Ustavni sud Republike Srpske
Obustavlja se postupak za ocjenjivanje ustavnosti Zakona o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25).
Odluka donesena 28. 01. 2026.
Predmeti (1)
U-35/25
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
28. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 4. stav 2. tačka e), člana 57. tačka a) i člana 61. stav 1. tačka b) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 28. januara 2026. godine, donio je
RJEŠENjE
Obustavlja se postupak za ocjenjivanje ustavnosti Zakona o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25).
Obrazloženje
Helsinški parlament građana iz Banjaluke, u predmetu broj U-35/25, te Udruženje za promociju evropskih standarda i unapređenje poslovnog ambijenta (Capital.ba) iz Banjaluke, u predmetu broj U-37/25, podnijeli su Ustavnom sudu Republike Srpske odvojene, u potpunosti jednake, inicijative za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti Zakona o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25) (u daljem tekstu: Zakon). U inicijativama se ističe da se, saglasno članu 5. Ustava Republike Srpske (u daljem tekstu: Ustav), ustavno uređenje Republike zasniva na vladavini prava i garantovanju ljudskih prava u skladu sa međunarodnim standardima, što, kako se navodi, uključuje Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (u daljem tekstu: Pakt) i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: Konvencija). Davaoci inicijativa smatraju da osporeni zakon uvodi restriktivne mjere prema organizacijama civilnog društva, naročito onima koje primaju finansijska sredstva iz inostranstva, što zakonodavac obrazlaže potrebom da se osigura transparentnost i spriječi strani uticaj. Nadalje, ukazujući na jemstva iz čl. 5, 25, 30, 32. i 48. Ustava davaoci inicijativa ističu da je ovaj zakon u suprotnosti sa istima. Zakon, kako se navodi, političku aktivnost određuje veoma široko, a zabrana neprofitnim organizacijama da se bave „političkim djelovanjem", suprotno članu 32. Ustava, „djelotvorno ušutkava aktere civilnog društva koji žele učestvovati u demokratskim procesima“, a u prilog navedenom se ukazuje na stavove Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (u daljem tekstu: OEBS), Savjeta Evrope, sa posebnim fokusom na akte Komiteta ministara, kao i na stavove Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Međuameričke komisije za ljudska prava, te Afričke komisije za ljudska prava i prava naroda. Davaoci inicijativa smatraju da je osporeni zakon suprotan članu 30. Ustava, jer, uvođenjem obavezne registracije i obaveze izvještavanja, ograničava mogućnost slobodnog djelovanja organizacija civilnog društva, pa se, u prilog navedenom, ukazuje na stavove Evropskog suda za ljudska prava, specijalnog izvještača Ujedinjenih nacija za stanje branitelja ljudskih prava i visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava. Navode da je propisivanje polugodišnjeg izvještavanja suvišno, jer su svi podaci o finansijskom poslovanju javno dostupni na zvaničnim internet stranicama organizacija, dok je utrošak sredstava vidljiv kroz finansijske izvještaje koji se upućuju APIF-u, koji ih dostavlja Poreskoj upravi Republike Srpske, te se u ovom smislu ukazuje na stanovište OEBS-a i Evropske komisije za demokratiju putem prava (u daljem tekstu: Venecijanska komisija) koji su dati u fazi nacrta osporenog zakona. Takođe, smatraju da obligatorno navođenje imena svih donatora nameće otkrivanje njihovih ličnih podataka, što je u suprotnosti sa članom 17. Pakta i članom 8. Konvencije. Ističe se da je klasifikacija pojedinih organizacija kao „agenata stranog uticaja“ stigmatizirajuća, te da stvara presumpciju nelojalnosti, što je u suprotnosti sa ustavnim jemstvima jednakosti pred zakonom i nediskriminacijom. Isto tako, davaoci inicijativa smatraju da Zakon daje prevelika ovlašćenja Ministarstvu pravde kada je riječ o nadzoru i praćenju neprofitnih organizacija, te da je uvođenje redovnih i vanrednih inspekcijskih nadzora, na osnovu nejasnih kriterijuma, suprotno načelu pravne sigurnosti i dopušta arbitrarnost u postupanju. Kako se navodi, osporeni zakon ograničava pravo na slobodu izražavanja, okupljanja i udruživanja, pa je u ovom smislu u suprotnosti sa članom 48. Ustava Republike Srpske, čl. II/1. i II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 10. i 11. Konvencije. Takođe, ukazuje se na nedovoljnu određenost zakonskih pojmova „politička aktivnost“ i „finansijsko pomaganje“, što je u suprotnosti sa članom 5. alineja 4. Ustava, te se u ovom smislu poziva na određenu praksu Ustavnog suda Republike Srpske i Evropskog suda za ljudska prava. Pored navedenog, ističe se da opsežne administrativne obaveze u pogledu finansijskog izvještavanja, uvođenje novih inspekcija i novih, posebnih, registracija, predstavljaju smetnju u ostvarivanju jemstava iz člana 11. Konvencije i člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine. Dodatno, u kontekstu nedovoljne preciznosti zakonskog normiranja, u obrazloženju inicijativa je sadržana analiza prema kojoj osporeni zakon ne zadovoljava kriterijume koje, shodno Konvenciji, te tumačenju Evropskog suda za ljudska prava, mora ispunjavati, a koji podrazumijevaju jasnost i predvidivost norme, kao i zaštitu pojedinca od proizvoljnog uplitanja javnih vlasti. Ukazujući na praksu Evropskog suda za ljudska prava i Suda pravde Evropske unije, davaoci inicijativa ističu da osporeni zakon ne služi legitimnom cilju, jer zakonodavac, između ostalog, nije dokazao da nevladine organizacije finansirane iz inostranstva predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti ili demokratskom poretku, integritetu Republike Srpske, te ustavnim jemstvima ljudskih prava i osnovnih sloboda. Isto tako, davaoci inicijativa smatraju da osporeni zakon nije nužan u demokratskom društvu, te u ovom smislu, a u kontekstu Konvencije i prakse Evropskog suda za ljudska prava, analiziraju, kako se navodi, neopravdano i štetno označavanje neprofitne organizacije kao agenta stranog uticaja, posljedice nedostatka jasnih smjernica kada je riječ o obavezi izvještavanja ili potencijalno sankcionisanje. U smislu člana 10. Ustava Republike Srpske, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Konvencije, u vezi sa čl. 10. i 11. iste, te članom 1. Protokola 12. uz Konvenciju, kao i člana 26. Pakta, ukazuju na diskriminacioni karakter Zakona u pogledu načina na koji tretira udruženja i fondacije koji primaju inostrane donacije, te lica koja ih finansijski podržavaju. S obzirom na izloženo predlaže se da Ustavni sud utvrdi da Zakon o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Dejan Lučka iz Laktaša, u predmetu broj U-47/25, dao je Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti istog zakona. Davalac inicijative smatra da ovaj zakon sadrži brojne proceduralne, ustavne i međunarodnopravne manjkavosti, koje dovode do diskriminacije neprofitnih organizacija i ograničenja osnovnih sloboda. Na prvom mjestu davalac inicijative ističe proceduralne propuste zakonodavca prilikom usvajanja Zakona, navodeći da je donesen po hitnom postupku iako za to nije bilo osnova. Dodatno Prijedlog zakona je, suprotno članu 213. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srpske, podnesen manje od 24 sata prije početka sjednice Narodne skupštine na kojoj je usvojen, i to bez prethodnog sprovođenja javnih konsultacija i procjene društvenog uticaja Zakona, što je u suprotnosti sa Smjernicama za konsultacije u izradi propisa i drugih opštih akata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/2022), te, između ostalog, i sa Zajedničkim smjernicama Kancelarije za demokratske institucije i ljudska prava pri OEBS-u i Venecijanske komisije o slobodi udruživanja, koje zahtijevaju transparentan i participativan proces donošenja zakona. Citirajući odredbe čl. 1. i 2. st. 1, 2. i 5, čl. 5, 6, 7, 8, 10 i 11. osporenog zakona, davalac inicijative ukazuje na njegovu suprotnost sa Preambulom, te čl. 10, 25, 32, 48. i 50. Ustava, kao i čl. 9, 10, 11, 14. Konvencije, članom 1. Protokola 12. uz Konvenciju i čl. 18, 19, 22. i 26. Pakta. Iz detaljnog obrazloženja koje sadrži tumačenje navedenih odredaba Ustava i međunarodnih dokumenata, kao i ukazivanje na praksu Suda pravde Evropske unije, stanovišta Venecijanske komisije, te Povelju Evropske unije o osnovnim pravima (čl. 11. i 12), a sve u kontekstu propisivanja iz osporenog zakona, proizlazi da davalac inicijative u suštini smatra da Zakon uvodi različit pravni tretman neprofitnih organizacija prema porijeklu finansiranja, čime krši načelo jednakosti i slobode udruživanja garantovane Ustavom i međunarodnim ugovorima koji imaju primat nad domaćim pravom (član 2/2 Ustava BiH). U prilog navodima prema kojima je osporeni zakon u suprotnosti sa načelom zabrane diskriminacije u inicijativi se ističe da organizacije koje se finansiraju iz izvora u Bosni i Hercegovini neće imati dodatne obaveze propisane ovim zakonom, kao i da su iz njegove primjene izuzete javne institucije, organi vlasti, te privredni subjekti, javna preduzeća, obrazovne i vaspitne ustanove, koji su osnovani i registrovani u Republici Srpskoj, koji takođe primaju sredstva iz inostranstva. S tim u vezi, neprofitne organizacije su različito tretirane na osnovu izvora finansiranja, što može dovesti ne samo do diskriminacije, nego i do nesrazmjernog ograničenja osnovnih prava i sloboda, a naročito slobode udruživanja i izražavanja. Takođe, kroz obaveze registracije, prijave i objave oznake neprofitne organizacije, sankcije i dr. Zakonom se, prema mišljenju davaoca inicijative, ograničava i sloboda kretanja kapitala. Nadalje, Zakon zabranjuje neprofitnim organizacijama političko djelovanje, te obavljanje političke aktivnosti, što ugrožava slobodu izražavanja, garantovanu, između ostalog, članovima 25. i 32. Ustava, članom 10. Konvencije, članom 19. Pakta, članom 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a protivno je i određenim republičkim podzakonskim aktima. Suprotno članu 48. Ustava, neprofitnim organizacijama se na ovaj način ograničavaju ili oduzimaju prava zajemčena čl. 25. i 32. Ustava. Davalac inicijative iznosi argumentaciju prema kojoj Zakon (član 3) nedovoljno precizira pojam političke aktivnosti, što omogućava proizvoljno tumačenje, te se pod isti može podvesti svako javno istupanje ili kritika vlasti, što može imati efekat zastrašivanja neprofitnih organizacija. Takođe, ovakvo propisivanje je u suprotnosti sa osnovnim političkim pravom svakog građanina da direktno pokušava uticati na politiku ili politiku države. Dodatno, ističe se da Zakon ima i stigmatizujući karakter, jer označava neprofitne organizacije kao „agente stranog uticaja“, što ima pežorativno značenje u našem društvu, te stvara klimu nepovjerenja i ograničava građanski aktivizam. U ovom kontekstu se ukazuje na stanovište Evropskog suda za ljudska prava prema kojem opterećujući zahtjevi koji imaju efekat inhibiranja, odnosno preveniranja aktivnosti organizacija, mogu, sami po sebi, predstavljati nedozvoljeno miješanje u pravo na slobodu udruživanja, te polje slobodne procjene javnih vlasti u ovom slučaju nije neograničeno. Pored ovoga, davalac inicijative smatra da pomenutoj stigmatizaciji neprofitnih organizacija doprinosi i osnivanje posebnog Registra neprofitnih organizacija osnovanih u Republici Srpskoj koje finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti kao agente stranog uticaja, jer se na ovaj način te organizacije jasno izdvajaju i označavaju. Takođe, navedene organizacije se stigmatiziraju i propisivanjem iz člana 5. Zakona, prema kojem materijali neprofitnih organizacija koji se objavljuju putem elektronskih medija, informacionih i telekomunikacionih mreža ili se na drugi način distribuišu, moraju imati oznaku neprofitne organizacije, dok druga udruženja i fondacije ili strane i međunarodne nevladine organizacije nemaju obavezu ovakvog označavanja. Nadalje, davalac inicijative podsjeća da međunarodni standardi ljudskih prava koji su propisani članom 11. Konvencije i članom 22. Pakta, podrazumijevaju da se pravo na slobodno udruživanje može ograničiti zakonom, u svrhu zaštite legitimnog cilja, samo ukoliko je ovakvo ograničenje neophodno u demokratskom društvu. Detaljno analizirajući ranije navedena zakonska ograničenja u pogledu rada i djelovanja neprofitnih organizacija, a u odnosu na ispunjenost navedenih međunarodnih standarda, davalac inicijative zaključuje da se ograničenja u pogledu organizovanja i rada neprofitnih organizacija u Republici, po kriterijumu novčanih donacija iz inostranstva, ne mogu smatrati „neophodnim u demokratskom društvu”, kao i da nisu srazmjerna cilju koji se želi postići. Nadalje se navodi da se, prema međunarodnim standardima, uvođenje dodatnih zahtjeva za izvještavanjem (član 11. Zakona) ne može smatrati neophodnim u demokratskom društvu, jer se ovim dupliraju već postojeći zahtjevi, te dodaju novi, što predstavlja prekomjeran finansijski i organizacioni teret za neprofitne organizacije. Uvođenjem novih izvještaja ne postiže se svrha povećanja transparentnosti i javnosti rada, jer su oni već osigurani kroz drugu zakonsku normativu. Pored ovoga, davalac inicijative smatra da neopravdano i suvišno propisivanje iz čl. 12, 13, 14, 15, 16. i 18. osporenog zakona stvara uslove za potencijalni sukob nadležnosti, kada je riječ o inspekcijskom nadzoru nad radom neprofitnih organizacija, te proizvoljnost u primjeni Zakona, imajući u vidu nedovoljnu preciznost zakonske norme i široka ovlašćenja Ministarstva pravde u pogledu nadzora nad radom ovih organizacija. Takođe, suprotno članu 16. Ustava, osporeni zakon, prema mišljenju davaoca inicijative, ostavlja diskreciju pri izricanju mjera vezanih za zabranu djelovanja i to bez adekvatnog pravnog lijeka, što nije slučaj sa drugim pravnim subjektima, te dovodi do diskriminacije. Ukazujući na propisivanje iz člana 20. osporenog zakona, davalac inicijative ističe da Ustav ostavlja mogućnost da zakon stupi na snagu prije osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“, ako postoje „naročito opravdani razlozi“. Osporeni zakon, međutim, ne navodi takve razloge, niti iz njegove prirode proizlazi neophodnost ranijeg stupanja na snagu. Kako ni u obrazloženju Prijedloga zakona nije prikazano postojanje „naročito opravdanih razloga”, davalac inicijative smatra da zakonodavac ne može da obrazloži takvu potrebu, što predstavlja kršenje ustavne norme iz člana 109. Ustava. S obzirom na izloženo predlaže se da Sud utvrdi da „odredbe Zakona o posebnom registru nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike“. Sud je, na sjednici održanoj 30. aprila 2025. godine, saglasno članu 9. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske" br. 114/12, 29/13 i 90/14), odlučio da u navedenim predmetima vodi jedinstven postupak, pripajajući inicijative br. U-37/25 i U-47/25 prvoprispjeloj inicijativi broj U-35/25, a da se prve dvije inicijative, saglasno članu 4. stav 2. tačka e) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12) tretiraju kao prijedlozi.
U odgovoru na navode iz prijedloga i inicijative koji je Narodna skupština Republike Srpske dostavila Sudu se ističe da su oni neosnovani jer se radi o proizvoljnom i nepotpunom tumačenju Ustava Republike Srpske. Ističe se da čl. 31. i 68. Ustava Republike Srpske sadrže osnov za donošenje osporenog zakona. Predmetni zakon donesen je sa ciljem zaštite ustavnog poretka Republike, bezbjednosti i zakonitosti, kroz obezbjeđenje javnosti i transparentnosti rada neprofitnih organizacija koje se finansiraju iz inostranstva, a kako bi se spriječilo strano uplitanje u političke procese. Naglašava se da Zakon ne zabranjuje rad neprofitnih organizacija u oblastima kao što su kultura, socijalna i zdravstvena zaštita, zaštita ljudskih prava, životne sredine i borba protiv korupcije, te da se te aktivnosti ne smatraju političkim djelovanjem, kao i da Ministarstvo pravde nema ovlašćenje da samostalno zabrani rad organizacija, već samo može podnijeti prijedlog nadležnom sudu, koji donosi konačnu odluku. Zaključuje se da osporeni zakon nije neustavan, već predstavlja legitimnu i cjelishodnu procjenu zakonodavca u okviru ustavnih ovlašćenja, te se predlaže da Ustavni sud Republike Srpske ne prihvati podnesene prijedloge i inicijativu.
Osporenim Zakonom o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25) uspostavljen je Poseban registar neprofitnih organizacija osnovanih u Republici Srpskoj koje finansijski ili na drugi način pomažu strani subjekti, političko djelovanje i političke aktivnosti neprofitnih organizacija koje ih određuje kao agente stranog uticaja, uređuju uslovi i način obezbjeđenja javnosti rada, te propisuju druga pitanja u vezi sa radom tih organizacija.
Sud je utvrdio da je, u toku postupka pred ovim sudom, Ustavni sud Bosne i Hercegovine Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U-6/25 od 29. maja 2025. godine, koja je objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 36/25 od 17. juna 2025. godine, utvrdio da Zakon o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25) nije u skladu sa članom II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da se ovaj zakon stavlja van snage i da prestaje važiti od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 19/25 od 5. marta 2025. godine.
Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud Republike Srpske je utvrdio da je osporeni Zakon o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija prestao da važi na osnovu navedene odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
U ovom smislu, Ustavni sud Republike Srpske je, na osnovu člana 57. tačka a) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), obustavio postupak ocjenjivanja ustavnosti Zakona o Posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/25).
Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman Broj: U-35/25 28. januar 2026. godine