog zakona doprinosi za svoje izdržavanje, kao i za izdržavanje porodice u kojoj živi. Posmatrajući osporenu odredbu člana 335. stav 1. izdvojeno, ali i u sistemskoj vezi sa drugim navedenim odredbama Porodičnog zakona, Sud je ocijenio da odredba člana 335. stav 1. Zakona, koja predviđa supsidijarno korišćenje prihoda iz imovine maloljetnika u svrhu njegovog izdržavanja, liječenja, vaspitanja i obrazovanja, nije u suprotnosti sa ustavnim odredbama na koje se ukazuje u inicijativi. Takođe, Sud je ocijenio da su navodi inicijative o neustavnosti člana 335. st. 3. i 4. Porodičnog zakona neosnovani iz istih razloga zbog kojih su neosnovani i navodi iz inicijative koji se odnose na član 335. stav 1. Porodičnog zakona, te da, shodno tome, član 335. st. 3. i 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23 i 27/24) nije u nesaglasnosti sa članom 36. st. 1, 2. i 4. Ustava Republike Srpske.

Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da propisivanja kao u članu 121. stav 1. i 335. st. 1, 3. i 4. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/23 i 27/24) ne dovode u pitanje ustavne garancije iz člana 36. st. 1, 2. i 4. Ustava na koje inicijativa ukazuje, te da stoga ne postoji ni osnov za razmatranje eventualne povrede člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Sud dodatno ističe da pravo roditelja da upravljaju imovinom djeteta i ograničavanje istog, po judikaturi Evropskog suda za ljudska prava u primjeni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne spada u domen, odnosno opseg prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana 8. navedene Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Sud je prilikom razmatranja odredbe člana 190. stav 6. Krivičnog zakonika utvrdio da ista u osporenom dijelu nije u saglasnosti sa članom 5. alinejom 4. Ustava Republike Srpske. Sud je ocijenio da je zakonodavac ovlašćen da, u okviru Ustavom utvrđenih principa, Krivičnim zakonikom uredi sistem krivičnog prava, s ciljem zaštite osnovnih prava i sloboda čovjeka i drugih individualnih i opštih društvenih vrijednosti koje su ustanovljene Ustavom i međunarodnim pravom. U tom smislu zakonodavac je ovlašćen da, na osnovu procjene cjelishodnosti, utvrdi pravce odgovarajućeg reagovanja na kriminalitet u društvu i da određena ponašanja inkriminiše kao krivična djela, te da odredi objekte zaštite tj. zaštitne objekte i objekte radnje, odnosno predmet napada, kao i da propiše krivične sankcije za postupanja koja predstavljaju njihovu povredu i ugrožavanje.

Prilikom definisanja krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, zakonodavac je u smislu ovog krivičnog djela definisao koja se lica imaju smatrati članovima porodice ili porodične zajednice. Prilikom definisanja članova porodice, u smislu ovog krivičnog djela, zakonodavac je u vidu imao brak, vanbračnu zajednicu ili srodstvo, dok se prilikom određenja članova porodične zajednice, u smislu ovog krivičnog djela, referisao na pravno uređen odnos (starateljstvo), odnosno življenje u istom porodičnom domaćinstvu, odnosno postojanje ili začeće zajedničkog djeteta i kada lica nisu živjela u istom porodičnom domaćinstvu, iz čega proizlazi da među članovima porodične zajednice, u smislu ovog krivičnog djela, postoji relevantan pravni odnos ili neki oblik zajedništva, koji ih legitimiše i određuje kao člana porodične zajednice. Međutim, u osporenom dijelu člana 190. stav 6. Krivičnog zakonika, a koji se odnosi na „lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom“, postojanje bilo kakvog pravno uređenog odnosa ili bilo kojeg oblika zajedništva kao elementa porodične zajednice učinjeno je irelevantnim, čime je krug lica na koje se odnosi ovaj dio osporene odredbe u članu 190. stav 6. Krivičnog zakonika postao neodrediv, što je u direktnoj koliziji sa principom pravne sigurnosti. Upravo iz ovog razloga osporeno propisivanje u članu 190. stav 6. Krivičnog zakonika ne zadovoljava standarde kvaliteta koji proizlaze iz načela vladavine prava iz člana 5. alineje 4. Ustava Republike Srpske, a u smislu kojeg prava norma mora biti jasna, precizna, dostupna i predvidiva njenim adresatima.

Dakle, po ocjeni Suda osporeno propisivanje „lica koja su međusobno bila ili su još u emotivnoj ili intimnoj vezi, nezavisno od toga da li učinilac dijeli ili je dijelio domaćinstvo sa žrtvom“ u članu 190. stav 6. Krivičnog zakonika nije u saglasnosti sa članom 5. alinejom 4. Ustava Republike Srpske.

Kako je Sud utvrdio da odredba iz člana 190. stav 6. Krivičnog zakonika u osporenom dijelu nije u saglasnosti sa članom 5. alinejom 4. Ustava Republike Srpske, Sud nije posebno razmatrao navode iz inicijative o nesaglasnosti osporenog normiranja sa članom 36. Ustava Republike Srpske.

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

U skladu sa Rješenjem Suda broj SU-540/22 od 21. decembra 2022. godine, sudija prof. dr Ivanka Marković je izuzeta od vijećanja i glasanja u ovom predmetu.

Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman Broj: U-73/23 27. novembar 2024. godine

Utvrđuje se da član 190. stav 6. Krivičnog zakonika Republike Srpske… | Sudska praksa | Aktio