Ustavni sud Republike Srpske
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti čl. 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 40. i 41. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22) u vrijeme važenja. Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti čl. 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40. i 41. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/25).
Odluka donesena 25. 02. 2026.
Predmeti (1)
U-32/25
Ocjena ustavnosti i zakonitosti
Rješenje
25. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Republike Srpske, na osnovu člana 115. Ustava Republike Srpske, člana 3, člana 40. stav 5. i člana 61. stav 1. tačka g) Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), na sjednici održanoj 25. februara 2026. godine, donioje
RJEŠENjE
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti čl. 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 40. i 41. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22) u vrijeme važenja.
Ne prihvata se inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti čl. 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40. i 41. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/25).
Obrazloženje
Zajednička advokatska kancelarija „Golub § Kalajdžić“ iz Banjaluke dala je Ustavnom sudu Republike Srpske dvije inicijative koje su iste sadržine za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti čl. 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 40. i 41. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske„ broj 2/22) u vrijeme njegovog važenja i čl. 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40. i 41. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/25) (u daljem tekstu: Posebni kolektivni ugovor). Prema navodima davaoca inicijative, osporene odredbe navedenih posebnih kolektivnih ugovora, kojima se reguliše pokretanje, vođenje i zastarjelost disciplinskog postupka, su u suprotnosti sa odredbama člana 108. stav 2. Ustava Republike Srpske i Zakonom o radu. U obrazloženju inicijativa se ukazuje na odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-91/16 i U-93/20, kojima su ocjenjivane ustavnost i zakonitost odredaba kojima je takođe bio regulisan disciplinski postupak posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva, koji je bio na snazi prije osporenih posebnih kolektivnih ugovora. Međutim, u tim odlukama, po mišljenju davaoca inicijative, Sud nije uzeo u obzir odredbe člana 2. stav 2, člana 9. stav 2, čl. 180, 184. stav 1, člana 265. stav 1. tačka 2. i člana 265. stav 3. Zakona o radu, a koje su ključne, i koje bi po mišljenju davaoca inicijative dovele do „promjene pravnog stava, koji je Sud zauzeo po ovom pitanju“. U inicijativama se dalje prepričava sadržaj navedenih odredaba Zakona o radu, uz zaključak davaoca inicijative da Zakon o radu uopšte ne poznaje disciplinski postupak kao način utvrđivanja odgovornosti zaposlenog za učinjenu težu povredu radne obaveze ili nepoštovanje radne discipline, niti sadrži odredbe koje bi upućivale na obavezu da se ovo pitanje posebno reguliše kolektivnim ugovorom. Po mišljenju davaoca inicijative, javne zdravstvene ustanove dužne su da primjenjuju odredbe Zakona o radu koje se odnose na utvrđivanje odgovornosti radnika, budući da u oblasti zdravstva ne postoji poseban zakon koji za javne zdravstvene ustanove na drugačiji način reguliše postupak utvrđivanja odgovornosti radnika za učinjenu težu povredu radne obaveze, kao što je to, na primjer, u oblasti obrazovanja. Davalac inicijative dalje zaključuje da su se posebnim kolektivnim ugovorima kada je u pitanju odgovornost radnika zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama mogle samo razraditi odredbe Zakona o radu koje regulišu ovu materiju, a ne propisati potpuno drugačiji postupak utvrđivanja odgovornosti u odnosu na onaj koji propisuje zakon. Imajući u vidu da je zakonodavac predvidio da se postupak za prestanak radnog odnosa može jedino voditi po odredbama Zakona o radu, u slučaju kada posebnim zakonom ovo pitanje nije drugačije regulisano, davalac inicijativa predlaže da Sud utvrdi da osporene odredbe navedenih posebnih kolektivnih ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o radu. Rješenjem broj U-32/25 od 26. marta 2025. godine, Sud je odlučio da o inicijativama vodi jedinstveni postupak, pripajajući inicijativu broj U-33/25 prvoprispjeloj inicijativi broj U-32/25.
U odgovoru Samostalni sindikat radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Republike Srpske ističe da je kao reprezentativni sindikat u oblasti zdravstva Republike Srpske, zajedno sa Sindikatom zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske, s jedne strane i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, s druge strane, na osnovu odredaba člana 240. stav 3. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21- Odluka Ustavnog suda, 119/21, 112/23 i 39/24) i odredaba člana 33. st. 2. i 3. i člana 35. stav 3. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 68/22, 132/22 i 110/24) dana 31. januara 2025. godine zaključio Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva. U odgovoru se dalje citiraju odredbe čl. 1, 3. stav 1, člana 9, članova 137. do 141. i člana 238. stav 1. Zakona o radu, a kojima se uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, kao i način i postupak njihovog ostvarivanja. Prema tome, u odgovoru se zaključuje da osporene odredbe Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/25) nisu u suprotnosti sa Zakonom o radu, jer iste odredbe predstavljaju njihovu razradu i sa zakonskim odredbama čine jednu cjelinu i donose potrebnu pravnu sigurnost u ovoj oblasti. Dalje se predlaže da Sud shodno odredbama člana 57. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), obustavi postupak za ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti čl. 28, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 40. i 41. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22), jer ne postoje procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, navodeći da je isti prestao da važi i ne čini više sastavni dio pravnog poretka Republike Srpske. Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske u svom odgovoru takođe osporava navode iz predmetne inicijative. Navodi se da se uvođenjem disciplinskog postupka omogućavaju povoljnija prava zaštite radnika od prava zagarantovanih Zakonom o radu. U odgovoru se dalje obrazlažu razlozi iz kojih proizlazi da potpisnici osporenog akta nisu postupili protivno odredbama čl. 180, 182. i 184. Zakona o radu. Predlažu da Sud ne prihvati ocjenjivanje ustavnosti i zakonitosti Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22), iz razloga što predmetni akt više ne proizvodi pravne posljedice i na isti nije bilo podnesenih inicijativa u pogledu osporenih članova za vrijeme njegovog važenja, što ide u korist tvrdnji da istim nisu narušena pojedinačna prava.
Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske nije dostavio odgovor na navode iz podnesene inicijative.
Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22) zaključili su Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske, Samostalni sindikat radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Republike Srpske i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske na osnovu člana 240. stav 3. Zakona o radu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 1/16, 66/18 i 119/21) i člana 33. stav 3. i člana 35. stav 2. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 49/21 i 119/21).
Osporenim odredbama čl. 28. do 41. Posebnog kolektivnog ugovora propisano je pokretanje, vođenje, zastarjelost disciplinskog postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zbog povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline, pravo na odbranu, pretres i druga pitanja od značaja za utvrđivanje odgovornosti za teže povrede radnih obaveza i povredu radne discipline.
Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/25) zaključili su Sindikat zdravstva i socijalne zaštite Republike Srpske, Samostalni sindikat radnika u zdravstvu i socijalnoj zaštiti Republike Srpske i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske na osnovu člana 240. stav 3. Zakona o radu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 1/16, 66/18 i 91/21- Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24) i člana 33. st. 2. i 3. i člana 35. stav 3. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 68/22, 132/22 i 110/24).
Osporenim odredbama čl. 28. do 41. Posebnog kolektivnog ugovora uređuje se pokretanje, vođenje, zastarjelost disciplinskog postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zbog povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline, pravo na odbranu, pretres i druga pitanja od značaja za utvrđivanje odgovornosti za teže povrede radnih obaveza i povredu radne discipline.
U postupku razmatranja datih inicijativa, Sud je, prije svega, utvrdio da je članom 60. stav 6. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/25), koji je stupio na snagu 22. februara 2025. godine, propisano da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti zdravstva Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22). Imajući u vidu činjenicu da od prestanka važenja Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti zdravstva Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22), do pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti nije proteklo više od jedne godine, Sud je, na osnovu člana 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 104/11 i 92/12), ustavnost i zakonitost ovog akta ocjenjivao u vrijeme njegovog važenja.
Prilikom ocjene osporenih odredaba kolektivnog ugovora, Sud je imao u vidu da je Ustavom Republike Srpske utvrđeno da svako ima pravo na rad i slobodu rada i da svako po osnovu rada ima pravo na zaradu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (član 39. st. 1. i 5), da je zajamčena sloboda sindikalnog organizovanja i djelovanja (član 41), da Republika uređuje i obezbjeđuje, između ostalog, radne odnose i zaštitu na radu (tačka 12. Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske, kojim je zamijenjen član 68. Ustava), da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom (član 108. stav 2).
Pored navedenog, Sud je uzeo u obzir i odredbe Zakona o radu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/16, 66/18, 91/21 – Odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 119/21, 112/23 i 39/24), na koje se ukazuje u inicijativi, kao i odredbe koje su po ocjeni Suda bitne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a kojima su uređeni radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno (član 1. stav 1). Ovim zakonom propisano je da se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređuju i kolektivnim ugovorom, a pravilnikom o radu i ugovorom o radu samo kad je to ovim zakonom određeno (član 1. stav 4), da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na zaposlene u republičkim organima, organima lokalne samouprave i javnim službama ako posebnim zakonom nije drugačije određeno (član 2. stav 2), da se kolektivnim ugovorom zaključenim između sindikata i poslodavca u skladu sa zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, način i postupak njihovog ostvarivanja i međusobni odnosi učesnika kolektivnog ugovora (član 3. stav 1), da kolektivni ugovor i pravilnik o radu i ugovor o radu ne mogu da sadrže odredbe kojima se radniku daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom, da opštim aktom i ugovorom o radu mogu da se utvrde druga, ili propišu povoljnija prava i povoljniji uslovi rada od onih utvrđenih ovim zakonom, osim ako to zakonom nije izričito zabranjeno (član 9), da je radnik dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza (član 137. stav 1), da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć, da ako radnik učini propust u radu ili u vezi sa radom koji se ne smatra težom povredom radnih obaveza u smislu stava 1. ovog člana, poslodavac će ga pismeno upozoriti na takvo ponašanje ili izreći mjeru iz člana 140. stav 1. tač. 1) ili 2) ovog zakona, pa ukoliko radnik, i pored tog upozorenja, ponovi isti ili drugi propust, u roku od jedne godine, takvo ponovljeno ponašanje smatraće se težom povredom radnih obaveza zbog koje poslodavac može otkazati ugovor o radu (član 138), da se lakšom povredom radnih obaveza smatraju propusti u radu i u vezi sa radom koji nemaju značajnije štetne posljedice po poslodavca i koji se ne smatraju težim povredama radnih obaveza, a utvrđuju se opštim aktom (član 139), da je poslodavac dužan da prije otkaza ugovora o radu, u slučaju iz člana 179. st. 2. i 3. ovog zakona, radnika pisanim putem obavijesti o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje osam dana od dana dostavljanja obavještenja da se izjasni na navode iz obavještenja, da je u obavještenju iz stava 1. ovog člana poslodavac dužan da navede osnov za davanje otkaza, činjenice i dokaze koji ukazuju na to da su se stekli uslovi za otkaz i rok za davanje odgovora na obavještenje, da neizjašnjavanje uredno obaviještenog radnika o okolnostima koje mu se stavljaju na teret u roku iz stava 1. ovog člana nije smetnja za dalje vođenje postupka (član 180), da otkaz ugovora o radu iz člana 179. stav 1. tačka 1) i st. 2. i 3. ovog zakona poslodavac može dati radniku u roku od tri mjeseca od dana saznanja za činjenice koje su osnov za davanje otkaza, odnosno u roku od šest mjeseci od dana nastupanja činjenica koje su osnov za davanje otkaza (član 184. stav 1), da se kolektivnim ugovorom, u skladu sa zakonom i drugim propisom, uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, postupak izmjena i dopuna kolektivnog ugovora, međusobni odnosi učesnika kolektivnih ugovora i druga pitanja od značaja za uređivanje odnosa između radnika i poslodavaca (član 238. stav 1), da posebne kolektivne ugovore za republičku upravu, društvene djelatnosti i javne službe zaključuju Vlada Republike Srpske i reprezentativni sindikati grana i djelatnosti (član 240. stav 3), da će se novčanom kaznom u iznosu od 3.000 do 12.000 konvertibilnih maraka kazniti za prekršaj poslodavac ako u postupku utvrđivanja odgovornosti od radnika ne zatraži izjašnjenje, u smislu člana 180. stav 1. ovog zakona (član 265. stav 1. tačka 2), da će se za prekršaj iz stava 1. ovog člana kazniti odgovorno lice kod poslodavca novčanom kaznom u iznosu od 300 do 1.200 konvertibilnih maraka (član 265. stav 3). Na osnovu navedenih zakonskih odredaba, Sud je ocijenio da osporenim odredbama oba posebna kolektivna ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva, kojima je regulisan disciplinski postupak, nije došlo do povrede odredaba Zakona o radu na koje se poziva davalac inicijative.
Naime, odredbama Zakona o radu propisano je da se kolektivnim ugovorom zaključenim između sindikata i poslodavca u skladu sa zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, način i postupak njihovog ostvarivanja (član 3. stav 1), pri čemu kolektivni ugovor ne može da sadrži odredbe kojima se radniku daju manja prava ili utvrđuju nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom (član 9. stav 1), kao i da opštim aktom (kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu) mogu da se utvrde druga, ili propišu povoljnija prava i povoljniji uslovi rada od onih utvrđenih ovim zakonom, osim ako to zakonom nije izričito zabranjeno (član 9. stav 2). Pojmom „odgovornosti iz radnog odnosa“ iz člana 3. stav 1. Zakona o radu nesumnjivo je obuhvaćena i odgovornost radnika za povredu radnih obaveza i nepoštovanje radne discipline, pa je tako zakonom izričito dopušteno da se ta odgovornost uređuje kolektivnim ugovorom, u skladu sa odredbama iz člana 9. st. 1. i 2. i člana 179. stav 2. tačka 10. Zakona o radu.
Osporenim kolektivnim ugovorom uređen je način na koji se pokreće, vodi i okončava postupak za utvrđivanje odgovornosti za težu povredu radne obaveze i određeni su organi za vođenje disciplinskog postupka i odlučivanje (direktor ustanove i disciplinska komisija). Istim opštim aktom je radniku protiv koga je pokrenut disciplinski postupak normativno omogućeno pravo „da se izjasni na navode koji mu se stavljaju na teret i da iznese svoju odbranu“, usmeno na pretresu pred disciplinskom komisijom, lično ili putem punomoćnika, pri čemu se radniku mora omogućiti „pristup dokumentaciji iz spisa i prisustvo pretresima na kojima se utvrđuje odgovornost za povredu radne obaveze ili radne discipline“. Uz to, jedan od tri člana disciplinske komisije mora da bude član sindikata kojem pripada radnik, a koga imenuje nadležni organ sindikata.
Vođenje disciplinskog postupka kod utvrđivanja disciplinske odgovornosti zbog povrede radnih obaveza zaposlenih u zdravstvu u interesu je radnika jer omogućava izjašnjenja u propisanom postupku i svakako povoljnija prava od prava zagarantovanih Zakonom o radu, što je u skladu sa odredbom člana 9. navedenog zakona.
Prema tome, osporene odredbe članova oba posebna kolektivna ugovora, kojima se uređuje disciplinski postupak, odnosno pokretanje, vođenje, okončanje i zastarjelost disciplinskog postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zbog povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline, nisu u suprotnosti sa Zakonom o radu, pošto su u granicama slobode kolektivnog ugovaranja u oblasti rada i ne sadrže rješenja koja bi se mogla smatrati propisivanjem manjeg obima prava od onog koji je propisan Zakonom i sa zakonskim odredbama čine jednu cjelinu i donose potrebnu pravnu sigurnost u ovoj oblasti.
Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da odredbe Zakona o radu na koje se ukazuje inicijativom ne mogu dovesti do „promjene pravnog stava koji je Sud zauzeo po ovom pitanju“ u svojim odlukama broj U-91/16 i U-93/20. S obzirom na navedeno, Sud je ocijenio da su osporene odredbe Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 2/22) i Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u javnim ustanovama u oblasti zdravstva („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/25) u saglasnosti sa članom 108. stav 2. Ustava Republike Srpske, kojima je utvrđeno da propisi i drugi opšti akti moraju biti u saglasnosti sa zakonom.
Cijeneći da je u toku prethodnog postupka pravno stanje potpuno utvrđeno i da prikupljeni podaci pružaju pouzdan osnov za odlučivanje, Sudu je, na osnovu člana 40. stav 5. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske, u ovom predmetu odlučio bez donošenja rješenja o pokretanju postupka.
Na osnovu izloženog Sud je odlučio kao u izreci ovog rješenja.
Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda mr Džerard Selman i sudije: Vojin Bojanić, Svetlana Brković, Amor Bukić, Zlatko Kulenović, prof. dr Radomir V. Lukić, prof. dr Ivanka Marković, prof. dr Darko Radić i akademik prof. dr Snežana Savić.
PREDSJEDNIK
USTAVNOG SUDA
Mr Džerard Selman Broj: U-32/25 25. februar 2026. godine