Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Republike Srpske

Utvrđuje se da član 141. i član 149. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23 i 27/24) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Odluka donesena 26. 02. 2025.

Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.org i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Predmeti (1)

U-4/24

Ocjena ustavnosti i zakonitosti

Odluka

26. 02. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 40. stav 5, člana 42. stav 1. i člana 60. stav 1. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 26. februara 2025. godine, donio je

ODLUKU

Utvrđuje se da član 141. i član 149. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23 i 27/24) nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Obrazloženje

Dragoslav Perić iz Bijeljine dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti člana 141. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23). U inicijativi se navodi da osporena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 36. Ustava, kojim je, pored ostalog, utvrđeno da djeca rođena van braka imaju ista prava kao djeca rođena u braku. U vezi s tim ističe se da je Porodičnim zakonom za utvrđivanje očinstva djeteta rođenog u braku ili tri stotine dana po prestanku braka propisano pravo upisa muža majke, kao pretpostavljeno očinstvo, dok se očinstvo djeteta rođenog van braka upisuje dobrovoljno od strane oca ili se utvrđuje sudskim putem. Davalac inicijative ukazuje na činjenicu da utvrđivanje očinstva predstavlja pitanje identiteta djeteta, odnosno da je očinstvo pravni odnos djeteta sa prirodnim ocem uz utvrđivanje biološke istine. Takođe, iznosi stav da je utvrđivanje očinstva, kao pitanje identiteta svake osobe, obuhvaćeno pravima na privatnost, lični i porodični život, koja su garantovana Ustavom Republike Srpske. Zbog toga je, po mišljenju davaoca inicijative, osporeno propisivanje, kojim je djetetu određen prekluzivni rok za podnošenje tužbe za utvrđivanje očinstva, suprotno, prije svega, Ustavom utvrđenom pravu na porodični život, te istovremeno, u pogledu pitanja utvrđivanja očinstva, dovodi do različitog tretmana djece rođene u braku i vanbračne djece, koja su po svom statusu, odnosno pravima i obavezama, Ustavom potpuno izjednačena. Narodna skupština Republike Srpske nije dostavila odgovor na inicijativu.

Osporenim članom 141. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23 i 27/24) propisano je da tužbu za utvrđivanje očinstva može podnijeti dijete do navršenih 25 godina života (stav 1), te da, ako je dijete maloljetno ili poslovno nesposobno, tužbu u njegovo ime podnosi zakonski zastupnik, odnosno staratelj, uz prethodnu saglasnost organa starateljstva (stav 2).

S obzirom na činjenicu da je odredbom člana 149. stav 2. predmetnog zakona takođe propisan prekluzivni rok u kojem dijete može podnijeti tužbu za osporavanje očinstva lica koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem, Sud je, na osnovu člana 42. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) proširio ocjenjivanje ustavnosti i na ovu zakonsku odredbu. Naime, biološka stvarnost, odnosno biološko porijeklo, može se razlikovati od Zakonom utvrđenog (pretpostavljenog) očinstva, pa je, stoga, Porodičnim zakonom predviđena mogućnost osporavanja pretpostavke zakonskog očinstva.

Članom 149. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/23 i 27/24) propisano je: da dijete može osporavati da mu je otac lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem, osim u slučaju kada je očinstvo utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom (stav 1), te da tužbu iz stava 1. ovog člana dijete može podnijeti do navršenih 25 godina života (stav 2).

U postupku ocjenjivanja ustavnosti člana 141. i člana 149. stav 2. Porodičnog zakona, Sud je imao u vidu odredbe člana 36. st. 1. i 2. Ustava Republike Srpske, kojima je utvrđeno da porodica, majka i dijete imaju posebnu zaštitu, te da se brak i odnosi u braku i porodici uređuju zakonom. Pored toga, Sud je uzeo u obzir garancije iz člana 5. alineja 1. Ustava, prema kojem se ustavno uređenje Republike temelji na garantovanju i zaštiti ljudskih sloboda i prava u skladu sa međunarodnim standardima, kao i odredbe tačaka 5. i 18. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava, a kojima je utvrđeno da Republika uređuje i obezbjeđuje ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda i druge odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom. Prema tački 3. Amandmana LVII na Ustav Republike Srpske, odredbe članova 13, 22, 23, 24, 25, 26, 28. i 30. Ustava o pravima i slobodama ostvariće se u skladu sa odgovarajućim odredbama članova 8. do 11. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Članom 70. stav 1. tačka 2. Ustava utvrđeno je da Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte. Odredbama Ustava na koje se poziva davalac inicijative utvrđeno je: da djeca rođena van braka imaju jednaka prava i dužnosti kao djeca rođena u braku (član 36. stav 6), te da su čovjekova privatnost, lični i porodični život nepovredivi (član 13).

Sud je, u konkretnom slučaju, razmatrao predmetne zakonske odredbe i u odnosu na član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema kojem svako ima pravo na poštovanje svog privatnog života, doma i prepiske (stav 1), a javne vlasti se neće miješati u vršenje ovog prava, osim ako je to predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih (stav 2).

Saglasno navedenim ustavnim ovlašćenjima, Porodičnim zakonom uređeni su porodičnopravni odnosi između bračnih supružnika, vanbračnih partnera, roditelja i djeteta, usvojioca i usvojenika, staratelja i štićenika, odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi sa porodičnim odnosima i starateljstvom. Ovim zakonom je, između ostalog, propisano: odnosi roditelja i djeteta i drugih srodnika (član 2. stav 2), da Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaštitu porodici, majci i djetetu, u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i osnovnim slobodama (član 3), da je u svim pitanjima koja se tiču djeteta svako dužan da se rukovodi i postupa u skladu sa najboljim interesom djeteta (član 8), da su prava i dužnosti roditelja prema djeci, kao i prava i dužnosti djece prema roditeljima i srodnicima, jednaka bez obzira na to da li su djeca rođena u braku ili van braka (član 9), da se ocem djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana po prestanku braka smatra muž majke djeteta (član 127. stav 2), da se ocem djeteta koje je rođeno van braka smatra lice koje dijete prizna za svoje ili čije je očinstvo utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom (član 127. stav 3), da tužbu za utvrđivanje očinstva može podnijeti dijete do navršenih 25 godina života, a ako je dijete maloljetno ili poslovno nesposobno, tužbu u njegovo ime podnosi zakonski zastupnik, odnosno staratelj uz prethodnu saglasnost organa starateljstva (član 141), te da dijete može osporavati da mu je otac lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem, osim u slučaju kada je očinstvo utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom (član 149. stav 1) i da tu tužbu dijete može podnijeti do navršenih 25 godina života (član 149. stav 2). Polazeći od citiranih ustavnih odredaba, Sud je ocijenio da su propisivanjem iz člana 141. i člana 149. stav 2. Porodičnog zakona narušene ustavne garancije prava na privatnost, lični i porodični život iz člana 13. Ustava, te odredba člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Prilikom ove ocjene Sud je imao u vidu činjenicu da roditeljski odnos, prije svega, predstavlja biološku vezu između roditelja i djeteta, te da je to, pored toga, istovremeno društveni i pravni odnos, koji je uređen pravnim pravilima. Regulišući pitanje utvrđivanja i osporavanja očinstva, osporenim zakonskim odredbama zakonodavac je djetetu dao aktivnu legitimaciju za utvrđivanje i osporavanje očinstva i propisao rok od 25 godina od rođenja djeteta, do kojeg dijete može podnijeti tužbu za utvrđivanje i osporavanje očinstva.

Ovakvo propisivanje, po ocjeni Suda, dovodi do narušavanja prava pojedinca na privatnost, lični i porodični život iz člana 13. Ustava, jer propisivanjem roka u kome dijete može podnijeti tužbu za utvrđivanje i osporavanje očinstva predstavlja ograničavanje, odnosno onemogućavanje njegovog prava da, nakon navršenih Zakonom propisanih godina života, dođe do saznanja o svom biološkom identitetu, te uspostavi lični i porodični, kao i pravni odnos sa biološkim ocem. Naime, rođenje, kao i pravo na saznanje činjenice biološkog oca, bez dileme, spadaju u domen „privatnog života“, koji, pored ostalog, obuhvata lični identitet svakog lica, te je neodvojivi dio njegovog fizičkog i psihičkog integriteta. Utvrđivanje biološkog porijekla je, dakle, legitimno pravo i interes svakog lica koji, po svojoj prirodi, predstavljaju vitalni interes, te stoga ne prestaju protekom određenih godina života.

Pravo na zaštitu privatnog i porodičnog života garantovano članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pored toga što obavezuje zakonodavca da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u uživanje ovog prava, podrazumijeva i njegovu pozitivnu obavezu da osigura djelotvorno poštovanje prava na privatni i porodični život. Istovremeno, u smislu ove odredbe Konvencije, mora postojati legitiman cilj za određena normativna rješenja, te se, unutar margine slobodne procjene, mora voditi računa o pravičnoj ravnoteži koju je neophodno uspostaviti između interesa pojedinca i društvene zajednice u cjelini.

U konkretnom slučaju, Sud smatra da razlozi očuvanja pravne sigurnosti i formirane društvene stvarnosti mogu predstavljati legitiman cilj zakonodavca za osporeno propisivanje. Međutim, po ocjeni ovog suda, ograničavanje prava na podnošenje tužbi za utvrđivanje i osporavanje očinstva prekluzivnim rokovima nije proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, te nije postignuta pravična ravnoteža između legitimnog prava i interesa svake osobe da sazna svoj biološki identitet i opšteg interesa društvene zajednice u cjelini, koji se ogleda u zaštiti pravne sigurnosti i stabilnosti formiranih porodičnih odnosa. Sud je, naime, mišljenja da nema razumnih, niti objektivnih kriterijuma na osnovu kojih se zakonodavac opredijelio za predmetna zakonska rješenja, te da očuvanje pravne sigurnosti ne može, samo po sebi, biti dovoljan osnov za propisivanje prekluzivnog roka za utvrđivanje i osporavanje očinstva, odnosno ne može imati prioritet nad pravom i interesom svakog lica da sazna svoje biološko porijeklo, bez obzira na godine života. Stoga je, po ocjeni Suda, osporenim propisivanjem stavljen preveliki teret na adresate ovih normi, koji, kako bi otklonili nesigurnost ili neizvjesnost u pogledu svog biološkog identiteta, moraju pokrenuti parnični postupak pred nadležnim sudom, a ograničeni su rokom čijim istekom ova mogućnost prestaje. Dakle, imajući u vidu pravnu prirodu prekluzivnih rokova, a koji su predviđeni predmetnim zakonskim odredbama, Sud je ocijenio da osporeno propisivanje predstavlja miješanje u pravo pojedinaca na poštovanje privatnog i porodičnog života garantovanog članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje nije proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, slijedom čega nisu ispunjene pozitivne obaveze zakonodavca da osigura neometano uživanje ovog prava. Time su istovremeno narušene odredbe člana 5. alineja 1. Ustava, kao i tačke 3. Amandmana LVII na Ustav.

S obzirom na ovakvo utvrđenje u pogledu ustavnosti osporenih zakonskih odredaba, Sud smatra da nije potrebno razmatrati navode inicijative o povredi člana 36. stav 6. Ustava.

Kako je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sud je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, o ustavnosti osporennih zakonskih normi odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.

PREDSJEDNIK

USTAVNOG SUDA

Mr Džerard Selman Broj: U-4/24 26. februar 2025. godine

Utvrđuje se da član 141. i član 149. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni… | Sudska praksa | Aktio